...bezbrižnost...
Nedostaje mi ravnica....kako dani odmiču, sve više i više...
... jedna kuća na lakat, jedno dvorište koje mi se nekada činilo veliko kao fudbalsko igralište..
...nježno, uredno posađeni đurđevci, lale...nedostaju i oni dosadni otrovni olianderi stavljeni u stare,
iznemogle šerpe koji su mi služili kao slalom prepreke kada sam jurcala svojim bijelim ponijem.
...nedostaju mali pačići, maleni pilići, onaj njihov miris čistoće koji su širili iz kutije smještene u kuhinji, velika sijalica koja ih grije, njihovo grebuckanje po kutiji...i uprkos činjenici da oni nisu za igranje...stare, izrabljene, grube ruke bi mi uvijek izvadile jedno, obično najkočopernije, da ga mazim, mirišem, ljubim i prestravljujem na kuhinjskom stolu.
...sađenje pasulja, krompira mnogima je dosadno, prljavo, a meni je pravljenje "kuća" sa bakom bilo nešto fenomenalno, nešto što nikada neću zaboraviti...pažljivo smještena bašta prepuna jagoda, malina, kruški, lješnjaka, povrća...i poneka mačka ili kera pod onom krošnjom u ćošku, nakon što su časno i pošteno odradili svoj posao čuvarkuće ili lijenštine koja se izležavala poslije svakog drugog koraka...
...nedostaje milion malih radosti koje su isplele i formirale moje misli, moje mirise, moje osjećaje...nedostaju ljudi koji si razmotavali klupko, koji su odpetljavali čvorove, spajali potrgano...koji su učinili da dani namijenjeni bezbrižnosti budu još mekši, još ljepši...još stvarniji...
...nedostaju, ali...paorska, teško izrečena, teško pokazana ljubav kojom su me obasipali ne jenjava...kako "rastem" sve mi se više čini da jača.