U raljama drustva! - Strana 2
Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 37
  1. #16

    Odgovor: U raljama drustva!

    Gledano mojim ocima, ulica je delimicno zamagljena. Ljudi prolaze, valjda idu nekuda, zene prolaze, setaju, cuje se kako neko otvara usta i govori nesto. neko vice; Gospodine, gospodine. Ipak, i pored nivoa opazanja koji me gusi pokretima kose, ruku, nogu, peta, cipela. statika kamenih ploca, statika izloga, cini da se ova gomila nadrazaja pretvara u maglu. Ko sam zapravo ja i otkuda sam stigao ovamo?

    Polako se izvlacim iz guzve, ulicom pored starog hotela. Na stolicama sede dva prijatna svodnika i cekaju da padne noc. Moj cilj je negde dole, tako mi se barem cini, i ja skrecem ulicama koje vode nizbrdo... Tamo je nekada bio moj omiljeni lokal, ali ja ne znam vise gde i zato se nesuvislo osvrcem. Toplo je i radnje, butici, poslasticarnice, sve je to poluprazno, vlasnici i radnici sede na stolicama. Iz zvucnika njihovih radio prijemnika dopire neka muzika. A mene pokriva ta magla, i secam se da je postojala radnja.
    Oni me znaju, oni bi mi mogli dati odgovor.

    Secam se hodnika, zelenog tepiha koji vise izgleda ne postoji. Staklenih vrata koja vode u nekekvu prodavnicu odece. Neka zena je okrenuta ledjima, presvalci se i ja u ogledalu vidim njene grudi, neobicno crvene bradavice... i stepenice me vode do vrata lokala. Kucam, zaluzine su spustene, nema zapravo nikoga i ja se pitam da li lokal radi, nedostaje mi izvesnost, da li radi ili ne i ne mogu vise da se setim imena vlasnika lokala. Zapisujem ipak broj telefona sa vrata "Computer World-a". I onda se okrecem mracnim hodnikom jer nema dalje, jer je mogucnost da na ovo pitanje dobijem odgovor na duze vreme, a mozda i zauvek potonula u maglu iz koje sam izasao i u koju se vracam.
    Pokazali su mi vrata stana u kome cu odsesti. To su tamna, lakirana, drvena vrata sa mesingenom plocicom na koju su urezali moje ime. Mislim da je to ta personalizacija o kojoj se toliko prica. Kao kad se personalizuju mobilni telefoni, ili majice, ili registarske tablice ili ekrani kompjutera. Ja sad imam kljuc i ukljucujem se u pojam svojine, sasvim lagano, sasvim smireno. Kao da tonem.

    Budim se svestan da je igra zapocela. Neko se igra sa psom koji izbezumljeno kevce i pokusava da laje. To je mali pas. Zakljucujem da se radi o malom psu. Shvatam da igra psu nije prijatna. I to mi pomaze da se probudim. Ovde nema televizora, nema slika koje me inace nadrazuju, nema mogucnosti da se ukljucim u jedan lepsi, gotovo savrseni svet, u kome je sve sjajno i idealno i svi muskarci snazni i idealnih proporcija, a sve zene estetski odredjene i idealnih proporcija, a sve kuce sa crvenim krovom i imaju jos i kamin. I nema trke i slika krvi i mucenja, sto je sve ono na sta sam navikao i sto je svima potrebno, kako je to vec naucno dokazano i kako je sve to vec naucno prihvaceno, i kako se vec smatra da treba, jer i deca vole te snazne emocije, inace ne bi tako priljezno, tako drago gutala sve sto se izliva na njih, sve te prizore sto tako snasno tresu korteksom i menjaju te sinapse unutra, i od toga su ljudi srecni i puni energije i nema drugog nacina da ih se stimulise da krenu na nove radne zadatke prepuni pobednickog elana.
    Nema slika ispred mene i nista se ne desava i to je mozda razlog da moje vidno polje ispunjava magla, neko belicasto iskrenje kroz koje se ne vidi i od koga se nista ne da ocekivati.
    nomen est omen
      Vrh

  2. #17

    Odgovor: U raljama drustva!

    Ljustura jedne S. spolja gledano izgleda kao savrsena celicna kugla iz koje neprekidno istice krv. Tako barem ja vidim stvari. Ljustura S. u meni stvara neverovatan bol, u isto vreme ona me i privlaci. Zelim da razbijem tu ljusturu, zelim da oslobodim devojcicu - zenu, nebitno, bice koje place u S. Zanimaju me takve zene, pune bola, kojima nesto nedostaje. Oni dolaze sami. Ti ljudi sa zgrcenim licima. Je li to ego trip. Nesto u njima ipak jeca, prestajem da mislim, nesto vuce svaku moju celiju moleci za pomoc. Pomoc.

    Ja ne cujem tu rec. Ja sam vec tamo. Moram. Moj organizam mora pomoci drugom organizmu. Ja nisam dobar, ja nisam human. Tamo, iza tih ljustura uvek dopiru krici, odvijaju se drame tece mali intimni prikaz pakla. Dovoljno da shvatim da apstraktne karte mozga vode u pakao. Ja sam bio tamo. Ja dolazim iz samog pakla. Ja sam saman, u svojim cetrdesetim sam shvatio. Ja nisam inzenjer, ja nisam pisac. Ja sam saman i to zanimanje mi nece doneti novac. Ja razbijam ljusture, ja sam onaj koji lomi.

    Ocekuje me uzasan napor. Spusticu se zajedno s tobom u tvoj mali bunar iz koga lizu plameni jezici. Pokazces mi sprave za mucenje koje redovno koristis. Tvoj mali svet u kome tvoji idoli uzivaju muceci te. Znam. treba, barem na trenutak otvoriti skoljku, treba naceti srz zabrane. Treba pustiti orgonon napolje. Svet je opasan. Sve je opasno, jedan pogresan korak i.. demoni tvoje svesti ce uciniti da ljustura postane jos cvrsca, a oni jos nemilosrdniji i ja nikada necu probiti ljusturu.
    Zapravo, ne radi se o meni. Sila koja je u meni postoji jedino tada, u toj groznicavoj potrazi. U tom lepom tkanju, u mrezi po kojoj se krecem na prstima trazeci polako Put.
    Ne ja, sila trazi put. Ona nalazi zajednicki jezik sa onim unutra, osakacenim, unistenim, zgazenim bitkom. Unutra, vriste uplakana deca probodena iglama ideala.

    Ja nisam ni dobar ni los. Ja nisam nista. Mene nema. Moram probiti ljusturu S. , a da ne znam ni zasto. Postoji neki izazov. Postoji neka slepa mrznja prema hladnoj formi zakljucanog Ega. Strast da se laz razotkrije, da se zgrceni udovi oslobode. Sloboda urla u meni. Animus. Ono sto osecaju ptice u vazduhu i ribe i vodi. Sloboda za unakazeni zametak.

    Tesko je probiti ljusturu zgrcenog Ega. Pojavicu se iz nicega i prosaptati joj par reci. Onda cu je uzeti za ruku i pricati joj skaske o malim vevericama. Neprekidno cu menjati ugao gledanja i fabulu da unutrasnji demon ne bi mogao otkriti moje prisustvo. Jer demon zaspe kada mu pricam izmicuci se i vracajuci se kao toreador kada prilazi rogovima bika.
    To (Ja) ne zna nista. Postoje zakljucna vrata, postoji ljustura. To (Ja) zna da postoji Ono drugo, tamo, zakljucano, zgazeno, ponizeno. To (ja) oseca bol i mrzi opruge nezivih oblika koji pritiskaju, melju i cede ono Drugo.

    Bjalica ne silazi sa mojih usta. Pricam ti pricu..., reci mi...., sta su ti heroji govorili kada si bila mala. Negde mora postojati prikljucak i spona i razlog zasto je sve kako jeste. Negde su celicni okovi koji u mrezi zabluda drze tvoju dusu. Razbicu ih, neces ni znati. Bojim se. Bojim se.
    Lice bez stida. Govorim evo javno o sebi. Govorim javno ko sam. Pricam o onome sto ce biti. Pisem pricu o uzasu u koji cu zaroniti. Ja, saman.
    Pomoci jer nisi dobar. Uciniti ne zbog boga vec zato sto se kisa i kapi i slivaju sami od sebe. I ja tako. Zasto biljke rastu. Pa tako, rastu. Gola dusa. besramni tumac sveta. Kurva.

    Sad cekam. Trenutak kada se kapija otvorii i okovi spadnu. Drhtavim rukama opipaces sopstveno lice. Da, to tu si ti i babaroge i strige su pobegle, a strasni stvor sa mnogo ruku i zmisjkim jezikom vise ne stanuje ispod tvog kreveta. A mrtvi, oni su mirni u svojim grobovima. Mrtvi se nece vratiti, proslost trebas znati prepoznati u sebi, ali proslost je bezopasna.
    Ljustura S. je slomljena. Svaki put je isto. Iz krhkotina vire saveti majke pretvoreni u male gladne pauke, vire sablasno stroge oceve reci i nasilje. Godine prigusivanog besa. Sada istopljene u krik, jer krik je znak zivota.
    nomen est omen
      Vrh

  3. #18

    Odgovor: U raljama drustva!

    Muskarci su cudna bica, rece Prostitutka. Evo pogledaj, imam ovu trakicu pozada i svi smatraju da sam u donjem rublju, skinem li je, misle da sam gola i to im je ruzno. Okrenula mi je ledja kako bi ilustrovala svoju pricu. Sela je na neraspremljeni, zguzvani krevet i legla onako gola. Sunce je u prasnjavu sobu donosilo nakakav osecaj mira i pospanosti. Ja sam sedeo na fotelji pohabanog naslona od skaja, pored kreveta, u sobi je bio jos i sto, jedna lampa i jedna drvena stolica. Vecina njenih stvari bese u kartonskim kutijama.

    Hladno mi je nogama, rece Prostitutka i promeskolji se. Njena gola stopala nadjose moje ruke. Bila su hladna kao led i znojava. Predjoh rukom preko meke koze na njenim tabanima. Prsti joj behu mali i debeli, nokti deformisani zbog debljine prstiju. Polako sam trljao njena stopala, voleo sam to, uvek sam voleo da dodirujem zene.

    Kako si me nasao, upita me. Video sam kako gola cekas onog sofera, sasvim slucajno, vrata su bila poluotvorena. Video sam da si potpuno gola, da sofer ima crne soferske cipele i bele carape. Bese te obgrlio. Pomislio sam tada kako bi i ja to hteo. Prostitutka se nasmeja. Cutali smo. Nisam je poznavao, nisam znao sta jos da joj kazem.
    Od kada se bavis ovim poslom, upitah je. Od fakulteta. Studirala si znaci?. Da, psihologiju, ali svu sam sada teoriju zaboravila, imam samo ovu praksu ovde nasmeja se.
    Zasto si napustila fakultet? Izbio je rat, znas i sam. Nisam oduvek zivela ovde. U nas grad je dosao rat, pobegli smo ovamo.

    Zar ti se ne gadi ovaj posao? Ne, volim ovo sto radim, volim muskarce, nisu svi grubi, iako traze od mene najrazlicitje stvari. Meni to nije gadno. Da li imas makroa? Da, to je vlasnik retsorana, ali ne muci me, ja mu dodjem kao kci. Dobro mi je ovde. Ipak, meni je sve to nekako tuzno, rekoh joj. Tebi je sve ovo tuzno? Da. Sta mogu, od malena sam tuzan.
    Ja nisam tuzna sada, klijenti su zadovoljni. Volim da ih drazim. Volim da puze predamnom cvileci da im dam da me lizu. Da, to me pali. Ne zanima me buducnost, proslost nije bila previse ljubazna, Bilo mi je mnogo zao sto je poceo rat. Te godine sam trebala da idem sama na more. Prvi put, bas steta.

    A ti, cime se ti bavis, bila je radoznala Prostitutka. Ja sam nedavno ostao bez posla, rekoh joj, a da sve bude crnje, devojka mi je u trudna... Da li je volis ? Da, mnogo je volim. Zasto si onda samnom? Ne shvatas, kazem joj. Ljubav je sirok pojam, neko ima ljubavi za pet zena, neko nema ni za jednu. Svidja mi se to, rece Prostitutka. Podigla je ruke. Dodji ovamo. Zagrlila me. Privili smo se jedno uz drugo na krevetu koji bese preuzak za krevet jedne kurve. Osetih iznenadnu zelju da je dodirujem, mazim, lizem, grizem... Skidoh odecu sa sebe. Cudan je ovaj zivot, rekoh. Da, potvrdila je. Lezali smo zajedno, goli, zavese su se pomerale, sunce je u sobu i dalje donosilo nekakav miris pospanosti. Bilo im je tako lako biti ziv, bilo mi je tako tesko biti ziv. Nigde nije bilo izlaza, sve je zaudaralo na apsurd. A ipak...
    nomen est omen
      Vrh

  4. #19

    Odgovor: U raljama drustva!

    Njene najnovije cizme koje su tako sexy isto tako tako odvratno zaudaraju i K. zato uzima malu bocicu sa sprejom marke Foot & Fresh. Proizvodjac tvrdi da obuca naprskana ovim sprejom vec posle triideset sekundi oslobodjena svih neprijatnih mirisa vase telesnosti. Sama bocica je predivna: na zelenoj osnovi nacrtani su srebrnkasti mehurici tako da bi se dobio utisak svezine, mladosti i prijatnosti. Na ovaj nacin je i Karlo Z. product manager iz poznate multinacionalne kompanije koja proizvodi Foot & Fresh opisao pre nekoliko godina taj, tada novi proizvod, rezultat mukotrpnog rada reklamoautora, tehnicara prodaje i hemicara. Telesni vonjevi rezultat su delovanja bakterija, zapravo citavih konglomerata bakterija koje poseduje svaki covek, i koje parazitiraju na nasoj kozi. Kupanjem ih speremo, ali nikada u potpunosti, neke prezive i vec posle nekog vremena prozme nas manje ili vise drag vonj, jedinstven kao potpis, samo nas. Vonj koga se muskarci i zene skloni savrsenstvu istinski gnusaju.

    Nokat na njenom palcu je zut. Ne vise providan kao ostali nokti na njenoj nozi, vec nekako mutno zut. To je bio rezultat eksperimenta, skidanja crvenog laka uljnim aromaticnim acetonom koji je u poslednje vreme postao tako omiljen medju zenama. Gljivice, razmisljala je K. Znala je da je neophodno ici doktoru, zatim u najgorem slucaju sledi dugotrajno lecenje i u slucaju neuspeha jos i odlazak hirurgu koji ce joj ubrizgati lokalnu anesteziju, iscupati nokat, zatim ce boleti kada prodje dejstvo anestezije. Dobice pilule. Plasi se bola, patnje. Kao i svi. Sve je to od tesne obuce, trebalo bi promeniti navike, ali tesna obuca je tako elegant... Proslo je tridesetak sekundi. Obuva te visoke cizme sa tankom potpeticom. Ima mirno i hladno lice. Kontrolisano lice.

    Uzima fascikle i stavlja ih u svoj ranac, takodje, prirucnik za management. Ne zaboravlja laktacid za higijenu polnih organa i intimnih delova. Treba da uvek bude spremna ako ustreba. Pakuje i sinoc pripremljenu kutiju sa sendvicima, kljuceve i novcanik. Takodje ID karticu bez koje joj masina nece otvoriti vrata companije.
    Okrece glavu.,sumi voda. Neko se tusira. Neko koristi tus u njenom stanu. Bas kako i u holivudskim serijama, i u stvarnosti mladi poslovni ljudi i zene na pocetku karijere cesto dele stanove. Po nekoliko njih iznajmljuje sobe, useljava u njih skromni inventar stecen posle studija i stanuje na niskoj razini. Stan im zapravo i nije neophodan. Vecina radi po 14 sati i kucu, ili slicnu rec povezuju jos jedino sa spavanjem. Hrane se po fast-food restoranima, odlaze na kurseve subotoim i nedeljom, pokusavaju da nadju pravog partnera. Iznad svega bore se za uspeh na poslu, a svoj dramatican i nadasve raznovrsan zivot krunisu u onih petanest dana u godini kada odlaze na odmor. I to, po mogucstvu u neke tropske i opustene krajeve, u predele sa plazama od belog peska, prosarane palmama i jeftinim i mladim muskim i zenskim prostitutkama.
    Preostaje jos minut do izlaska iz kuce. Jos trideset sekundi. Sad jos pet sekundi. Postoji apstraktni Ja model. Postoji samoostvarivanje i samopotvrdjivanje. Samo to postoji. Svet je vakuum. Vakum koji usisava kao i vakum u plasticnim vrecicama u kojima je hrana. Zbog linije K. jede samo saku musli ujutru, u staklenu ciniju ostavlja te zdrobljene ostatke mrtvih oraha, banana, ovsenih pahuljica i nepoznatih joj plodova prirode koji osiguravaju zdrav zuvot. Metal pribora za jelo ostavlja neprijatan ukus ustima, kao i krv.Sminka se sasvim minimalno jer nema vremena. Ispod pazuha i po pantalonama prska dezodorans. Da ne smrdi. Misici joj se grce, uspravljaju je i nesvesno guraju ka vratima. Pokret, a lice ostaje mirno. Emocije su nevidljive, duboke i usmerene u jednu tacku. Otvara vrata stana. Hodnik je mracan, cuje se kako neko poteze vodu. suste vodoklotlici, pojedinacno ili grupno, neko kasni i tek se tusira. Odnekud se cuju deca, psi. Zgrada se budi kroz sazvezdje zvukova, vrata se otvaraju. Ispred lifta K. prolazi pored nekog tipa koga je sretala mnogo puta, ali sa kojim nije nikada progovorila ni rec. Svako gleda ispred sebe, vremana ima malo i ona se koncentrise na stvari koje je danas cekaju na poslu, na mogucnostima za napredovanje i tako dalje.

    K. ceka voz. Jos neki ljudi cekaju zajedno sa njom. Vecina se ipak vozi u svojim automobilima. Jednoga dana i ona.ce imati automobil, za sada na pocetku, primorana je da putuje vozom u drugi deo grada. Voz je ipak uz sve to i mnogo brzi. Ali ljudi u automobilima imaju mogucnost citaju novine ili cute da sede sami, bez drugih. Dobro je biti sam, drugi samo smetaju, slusaju glupu muziku ili blebecu preko mobilnog. Ljudi na peronima i gledaju u kisu.
    K. se nervira, jer voz kasni nekoliko minuta. Oseca kako je neka nevidljiva sila gura napred, kako neki nevidljivi sudija meri njeno vreme. Pocinje da se sama sa sobom igra igre kasnis - ne kasnis. Broji ljude, broji vrata na vagonima, ako je broj paran zakasnice, ako je broj neparan stize na vreme. Broj je ovog jutra uglavnom paran. Pokusava da sedne, cita novine. Novine su dosadne. Pokusava da uci, ne ide joj. Stavlja slusalice, Sony uredjaj reprodukuje kvalitetno nerazumljive pesmice latinskih igraca sa Kube.

    K. masta o ljubavi, masta o idealnom odmoru na kojem ce mozda sresti Njega. Zamislja kako ga upoznaje preko chat-a, on ima razumevanja za njenu kompleksnu licnost, on je razume, on joj ne ogranicava slobodu, ona bira, ona spava i sa drugim muskarcima ali se vraca njemu. On ima smisla za humor. On je tako cool i slusa tako cool muziku. Neka toplota prolazi joj kroz grudi, neka slatka mucnina. Dovodi sebe skoro do stanja zaljubljenosti.

    Na Kubi su svi tako opusteni. Siromasni su i srecni i vole strance. K. ima ljubavnika, tamnoputog latino ljubavnika, crnca. Crnac ima velik ud, preplanuo je, sportista, igra salsu, vodi je u bar u kojemu svi piju koktele. Narucuju mohito. Vode ljubav na plazi. Ta seansa je kratka, K. ne zna nista o Kubi, ne zna sta bi mogla da prica sa crnoputim ljubavnikom. Ne zna sta vise da zamislja, taj je sigurno ne bi vodio u Diznilend. Oduvek je htela na taj tobogan...
    Prebacivanje imaginarnog prekidaca u glavi.

    Ljubavnik broj tri je mafijas. On je ostar momak, kupuje joj skupe poklone i zivi van zakona. Pravi pobunjenik, kao u onim starim filmovima. To svemu daje osobitu draz. Odlaze u Pariz. Svi umetnici i vlasnici barova poznaju njenog decka. On je tako snazan, on je tako opasan. Odsedaju u skupom hotelu sa ogromnim belim prozorima i zastorima. Jutro je i krovovi Pariza blistaju se na suncu. K. je u satenskoj spavacici, otvara prozor i posmatra grad, a njen decko se brije. Za dorucak im sobarica donosi kroasane. Cini joj se da oseca miris after shave losiona koji ponistava zagusljivi vonj vagona. Misli kako bi je taj kriminalac tretirao kao princezu...

    A tip broj cetri je romantik, strasno je zaljubljen u K. Hoce da se ubije. Ona je nemilosrdna, zamislja kako ga ponizava. Odlazi sa drugim posle jedne scene. Tako mu i treba, misli, salje mu crne gacice sa mrljama od semena drugog muskarca. Romantik se ubija, a K. je ipak malo zao...

    U medjuvremenu, voz ulazi u stanicu, veliku stanicu u kojoj se ukrstaju pruge iz mnogo smerova kroz koju prolaze desetine vozova. Gleda kroz prozor vagona. Svi prisutni su u neopisivoj zurbi. Zure se jutarnji putnici, studenti, prodavacice sendvica i kafe. Cistaci i naravno zeleznicko osoblje. Svi zure, uigrano, dinamicno, izgleda kao da ih iza ledja gura neka nevidljiva sila koja stalno pokrece i ubrzava stvari. Na jednom reklamnom panou pise Budite efikasni putujte avionom. U zenskom casopisu stoji da je svaka veza izmedju partnera zaparavo jedna emocionalna investicija i da svako treba da se trudi da izvuce sto veci emocionalni profit iz svoje investicije. Zato K. mora da vezba da se ne zbunjuije, da tacno zna sta hoce, da ne pocrveni kada je pitaju sta hoce. Htela bi da bude i ona nezavisna jer dalje pise u casopisu da je slobodan zapadni covek u doba interneta i komunikacija i mobilnosti zapravo stalno u poziciji da bira i bude biran.
    K. nema vremena, Oseca kako ce opet da zakasni i sefica ce izreci nekoliko zajedljivih primedbi. A ona ne zeli da zaostaje za drugim pripravnicima koji su svi muskarci. Smao neki od njih ce dobiti novi ugovor, a K. mora da uzme taj posao, mora da im ga uzme. Kao kada na polici u samoposluzi ostane samo jedan proizvod i ti ga uzmes, znajuci da ga niko drugi ne moze imati. Imati kola, kucu i decu, imati orgazam i decka, imati uzinu, imati posao i sefa, imati...Sve se moze imati, o tome razmislja K. Htela bi i ona da ima mnogo toga. Za pocetak htela bi taj novi laptop. Kada bi imala laptop mnogo toga bi bilo jednostavnije. Chat u krevetu, gledanje slika, igrice u krevetu. Hoce da ima laptop.

    Voz stoji. Nikako da krene. Sve je tako sareno na stanici. Njen poslovni kostim je siv i prljav. Ona nije zadovoljna. Znoji se. Ne zeli da se znoji. zeli da sve bude pod kontrolom. Veceras je petak, odlazak u diskoteku, menstruacija ne moze da je zaustavi. Prosli put, dok su prolazili mracnim podvoznjakom, izvukla je tampon i bacila ga na ulicu, svi su se smejali, svi su bili naduvani, zato je bilo tako super i zato su se svi smejali, a ona nije mogla da dodje sebi do ponedeljka. Svi su umirali od smeha, tamo u onom suludom delu grada.
    Covek preko puta nje jede sendvic. Sada vidi sebe kako jede salamu, svidja joj se taj ukus mrtvih svinja, svidja joj se sumporasto zuto kuvano jaje u sendvicu i sos. Gladna je, zeludacni sokovi rade, mast umiruje kiselinu i cir. I pljuvacni sokovi se luce, narocito joj smeta onaj zub sa karijesom, onaj sto se puni trulom hranom i boli. Zubar je rekao za dva meseca ponovo kontrola...
    Posmatra ljude. Sve saamo neki streberi sa naocarima. Poneki mladi poslovni covek ima stila. Svidjaju joj se muskarci koji drze do sebe. Mocni muskrci, oni su kao alfa muzjaci covekolikih majmuna u emisijama na Discovery kanalu. Jaci pobedjuje, uvek je tako bilo, ili pametniji ili bogatiji. A K. misli da je pametna, da nije pametna ne bi zavrsila MBA (Master of Business Administration). Jednog dana ce postati menadzer i prava poslovna zena. Imace laptop i sve najnovije trendy stvari. Kao neke od zena u vozu, posmatra ih, posmatra kako im stoji odeca, skupa, odeca, jeftina odeca, da li imaju te zene nesto sto ona nema, da li su srecnije, da li imaju vece grudi od nje. Da li su druge zene atraktivnije nego sto ona. Jutros je uhvatila svoje gole sise u sake i stala ispred ogledala - nije bila bas preterano zadovoljna.
    I onda ponovo misli kako ce zakasniti. Opet taj osecaj da je neko s ledja gura napred, samo napred, stalno napred. Dise sve brze, gleda. Vibracije u vagonu, promicanje industrijskih predgradja, firme, kuce, auto otpadi, skladista, fabrike za izradu industrijskih kolaca, Stovarista gradje. Magacini. Svi nesto rade, svi nesto prodaju.

    Ljudi ima raznih. K. misli kako su svi ti ljudi predvidljivi i dosadni. Pricaju o automobilima, citaju sta su rekli politicari. U njima, reklo bi se nema strasti. K. razmislja o strasti, ona je nikada nije osetila, tu pravu strast koju bi trebalo da oseti, ali se nada da ce je jednom osetiti. Jednostavno, u prisustvu tih obicnih, malih ljudi ne moze da se ostvari. Ne moze da popusti kontrolu i bude ono sto jeste. Evo ova devojka ispred nje. Sa maramom na glavi, Arapkinja. Ona nikda nece moci da se ostvari. Gledala je te emisije, kako bedno zive te zene: poslovno i seksualno podredjene su muskarcu, podredjene su roditeljima i bez sopstvene volje. I ti njihovi obicaji pokrivenja glave, siroki ogrtaci i mantili, niko ne vidi tvoje telo, te zene su kao izlozi stalno zatvoreni roletnom, nikaoga ne mogu da privuku, moraju da budu smerne i pokorne muzevima koji ih nagradjuju jurenjem drugih zena, nemuslimanki. Izlazeci iz voza K. je pocela da oseca i prezir i sazaljenje prema toj mladoj zeni...
    nomen est omen
      Vrh

  5. #20

    Odgovor: U raljama drustva!

    Volela je duvati u taj instrument, a on je proizvodio tonove, krestave, placne, izuvijane, izbezumljene tonove koji su se culi nadaleko preko smrznute zemlje i smetali susedima.
    Da, bila je ona kreativna, puna maste, volela je sve sto obavezno vole mladi, i vise od toga, umetnost, knjizevnost, i taj instrument.

    Lupala je cizmom po podu drzeci ritam, i tako svaki dan, svaki dan... I to je nerviralo susede. I jednom kada se vracala sa casa presreo ju je u mracnom prolazu covek sa fantomkom na glavi i zgrabio joj instrument.

    Uradio je to nasilno i bez reci. A ona je vristala i plakala, ali covek bese vec isplanirao, niko ih nije mogao cuti i ona je shvativsi to, samo sela uz prljavi zid i nastavila jedva cujno da cvili. hoho, novi zvuk, nasmejao se covek pod maskom i snaznim zamahom razbi instrument o beton.
    nomen est omen
      Vrh

  6. #21

    Odgovor: U raljama drustva!

    Kada sam jutros izasao iz kuce odmah sam primetio da nesto nije u redu..Nesto gadno, nesto opasno. nesto uzasno Sunce bese svanulo i ljudi su zurili na posao i zategnute poslovne sekretarice su popravlale sminku i deca su ludacki zurila u skolu i izgledalo je da se svi krecu po komandi nekog skrivenog mehanizma, da nemaju svoju volju već da postoji plan u pozadini, cijem kliseu svi moraju da se povinuju, mirno i bez pogovora.

    I upravo ti prizori svakodnevne rutine radali su u meni osecaj neverovatnog straha, neverovatnog predosecanja da jednostavno nesto tu ne stima, da je tu nesto jednostavno nenormalno, lazno, previse ruzno. I rekoh sebi: "Ovo je pakao, sigurno, i mora biti da je nuklearni rat već odavno bio, i mi smo mrtvi, lesevi koji odbijaju da poveruju da su mrtvi pa i dalje obavljamo ovakve uzasne kretnje"

    I to je vec pored ostaloga i opisano u "Tibetanskoj knjizi mrtvih", samo pored nasih samrtnickih uzglavlja nema blage ruke i ne cuje se mantra obrijanog monaha da nas ubedi, da nam olaksa, da nam objasni, da smo samo mrtvi, da nema svrhe ponavljati ove prinudne radnje i da je snaga i crvenog i zelenog i zutog demona u biti svojoj nistavna i ravna mogućnostima pirincanog moljca. Pa sam nosen tim saznanjem hodao kao duh, uveren dalje da i jesam duh, utvara a semafori su radili besprekorno i smenjivali crveno i zeleno i zuto svetlo i onda opet crveno i tako u nedogled... A utvare su se vazno teturale, stegnuvsi odlucno svoje mrtve vilice, pokazivajuci da hoce jos, da im je ova kolicina patnje nedovoljna te da ovaj smesni pakao shvataju neobicno ozbiljno.
    nomen est omen
      Vrh

  7. #22

    Odgovor: U raljama drustva!

    Kada je onomad kompanija Durex, poznati proizvodjac kondoma odlucila je da na trziste izbaci novu liniju sredstava za vaginalno podmazivanje (Durex Play), nova linija bila je poduprta intenzivnom reklamnom kampanjom, a prodaja novih proizvoda odvijala se u obicnim drogerijama, u kojima se prodaju uobicajena sredstva za higjenu. Kompanija Durex je tvrdila da ce pomenuta sredstva, ne samo resiti problem vaginalne suvoce vec i doprineti uzivanju i raznolikosti vaseg ljubavnog zivota. Zasto se dakle kompanija Durex odlucila na mainstream promociju proizvoda koji su se nekada vukli po policama tzv. seks sopova? Da li je u pitanju dosezanje novog praga slobode i jos jedan znak uzmicanja patrijarhalnog morala.

    Naravno, koa i sve kompanije i Durex interesuje profit. Da se seksualna pomagala mogu prodavati u mainstream-u pokazuje da je potreba za njima velika, kao i da je trziste spremno i otvoreno za ovakva pomocna sredstva. Rekli bi smo da se radi o siroj rasporostranjenosti seksualne disfunkcije. Ali ne radi se samo o tome. Svakom novom proizvodu, svakoj novoj promeni naseg svakodnevnog zivota prethodi i promena u nacinu razmisljanja, jedna u nizu koja dovodi do daljeg jacanja mehanicistickog shvatanja o svetu i sebi samom, o okolini i nasem mestu u njoj. Jedna disfunkcija,, ako je dovoljno siroko rasprostanjena postaje de “normalnog zivota”, onog istog mitskog cilja za kojim tragaju udruzene srednje klase sveta.
    Drugi primer za ovo je u poremecaju sna, neuroze RSI, burnout, sve, sada sasvim normalne stvari originalno uzrokovane eksploatacijom u procesu rada, licnim ambicijama prema kapitalistickim uzorima, kontrolom i management-om vremena, dakle svim onim procesima u kojima se covek postepeno i potpuno predaje sluznju kapitalistickoj proizvodnoj masini. Patern je uvek isti, jedan problem stvoren dominacijom sveta prinudnog rada,
    nauke, simbolicke organizacije biva resen pojavom nvog proizvoda, tako da i bolest generise profit.
    (Ovo je naravno i ultimativni cilj farmaceutske industrije.)

    Zapravo, radi se o simbiozi. Dok su nekada samo tzv. obrazovani bili u stanju da simbolicki misle i svet dozivljavaju posredno i neprimitivno, neiskonski, sada su sirenjem simbolicke indoktrinacije i uticajem televizije sve siri slojevi stanovnistva ukljuceni u simbolicku igru.
    Oni su neurotcni, oni zele da dozivljavaju, oni nemaju vremena. Njima su potrebnoi brzi snosaji, brza komunikacija i uopste efikasno i brzo opstenje sa spoljasnjim svetom. Jednostavno, naviknuti na komunikaciju simbolima, u danasnje vreme virtuelno lisenih inercije (razmislite koliko energije iziskuje pisanje rukom, a koliko pomocu kompjutera, koliko odlazak kod nekoga, a koliko SMS poruka) ovi ljudi nastavljaju da i u svakom drugom odnosu ponavljaju patern simbolicke komunikacije. Njihova prosta fizioloska tela, naravno poseduju inerciju i masu pa ne mogu da prate ovakve zahteve i otuda razni psihofizioloski problemi.

    U ovu pricu Masina lako uskace. jedan problem coveka kao zivog bica postaje problem mehanike, resava se mehanicki kao u slucaju masina.
    Ovo resenje se prihvata i bolest postaje sasvim normalna, a trziste zadovoljno otvaranjem nove nise. U doglednom vremenu, samo opstenje, sama komunikacija postaje nemoguca i nezamisliva bez propisanog proizvoda i sredstva, u ovom slucju maziva. I ovaj primer sledi tipican patern ulaska trzista u nase zivote. Osnovna ideja jeste dovodjenje u zavisnost. Kreiranje situacije u kojoj nista vise ne mozemo sami, ni da razgovaramo, ni da se volimo, ni da uspavamo bebu. Za sve postoji odgovarajuci proizvod. Ako je neko putovanje na fancy destinaciju postalo nuzan preduslov za resavanje pitanja statusa, ono ce biti obavljeno po svaku cenu, recimo sa polaskom u petak uvece posle radnog vremena i povratkom neposredno pred pocetak radnog vremena u ponedeljak. Da bi se ovaj iskorak u svet Statusa postigao telo mora da trpi i u toj tacki, da bi pojedinac i dalje “funkcionisao” u igru ulazi Trziste. Jer nasa su tela nepromenjena jos od kamenog doba, za razliku od okruzenja koje ni najmanje ne lici na prirodu u kojoj je tzv. homo sapiemns zapoceo svoju transformaciju (kako zli jezici tvrde, transformaciju sebe i sveta u deterministicki automat saglasan bolesnim idejama Renea Dekarta)

    I naravno ne radi se samo o zaveri kompanija, mada one u svemu tome imaju ogroman interes. Radi se o duboko dijalektickom odnosu. Cerebralni, proracunati pojedinac, pravo dete nastalo ukrstanjem modernog liberalizma i takozvanih pojreta oslobadjanja iz 60‘ ih godina 20. veka upravo i percepira svet na nacin koji ga cini prijemcivim za prodor Trzista u njegov zivot. Ovaj zajednicki posao, produzenje jedne iste price koja traje vec hiljadama godina, kao i zdruzeni napori prominentnih univerziteta, kompanija i medija sa jedne strane i emancipovanih, simbolicki uslovljenih masa sa druge strane, polako, kreirajuci i probleme i njihova resenja istovremeno, u jednom dijalektickom procesu stvaraju coveka - masinu i oko njega svet - masinu.
    Poruku je izmenio A6quattro, 07.04.2007 u 03:15
    nomen est omen
      Vrh

  8. #23

    Odgovor: U raljama drustva!

    Jutros kada se Danny S. probudio, vec se cula buka saobracaja iz daljine, kroz prozor blagi nagovestaji zore, hladnoca. Skoro tri minuta do signala, i osetio se na dobitku - njegovo licno, od boga ukradeno vreme. Onda je cuo alarm, pogledao je zenu, njen proces budjenja, njeno oteceno lice, krupno i sve krupnije telo. Upalio je svetlo, ona se mrsti. Uz glavu pojas prirodne bojene kose. Ostalo je komercijalni ton. I reci. Beslovesne reci.

    Nema vremena. Nema, cak i kada bi sada pozeleli, nema vremena. Rutina, automatska navigacija. Bonaca, Depresija i Apsurd nepotrebne kontracepcije. Toplota uplakanog mesa. Prve nerazgovetne reci, krkljanje i zadah, navika i smrt. Lica u polumraku, krecu se kao na pozornici. Uigrano, avetinjski bledo. Na prstima. Drama. Tragedija. Pokolj.

    Mlade osobe na kutijama prehrambenih proizvoda nasmejane su i vedre, pune filozofskog mira, zivotne radosti i snage, dok vreme istice.
    Ostro, kao noz. Glas spikera ne uznemirava, taj covek hladno nagovestava neciju smrt. Nagovestava pokolje, prikazuje infantilnu paradu maminih decaka. I bogati su nesrecni, i bogati placu.

    Danny S. zvace, ukus je sublimiran u industrrijski otpad. Kokoske bez krila, manipulisani kukuruz. Topla mu tecnost klizi niz grlo. Nos slini.
    Beo porculan, nezdravo zuta mokraca, plava sluz dezinfekcionog sredstva saginje se da bolje vidi i novostvoreno zeleno ne budi nikakve asocijacije.

    Jos par reci, osudjeni nema pravo na poslednju zelju.Tiho otvara vrata, u polumraku spava sin njegove zene. Mali, nesvesani zato skoro slobodan. Zaboravljen. Tuga. Uvezbano isklucivanje svake osetljivosti. Danny S. izlazi. Upakovan u ambalazu dana. Statisticki uzorak gradjanske srece. Hipotekarni obveznik. Nemocan, nemocan da uradi drugacije. Automatski pokreti, ne prate misli kojih nema. On se ukljucuje u beskrajno nezamislivu proizvodnu traku.
    Ponesen neizbezno raspevanim automatizmom savrsene egzekucije.
    Poruku je izmenio A6quattro, 08.04.2007 u 20:00
    nomen est omen
      Vrh

  9. #24

    Odgovor: U raljama drustva!

    Kapitalizam voli svaku vrstu djubreta. Knjizevno djubre, medijsko djubre, umetnicko djubre, ljudske zivote koji su postali djubre...
    On (kapitalizam) voli djubre, jer djubre je jeftino, najjeftinije. Djubre se moze sabiti, transportovati, oblikovati, odbaciti, spaliti...
    Kapitalzam prodaje djubre, on vam omogucava da se ubijate radeci da biste zaradili za djubre koje vam on prodaje.
    Gomilanjem djubreta pokazujete da volite kapitalizam.Time sto ste radije okruzeni djubretom nego ljudima pokazujete koliko ga volite.
    Zauzvrat kapitalizam vam nudi da kupite jos vise djubreta. Da pokazete kako ga volite jos vise. Vi po pravilu pristajete.

    Zivot vam nije kako treba. Mislte da ste sami krivi da ste takozvani gubitnik. Depresivni ste, mozda vam treba jos vise djubreta?
    Mozda vam treba vise putovanja u druge predele, da odsetnete u hotelima kapitalizma, da vidite kakvo djubre sakupljaju i jedu drugi ljudi sirom sveta? Sami ste. Usamljeni? Kapitalizam voli da ste usamljeni. Kapitalizam ce vam prodati djubre u obliku romanticnih pesama sa radija, literature u kojoj usamljeno djubre nalazi drugo, takodje usamljeno djubre i posle niza peripetija oni zive srecno do kraja svog zivota srecni da su djubre u kapitalizmu.

    Probirljivi ste. Tako treba. Ocajnick i trazite ljude koji vole onu vrstu djubreta koju i vi volite. Kupujete muziku? Kada vam jedno djubre od muzike dosadi, kapitalizam ce ga promeniti, doraditi. Djubre se da reciklirati. Volite filmove? Kapitalizam ce uciniti da se teme standardizuju.
    Radnja se ionako odigrava na djubristu, uvek je ionako isto jer djubre je u glavnim ulogama. Naravno, to vam ne smeta, jer, plasite se nepoznatog...

    Kapitalizam ima zaista sve sto vam treba. Bas vas je briga sta se u masovnoj proizvodnji kapitalizma desava sa zivotinjama i biljakma koje jedete. Kada se razbolite, kapitalizam ce vam prodati lekove. Ma kakve zivotinje, briga vas je sta se sa vama desava. Kapitalizam voli da ste bezbrizni.
    Odnosite se prema drugima kao prema djubretu. To kapitalizma voli, to je jezik koji kapitalizam razume. Djubre je komercijalno. I berza voli djubre.
    Budite posmatrac, sedite mirno, ne cinite nista. Idite na koncete, platite da vas zabavlajaju pricajuci vam jedno te isto djubre, pevajuci vam jedno te isto djubre Budite pasivni bas kao kanta za djubre koja ceka da bude odneseno.
    nomen est omen
      Vrh

  10. #25

    Odgovor: U raljama drustva!

    U medijski kontrolisanom drustvu u kojem sticajem nesrecnih istorijskih okolnosti zivimo, erotika i estetika postali su vazni i neophodni instrumenti represije. Sa TV ekrana, interneta, stranica casopisa, modnih pista izbezumljenom pojedincu biva upucena jedna elementarna naredba “budi lep ili budi lepa, budi privlacan, budi privlacna”. U isto vreme odasilje se implicitno i druga, preteca poruka “Ko nije lep, ko nije estetcki privlacan (sexy) nema sta da trazi u ljudskoj zajednici.” Pri svemu ovome, esalone lepote i kalupe erotske privlacnosti (i estetike) odredjuju velike modne i medijske korporacije.Odredjuju je isti oni koji i upucuju ovu pretecu poruku. U procesu erotizacije i estetizacije lokalne varijante i kriterijumi nisu vise dozvoljeni (ni dovoljno profitabilni). Kao sto je i protok robe i kapitala globalan, tako su i estetski kriterijumi sada globalni.

    Svet u kome zivimo kao da je neki Spektakl, mozda nalikuje spektaklu izbora za “Miss sveta” ili izbora za “Mister univerzuma”. Neprekidan izbor, neprekidno takmicenje u kome je ulog nas zivot i u kome se za razliku od pravih takmicenja ne dobija nista osim prava da se ucestvuje. Ovim otrcana olimpijska krilatica “Vazno je ucestvovati” prevazilazi svojom ironijom samu sebe jer u spektaklu u kome ucestvujemo unapred znamo da pobede nema i da zadovoljavanje kriterijuma pomerene drustvene stvarnosti zapravo nije ni moguce.
    Oko nas govori se samo jedan “svima” razumljiv jezik. To je jezik prodaje, marketinga. To je jezik kojim govori roba, jezik kojim govore ljudi koji su postali roba i jezik kojim ljudi opste sa robom. Robe na trzistu su u neprekidnoj kompeticiji. Ako kupac ne kupi robu X, kupice robu Y. Kupac ne moze da kupi svu robu. Kada bi to mogao prestao bi da bude kupac i paradigma ponude i potraznje izgubila bi smisao. Uvodjenjem elementarnog potrosackog fasizma na polju telesnosti, nasa tela, a time i nase egzistencije postaju i eksplicitno samo roba i bivaju uvedene jos jace i okrutnije u stanje permanentnog rata (svih protiv svih).

    Prema modernim prodajnim doktrinama, roba se ne prodaje kao celina vec nastupa na trzistu kao skup svojih svojstava (features). Svako svojstvo ima svoju cenu i ukupna cena robe odredjuje se na osnovu ukupne cene svih zeljenih osobina. Smatra se da ovakav oblik prezentovanja robe omogucava da proizvodjac ostvari potpunu kontrolu nad troskovima i prodajom proizvoda - robe. Roba dakle postaje skup svojh fragmenata. Na primer, svi automobili mogu obaviti funkciju prevoza od mesta A do mesta B, ali postoje automobili sa ugradjenom aklimatizcijom, stereo uredjajima, kompjuterskim navigacionim sistemom (sa svojim osobinama) itd. U procesu estetizacije nasa tela pretvorena u robu prolaze istu transformaciju kao i neziva, proizvedena roba. Prema ovome (narocito) zensko telo jeste skup sledecih artikala: kosa sa osobinama, grudi sa osobinama, lice (oci, obrve, ten), noge, stopala... Svaki deo tela pojavljuje se u ovom smislu kao gotovo izdvojen fragment sa odredjenim estetskim osobinama.

    Nasilno izdavajanje fragmenata iz celine nasih tela odslikava destrukciju (cerecenje) stvarnog organizma. Ova pojava jeste inidikator sveopste degradacije svega zivog u uslovima kontinualne ekspanzije trzista. Nacin razmisljanja okrenut destrukciji jeste glavni pokretac tekuceg ideoloskog univerzuma. Kako je destrukcija imanentna ratu, stanje odnosa u kojima zivimo jeste permanentni rat. Bitke u ovom ratu ne odvijaju se na udaljenim bojistima vec na terenu nasih svakodnevnih (i neponovljivih) zivota. Nas svakodnevni mir jeste rat u kome su sve uloge podeljene i u kome je jedasn proceduralni, neljudski sistem uvek pobednik, dok ljudski zivoti ostaju trajno porazeni. Estetika koja opisuje nase drustvo jeste zapravo estetika rata. To je estetika mocnih masima, mocnih pojedinaca (mit o sebicnoj kompetitivnoj jedinki iz socijalnog darvinizma), i velicanstvenih pobeda i krvavih poraza. Otuda beskrajana i sve (brza) surovost i nasilje na filmu, video igrama i stvarnosti (medijski manipulsiani ratovi).

    Iako savremeni, neoliberalni univerzum propagira jednakost (jednaku upotrebu) polova, zapravo je stara, fasisticko patrijarhalna paradigma o muskarcu ratniku i ceni doilji i dalje prisutna. Razlika je u tome da je egzistencija zene zapravo opterecena dodatnim ulogama koje iste imaju odigrati (zavodnica, poslovna zena-zver, kreativna zena, itd.). Patrijarhalni svet germanskih saga paradoksalno traje kroz storije o superherojima tako dragih ubijenom stanovnistvu koje svoj trenutak svemoci dozivljava u udobnoj jeftinoj fotelji savremenog svetilista (ispred televizora). Estetika superheroja jeste estetika olimpijade iz 1936. godine, a skretanje paznje ka imaginarnim nadljudima predstavlja i istovremeno odricanje od malih svakodnevnih i obicnih zivota.

    U oktrojisanoj svakodnevnici nista ne sme biti prihvaceno kao obicno. Iz ovog razloga reklame za kozmetiku i nude nesvakidasnji dozivljaj sterilne (ne-organske) estetike, uglavnom u obliku preterano mladih manekenki i manekena. Zrelost implicira nesto organsko, iz ovog razloga svet univerzalne i totalne estetike mora vecno ostati infantilan. Za populaciju potrosaca isti dozivljaj uglavnom ostaje neponovljiv, jer se infantilnost i oblici puberteta ne mogu ponoviti usled ogranicenja starenja. (Zapravo, ponavljanje i priblizavanje idealu jeste cilj skupih estetskih operacija). Na ovaj nacin se ideal odmice od coveka i postavlja u zeljenu, nedostiznu poziciju. Ono sto preostaje jeste samo imitacija. Imitiranje je gotovo uvek neautenticno. U ovom smislu, savremena (fasisticka) estetika pretvarajuci zivo u nezivo, pretvara original u sliku i autenticno u neautenticno. Autenticnost je nepoznata standardima spektakla. Neutenticnost je sigurna i proverena bas kao i dnevna rutina jednog pripadnika takozvanog gradjanskog drustva.

    Svako se radja kao original, ali buduci da je automatski estetski neuspesan, svojom pojavom i ponasanjem tezeci da bude lep i prihvatljiv nevidljivoj (i nepostojecoj reziji spektakla) u kome silom prilika ucestvuje, on menja sebe-original za sebe kopiju. Ovaj proces nazivamo odrastanje. Data i bezuslovna egzistencija covekovog radjenja biva zamenjena pripadas/ne pripadas, imas/nemas estetikom Spektakla.
    Bica kojima je sustina oduzeta lutaju pozornicom Spektakla teturajuci se. Oni bi hteli da poseduju idealna usta, grudi, idelane noge idealan penis, idealan koitus, idealne zube. Zapravo postoje grupe idealnih elemenata od kojih je pozeljno sastojati se. Samo telo, odeca, pojava, pokreti jesu dalje pozornica, maska ispod koje svakodnevno biva potrosen jos jedan dan organizma koji umire. Percepcija stvarnosti prolazi kroz ovu masku, percepcija drugog dolazi nam kroz istu masku. Savremeno drustvo ne dozvoljava da ista ostane autenticno ili pravo. Autenticno se ne moze reprodukovati, ne moze postati roba. Usled ovoga, osobina spektakla jeste eliminisanje autenticnih oblika, stanja, ljudi, predela. Ono sto je autenticno pretvara se u robu repliciranjem i imitiranjem (odredjeni look, lifestyle). Ili, ako nije moguce, pristupa se unistenju (vojne intervencije, ekonomski pritisak). Biti ruzan, ne razumevati estetiku, nemati ukus oformljen standardima Spektakla znaci kartu u jednom pravcu, udaljavanje sa osvetljenog centra pozornice u mracne uglove izgnanog tavorenja. Za poboljsanje trenutne pozicije (do-estetizaciju), prognani i unisteni pojedinac spreman je da izdvoji ne mala ekonomska sredstva. Jer u sustini se ne radi o pravu na “lepotu”, vec o pravu na postojanje.

    Drzavnici, pisci, filozofi, kriminalci, “akademski gradjani”, folk zvezde, svi oni imaju da kazu nesto o estetici, o tome ko je lep, i kada je lep, i o tome sta je lepo, a sta nije. U ovom smislu, pomenti estetski policajci obavljaju funkciju drustvene represije. Kako talas komercijalne estetizacije nasih zivota potice iz drustva oformljenih pod snaznim uticajem Hobsove doktrine, skloni smo zakljucku da je ono sto nas snalazi zapravo implementacija ove filozofije straha i rata svih protivu svih. I ne samo de ja covek coveku vuk, vec su i istrgnuti delovi coveka u medjusobnoj kompeticiji. Savremena zena/muskarac moze da kupi bezbroj sredstava za fragmentarno odrzavanje i “ulepsavanje” svojih sastavnih delova.
    U ovom kontekstu se i “savremeni muskarac/zena” vise ne pojavljuje kao neko zainteresovan za celokupnu zenu/muskarca i njeno/njegovo telo vec kao fetisisticki konzument delova tog tela. Prirodnom coveku, od krvi i mesa, prema ovome bira nametnut jedan slozeni model, jedna estetska kategorija koju on ima da ispuni ili ostane izbacen. Ko nije “lep”, pred njim se vrata zatvaraju, ko je “lep”, pred njim je perspektiva. Ko je “lep” utvrdjuju standardi televizije.

    Biti izbacen iz drustva, ne ucestvovati u Spektaklu smrtni je i nezamisliv greh. Cak i kvazi pobunjene/nekonformisticke grupe nastanjuju odredjene i dobro definisane nase pozornice Spektakla. Izvan su samo klosari, oni nemaju nista i cena kojom placaju slobodu koju imaju jeste trajno ugrozena fizicka egzistencija. Klosari su “ruzni, prljavi i zli”. Marginalne grupe, mladi, pobunjenici i nekonvencionalni umetnici ne sanjaju ni o cemu drugom vec o povratku na centralno mesto (zauzimanju) pozornice u kojima bi vazili zakoni nove, ovoga puta, njihove estetike. U ovom smislu se i kretanja na margini svih onih koji veruju u estetiku mogu smatrati kao represivno delovanje unutar spektakla. Prosta egzistencija je dakle svakako ugrozena i pod znakom pitanja. Covek se ima odreci svog totaliteta bilo kao gladna i prljava zver, bilo kao sterilni robot programiranog ponasanja i izgleda. Oni koji se ne odluce da postanu klosari posvetice svoj zivot odrzavanju modela. Ipak, priroda ne trpi modelovanje. Opire se. Cena odrzavanja modela, guranja prirode u model nedvojbeno je visoka. Uzmimo na primer rok trajanja “izbrijanog muskarca” ili “idealno depilirane zene”. S druge strane pojedinac, sam pred nevidljivim reziserima spektakla kojima i sam delimicno pripada, nema izbora do da svu svoju zivotnu snagu i energiju usresredi na odrzavanje zadatog modela. Estetsko se ne javlja samo po sebi. Estetika je dogma. Jezik estetike jeste pritisak.

    Prosirenje totalne kompeticije na podrucije privatnog i licnog ima za posledicu pojacavanje osecaja egzistencijalne ugrozenosti. Osecaj egzistencijalne ugrozenosti stvara frustraciju i nezadovoljstvo. Upravo je masovna frustracija ono sto treba trzistu. Vi morate biti nezadovoljni, morate biti nezadovoljni sobom. MI vam nudimo pomagala koja ce vam pomoci da se povinujete estetskom idealu koji neprekidno biva redefinisan. Roba ima da kaze samo jedno: “privlacna sam, uzmi me (kupi me)”. Kada su ljudi roba sudbina im je da se prodaju na trzistu. Sudbina im je kompeticija sa drugim ljudima (robama). U pojednostavljenom svetu ponude i potraznje (americki san) covek i zena nalaze se pod pritiskom da se sto skuplje prodaju i da daju sto manje kada su u funkciji kupca. Ova teznja prisutna je kako u poslovnom tako i u domenu licnog zivota.

    Na trzistu su sve zene zavodnice i fatalne, a svaki muskarac pored svojih finansijskih prednosti mora biti i estetski privlacan. Za jedne i druge postoje saveti u relevantnim casopisima koji propagiraju Spektakl. Postoje trikovi i upustva cijim sprovodjenjem se moze zavesti potencijalni partner. Ovako definisano zavodjenje, nije spontano delo vec rezultat brizljive pripreme.Zavodjenje, nekada privilegija aristokratije sada postaje sport sirokih masa uslovljenih poetikom trzista. U ovom smislu zavodjenje nije ni spontano ni originalno jer se sprovodi od svih i to sa ciljem da se objekt zavodjenja prisvoji. Prisvajanje objekta zavodjenja potpuno je ekvivalentno cinu kupovine/prodaje na trzistu.
    Ideja o erotskoj privlacnosti sebe za Drugog je lazna. Koncept “sebe za drugog” nije dozvoljen. Radi se zapravo o vesto prikrivenoj privlacnosti za sebe samog, o autoerotizmu. Jer fasizam je ono sto nas spaja, taj “demokratski” fasizam u kome biti natcovek (superman) nije privilegija Anglosaksonaca ili nekada Nemaca vec svako, sledeci odredjeni nacin zivota (american way), prihvatajuci da njegov nacin zivota nalikuje na nacin zivota kako ga propagira Spektakl putem medija, moze biti natcovek.

    Ako sledite Put. Ako vase lice proizvodi odgovarajuce grimase (wow). Ako su vase reakcije predvidljive, ako lice na one iz obaveznog skupa filmova, ako posedujete znanje o skupu prezvakanih medijskih cinjenica, brizljivo definisanih za pol i uzrast, i vi dolazite u obzir. I vi posedujete preduslove da budete zavodljivi i privlacni na trzistu. To znacni da je prihvatanjem standarda vasa licnost i telo prepoznato kao jedna od standardizovano dopustenih roba. Stari su ruzni, slabi su ruzni, bolesni su ruzni. Za stare, slabe i bolesne nema mesta u nasem idealnom univerzumu. Onaj ko ne zraci erotikom nece dobiti pravo da se pojavi na pozornicama Spektakla, tom jedinom prostoru na kome se imaju odvijati nasi zivoti.
    Poruku je izmenio A6quattro, 12.04.2007 u 13:37
    nomen est omen
      Vrh

  11. #26

    Odgovor: U raljama drustva!

    Individualna sloboda je izum kapitalistickog drustva. Tek u njemu, masovna (analna) praksa zgrtanja, omogucila je ekonomske pretpostavke za individualnu slobodu. Individualna sloboda u praksi pocinje sa mogucstvom individualnog stanovanja, da bi se dostigao zeljeni nivo izolacije, nezavisnost od drugih. Ona takodje znaci i drustvo u kome je personalna dominacija zamenjena apstraktnom dominacijom Trzista kao mesta
    gde se ostvaruje vecina ljudskih odnosa.

    Sa usponom neoliberalnog kapitalizma luksuz individualne slobode postaje sire dostupan. Ono sto su nekada mogli samo bogati danas je u "razvijenim drzavama" dostupno cak i studentima.

    I dok je staro drustvo karakterisao manji ili veci stepen prinude u vezi stanovanja, dnevnog ritma, izbora seksualnih partnera, vrste odece ili hrane, danas smo slobodni da biramo ove elemente u formi proizvoda. Pre samo 50-60 godina vecina ljudi na Zemlji zivela je u tradicionalnoj (patrijarhalnoj) porodici, oblacila je odredjenu nosnju, pokoravala se pravilima vezanih za izbor partnera, zivela je solidarno i bila “prinudjena” da deli svoje vreme ili materijalne resurse sa drugima. U "razvijenim" drzavama, samo je tzv. radnicka klasa nekada bila prinudjena da zivi zbijena u manje ili vise kolektivnom maniru, negujuci kolektivne vrednosti.

    Novi covek ili nova zena imaju svoje licne stvari, svoje male svetove tako kompatibilne ukusu Trzista. Oni su oslobodjenji i mogu da izaberu kako ce ziveti. Imaju svoje udaljene prijatelje (distant friends) sa kojima komuniciraju elektronski. Udaljeni prijatelji ne opterecuju, komunikacija sa njima da se elektronski ograniciti i/ili regulisati. Ovaj ideal, leprsavo oslobodeno lutanje mladih Zapada, jeste putem televizije postao ideal vecine, nadocito obrazovane i urbane vescine (sta su aktivisticka putovanje nego leprsavo druzenje i muvanje...)

    Pitanje sksualnih preferencija vise se ne postavlja. Mi smo kovaci svoje sudbine u onom minijaturnom segmentu u kome im Trziste omogucava da budemo slobodni ako prihvatimo postulate istog. Ovde mislimo na "izgradju svoje licnosti", aktivizam, slusanje odgovarajuce vrste muzike (Radiohead, U2, Sex pistols...), putovanja... Novi covek koji je izborio svoju slobodu moze se smatrati osobom koja sebe neprekidno gradi i/ili dogradjuje na trzistu.

    Gornje je cinjenica, jer moderni covek ostaje u stanju infantilizma. Stanje nedovrsenog puberteta jeste nuzno za funkcionisanje trzisne represije. Ovo stanje, "pubertetska lakoca" jeste dostignuto stanje slobode i najvisi cilj individualizma. Ono odgovara pubertetskom stanju svesti u kojem se dete oblikuje kao zrela licnost. U novom kapitalizmu proces odrastanja se zavrsava tek smrcu jedinke.

    Individualna sloboda znaci ljubav, mnogo ljubavi, ako prihvatimo poruke svremene komercijalne i nekomercijalne muzike (narocito one najpopularnije, anglosaksonske) u kojoj se jednako jeca o sebi, o svojim ljubavima, o tudjim, nedostiznim i dalekim telima. Perspektiva je zaista priblizena coveku i time su ciljevi "humanizma i renesanse" ispunjeni.

    Covek jeste centar svemira, ali ne apstraktni covek kako su to zamisljali marksisti. Sada je svako za sebe centar univerzuma, iz ove perspektive svako doista i dela. Celina univerzuma u kojoj je covek ziveo potcinjen prirodi ili kasnije bogovima je razbijena, atomizovana. Dominacije vise nema, ako se izuzme sveprisutna dominacija Trzista koje savremeni covek dozivljava kao nesto prirodno. A i kako bi drugacije, porodica i skola u kojima takodje vladaju trzisni odnosi priprema pojedinca upravo za ovakav razvoj.

    Jedan primer: mnoge mlade, emancipovane zene ne odlucuju se vise na radjanje. Odbijajuci da se daju i zrtvuju buducem detetu ili muskarcu, one se bore za zadrzavanje svog telesnog oblika, onako kako ga propisuje moda. Promene, nuzne u trudnoci one ne mogu prihvatiti jer snaga ljubavi prema sebi prevazilazi snagu nagona ili osecaja roditeljstva. Svaki roditelj takodje zna da ce u starosti biti izolovan i odbacen od strane
    sopstvene dece upravo iz istih onih razloga zbog kojih su on ili ona od same kolevke odbacili svoje potomstvo. Razlog je individualan sloboda, ili ono sto se nekada zvalo sebicnost.

    Veze i brakovi brzo pucaju jer su licnosti ukljucenih izbrusene, osetljive. Oni "ne mogu da se sloze" sto je logicna posledica nepopustljivosti u borbi za licno usavrsavanje i slobodu. Popustanja nema, svako je kralj u svom domenu i svako se bori za njegovo maksimalno prosirenje.

    Na kraju se postavlja pitanje: da li je humanisticka prica o borbi protiv dominacije bila samo izgovor za razvoj kapitalizma, neophodnog bankarima i trgovcima koji nisu zeleli da dele svoje prihode sa Crkvom. Odgovor je "da". Stanje individualne slobode jeste konacno stanje sitnih srafova u Masini, slobodnih da mastaju o sebi i svojim ljubavima, o sebi kao borcima za slobodu, anarhistima, poslovno uspesnim ljudima i zenama. Radi se o vestoj prevari pomenutih bankara i trgovaca, borba za individualne slobode jeste borba za kapitalizam.
    Poruku je izmenio A6quattro, 13.04.2007 u 17:47
    nomen est omen
      Vrh

  12. #27

    Odgovor: U raljama drustva!

    Sigurno ste ih vec primetili, oni su negovani, sigurno ste ih zapamtili, oni su tolerantni i odmereni, a ako ih niste ni primetili ne culi, sigurno ste ih namirisali. Iza njih cesto ostaje miris parfema. Oni su muskraci novog doba, feminizovani muskarci. Ocajno vodeci brigu za svoj izgled, za svoje telo, za modu, za patike i carapice koje nose, za nove mogucnosti depilacije koje im niude Philips i Nivea udruzenim snagama, oni su samo pocetak neminovne Promene. Jer, ako trziste vec decenijama zivi od zena, zasto se i muskarac ne bi mogao delimicno transformisati u zenu, ako se time vec povecava potrosnja.

    Mogucnosti za trzisnu ekspanizuju su neslucene. Novi strahovi, malo drugacija sema od one koja je primanjivana kada je zena bila "oslobadjana" a njeno telo postajalo javna svojina sada se primenjuje i na muskarce. Granice se pomeraju, kao i sezdesetih kada je oslobadjana zena, i vec casopisi "za muskarce" bivaju preplavljeni reklamama u kojima "On" polunag uziva sam u sebi, gledajuci se u ogledalu. Scenografija, preuzeta iz casopisa za homoseksualce (pedere da budemo kraci) postaje mainstream. To je jedini nacin da se i muskarac ubedi da bude kao zena, da trosi kao zena, da i njegovo telo potpane pod udar Estetike koju zagovara trzisni i akademski establishment. I "On" pocinje da se plasi, kao sto se plase i zene. Da li je simetricam, da mu se ne vide podocanjci, da li je sed, da li je prestar, da neko ne namirise slucajno njegov znoj. On nije vise ono sto jeste, on se stidi samog sebe, bas kao sto se stidi i zena ideoloski oblikovana reklamama i emancipatorima.

    Ovaj proces nazivamo feminizacija. Proces u kome muskarac prihvata stereotipe zenskog ponasanja kao sto zena pod ideoloskom palicom komesara iz centara za zenske studije prihvata ulogu muskarca. Sugerise im se da je tranzicija nuzna. Ona i jeste nuzna, bas kao i Oslobadjanje zene, feminizam ili "emancipacija mladih". Svi ovi pravci i dogadjaji, osim za zabavu onih koji su ih svatali ozbiljno imali su i drugu, mnogo vazniju funkciju: da prosire trziste na nove prostore i podrede mu nove kategorije stanovnistva. Kako i ne bi bila, upravo je homogenizacija trzista,ono sto odgovara korporacijama od Tokija do Vranja. Bilo je samo pitanje vremena kada ce se to dogoditi, umesto dva pola specijalizovana prema svojoj prirodi i funkciji, imacemo samo jedan: nedefinisanu, frustriranu zenu-muskarca i muskarca-zenu, bas kao iz bespolnih SF prica Artura C Klarka.

    Kakav ce biti unutrasnji svet ovog bica ostaje da se vidi. Jedno je sigurno, feminizovani muskarac novog doba tesko da ce moci da se ikda pobuni. On ce biti bice dijaloga, bice razgovora, bice ogovaranja i emocionalnih ispada. Obicni, svakodnevni, kozmeticki strahovi, neprijatnosti vezane za pojavu jedne bubuljice, sede vlasi ili bore na licu bice i jesu dovoljni da blokiraju ovakvog "muskarca". Ti lepuskasti idealni zetovi se sigurno nikada nece pobuniti, dokle god mogu da budu ravnopravni sa modernim zenama i beskrajno uzivaju u estetskom razvoju svog tela i duha.
    nomen est omen
      Vrh

  13. #28

    13 Odgovor: U raljama drustva!

    Baš sam razmišljala da li ovo da stavim negde u humor ili... ipak to je ono što nas okružuje...naša svakodnevnica! Tema iz Kurira....

    Firme do jaja !
    Za naziv firme kao inspiracija može poslužiti gotovo sve, pokuzuju istraživanja. Ljudski organi, voćke , ribe, ptice samo su neke od inspiracija za davanje naziva preduzećima, koji često ,slučajno ili namerno,zvuče groteskno.
    Na primer: "Holesterol trejd", "Crevo promet" ,"Crevomes" a jedna apoteka nosi naziv "Grip"! Irazne egzotične voćkice poslužile su za nazive :"Banana top", "Ananas", "Kivi", a ne zaostaju "Šljive" i "Jabuke"...
    Gde ima voćaka ima i insekata "Buba gril" pa ko voli nek izvoli. Tu se pridružuju "Mrav", "Cvrčak"itd. Kad su ptice u pitanju ,najučestalije su grabljivice poput "Soko Štarka"onda "Soko sekjuriti","Ptica orao" a ima i nežnijih kao "Galeb group" i "Vrabac".
    Od četvoronožaca tigrovi su najomiljeniji. Čak 21 firma nosi ime ove zveri. Slede medvedi,jeleni, konj vranac.. Postoji i više preduzeća sa nazivom "Koka" čiji se naziv nadajmo se , odnosi na živinu! Ipak primat u nazivima drže lična imena, po detetu, ženi,nadimku iz mladosti: Pera, Mika, Žika,Đole, Zveki, Millorad, Radovan, Maja, Roki, a neki se ne libe da ispred imena stave pridev npr."Ludi Zvonko".
    Ili se jednostavno izbegne lično ime i da naziv "Tašta i zet".
    Neki ugostiteljski objekti imaju ime na granici vulgarnosti:"Sendvaja do jaja".Postoje i kafane "Moć govora", "Čalabrčak","Propast sveta"...
    Imena i najnepopularnijih preduzeća, kao što su pogrebni zavodi, od klasičnih "Raj" i "Poslednje konačište", sad imamo "Svitanje" "Poslednji taksi" i ko zna šta još....
    Zaboravih da dodam i klanicu "Poslednji trzaj" a zbog nje je cela priča krenula
    Poruku je izmenio yeesss, 16.04.2007 u 22:44 Razlog: zaboravih
    Ljudi mogu da oproste sve osim iskrenosti !!!
      Vrh

  14. #29

    Odgovor: U raljama drustva!

    Graditelje sistema upoznajem svakodnevno, to su likovi koji me okruzuju vec vise od 11 godina ovde u Melburnu, jednom od vecih tehnoloskih centara. Ko su oni?

    Gotovo 100 procentno su svi muskarci, imaju visoko obrazovanje, vecina vodi uredne gradjanske zivote, materijalno su situirani, obicno otplacuju kredit za kucu. Sebe smatraju elitom ili delom elite. Kod vecine fascinacija tehnikom je bezgranicna, oni zive za tehniku i trude se da i njihovi svakodnevni zivoti budu sto vise racionalni, produktivnii efikasni. Jedan od njih recimo uvek razgovara mobilnim telefonom kada je u kolima ili kada vozi bicikl. Tako je nejefikasnije...

    U stvaranju ovakvih licnosti ogromnu ulogu igra skola i vladajuci pozitivizam koji kombinovan sa intenzivnom primenom dogme o licnom razvoju i usavrsavanju stvara polu-autisticne ljude spremne da svoje zivote podrede industriji i ekonomiji. Glavne vrednosti kapitalizma i ekonomije kao sto su efikasnost i prduktivnost jesu i osnovne moralne vrednosti ovih "ljudi". Ono sto je produktivno, "moderno", automatsko, regulisano i efikasno istovremeno je i moralno. Ono drugo, staromodno, neefikasno jeste nemoralno i lose.

    Poriv za kontrolom jeste snazan i neurotski se manifestuje u zelji za gradnjom sistema, za proizvodnjom idealne masine, za predvidljivom interakcijom, za stvaranjem ostrva nezivog i idealnog. Drugim recima, radi se o porivu da se stvarnost snazno negira. U ovome se ponasanje tehnicke inteligencije moze uporediti sa onim koje nalazimo kod ljudi opasnih po okolinu, a koje sistem zatvara u ustanove zatvorenog tipa.

    Tehnicka inteligencija, svojim negiranjem stvarnosti zapravo je zabavljena ukidanjem i negiranjem bioloskog u sebi i svetu oko sebe. Kako su pomenuti samo bioloska bica, ovo negiranje vraca im se cesto u obliku razlicitih bolesti i psihosomatskih poremecaja.
    Mnogi smatraju da tehnicka inteligencija moze imati humanu, stvaralacku stranu. Tesko je odbraniti takav stav, tehnicka inteligencija danas postoji samo za trziste i zbog trzista. Nema nijednog proizvoda, ma kakve upotrebne koristi od njega bile, a da nije razvijen zbog generisanja profita.

    Tehnicku inteligenciju mozemo smatrati pretorijancima agresivnog neoiliberalnog poretka. Dok se ostatak populacije ima jos ubediti u prednosti nesolidarnog, hiperindividualnog stava prema zivotu, tehnicka inteligencija je u procesu skolske dresure vec formirana na ovaj nacin. Za progremere, analiticare, inzenjere koji optimizuju "proizvodne procese", koji svesno biraju da umesto ljudi vide simbole, uklanjanje simbola, redukcija, otpustanje jesu prirodni procesi. Emocionalna cena koju tzv."ljudski resursi" imaju da plate za njih je nebitna jer oni su svoje emocije eliminisali i sveli na neurotska praznjnja u vidu ekstremnih sportova, sadomazohistickog opstenja, ako i drugih oblika manipulacije.

    Jer manipulacija predmetima, njihovo "koriscenje" i unistavanje jeste ono sto tehnickog elitistu uzbudjuje, bilo da se radi o njegovom automobilu, kuci, zeni ili deci. Sve su to objekti i ma kako se neautisticno ponasanje pokusava sakriti usled preostalih moralnih normi, cilj ovih "ljudi" jeste unistavanje, tanatos, a osnovni motiv ostaje mrznja prema svemu prirodnom, neapstraktnom i nesavrsenom.

    Apstrakcija, ta shizofrena slika stvarnosti, konstrukcija cistog (ili prljavog uma) jeste osnovno utociste, osnovni domen tehnicke inteligencije. Mehanicisticko, kartezijansko vidjenje sveta uverava ih da je covek masina, da su zivotinje masine, da je drustvo masina. Sve je masina, masina je idealna, poslusna, savrsena, predvidljiva. To je njihov svet. Apstrakcija su vojni avioni, oruzije, estetski i erotski prohtevi koji imaju za cilj da se zene svedu na poznati, standardizovani oblik koji oni "jedino mogu da vole".

    Filmovi, literatura portretise tehnicku inteligenciju kao dobrocudne hakere "nerds". Ova predstava neophodna je ravoju ekonomije, iako ostatak populacije uvidja da nesto nije u redu, slika se mora odrzati, prava istina o tehnickoj inteligenciji, o nihovoj zudnji za unistenjem u koju guraju ceo svet mora ostati sakrivena. Jer svet nije savrsen, priroda je neefikasna i kao takva ona mora biti i biva svakodnevno, sada, svake sekunde unistavana, preorana, konzumirana i silovana. Izvrsitelji ovog zlocina uvek su i svuda pripadnici tehnicke inteligencije zakljanajuci se iza neutralnosti imperativa progresa.
    nomen est omen
      Vrh

  15. #30

    Odgovor: U raljama drustva!

    O okeanu gluposti koji nas svakodnevno zapljuskuje sa malih ekrana potroseno je vec mnogo reci, i skloni smo da kazemo da nas u tom pogledu nista vise ne moze previse iznenaditi, buduci da je u savremenoj trzosnoj medijskoj utakmici, sinonim za dobar program postao gledan program - onaj koji producentima donosi mnogo love od skupih sekundi reklamnog prostora.

    Zapanjuje nesto sasvim drugo - sa koliko se prirodnosti, samoobuzetosti, i egzibicionizma uskace u danasnjih 15 minuta slave. Mladi, kao najcesci ucesnici ove vrste programa, deluju prosto kao da su odrasli pred kamerama, navikli da je svaki njihov pokret i postupak od neizmernog znacaja, i da oni samo treba da budu ono sto jesu, pa cemo ih mi voleti. Izgledaju i ponasaju se kao da im je sasvim logicno da svi mi ispred malih ekrana provodimo zivote cekajuci da cujemo sta bas oni misle o trenutnoj drustveno-politickoj situaciji, globalnom otopljavanju ili najnovijem holivudskom blokbasteru.

    Zapravo, oni i imaju sve razloge da smatraju da su nesto posebno, i da su njihove ideje, raspolozenja i bubice vredni svakog sekunda tudje paznje, kao uostalom i vecina onih rodjenih u 70/80-im godinama i kasnije. "Generacije Y", "Milenijumske generacije" odnosno "generacije Ja", kako ih nazivaju psiholozi, danasnji mladi samouvereni, prodorni, ambiciozni i nesrecni kao nikada ranije, su odrastali uceci da je sasvim prirodna stvar biti u centru paznje, i stavljati uvek sebe na prvo mesto.

    "Generacija Ja" obuhvata sve one koji su rodjeni u rasponu od poslednjih 30 godina, sto znaci da u nju spadaju i danasnji osnovci i tridesetogodisnjaci, a ono sto im je svima zajednicko, jeste da su odrasli u eri u kojoj je fokusiranje na sebe ne samo tolerisana praksa, vec i drustveno promovisani zivotni stil. Oni su zamorcici epohe u kojoj su "strucnjaci" i "profesionalci" na juris preuzeli ljudsku licnost pod svoje, pretvorivsi, kroz intenzivn psihologizaciju i terapeutizaciju svakodnevice, gradjanina u pacijenta, a porinjanje u sebe u vladajuci drustveni etos.

    Za pocetak, ovo su "najzeljenije"generacije od postanka sveta. Razvoj kontrole radjanja - pristupacnost kontraceptivne pilule i legalizacija abortusa, priustili su roditeljima pravo izbora kao nikada ranije, pa su ovi klinci postali "specijalni" pre nego sto su se cak i rodili. Obicna, rasprostranjena imena za njih nisu bila dovoljno dobra - poslednjih decenija roditelji sa mukom smisljaju neobicna, jedinstvena imena koja ce njihova zlata uciniti posebnim, sto je nekada davno bio dovoljan razlog za dobijanje batina od druge dece na igralistu. Odrastali su pod staklenim zvonom, sa sterilizatorima, jonizatorima, bebi alarmima i kamerama, uz hiljadu najnovijih naucnih otkrica, slusali su Mocarta i pevanje kitova zbog inteligencije i jeli homogenizovane i probioticke obroke iz teglica i epruveta kako bi rasli po propisu. A moderne psiholoske teorije i new age su njihovo vaspitanje pretvorili u nauku, koja je trebalo da im omoguci da na pravi nacin oslobode svoje "unutrasnje bice".

    Roditelji su se bacili na citanje hiljada stranica raznih prirucnika i magazina o odgajanju dece, iz kojih su saznali da ce, kako god postupali, na jedvite jade i uz mnogo truda i srece, mozda uspeti da izbegnu teske posledice svojih intervencija po buducu psihicku stabilnost svojih potomaka. Poceli su da veruju kako se dete mora besomucno hvaliti i bodriti da ne bi postalo gubitnik, kako mu se ne sme kazati "ne" i "ne moze" da se ne bi istraumiralo, i da se nikako ne sme koristiti ono tradicionalno "zato sto ja tako kazem" jer ce nedajboze postati autisticno.

    Ceo univerzum se ujedinio u nameri da oni izrastu u zdrave, samopouzdane, samoostvarene i kreativne jedinke. Sa svih strana, od roditelja, psihologa, pedagoga, preko slikovnica, knjiga, emisija, crtaca, filmova, reklama i svih ostalih kanala popularne kulture, deci su u ogromnom kolicinama stizale iste mantre: "ti si poseban", "postuj sebe", "voli sebe da bi voleo druge", "spoznaj sebe", "izrazi sebe", "otkrij svoje bice", "budi svoj", "veruj u sebe", "unapredi sebe", "obogati svoja iskustva", "budi iskren prema sebi", "zauzmi se za sebe!", 'mozes biti sta god pozelis", "ti to zasluzujes!". Razne analize pokazale su da je tokom poslednje dve decenije drasticno porasla ucestalost upotrebe reci kao sto su Ja, Moje, Mene, dok su pojmovi koji posreduju kolektivni duh (npr. covecanstvo, ljudi i drzava ) istovremeno izgubili na znacaju.

    Skole su se veoma brzo ukljucile u trend i pocele predano da rade na razvijanju decijeg "samopouzdanja", koje je postalo vaznije od ucenja slova i razlomaka. Postalo je najvaznije ubediti decu da su posebna samo zato sto su "ono sto jesu", bez obzira na uspeh u ucenju ili talente. Uciteljima i nastavnicima stalno je sugerisano da ne ukazuju previse deci na njihove greske, kako se ona ne bi zbog toga obeshrabrila. U pojedinim skolama cak je direktivom izbacena iz upotrebe crvena olovka kojom su se do tada ispravljali pismeni zadaci, jer crvena boja, navodno, lose utice na decije samopostovanje. Uvode se i novi predmeti kako bi ucenicima bilo zabavnije - osnovcima se predaju efemerne teme kao sto su "misticno i natprirodno", dok se elementarne stvari, poput dela klasicnih pisaca, ostavljaju za visoko obrazovanje.

    Pozitivna diskriminacija postala je uobicajena praksa - deca se nagradjuju bez obzira na rezultate, i niko vise ne sme ostati bez diplome samo zato sto ima i boljih, pa su trofeji i priznanja postali "kompenzacija za pojavljivanje". Deca navikla na stalnu hvalu kod kuce, ocekuju isti tretman i u skoli, a latentni pritisak visokih ocekivanja utice i na profesore, koji vec decenijama konstantno ucenicima i studentima daju sve vise i vise ocene, sto degradira sam smisao ocenjivanja. Nema vise frke za klince ni kada se zakaze roditeljski sastanak - ako i dodje do nekih problema, roditelji nece pitati svoje dete sta si to uradio?" vec "sta su ti uradili?" - odgovornost je uvek na drugima, jer je njegovo velicanstvo dete" postalo uvek u pravu...

    To be continued
    nomen est omen
      Vrh

Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Odgovora: 33
    Poslednja poruka: 26.12.2009, 09:15

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •