Tragom vesti da će poznata Cetinjanka postati katolička svetica
Na dvorovima uzdisali za njom
Jelena, ćerka crnogorskog kralja Nikole Petrovića, važila je u svoje vreme kao dobra prilika za sve naslednike evropskih prestola. Otišla je preko Jadrana u Rim, gde se sad raspravlja da li da joj na glavu, umesto nekadašnje krune, stave sveti oreol
Kraljica Jelena Savojska
Kad je Crna Gora pre desetak godina odlučila da na Cetinje, posle sedam decenija, vrati posmrtne ostatke prvog crnogorskog kralja Nikole Prvog Petrovića i njegove supruge Milene, u Italiji su počeli otvoreni prigovori zašto se tako ne postupi i sa njihovim poslednjim kraljevskim parom čije kosti takođe počivaju u tišini. Pri tom je posebno isticana kraljica Jelena, crnogorska princeza, koja je krajem pretprošlog veka stupila u italijansku kraljevsku kuću i ostavila širok i svetao trag - dotle da se lako može desiti da ona uskoro, uz blagoslov svete papske stolice, bude proglašena za katoličku sveticu.
I do posebni biskupski tribunal prikuplja podatke o humanim delima i dobročinstvima, smernosti, čovekoljublju i požrtvovanju ove plemenite žene, u Crnoj Gori vaskrsavaju sećanja iz starih knjiga i onovremenih novina, iz požutelih dvorskih albuma sa Cetinja, iz jednog perioda crnogorske istorije kad je u maloj podlovćenskoj prestonici, u kući tadašnjeg crnogorskog gospodara knjaza Nikole odjednom stasalo sedma princeza, sedam lepotica oko kojih su se počeli rojiti prosci i provodadžije sa evropskih dvorova - kad je on postao suveren sa najviše krunisanih zetova u Evropi.
Knjaz Nikola se oženio Milenom, ćerkom tada najuglednijeg crnogorskog vojvode Petra Vukotića sa Čeva, čim je, posle pogibije strica knjaza Danila, kao devetnaestogodišnjak seo na crnogorsku prestonu stolicu, iako ona nije imala ni četrnaest godina. Ispoštovao je tako volju svog oca velikog vojvode Mirka Petrovića, koji ga je još kao dvanaestogodišnjeg prestolonaslednika zaručio sa šestogodišnjom ćerkom Petra Vukotića. Poslušao je njegov savet da onaj ko rano ruča i rano se oženi nikad se ne pokaje.
Četiri godine posle skromne svadbe i venčanja obavljenog u najužem krugu vladarske porodice, Milena je rodila prvo dete, ćerku Zorku, a potom još osam ćerki i tri sina - Milicu, Anastasiju (Stanu), Mariju, Danila, Jelenu, Anu, Sofiju, Mirka, Kseniju, Vjeru i Petra. Zanimljivo je da je najmlađeg Petra rodila u četrdeset i trećoj godini, 1889, kada je već imala tri zeta, odnosno četvoro unučadi od najstarije ćerke Zorke, udate za Petra Karađorđevića.
Dve od devet ćerki knjaza Nikole, Marija i Sofija, umrle su veoma mlade (Marija u 16. godini, Sofija kao beba), a dve najmlađe, Vjera i Ksenija, nikada se nisu udavale. Ostalih pet se školovalo u Ženskom institutu "Smoljni" u Petrogradu i stasale su u prave lepotice. Vojvoda Gavro Vuković, tadašnji ministar inostranih dela Crne Gore i jedan od najodanijih službenika crnogorskog knjaza, u svojim "Memoarima" ih opisuje kao veoma obrazovane, duhovite, vrlo lepe, prikladnog stasa i uzrasta i izrazitih crta lica, vaspitane po bontonu ruskog carskog dvora na kojem su imale pristup u svakoj svečanoj prilici i bile uvažavane kao vladarske kćeri. Rečju, zaključuje Vuković, "one više nijesu bile za Crnu Goru".
Kralj Viktor Emanuel Savojski
Za siromašni crnogorski dvor bio je to veliki, pre svega finansijski teret i briga. Valjalo je ispuniti prohteve pet stasalih princeza i udomiti ih kako valja i dolikuje vladarskoj kući. Među njima se posebno isticala Jelena, peto knjaževo dete po redu, kumče ruskog cara Aleksandra Drugog, koji joj je i dao ime Jelena.
Sa samo deset godina otišla je sa starijim sestrama na školovanje u Petrograd. Nije, izgleda, bila neki "vrući" đak, ali je to nadoknađivala izuzetnim talentom. Izvanredno je naučila nekoliko evropskih jezika, bila izraziti talenat za slikarstvo (jedno njeno platno se čuva u ličnoj zbirci turskog sultana Abdul Hamida) i imala smisla za likovnu umetnost uopšte. Ona je, pored ostalog, i autor idejnog rešenja za mauzolej rodonačelnika dinastije Petrovića - vladike Danila - na Orlovom kršu. Pisala je uz to i pesme i imala vanrednog dara i sluha za muziku.
Uza sve to, plenila je izuzetnom lepotom i sa nepunih osamnaest godina mamila uzdisaje mladoženja sa pedigreom koji su se okupljali na balovima i svečanostima na ruskom carskom dvoru. Još kao desetogodišnju devojčicu, kada se pojavila u učionici Instituta "Smoljani", jedna njena školska drugarica ju je opisala kao veoma visoku, skladnu, "ima bujnu kosu tamniju od noći, i retko lepe oči, oči ranjene srne..".
Lepota mlade crnogorske princeze nije promakla ni oku mladog naslednika ruske carske stolice velikog kneza Nikolaja Drugog Romanova. To je u stasitoj Crnogorki probudilo san da će jednog dana svoju lepu glavu okititi ruskom carskom krunom. Bog zna kako bi se sve i odigralo, da se tada zbog nje nije desio jedan nemio događaj.
Naime, na jednom balu kod kneževa Jusupovih u Petrogradu, 1890, došlo je do mučnog incidenta zbog princeze Jelene. Karl Gustav Manerhajm (kasnije će postati finski premijer) i Arsen Karađorđević, brat Petra Karađorđevića, odnosno dever najstarije Jelenine sestre Zoke koja se sedam godina pre toga već bila udala, posvađali su se oko plesa sa princezom Jelenom. Sevnule su grke reči i sve se okončalo dvobojom u kojem je Finac bio teško ranjen.
Ni krivu ni dužnu, Jelenu su od tada počeli popreko gledati čak i u ruskoj carskoj kući i ona je uskoro morala da napusti Petrograd, vrati se na Cetinje i čeka da je pohode njoj ravni prosci sa evropskih dvorova. Potrajalo je to pune četiri godine. Tri njene starije sestre, Zorka, Milica i Anastasija (Stana), već su bile udate i našle su mladoženje sa pedigreom, iz evropskih vladajućih kuća - Zorka u Beogradu za kneza i budućeg srpskog kralja Petra Prvog Karađorđevića, Milica u Petrogradu za velikog kneza Petra Nikolajeviča Romanova i Anastasija u Petrogradu za Đorđa, kneza Romanov-Lajhtenberga.
Crnogorska kraljevska porodica prilikom krunisanja kralja Nikole na Cetinju, 1910. godine (sa njegove leve strane su ćerka Jelena i zet Viktor Emanuel, a tu su još i dva zeta, dva ruska kneza, kao i unuk, prestolonaslednik Srbije, Aleksandar Karađorđević - leži u prvom planu)
Knjazu Nikoli i kneginji Mileni brigu su potom zadavale za ono vreme već stasale Jelena i Ana i nastojali su na sve načine da ih nekako udome poput tri njihove starije sestre. Ali, takve se prilike nisu ukazivale. Tek u novembru 1894. godine, kada se vratio iz Rusije sa sahrane svog velikog prijatelja i dobrotvora cara Aleksandra Trećeg, knjaza Nikolu je ogrejala nada da bi mu se sreća još jednom mogla osmehnuti. Ne samo da usreći dete, nego i da pribavi malo vajde za sebe i svoju siromašnu državicu. Njegov najpoverljiviji čovek vojvoda Gavro Vuković u strogoj tajnosti mu je ispričao da se italijanski diplomatski predstavnik pri crnogorskom dvoru grof Sanminijateli, koji je, inače, stolovao u Dubrovniku, jer se, navodno, nije mogao priviknuti na cetinjsku klimu, diskretno interesovao da li je princeza Jelena možda zaručena i kako bi reagovala na eventualnu bračnu ponudu budućeg naslednika italijanskog prestola.
Gavro Vuković zaključuje da je "italijanski dvor došao na srećnu misao da potraži jednu grančicu, u jednoj gorštačkoj, potpuno svježoj lozi i da je nakalemi na staru savojsku kvrgu".
Zadugo potom nije bilo nikakvih novih signala iz palate Kvirinale prema Cetinju, ali knjaz Nikola nije zaboravljao prvobitnu priču niti se tako lako odricao makar i tračka nade da bi se mogao oroditi sa vladarskom kućom još jedne moćne i uticajne evropske sile. Posebno nije skrštenih ruku sedeo njegov ministar inostranih dela, a u sve se umešala i kneginja Milena. Tako je ona u zimu 1895. godine krenula u Italiju, s namerom da se u Milanu sretne sa ćerkama Jelenom i Anom, koje su završavale zimovanje u Nici, a sa idejom da se nekako što više približe Monci gde su u to vreme boravili italijanski kralj Umberto i kraljica Margareta. U Trstu je, međutim, saznala da će italijanski kraljevski par za koji dan doći u Veneciju da otvori neku izložbu. Na brzinu je promenila maršrutu i obrela se u Veneciji, a ćerkama je javila da i one dođu.
Dolazak crnogorske kneginje u Veneciju nije ostao nezapažen. Našao se ko će o tome obavestiti italijanskog kralja i kraljicu. Usledila je njihova poseta kneginji Mileni u hotelu, a potom je stvar krenula kako je ona i priželjkivala: poziv na večeru na koju su stigle i njene ćerke, a zatim i zajednički odlazak u pozorište. Jelena je, izgleda, u tim susretima prosto očarala stari italijanski kraljevski par i već tada je bilo jasno da je na pomolu novo prijateljstvo.
Propalo je, međutim, potom više prilika da se sretnu i upoznaju nezvanični verenici, princeza Jelena i princ Viktor Emanuel, uprkos otvorenim i prilično nametljivim nastojanjima, i s jedne i s druge strane, da do toga dođe. Tako sve do maja 1896. godine kada je u Moskvi obavljeno svečano krunisanje mladog ruskog cara Nikolaja Drugog kojem je prisustvovao i crnogorski knjaz sa dva starija sina. Pošto se očigledno znalo da će svečanoj ceremoniji krunisanja prisustvovati i budući italijanski prestolonaslednik, u Moskvu je sa ocem i braćom, zvaničnom delegacijom crnogorskog dvora, nezvanično krenula i princeza Jelena, tobože da poseti sestru Milicu.
Porodica Savoja, Viktor i Jelena sa decom
U svoj svojoj lepoti se pojavila i pokazala na velikom balu u onoj istoj dvorani u Kremlju o kojoj je nekada sanjala i nadala se da će joj baš tu na glavu biti stavljena ruska carska kruna. Pred nesuđenim verenikom, sada već krunisanom glavom, odigrala je prvi ples, a odmah potom, bez ikakvih formalnosti i etikecije, bez posrednika i provodadžija, prišao joj je budući italijanski kralj Viktor Emanuel Savojski. Očaran njenom lepotom i njenim šarmom, bez uvijanja je zaprosio njenu ruku. Koliko je bio omamljen lepotom crnogorske princeze, zaboravio je čak i da se pozdravi i upozna sa njenim ocem i njenom braćom...
Za razliku od njega, prelepa crnogorska princeza nije mogla biti oduševljena fizičkim izgledom i lepotom budućeg muža, ali je očigledno sve to zasenio blesak njegove vladarske krune i prevelika očeva želja da se sprijatelji sa velikim susedom preko mora. Udaja Jelene za princa Viktora Emanuela Savojskog je podrazumevala i njen prelazak u katoličku veru.
Konačno, početkom avgusta 1896. godine, na Cetinje je, bez ikakve pompe i pratnje, banuo novi budući crnogorski zet Viktor Emanuel i zvanično ponudio prsten princezi Jeleni. Kralj Nikola je sa balkona svog dvorca na Cetinju odmah objavio veridbu svoje ćerke, što je izazvalo veliko oduševljenje mase koja se iskupila ispred dvorca. Ta vest je brzo dobila odjek u celoj Evropi.
Dva i po meseca kasnije, tačnije 16. oktobra 1896. sa Cetinja je put Rima krenula svadbena povorka.
Novoj italijanskoj kraljici je od luke Bari pa sve do Rima priređen veličanstven doček. I Rim je zanemeo pred njenom lepotom. Novinari onoga vremena su se prosto utrkivali ko će napisati veću i lepšu pohvalu mladoj budućoj italijanskoj kraljici, njenoj lepoti i njenom šarmu. Sam čin venčanja je obavljen 24. oktobra 1896. godine. Tog dana je crnogorska princeza Jelena stavila na glavu italijansku kraljevsku dijademu, a hroničari su zapisali da otkad je Rim prestonica Italije tolika masa nije viđena pred kraljevskom palatom.
Čini se da niko u jednoj rečenici nije bolje odslikao novu italijansku kraljicu, buduću "Elenu ređinu", "majku Elenu", i kako je sve već nisu zvali njeni nebrojeni obožavaoci i savremenici, od njenog italijanskog biografa Renata Berneskija:
"Prelepa tamnokosa princeza, ćerka vladara i pastira, imala je, pored dobrote, velikodušnosti i jednostavnosti, i svojstva prave, rođene kraljice..".
U braku sa kraljem Viktorom Emanuelom Savojskim, Jelena je izrodila petoro dece: princeze Jolandu, Mafaldu, Đovanu i Mariju i princa Umberta. A kakav je to brak bio možda najviše govori jedan zapis iz poznate knjige dr Branka Bokuna "Špijun u Vatikanu". Reč je o najdramatičnijem i verovatno najtežem trenutku u poluvekovnom, beskrajnom ljubavlju i pažnjom ispunjenom zajedničkom životu poslednjeg italijanskog kraljevskog para.
Zapis je datiran 1. septembra 1943. godine, a temelji se na kazivanju nekog Save, "crnogorskog obaveštajca koji radi za Italijane". On je sa tetkom, navodno, često posećivao kraljicu i provodio vreme sa tada već sedamdesetjednogodišnjom kraljicom Jelenom. Tih dana je bila veoma zabrinuta. Njen suprug je prvi put za četrdeset sedam godina braka propustio da joj ujutru nabere cveća iz bašte, pa je odmah pošla u njegov kabinet da vidi šta se dešava. Zatekla je muža, setnog i zabrinutog, kako se igra jednim starim rimskim novčićem iz svoje bogate numizmatičke zbirke, kojoj se vraćao čim bi ga skolila neka nevolja. Kazao joj je da je u velikoj dilemi da li da pošalje generala Kastelana na Siciliju sa ovlašćenjem da potpiše bezuslovnu kapitulaciju:
" Tvoja dilema je najteža koja može snaći kralja, odgovorila mu je Jelena, i u ovom trenutku treba da budeš sam. Bio si u pravu kad si rekao svojoj snaji, kad je sama pokušala da stupi u kontakt sa saveznicima, da će ženino mesto u savojskoj kući uvek ostati isto. Ne brini, nisam ovde kao kraljica, čak ni kao žena, jer moji saveti u tom svojstvu nikada ne mogu biti u interesu italijanskog naroda. Ovde sam kao majka. Ne smeš posmatrati svoj problem kao kralj, jer iza kralja uvek stoji senka monarhije, bilo ranija ili buduća, a ni jedna ni druga nisu značajne za sadašnjost. Moraš se suočiti s njom kao otac. U svakoj krizi otac će uvek na grudi priviti svoje najslabije dete, a ti, kao otac Italije, moraš prigrliti izgubljene, poražene i zastrašene, pre svih... Smatram da mi je dužnost da ti to kažem, jer je tvoja patnja moja patnja...
Pola sata potom kralj je pozvao generala Kastelana i naredio mu da ode na Siciliju i potpiše. Zatim je otišao u vrt, pa je odneo buket cveća u kraljičine apartmane, gde su, zagrljeni, oboje počeli tiho da plaču. Tetka mi je kazala da je to bio plač olakšanja roditelja koji su učinili dobro delo za svoju decu, ne očekujući njihovu zahvalnost..".
Kraljica Jelena je umrla 1952. u Monpeljeu u Francuskoj, pet godina posle muža, u osamdesetoj godini, i nije dočekala satisfakciju i zahvalnost za dobročinstva i plemenitost kojom je celog života tako neštedimice obasipala svakoga ko je imao sreću da je sretne i da joj se približi.
Budo SIMONOVIĆ
(Ilustrovana politika)