Znamenite ličnosti Vojvodine - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 28 od ukupno 28
  1. #16

    14 Mira Banjac



    Mira Banjac je poznata srpska glumica. Rođena je u Erdeviku 4. septembra 1929. Pripada prvoj generaciji glumaca koja je završila Pozorišnu školu u Novom Sadu. Nastupala je u pozorištima u Sremskoj Mitrovici, Banja Luci i Novom Sadu, a od 1970. godine član je Ateljea 212 u Beogradu. Likove žena iz naroda, svoja najuspelija glumačka dostignuća, najčešće ostvaruje svojevrsnim humorom. Osim u pozorištu, gde je dobila niz priznanja, igrala je i u nizu televizijskih drama i serija (na primer glavnu ulogu u seriji Marija S. Delića) te na filmu. Autorka je scenarija kratkometražnog filma Laku noć Šnjuka (Ž. Žilnik, 1967). Dobitnica je dveju Sterijinih nagrada i Oktobarske nagrade Novog Sada.

    Dobila je nagradu Dobričin prsten 2000. godine.



    Filmografija


    1968 - Pusti snovi
    1975 - Kičma - kao komšinica 1
    1976 - Čuvar plaže u zimskom periodu
    1977 - Ne naginji se van
    1979 - Radio Vihor zove Anđeliju - kao Anđelijina majka
    1980 - Majstori, majstori - kao servirka
    1980 - Srećna porodica - kao inspektor
    1981 - Lov u mutnom - kao Nada
    1981 - Široko je lišće
    1981 - Sjećaš li se Doli Bel - kao majka
    1983 - Čovek sa četiri noge
    1983 - Veliki transport
    1984 - Balkanski špijun - kao Danica
    1984 - Lazar
    1984 - Varljivo leto 68 - kao Pericina majka
    1985 - Jagode u grlu - kao konobarica
    1986 - Lepota poroka - kao šefica na Adi
    1988 - Jednog lepog dana
    1988 - Za sada bez dobrog naslova
    1990 - Sveto mesto
    1994 - Dnevnik uvreda 1993.
    1994 - Vukovar - jedna priča - kao Vera
    1996 - Lepa sela lepo gore - kao Veljina majka
    1998 - Bure baruta - kao majka Bosanskog Srbina
    1998 - Do koske
    1999 - Nož
    2001 - Ona voli Zvezdu - kao baba
    2001 - Seljaci
    2001 - Sve je za ljude

    Izvor: Wikipedia




    DOK JE MENI MENE



    Mira Banjac je glumica zavrsenog profila koja je, iako bez klasicnih darova lepote, uspela da nam docara nezaboravne likove naivnodobrocudne udavace, sluskinje usedelice, bacvanske namiguse, varoske uspaljuse, prepotentne inokosnice, zagonetne gastarbajterke, gradanke u prvom kolenu, spokojne starice, periferijske ostrokonde, obesne ili melanholicne gorstakinje, ptice rugalice i precanske princeze. Povod za razgovor sa umetnicom takvog imena i dela dakako da i ne treba imati. Ipak, imamo cak cetiri jaka povoda za to: proslavila je 50-godisnjicu rada u pozoristu, a u minuloj i ovoj godini dobila je tri vredne nagrade: "Sterijinu" za narocite zasluge na unapredenju jugoslovenske pozorisne umetnosti i kulture, nagradu za reziju Vlasti Branislava Nusica na festivalu "Joakim Vujic" i, konacno, onu najvecu - "Dobricin prsten".

    REPORTER: Cak i ako se vise nista ne desi u ovoj godini, jubilej ste dostojno obelezili sa tri velike nagrade?!

    MIRA BANJAC: U pravu ste. Prvo sam dobila svoju trecu "Sterijinu nagradu", ali najdrazu jer dodeljena mi je za celokupan moj dosadasnji umetnicki rad. Upotpunila ju je druga, za adaptaciju i reziju, znaci za nesto sto nije moja primarna profesija i tim mi je znacajnija. Konacno, "Dobricin prsten" je nasa najvisa pozorisna nagrada, ciji je najveci znacaj u cinjenici da su u ziriju najprestizniji pozorisni poslenici. To je dovoljna radost, ali nece ostati na tome. Pozorisni muzej Vojvodine priprema moju monografiju, a Dusko Kovacevic zavrsava pisanje svog novog komada u kojem cu igrati divnu ulogu.
    Iako smo zapamtili jednu Vasu lepu misao "da covek ne moze da stavi tacku, vec samo zivot", kazite nam ipak da li pomalo sabirate i izvodite rezimee o prezivljenom i urađenom?

    Ne volim da govorim o sebi. Zivim jedan miran, istinski jednostavan zivot u kome se ne dogada nesto sto bi bilo vredno paznje javnosti. Uvek sam spadala u ruzne zene koje nisu izazivale paznju drugih. Mene su i moji muskarci voleli tek onda kada bi me upoznali. Ali, zena sam koja voli svoje kasne godine, i verovatno sam jedna medu retkima koja se nikada ne bi vratila u svoju mladost, jer je ona bila jedna velika zabuna, jedna velika muka, veliko neznanje i patnja... Sve sto sam dobila, dobila sam zreloscu, i ja sam zahvalna svojoj zrelosti. Nisam pristalica one maksime "kad smo bili mladi, mi smo...". Recju - volim savremenost, ne jurim za njom po svaku cenu, ali - trckaram. Sebi zameram sto nisam uspela da sacuvam svoju porodicu i sto svom detetu nisam pruzila vise, i pitanje je da li je adekvatna uteha to sto sam ravnotezu uspostavila uspesima u poslu. Verovatno je tako moralo biti. Bog je pravican, nikome ne daje sve.

    U pozoriste se nikada nisam razocarala i kada bih ponovo mogla da biram, odabrala bih da budem glumica. Zaista nemam nijednu ranu iz pozorista.
    Celog zivota ste glumica, katkad pedagog i reditelj. Kako ste to pomirili u sebi, jer ipak su u pitanju tri razlicita posla sa tri naglaseno drugacija ega?

    Uprkos razlicitosti izmedu tih poslova - u osnovi su jedno te isto. Radila sam sa velikanima rezije - Jurijem Rakitinom, Borom Hanauskom, Milenkom Suvakovicem, Batom Putnikom, Batom Konjevicem, Đurkovicem, Mijacem, Jagosem Markovicem... Od njih nisam krala vec sam ih posmatrala, slusala i ucila. Tu i tamo bih se odvazila da i ja ponesto reziram i tako iskazem neki svoj senzibilitet.

    Pedagogija dolazi kao jedna zrelost. Stoga sam nakon penzionisanja i povratka u Novi Sad osnovala svoju glumacku skolu i radila sam to s puno ljubavi, nastojeci da svojim studentima na svoj nacin otkrijem tajnu glume. Radila bih to i dalje, ali za to nemamo novca ni ja ni studenti.
    Gde kao zena trazite cilj, smisao i kriterijume ljudskog bitisanja danas i ovde. Sta je Vasa zivotna deviza?

    Srecom, okolnosti u kojima zivim ne mogu da promene smisao mog zivota. A to je u prvom redu rad i druzenje. Dok radim, ziva sam i zadovoljna. Vise nisam u godinama za neke vece i drugacije ambicije. A zivotna deviza mi je da treba biti svoj. Uvek kazem: dok je meni mene. U to sam se uvek uzdala.
    Da li sve sto ste nam do sada rekli proistice iz onog sto se u stvari podrazumeva pod "biti glumac u genima"?

    Glumac se bavi strastima, on je jedno izlozeno bice, jedan brisani prostor. Ne kaze Isidora Sekulic dzabe: "Glumacka umetnost, jedina ziveca umetnost, smrtna je." Gluma je u stvari pristajanje. Biti glumac znaci pristati na neuspeh, pristati na ogoljene strasti, pristati da se otvoris do kraja. Takvo otvaranje je cesto, gotovo svakodnevno, a podlozno je kritici.

    Vi ste "prosli" i kod kritike i kod publke, cak postali veoma slavni!

    I slava je kvarljiva, zahteva razumnost, jednostavnost. Slava moze brzo i da se potrosi, da se kao krupna novcanica pretvori u sitne dinare. Uvek sam vise volela da kazem rezultat nekog rada, nego slava. Jer, do slave moze doci i neko ko je ne zasluzuje. Ima jedna divna misao jednog francuskog filozofa: "Biti jako iznad, znaci spustiti se." Slava je privilegija, ali koja obavezuje. Nikada nikog nisam odbila ako je zeleo da sa mnom razgovara. To je moja publika, ja od nje zivim. Na pijaci mi je jedna seljanka rekla: "Jao, sto ja tebe volim!" Kazem joj: "I ja tebe volim." Ali, ti mene ne poznajes." Odgovorih joj: "Ali ja od tebe zivim."
    Da li vam je to poznavanje zivota koristilo u glumackom poslu?

    Kako da ne - mnogo! Moja najveca skola je zivot. To nije fraza. I dan-danas kad s nekim razgovaram u vozu ili na ulici uhvatim sebe kako lovim nesto sto je karakteristicno za sagovornika i njegovo zanimanje. A onda kada igram neki lik shvatim da ga vec negde imam u sebi, da u sebi imam jednog rezervnog igraca koji sa klupe radi za mene, koji kao neki hrcak sve to kupi, kupi, kupi... i kada ja zatajim, a zatajim mnogo puta, uskace kao rezervni igrac i radi za mene.
    Komicno je najteze odigrati uverljivo, a Vi tu postizete najuverljivije kreacije. Mozete li to objasniti - sta je tu najpresudnije?

    Presudni su talenat i rad, ali ko hoce da bude uspesan i da traje mora uvek da pronalazi nova glumacka sredstva, da obogacuje svoj komediografski dijapazon. Raduje me sto u tome uspevam, jer zaista je lako rasplakati publiku a mnogo teze nasmejati je.

    Jedna ste od retkih glumica koja izjavljuje da voli novo i moderno u teatru. Kako u tom kontekstu funkcionisete u uslovima apsolutizma mladih reditelja?

    Veoma mi imponuje rad sa mladim, talentovanim rediteljima jer uvek donose nesto novo. Jagos Markovic jedan takav reditelj, pravi "buldozer" koji vuce napred, ali sam se i s njim nasla ne zato sto sam ga bespogovorno sledila vec tako sto smo istrajavajuci na svojim idejama dosli do kompromisa koji je rezultirao sjajnom predstavom Maratonci trce pocasni krug.
    Cime objasnjavate taj svoj izbor da se posle 22 godine zivota i rada u Beogradu ponovo vratite u Novi Sad?

    Znate, kada covek svede neke racune i podvuce neku crvenu liniju, on shvati gde bi mu bilo najbolje da zivi. U Novom Sadu sam provela 20 i kusur godina, tu su moji brojni rodaci i prijatelji i kako sam postajala starija sve vise sam shvatala da mom precanskom mentalitetu odgovara njegova lepota, mirnoca, ritam zivota. Od pre sedam godina tu zivim, a kako ne mogu da ne radim, zadrzala sam neke uloge u Beogradu, prihvatila nove u Novom Sadu i vodila svoju privatnu glumacku skolu.
    "Grad kao i ljudi vremenom odumru" - izjavili ste da ste tako doziveli svoj ponovni susret sa Novim Sadom. Kako i zbog cega Vam je Novi Sad odumro?

    Prvo vam moram priznati da sam osecala veliku tremu vracajuci se na scenu SNP-a jer trebalo se iznova dokazati publici od koje nemam miraz koji sam imala odlazeci iz Novog Sada u Beograd. Tek tada mi je postala jasna izjava Ruzice Sokic koja je, kad bismo mi glumci iz Beograda kretali na neko gostovanje u Novi Sad, govorila: "Ne znam, Miro, sta je sa mnom, ali kad god krenemo za Novi Sad, cim predem most na Savi, imam potrebu da budem mnogo fina." Svi beogradski glumci su veoma drzali do Novog Sada i njegove publike, tako da sam se i ja odjednom uplasila, ne neuspeha vec od toga da li cemo se sresti i korespondirati.

    A sto se tice tog "odumiranja", mislila sam na korzo koga vise nema a na kojem sam vidala prelepe mladice, na barove "Elit" i "Reks" gde su maestralno svirali braca Senasi i prelepi violinista Torma Sandi, na tamburase Janike Balaza ili sjajni madarski orkestar u "Piros cizmi", sjajnu glumacku ekipu - Gula Milosavljevic, Đorde Jelisic, Dusko Jaksic, Tika Pleskonjic, Mica Tatic..., najvise na predivna druzenja i zabave nas glumaca. Danas se vise niko ni sa kim ne druzi, niko ni za koga vise nema vremena.
    Kojom biste tudom mislju "potpisali" svoju pricu?

    Spanskom poslovicom "Ko ima tavan od stakla neka ne baca kamen na susedov prozor!".


    Preuzeto iz "Reportera"
    Poruku je izmenio silvia, 31.05.2012 u 18:14
    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  2. #17

    Radivoj Korać

    Radivoj Korać (5. novembar 1938. - 2. jun 1969 ) je bio jedan od najboljih jugoslovenskih košarkaša. Sa reprezentacijom je osvojio dve srebrne medalje na Evropskim prvenstvima (1961, 1965), dve na Svetskim prvenstvima (1963, 1967) i Olimpijskim igrama 1968., kao i bronzanu medanju na Evropskom prvenstvu 1963, i četiri prvenstva Jugoslavije. Korać je rođen u Somboru u porodici Bogdana i Zagorke Korać. Počeo je da igra za BSK (OKK Beograd) sa 16 godina i igrao je krilnog centra sa visinom od 193 cm, a trener mu je bio Borislav Stanković. Sa OKK Beogradom Korać je osvojio četiri prvenstva Jugoslavije (1958, 1960, 1963, 1964) Korać je bio prvi strelac i igrač Standarda iz Liježa, prvaka Belgije (1967/68 ), igrajući za Petrarku iz Padove, bio je prvi strelac prvenstva Italije (592 poena na 22 utakmice).

    Popularan pod nadimkom Žućko, postao je jedan od najboljih jugoslovenskih igrača tokom 1960-tih. Bio je najbolji strelac prvenstva Jugoslavije sedam godina uzastopno, što je najviše u istoriji jugoslovenske košarke, sa prosekom poena po utakmici od 32,7. [1] Korać je bio poznat po svom karakterističnom izvođenju slobodnih bacanja, sa dve ruke odozdo, držeći loptu pre šuta neposredno iznad terena.

    Korać je zbog svoje izuzetne popularnosti u Belgiji bio gost u vrlo gledanom televizijskom šou programu. Na pitanje voditeljke koliko slobodnih bacanja može pogoditi iz 100 pokušaja, Korać je odgovorio da može pogoditi 70 do 80. U tom trenutku se pomerila zavesa u studiju, iza koje je stajao koš. Voditeljka je zamolila Koraća da gledaocima potvrdi svoju tvrdnju na licu mesta, a Korać je pogodio sva slobodna bacanja.

    Za jugoslovenski nacionalni tim je debitovao 1958. Za Jugoslaviju je igrao na četiri Evropska prvenstva i na tri je bio prvi strelac (Beograd 1961.-216, Vroclav 1963.-239, Moskva 1965.-195). Sa reprezentacijom je osvojio dve srebrne medalje na Evropskim prvenstvima (1961, 1965), dve na Svetskim prvenstvima (1963, 1967) i Olimpijskim igrama 1968., kao i bronzanu medanju na Evropskom prvenstvu 1963. Odigrao je ukupno 157 međunarodnih utakmica i postigao 3153 poena, za tadašnje prilike visok prosek od 20,8 poena po utakmici.

    Korać je igrao za OKK Beograd i sa njim je stigao do raznih evropskih takmičenja. Korać je tri puta proglašen za člana najboljeg evropskog tima. Na utakmici Kupa evropskih šampiona protiv Alvika iz Stokholma, Korać je postigao 99 poena i skoro srušio rekord Vilta Čemberlena (utakmica se završila rezultatom 155:57).

    Van košarkaškog terena, Korać je uživao u pozorištu, muzici i čitanju knjiga. Bio je stariji nediplomac Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Jednom je odbio ponudu Crvene zvezde, iako mu je Aleksandar Gec, ondašnji direktor Crvene zvezde, nudio dvosobni stan i automobil FIAT 1300. [1]

    2. juna 1969. u 30. godini, Korać je poginuo u saobraćajnoj nesreći kod sela Kamenice, 12 km od Sarajeva, posle utakmice koju su igrale reprezentacija Jugoslavije i selekcija Bosne i Hercegovine.

    FIBA je 1971. na predlog generalnog sekretara Vilijama Džonsa u Koraćevu čast ustanovila Kup Radivoja Koraća, a košarkaške utakmice nisu odigravane 2. juna po odluci Košarkaškog saveza Jugoslavije. Evropski pehar koji se dodeljivao pobedniku ovog takmičenja nosio je ime "Žućkova levica". Ovo masovno evropsko takmičenje je ugašeno 2002. a Košarkaški savez Srbije i Crne Gore je promenio ime svog nacionalnog kupa u Kup Radivoja Koraća. Radivoj Korać je prvi sportista koji je sahranjen u Aleji velikana (prisustvovala je delegacija iz Petrarke iz Padove, kluba čije boje je Korać poslednje branio), a jedna beogradska ulica dobila je ime po njemu. U prostorijama OKK Beograda stoje njegove patike i dres sa brojem 5, koji je zauvek povučen.

    U Alkobendasu predgrađu Madrida, Španija, 1. marta 2007 godine, otvorena je Kuća slavnih Međunarodne košarkaške organizacije. Zajedno sa još 38 ličnosti bilo je i 5 košarkaških irgača, trenara, sudija i košarkaših radnika iz Srbije koji su zadužili košarkaški sport. Među njima je i Radivoj Korać.

    Poruku je izmenio silvia, 31.05.2012 u 18:15



  3. #18

    14 Jovan Sterija Popović

    Jovan Sterija Popović






    (13. januar 1806, Vršac - 10. mart 1856, Vršac)
    Smatra se osnivačem srpske drame. Prvi je i jedan od najboljih srpskih komediografa.


    Jovan Sterija Popović (ili Jovan Popović Sterijin) je rođen u Vršcu 1806, u trgovačkoj porodici. Osnovnu i srednju školu učio je u Vršcu, Temišvaru i Pešti, a prava u Kežmaroku. Još kao dete zbog slabog telesnog sastava i krhkog zdravlja, isključen iz plahih dečjih igara, stalno uz majku, sa urođenim posmatračkim darom kao kod svih potonjih stvaralaca. Sterija ima prilike da posmatra šaroliku galeriju graždana Vršca. Ima velike mogućnosti da uz svoju majku Julijanu rođenu Nešković, ćerku značajnog slikara Nikole Neškovića i veoma kulturnog čoveka, zapazi mnoge pojave tog društva. Njegova majka koju je ceo Vršac znao pod imenom Jula Molerova (jer je bila i ćerka, a u prvom braku i supruga slikara), imala je naročiti položaj u Vršcu, srpskom Vršcu koji je ona pamtila još od vremena kad, je on bio odvojena opština sa zvaničnim nazivom Racki Vršac (Raizisch Werschetz).

    Bila je to komunikativna žena ugledna i poštovana. Kuća joj se nalazila na početnom delu Pijace vršačke, u neposrednoj blizini Saborne - Velike crkve. U roditeljskoj kući, uz majku Sterija je "svršio" prevashodnu školu posmatranja toliko važnu za potonjeg komediorafa. Julijana naprasno umire baš u trenutku kad sin mora da izdrži veliku borbu c ocem oko daljeg školovanja.
    Otac mu je bio došljak. Sterija nije zabeležio odakle mu se otac doselio u Vršac. Napisao je biografiju svoga dede slikara Nikole Neškovića.


    Sterija odjednom upada u čaršiju ustaljenih poslovnih veza, ulazi kao domazet u kuću svog uglednog pokojnog tasta. Ima traga da su starog Steriju, u to vreme labavih i neustaljenih prezimena pisali ne samo Stefan Popović (kako je zabeležen u Protokolu kreščajemih, prilikom krštenja prvenca Jovana), nego i Šterija Molerov.


    Godine učenja: Sremski Karlovci, Temišvar, i Pešta, gde ima prilike da u jednom odličnom (nemačkom.) pozorištu vidi i klasike i najbolje glumce cele Mađarske, a isto tako i manje klasična dramska uobličavanja u kojima se pojavljuju komediografski uobličeni tipovi bliski njegovim dotadašnjim iskustvima o bidermajerskom graždanstvu. Dodajmo tome i lektiru strasnog knjigoljupca koji u detinjstvu čita i pri mesečini kada mu strogi otac uskraćuje sveću. Dodajte tome da u Pešti ima i dve ličnosti rodom iz Vršca sa kojima je svakako u prisnim odnosima: Đorđa Stankovića, jednog od osnivača Matice srpske, i Julijanu Vijatović-Radivojević, ćerku vršačkog senatora, školovanu u Beču koja se osirotela udala za pomodnog krojača Radivojevića a i sama bila spisateljka.


    Jedno vreme je bio privatni nastavnik i advokat u rodnom mestu dok nije pozvan da dođe u Kragujevac da bude profesor na Liceju. Sa Liceja je došao za načelnika Ministarstva prosvete (od 1842), i na tom položaju, u toku osam godina, on je glavni organizator srpske srednjoškolske nastave i jedan od osnivača Učenog srpskog društva. Pokrenuo je inicijativu za osnivanje Akademije nauka, Narodne biblioteke i Narodnog muzeja. Učestvovao je u organizovanju prvog beogradskog teatra (Pozorište na Đumruku) koji je 1841. otvoren njegovom tragedijom "Smrt Stefana Dečanskog". Od 1848. živi u Vršcu, usamljen i razočaran. Tu je i umro 1856.





    Pokondirena tikva, prvo izdanje, Novi Sad 1838.




    Plakat za pozorišnu predstavu Kir-Janja, 28.11.1867. SNP

    Popović je svoju književnu delatnost započeo slabim stihovima, ispevanim u slavu grčkih narodnih junaka. Njegov otac je bio Grk (po nekima Cincar), i on se u mladosti zagrevao za grčke ustanike. To cy bili nevešti đački pokušaji. Kao mladić, on pada pod uticaj Milovana Vidakovića, i po ugledu na njega piše roman "Boj na Kosovu" ili "Milan Toplica"i "Zoraida". To je dosta nevešta i naivna prerada jednog romana od francuskog pisca Florijana iz XVIII veka. Kao i Vidaković, koji mu je bio uzor, tako i on pokušava da tuđu građu prenese u okvir srpske prošlosti. Roman je prepun nelogičnosti i nedoslednosti svake vrste. Docnije je u jednom svom satiričnom spisu ("Roman bez romana") ismejao takav način rada, oštro napao plačevne i fantastične romane Milovana Vidakovića i njegovih podražavalaca i propovedao književnost koja trezvenije i ozbiljnije gleda na život. Takvo shvatanje je plod njegova zrelijeg doba, i koliko je dublje ulazio u život i književnost, utoliko je postajao realniji.


    On je uglavnom dramski pisac, prvi srpski književnik koji je u ovom književnom rodu stvorio nešto bolje i trajnije. Pisci koji su pre njega radili na istorijskoj drami i drami iz savremenog života nisu imali književnog uspeha. On je prvi srpski pisac koji taj posao uzima ozbiljno, sav se odaje pozorištu i stvara na široj osnovi i sa dubokim razumevanjem. On je uporedo radio na istorijskoj drami i na komediji, ali na istorijskoj drami sa mnogo manje uspeha. Na književnost je gledao očima školskog čoveka, pedagoga i racionaliste.


    Njegovi prvi dramski pokušaji su nevešte i preterano romantične dramatizacije narodnih pesama: "Nevinost" ili "Svetislav i Mileva", "Miloš Obilić" i "Nahod Simeon". Docnije stvara bolje i snažnije istorijske drame, ne mnogo književne, ali koje su odgovarale ukusu i shvatanjima tadašnje rodoljubive srpske publike. Takve su tragedije:"Smrt Stefana Dečanskog", "Vladislav", "Skenderbeg", Laxan (sa predmetom iz bugarske istorije), pozorišni komad "AjducI", vrlo popularan, izrađen po narodnoj pesmi, i još nekoliko prigodnih komada.


    Iako se smatra osnivačem srpske drame, on je mnogo važniji kao komediograf, jer se tu tek c uspehom ogledao njegov književni talent. Prva mu je komedija "Laža i paralaža", zatim "Tvrdica", "Pokondirena tikva" (prema kojoj je 1956. godine Mihovil Logar komponovao operu ) i "3la žena", sve komedije karaktera. Od komedija naravi najbolje su mu: "Ženidba i udadba", "Kir Janja", "Rodoljupci" i "Beograd nekad i sad". Pored toga, napisao je i nekoliko pozorišnih igara manjeg značaja, šaljive ili satirične sadržine.


    Trezven i racionalan duh, on nije bio pesnik visokih duhovnih zamaha i bogate mašte, zato njegove drame, iako književnije i pismenije od svih sličnih pokušaja do njega, ipak nemaju prave umetničke vrednosti, U njima je malo životne istine, malo poezije i malo istorijske istine, a mnogo nameštene retorike, neprirodnosti i usiljenosti. Vrlo pismen i vrlo obrazovan pisac, on je svojim istorijskim dramama skromno zadovoljavao veliku potrebu svoga vremena za rodoljubivim repertoarom i imao mnogo uspeha. Precenjivane u svoje vreme, te drame su sasvim zaboravljene; duže se na repertoaru zadržala samo drama "Smrt Stefana Dečanskog".


    U komediji, on je nadmašio sve ono što je u srpskoj književnoeti stvoreno pre njega, i do danas (1938 g., op. Golija) ostao najbolji srpski komediograf. On je pisac sa većom književnom kulturom; on zna za klasične uzore u stranim književnostima i prvi počinje da razumno, objektivno i kritički posmatra i slika suvremeni život srpskog društva. Po svojoj prirodi on je bio predodređen samo za čisto intelektualna stvaranja, zato je on samo u komediji dao punu meru. Ali i u komediji nije bez mana. Pre svega, ni u jednoj komediji nije uspeo da da humor, najvišu osobinu komičnog. Njegove komedije su najčešće oštra satira izopačenih karaktera i naravi. On je suviše moralizator i tendenciozan pisac: ličnosti karikira i radnju vodi i završava radi poučnog svršetka. On nije ni sasvim originalan pisac: kod njega se često mogu naćni pozajmice od drugih pisaca, od Molijera najviše. Sve njegove bolje komedije karaktera potsećaju na Molijerove, i kompozicijom i komičnim okvirima pojedinih ličnosti. (Molijera je inače i prevodio: njegove "Skapenove podvale"). Ali u naknadu za to, on je vešt književnik i vrlo plodan pisac, koji je trezveno i realistički prikazivao suvremeni život, slikajući snažno i reljefno komične tipove i društvene scene, Krajem života se vratio poeziji, na kojoj je kao mladić radio. 1854. izišla je njegova zbirka stihova "Davorje". Bio je književni kuriozum što je Popović "Davorje" štampao starim crkvenim pismenima, koja je tom prilikom preporučivao da se usvoje mesto novije građanske bukvice. To je misaona lirika, bolna, odveć pesimistička, lirika iskusna i zrela čoveka, koji je u životu znao za patnje i razočaranja, intimna filozofija o veličini bola, stradanja i smrti i nepopravivoj bedi ljudskoj.



    izvor: antikvarneknjige.com








    Poruku je izmenio silvia, 31.05.2012 u 18:17
    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  4. #19

    Odgovor: Jovan Sterija Popović

    Rodna kuća u Vršcu










  5. #20

    Monika Seleš

    Monika Seleš



    Monika Seleš (mađ. Szeles Monika) je rođena 02.12.1973. u mađarskoj obitelji u Novom Sadu u Vojvodini (Srbija) u tadašnjoj SFRJ. Počela je igrati tenis sa 6 godina, a trener joj je bio njen otac Karoly Szeleš. 1985. godine sa 11 godina osvojila je turnir Orange Bowl u Miamiju, Florida. Tamo je privukla pozornost trenera Nicka Bollettierija. 1986. godine, obitelj Seleš seli iz Jugoslavije u SAD i upisuje Bollettierijevu tenisku akademiju gdje trenira dvije godine.

    Prvi profesionalni turnir igra kao 14-godišnjakinja 1988. godine. Prvi turnir osvaja u Houstonu u svibnju 1989. godine gdje je u finalu savladala Chris Evert. Mjesec dana kasnije probija se u polufinale svog prvog Grand Slama - Roland Garrosa gdje je izgubila od svjetskog broja 1, Steffi Graf sa 6:3, 3:6, 6:3. Svoju prvu godinu u teniskoj karijeri završava kao svjetski broj 6.

    Prvi osvojeni Grand Slam turnir bio joj je Roland Garros 1990. godine gdje je pobjedila Steffi Graf i postala najmlađa tenisačica koja je osvojila Roland Garros (16 godina i 6 mjeseci).
    1991. godina je prva od dvije godine Monikine dominacije u svijetu tenisa. Startala je osvajanjem Australian Opena. U ožujku iste godine smjenjuje Graf sa svjetskog broja 1. Zatim je obranila svoju dotad jedinu Grand Slam titulu pobjedivši u finalu Arantxu Sanchez Vicario. Umjesto da nastupi na Wimbledonu, uzela je 6 mjeseci odmora i vratila se na US Openu. Osvojila ga je pobjedivši Navratilovu u finalu i tako još više učvrstila poziciju broj 1. Na kraju godine, u paru s Goranom Prpićem osvaja Hopman Kup za Jugoslaviju.
    1992. godina joj je bila jednako uspješna kao protekla. Uspješno je obranila titulu na Australian Openu, Roland Garrosu i US Openu. Stigla je do finala Wimbledona, ali nije uspjela prekinuti Steffinu dominaciju na travi. Izgubila je 6:2, 6:1.
    U razdoblju od siječnja 1991. godine do veljače 1993. godine, Seleš je igrala na 34 turnira, na samo jednom se nije plasirala u finale, a osvojila je 22 titule. Omjer pobjeda i poraza bio joj je 159-12 uključujući omjer 55-1 na Grand Slam turnirima. Od 1989. godine izgubila je samo 25 mečeva, a osvojila je 30 turnira. Od nje je u tom pogledu bila do tada uspješnija samo Chris Evert (34 turnira od 1971. do 1974.).
    30. travnja 1993. na turniru u njemačkom Hamburgu dogodilo se nešto što je šokiralo svijet. U dvoboju s bugarkom Magdalenom Maleevom, pri vodstvu Seleš od 6:4, 4:3, na teren je istrčao 38-godišnji Nijemac Gonther Parche i zabio Moniki nož u leđa. Brzo je prebačena u bolnicu. Ozljeda je zacijelila nakon nekoliko tjedana, ali to je ostavilo psiholoških posljedica.
    Seleš se vratila tenisu u kolovozu 1995. godine kao američka državljanka na Canadian Openu. Osvojila je titulu pobjedivši u finalu južnoafrikanku Amandu Coetzer sa 6:1 i 6:0. Istog mjeseca igra finale US Opena na koje gubi od Graf sa 7:6, 0:6, 6:3.

    U siječnju 1996., Monika osvaja svoj četvrti Australian Open. To je bila njena posljednja Grand Slam titula. Te godine igra opet u finalu sa Graf i gubi meč. Poslije toga, jedino finale Grand Slama koje je igrala je bilo na Roland Garrosu 1998. godine (par tjedana nakon očeve smrti). Do finala je uspjela pobjediti svjetski broj 3 - Janu Novotnu i svjetski broj 1 Martinu Hingis. U finalu je poražena od Sanchez-Vicario.

    U uspjehe se ubraja i osvajanje Fed Cupa 1996. i 2000. godine za američku reprezentaciju. Također, osvaja brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000. godine.

    U proljeće 2003. godine ozljedila je stopalo i od tada ne nastupa. Igrala je samo 2 egzibicijska meča protiv Navratilove. Nalazi se na 13. mjestu tenisača i tenisačica svih vremena po izboru časopisa Tennis magazine.
    Poruku je izmenio silvia, 31.05.2012 u 18:19
    Oni su mali ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu vie mali ali su dosta veliki da ne budu mali

  6. #21

    Znamenite ličnosti Vojvodine

    Светозар Милетић (1826-1901), адвокат, политичар, градоначелник Новог Сада. Био је предсједник Дружине за уједињење и ослобођење српско са сједиштем на Цетињу.


    Светозар Милетић (1826-1901), адвокат, политичар, градоначелник Новог Сада. Био је предсједник Дружине за уједињење и ослобођење српско са сједиштем на Цетињу.

    Светозар Милетић је рођен у Мошорину, Шајкашка, 22. фебруара 1826. године, као најстарији од седморо деце, у сиромашној породици. Отац Сима, чизмар, порекло води од Милете Завишића из Костајнице, а мајка Теодосија, рођена Рајић, потиче из Баваништа. На крштењу је добио име Аврам, али је оно одмах промењено у Светозар.

    Основну школу похађао је у родном месту и у батаљонском средишту у Тителу, а потом се уписује у Српску православну велику гимназију у Новом Саду, где је остало забележено да је Светозар "најбољи ђак кога је гимназија икада имала" (Јован Хаџић). Материјално су га помагали богати, угледни и племенити Срби.

    По положеној матури, уписује се, 1844. године на Евангелистички лицеј у Пожуну (Братислава) где се укључује у рад српске ђачке дружине која броји 40 чланова и која делује под утицајем свесловенских идеја. Они издају часопис Српски соко, у коме Милетић објављује своје прве књижевне и политичке текстове. Занесен панславизмом, свом имену додаје име Свеслав.

    По окончању школовања, прелази на студије у Пешту, 1848. године, где га затиче почетак бурних догађаја - грађанских револуција које су те и наредне године потресле Европу. Његове колеге га оптужују да је велеиздајник који жели да доведе Русе у Угарску, а како се тих дана Србима не гарантује безбедност у Пешти и Будиму, Милетић се враћа у Шајкашку.

    Одмах по доласку одлази у Чуруг и Надаљ, где агитује против одласка Срба-Шајкаша на фронт у Италију. Народ га штити од хапшења, а он преко Карловаца одлази у Београд, где покушава да утиче на српску владу да крене у рат против Турака, те да тако, започне опште српски устанак на Балкану. Српска влада, међутим, на ово није могла да пристане.

    Милетић се враћа у Карловце где присуствује Мајској скупштини на којој је проглашена Српска Војводина, изабран српски војвода Стеван Шупљикац и извикан патријарх. Постаје члан Главног одбора, али га патријарх Рајачић шаље у Загреб, да заједно са Јованом Суботићем агитује код Хрвата за ствар Српске Војводине, желећи да га склони из центра збивања, због његовог радикалног националног става. Двомесечни боравак није наишао на разумевање и подршку Хрвата, а Милетић се враћа у Војводину. Потпуно разочаран, одлази у Мошорин и више се не укључује активно у политичка збивања.

    Године 1849. одлази да настави студије, али у Беч, где успева да остане захваљујући више него издашној стипендији Михаила Обреновића. Студије окончава 1854, а потом једно време ради као судски пристав у Лугошу, да би 1856-1857. године отворио адвокатску канцеларију у Новом Саду. Ускоро потом заснива и породицу.

    У политички живот враћа се серијом текстова у Србском дневнику у којима разматра ситуацију у тадашњој Европи, нарочито на Балкану, а највише пише о стању и перспективама српске нације, нарочито у Војводству Србији и Тамишком Банату, у шта је царском одлуком претворена Српска Војводина (и такво Војводство убрзо је укинуто и инкорпорирано у Угарску). Најзначајнији текст који се у том периоду појавио и који је унео преокрет у српску политику је објављен уочи Божића 1861. године, под једноставним називом На Туцин-дан 1860. Како је тада већ дошло до укидања Војводства, Милетић констатује да је "Војводство умрло, али да такво какво је било ником није требало". Но, много важније је да је за Србе умрло нешто друго. Иако не наводи децидно шта, јасно је да је мислио на српску оданост Бечу и аустријском цару од кога су Срби очекивали потврде својих права и привилегија. Милетић се залаже за остварење Српске Војводине, али у много мањим границама (етнички примеренијим и сврсисходнијим) од Војводства. До Српске Војводине, по њему, не треба доћи "преко цара", већ кроз сарадњу и договор са Мађарима. Овај текст је у прво време унео пометњу међу младе Србе, али га је потом, млада либерална српска грађанска интелигенција прихватила и у наредних десетак година, Срби настоје да ту сарадњу остваре. Међутим, када се Угарска нагодила са Аустријом, 1867. године, Мађари окрећу леђа Србима и започињу борбу против српских циљева. Од тада је Угарска за њега још већи противник од Аустрије. И бечки двор и угарска влада настојаће више пута да га политички, али и физички ликвидирају.

    Милетић и на Црквено-народним саборима заступа идеје либералног грађанства. Често је говорио: "Ми смо Срби, али и грађани".

    Дана 20. марта 1861. године постаје градоначелник Новог Сада, најмлађи у историји града. Први сарадници у Магистрату били су му Јован Јовановић Змај и Јаша Игњатовић. Као градоначелник, Милетић проглашава српски језик званичним, укида немачку реалку, а залаже се за подизање здања Градске куће у српском делу Новог Сада. Иако је имао апсолутну подршку Магистрата, угарска влада га суспендује са овог места. Исте године приређује прославу 100. годишњице Саве Текелије, са изразито антиаустријским карактером. Те године он је и председник Српске читаонице, када се под њеним окриљем оснива Српско народно позориште.

    Године 1861. настаје, под његовим руководствођењем и Српска народна слободоумна странка - први организовани национални покрет код Срба у Хабзбуршкој монархији. Иако је делокруг рада ове странке, односно националног покрета био превасходно усмерен ка Србима у Монархији, она се, у добром делу свог програма (донетог тек 1869.) бави и опште националном проблематиком, те је на известан начин и национални програм.

    Године 1864. Милетић је веома ангажован и код пресељења Матице српске из Пеште у Нови Сад.

    Године 1866. покреће Заставу- најзначајнији и најутицајнији дневни лист код Срба у Аустро-угарској, он је њен дугогодишњи уредник, али и аутор огромног броја непроцењиво вредних текстова.

    Милетић је посланик и на угарском и на хрватском сабору, један је од организатора прве скупштине Уједињене омладине српске - прве свесрпске политичке организације, а касније ће се ангажовати и на оснивању Дружине за ослобођење и уједињење српско. Од маја 1867. поново је на челу новосадског Магистрата, а тада су му најближи сарадници Лаза Костић и Коста Трифковић. Милетић је поново у борби са угарским властима. У време овог мандата, његовом заслугом, боје српске тробојке постају званичне боје града Новог Сада, а како је наставио са напорима да Градску кућу подигне у српском крају и постао озбиљна сметња властима, суспендован је после годину дана, а убрзо и ухапшен и на једном монтираном процесу осуђен на годину дана затвора.

    Док је био у затвору, српска политичка сцена почиње да се раслојава. Говорено му је да ће остати сам, ако не направи неки компромис, а он је одговарао: "Сам сам и почео". Популарност му је на врхунцу у време када је изашао из затвора и где год се појави приређују му се велике манифестације, што доводи до очаја угарску владу. Сви српски погледи били су уперени ка њему, а Змај је говорио: "Диж`те децу из колевке да запамте његов лик!"

    слика: Спровод Светозара Милетића на Главном тргу у Новом Саду је једна од највећих сахрана коју је Нови Сад видео

    Своју активност проширује и на друге крајеве где живе Срби, нарочито у време устанка у Херцеговини. Овај пут, угарска влада је решила да му трајно стане на пут.

    Дана 5. јула 1876. године ухапшен је у свом стану у Новом Саду, а потом, у још једном монтираном процесу, осуђен на 6 година робије. У затвору је малтретиран и физички и психички, сарадници су га напустили, а уз друге проблеме које је имао, почиње и психички да побољева. По изласку из затвора, неко време је изгледало да му се стање поправило, али болест, затим, вратила у још жешћем облику. До краја живота се није опоравио и више се није укључивао у политички живот.

    Умро је у Вршцу, 4. фебруара 1901. године, а сахрањен на Успенском гробљу у Новом Саду.


    wikipedija
    Poruku je izmenio Cecara, 16.06.2012 u 16:37 Razlog: naslov



  7. #22

    Јаша Томић


    Јаша Томић (Вршац, 23. октобар 1856 - Нови Сад, 22. октобар 1922) је био новинар, политичар и књижевник.

    Студирао је медицину и књижевност у Бечу и Прагу, али га је политичка борба одвукла са студија. Оснивач је групе тзв. вршачких социјалиста. Године 1884. постаје уредник "Заставе" и Милетићев наследник у Српској народној слободоумној странци, која ће ускоро добити назив Радикална странка (1891). Књижевни историчари наводе да његова литерарна дела представљају покушај обраде политичких теза, које су у првом периоду имале социјалистичку, а касније грађанско-радикалну садржину.

    За време првог и другог балканском рата био је војни извештач за часопис Застава, а касније је из тих извештаја написао три одлично прихваћене књиге. Јаша Томић je 23. децембра 1889. (4. јануара 1890. по новом календару) убио политичара Мишу Димитријевића, због новинарских полемика које су добиле лични карактер.

    Био је један од најугледнијих Срба на Народној скупштини, која је у новембру 1918. донела одлуку да се Банат, Бачка и Барања прикључе Краљевини Србији. Умро је у Новом Саду 1922. године.

    Током свог рада у скупштини у Новом Саду 25. новембра 1918. године залагао се за директно уједињење Војводине са Краљевином Србијом, што је било супротно идејама појединих политичара да уједињење Војводине у Краљевину СХС иде преко Загреба и државе Словенаца, Хрвата и Срба.


    wikipedija
    Poruku je izmenio silvia, 04.06.2012 u 14:23



  8. #23

    Драгиша Брашован


    Драгиша Брашован (25. мај 1887., Вршац - 1965, Београд), архитект, један од пионира српске модерне архитектуре.

    Основно и средње образовање Брашован стиче у родном месту, а затим, 1906. године уписује Архитектонски факултет Техничког универзитета у Будимпешти. Систем наставе на факултету био је организован кроз осам семестара, а након друге године студија полагао се строги (стручни) испит, што је иначе у то време била уобичајена процедура на свим техничким факултетима и академијама у Средњој Европи.

    Дипломски рад (који се састојао од дипломског пројекта и завршног испита) положио је 30. септембра 1912. године са оценом „одличан“. Наредних шест година провешће радећи у прослављеном Архитектонском атељеу „Тери и Погањ“ у Будимпешти. Након рата враћа се у отаџбину. Неколико година је био запослен на месту градског архитекте у Великом Бечкереку. Отуда је Брашованово дело било поприлично заступљено у овом граду (Соколски дом, вила на Бегеју, адаптација Позоришта), као и у околини (Црква у Орловату).

    Међутим, већ почетком двадесетих година прошлог века, Брашован ће своју афирмацију потпуно везати за Београд. У престоници је са архитектом Миланом Секулићем основао фирму „Архитект“, где је он радио као главни пројектант. Фирма се бавила и извођачким радовима. Са Секулићем се разилази 1925. године и од тада ради самостално, под фирмом „Архитекта Драгиша Брашован“, искључиво за пројектантске услуге.

    Оно по чему је Брашован највише вреднован у историји српске архитектуре везује се за потоњи период, када своје сјајно академско образовање оставља по страни и прихвата основне постулате надолазеће, модерне архитектуре. Тада настају и његова најзначајнија дела: Зграда ИВ Војводине у Новом Саду (Бановина), зграда Државне штампарије и хотела "Метропол" у Београду и Команда Ратног ваздухопловства у Земуну.

    Међу многобројним почастима, једна је без преседана у српској архитектури: био је изабран за почасног члана RIBA - Краљевског института британских архитеката.

    Дела:

    Зрењанин:

    * Зграда Српске банке, око 1920.
    * Соколски дом, 1927.

    Орловат:

    * Црква Ваведења Богородице, 1924-1927.

    Нови Сад:

    * Радничка комора, 1931.
    * Зграда Дунавске бановине (данас Извршно веће Војводине), 1939.
    * Главна пошта, 1961.

    Београд:

    * Зграда Музеја Николе Тесле, 1932.
    * Зграда Државне штампарије (данашњи БИГЗ) 1934-1941.
    * Команда Ваздухопловства у Земуну, 1939.
    * Хотел "Метропол", 1953.
    * неколико стамбених зграда изграђених тридесетих година ХХ века (Француска бр. 5, Булевар Ослобођења бр. 2, Булевар деспота Стефана бр. 8, итд.)

    Јагодина:

    * стамбени блокови Фабрике каблова Светозарево (ФКС), изграђени крајем педесетих година XX века


    wikipedia



  9. #24

    Znamenite ličnosti Vojvodine

    Jovan Jovanović Zmaj



    Jovan Jovanović Zmaj (Novi Sad, 24. novembar 1833 — Sremska Kamenica 3. jun 1904) je jedan od najvećih liričara srpskog romantizma. Po zanimanju bio je lekar, a tokom celog svog života bavio se izdavanjem i uređivanjem književnih, političkih i dečjih časopisa. Najznačajnije Zmajeve zbirke pesama su „Đulići“ i „Đulići uveoci“, prvi o sretnom porodičnom životu, a drugi o bolu za najmilijima. Pored lirskih pesama, pisao je i satirične i političke pesme, a prvi je pisac u srpskoj književnosti koji je pisao poeziju za decu.

    Sremska Kamenica je nekada nosila ime Zmajeva Kamenica, u čast Jovana Jovanovića Zmaja.

    Jovan Jovanović Zmaj se rodio 24. novembra 1833. u Novom Sadu, u jednoj od uglednih građanskih porodica. Osnovnu školu je pohađao u Novom Sadu, a gimnaziju je pohađao u Novom Sadu, Halašu i Požunu. Posle završene gimnazije upisao je studije prava u Pešti, Pragu i Beču. Za njegovo književno i političko obrazovanje od posebnog značaja je boravak u Beču, gde je upoznao Branka Radičevića, koji mu je bio najveći pesnički uzor. Takođe, u Beču se upoznao i sa Svetozarem Miletićem i Đurom Jakšićem.

    Posle završenih studija prava, Zmaj se 1860. vratio u Novi Sad i kao jedan od najbližih Miletićevih saradnika postao je službenik u novosadskom magistratu. Tu se upoznao sa svojom budućom ženom Ružom Ličanin. Ova ljubav i srećan porodičan život nadahnuće Zmaja da napiše ciklus (zbirku) pesama Đulići (od turske reči -{Gül}-, što znači ruža).

    Ipak, služba u magistratu mu nije odgovarala, pa je napustio posao i posvetio se književnom radu. Tada je pokrenuo književni časopis Javor i satirični list Komarac. Godine 1838. preselio se u Peštu, gde je radio u Matici srpskoj i kao nadzornik Tekelijanuma. Godine 1864. pokrenuo je satirični list Zmaj (igra rečima, pošto je -3. maj)- po julijanskom kalendaru bio dan održavanja Majske skupštine 1848), čiji će naziv postati sastavni deo njegovog imena.

    Godine 1870. Zmaj je završio studije medicine, pa se vratio u Novi Sad, gde je započeo svoju lekarsku praksu. Ovde ga je ubrzo zadesila porodična tragedija: umrla su mu deca, a potom i žena. Iz ove porodične tragedije proizišao je niz elegičnih pesama objavljenih pod zajedničkim nazivom Đulići uveoci.


    Spomenik Jovanu Jovanoviću Zmaju u Novom Sadu (Zmaj Jovina ulica)



    Dve najbolje zbirke njegovih pesama su Đulići i Đulići uveoci. Veliki broj njegovih šaljivih i dečijih pesama, štampanih po raznim listovima i časopisima, izišle su u dva izdanja celokupnih dela: Pevanija i Druga pevanija.

    Poslednje su štampane zbirke: Snohvatice i Devesilje.

    U prozi je napisao jednu pesničku legendu („Vidosava Branković“) i jedan šaljivi pozorišni komad („Šaran“).

    Zmaj je i prevodio dosta, naročito iz mađarske književnosti. Najbolji su mu prevodi mađarskog pesnika Aleksandra Petefija (rođenog Petrović). Pored ostalih pesama, od njega je preveo spev „Vitez Jovan“.

    Iz nemačke poezije prevodi Getea („Herman i Doroteja“, „Ifigenija u Tavridi“) i s uspehom podražava Hajneovu ljubavnu liriku i epigram i orijentalsku poeziju Fridriha Bodenšteta („Pesme Mirca Shafije“).

    Od ostalih prevoda iz strane književnosti znatniji su mu: „Demon“ od Ljermontova i „Enoh Arden“ od engleskog pesnika Tenisona. Pored „3maja“, uređivao je još dva satirična lista: „Žižu“ i „Starmali“. Od 1880 pa do smrti izdavao je dečiji list „Neven“, najbolji srpski dečiji list tada.

    Novčanica od 500 milijardi dinara sa likom Jovana Jovanovića Zmaja. Novčanica od 500 milijardi dinara sa likom Jovana Jovanovića Zmaja. Ovu novčanicu izdala je Narodna Banka Jugoslavije (tada SRJ) krajem 1993, na vrhuncu hiperinflacije.
    Poruku je izmenio Cecara, 16.06.2012 u 16:38
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  10. #25

    Znamenite ličnosti Vojvodine

    Vasa Stajić


    Vasa Stajić je rođen 10. februara 1878. u skromnoj seljačkoj porodici u Mokrinu u Banatu. Gimnaziju je pohađao u Kikindi, Sremskim Karlovcima i Senju (Dalmacija). Zbog propagiranja socijalističkih ideja bio je izbačen iz karlovačke gimnazije. Studirao je prava i filozofiju u Budimpešti, Parizu i Lajpcigu. Zakleo se sam sebi na studijama da će se žrtvovati za narod. Diplomirao je u Budimpešti 1902. godine i započeo rad kao učitelj u banatskim selima i kao profesor gimnazije u Pakracu (Slavonija) iz koje je izbačen zbog antiklerikalizma. Posle toga odlazi za profesora srpske gimnazije u Novopazarski sanđžak ( tadašnja Turska), ali i tu gubi posao i od 1906. radi kao profesor Učiteljske škole u Somboru. U to vreme mađari sprovode mađarizaciju srba, čiji nacionalni polet je posle Miletića zapao u krizu. Vasa Stajić tu nalazi polje svog delovanja i postaje poverenik srpske Narodne omladine za Vojvodinu i u većini vojvođanskih škola organizuje srpsku omladinu na stvaranje kulturnih društava i opšti kulturni razvoj. Godine 1912. organizovao je u Novom Sadu skup svih Srba maturanata u Vojvodini, povezuje se sa organizacijom „Narodna odbrana“ u Beogradu sa programom ujedinjenja svih Srba, vodi omladinu na ekskurziju u Srbiju, pokreće list „Novi Srbin“... Kada je u Somboru izgubio službu prelazi u Pančevo i posvećuje se propagandnom radu. Drži predavanja po Vojvodini, ali i ostalim prostorima tadašnjeg Habzburške monarhije (Splitu, Sarajevu), propagirajući jugoslovenstvo i ujedinjenje svih Srba. Među narodom je bio svuda rado priman, jer je bio obrazovan i kulturan. Godine 1914. bio je uhapšen i osuđen na 10 godina robije, jer je predvodio srpske đake iz Ugarske da demonstriraju na Kosovu protiv Austro-Ugarske ispred njenog konzulata. Na suđenju je svu krivicu prihvatio na sebe i ostali učesnici su bili oslobođeni. Iz zatvora je izašao 1918. i oboleo je od tuberkuloze. Zalagao se da se Vojvodina priključi direktno Vojvodini, a ne Srbiji, kao Jaša Tomić. Nije bio za monarhiju nego republiku i protivio se centralizmu, kao i šovinizmu u Vojvodini. Smatrao je da Bečki ili Peštanski centralizam ne treba zameniti Beogradskim, a da sve narode u Vojvodini treba ravnopravno, pre svega kulturno, razvijati i boriti se protiv međunacionalne netrpeljivosti. Zvali su ga i „Srpski Sokrat“. Kada je 28 delegata Narodnog veća iz Zagreba došlo u Beograd, krajem 1918. da stvaraju Jugoslaviju, jedini koga Regent Aleksandar nije hteo od njih da primi bio je Vasa Stajić.
    Zalagao se za socijalističke ideje i predvodio je Reformistički srpski nacionalni pokret mlade vojvođanske inteligencije. Godine 1922. pokrenuo je list „Nova Vojvodina“, a uređivao je i list „Prosveta“. Zbog svojih socijalističkih ideja bio je proganjan i često osuđivan. Biran je za sekretara Matice srpske, a i urednika „Letopisa“. Napisao je preko 20 knjiga, od kojih su najpoznatije „Novosadske biografije“, u šest tomova i „Velikokikindski distrikt“. Napisao je i preko 100 naučno-stručnih rasprava. 1944. pozvan je od strane svojih učenika na slobodnu teritoriju, te prelazi u Srem i priključuje se NOBu. Posle drugog svetskog rata izabran je za doživotnog predsednika Matice Srpske.Vasa Stajić ima velikih zasluga u pokretu planinarstva i izletništva u Vojvodini. Godine 1923. učestvuje u organizovanju Novosadske podružnice Srpskog planinarskog društva, koja 1924. postaje Planinarsko društvo Fruška gora. Vasa Stajić je umro u Novom Sadu, na svoj 69. rođendan, 10 februara 1947. Godine. Osnovne škole u njegovom rodnom mestu Mokrinu, kao i u Novom Sadu nose njegovo ime.
    Izvor: Mokrinnet - virtuelno selo, Wikipedia
    Poruku je izmenio Cecara, 16.06.2012 u 16:38 Razlog: naslov
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  11. #26

    Znamenite ličnosti Vojvodine

    Marija Trandafil



    Marija Trandafil je rođena 25. decembra 1816. godine u Novom Sadu, u uglednoj novosadskoj porodici Popović. Otac Ćira je bio trgovac, a majka iz porodice Tajčević iz Osijeka. Imala je brata Marka Popovića. Rano je ostala bez roditelja i brigu o njoj je preuzeo rođak hađži Kira Nikolić, uspešni osiječki trgovac. Nema podataka o njenom školovanju, ali je bila pismena i čitala je nemačku literaturu. Za Jovana Trandafila, knjigovođu hađži Kire Nikolića udala se 1832. godine i sa sobom donela znatan miraz, koji je Jovan uspešno uložio, obrtao i uvećao porodično bogatstvo. U vlasništvu su imali više kuća u Novom Sadu i Osijeku. Rano su ostali bez dece i posvetili su se dobrotvornom radu. Od prihoda od zemlje obrazovan je fond za školovanje darovite siromašne dece, deo imovine je poklonjen novosadskoj, somborskoj i osiječkoj bolnici, a obnovili su Nikolajevsku crkvu u Novom Sadu, teško oštećenu u bombardovanju 1849. Posle muževe smrti 1862., nastavila je da uvećava imovinu i da se sama bavi dobrotvornim radom. Pomagala je novosadsku sirotinju na sve moguće načine u hrani, novcu, smeštaju, lečenju, uđžbenicima... Za vreme Prvog srpsko-turskog rata 1876. bila je predsednica odbora za prikupljanje pomoći srpskim ranjenicima. Drugi deo dobrotvornog rada je bio usmeren na kulturno-prosvetnu delatnost: osnovala je fond za siromašne darovite đake Novosadske srpske gimnazije, kao i fond za materijalnu pomoć Nikolajevske i Uspenske crkve. Obnovila je ikonostas Uspenske crkve, kao i jermensko-katoličku crkvu i dala da se izradi veliki mermerni krst, koji se sada nalazi u porti novosadske Saborne crkve. Njeno najveće zaveštanje je bilo osnivanje Zavoda za srpsku pravoslavnu siročad, koji je poverila Matici srpskoj. Odredila je novčanu svotu za podizanje zgrade Zavoda i za izdržavanje njegovih pitomaca i propisala pravila rukovanja Zavodom. Zgrada Zavoda je završena 1912. i u njoj je bila smeštena gradska čitaonica. Matica srpska se uselila u zgradu Zavoda 1926., a dom za siromašnu decu je preseljen u novoizgrađenu zgradu na Sajlovu 1927. godine.
    Nije bilča omiljena u kulturnoj javnosti Novog Sada, a sa muževim rođacima je vodila duge parnice oko nasledstava. U društvenom životu svog staleža nije učestvovala, a veze sa savremenicima je ostvarivala preko svojih poverenika. Marija Trandafil je umrla 14.oktobra 1883. u 67. godini i sahranjena je pored muža i dece, Sofije i Koste, u Nikolajevskoj crkvi u Novom Sadu. Odlikovana je ordenom Crvenog krsta.


    Izvor: Matica srpska, Srpski biografski rečnik
    Poruku je izmenio Cecara, 16.06.2012 u 16:39 Razlog: naslov
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  12. #27

    Znamenite ličnosti Vojvodine

    Ime: bazar_djordje_balasevic_07.jpg Pregleda: 1147 Veličina: 10.1 KB

    Ђорђе Балашевић (Нови Сад, 11. мај 1953.) је српски кантаутор, песник и глумац. Био је члан група „Жетва“ и „Рани мраз“, а 1982. је започео соло каријеру. Укупно је објавио 14 албума. Глумио је у неколико телевизијских серија, за које је писао и музику.
    Сингл „Рачунајте на нас“ из периода док је био члан Раног мраза је постигла велику популарност у социјалистичкој Југославији и остала је популарна међу југоносталгичарима. Током 1990-их био је велики критичар политике Слободана Милошевића.

    Биографија

    Ђорђе Балашевић је рођен 11. маја 1953. године, у Новом Саду, у породици оца Јована Балашевића и Веронике Долонец, из селаКопривница у данашњој Хрватској. По писању хрватског магазина „Мољац“, Балашевићев деда Ђока се презивао Балашев, али је 1941. године, за време Другог светског рата, из страха „да ће га Мађари помађарити“ додао наставак „ић“, карактеристичан за српска презимена.

    Балашевић је одрастао у Новом Саду, у кући у Улици Јована Цвијића, у којој и данас живи са супругом Оливером (рођ. Савић, у Зрењанину 1959.) и троје деце (најстарија Јована - Лола, средња Јелена - Беба и најмлађи Алекса). Песме је почео да пише у основној школи, а сањао је да постане фудбалер. Гимназију је напустио у трећем разреду, јер није волео математику, физику и хемију, али је успео да матурира као ванредни ученик и положио је пријемни испит за студије географије. Никада није дипломирао на универзитету, али се 1977. придружио групи Жетва.


    Жетва и Рани мраз

    1977. године приступа акустичарској групи „Жетва“ са којом, исте године снима хит песму „У раздељак те љубим“ и остварује свој први успех. Сингл је продат у више од 180.000 копија, што је био велики успех за југословенске стандарде.

    Наредне године напушта бенд у коме се афирмисао и са Верицом Тодоровић оснива групу „Рани мраз“ са којом наступа на фестивалу у Опатији, са песмом „Прва љубав“. Током те године снима неколико хит песама и са њима остварује велике тираже и доживљава потпуну афирмацију.

    Пред само снимање песме „Рачунајте на нас“, придружују им се бивши чланови групе Сунцокрет, Биљана Крстић и Бора Ђорђевић. Песма је постала врло популарна међу властима и међу народом, и представљала је својеврсну химну генерације. Након само два месеца сарадње, групу је напустио Ђорђевић, пошто је уочио разлике у ауторском сензибилитету између себе и Балашевића, и формирао групу Рибља чорба. Групу је напустила и Верица Тодоровић, па су Биљана и Ђорђе снимили први албум Раног мраза „Мојој мами место матурске слике“. Ђорђе је још као тинејџер био велики поштовалац Корни групе, тако да комплетну продукцију и аранжмане албума „Мојој мами уместо матурске слике у излогу“ поверава бившим члановима Корни групе.

    На фестивалу у Сплиту 1979. године, Балашевић је освајио прву награду са песмом „Панонски морнар“, своју популарност потврђује осам распродатих концерта у београдској дворани Дома синдиката. Током 1980. године, служио је ЈНА у Загребу и Пожаревцу, где је снимио ТВ серију Војници. Крајем године изашао је албум „Одлази циркус“, последњи албум групе Рани мраз. Албум је потврдио Балашевићев статус и донео хитове као што су „Прича о Васи Ладачком“ и „Живот је море“.

    Соло каријера

    Почетком 1982. године започиње соло-каријеру у виду албума Пуб са којим бележи запажен успех. У ТВ серији Поп Ћира и поп Спира тумачи запажену улогу берберина Шаце. У зиму следеће године први пут пуни београдски Сава центар. Затим следи плоча под називом „Целовечерњи тхе Кид“ снимљена 1983. године. Мелодија насловне нумере која је снимљена и на енглеском језику, је инспирисана фолклором Мексика. Априла 1985. године, снима изузетно запажен албум 003 на коме се јако истакла песма Словенска. Ову плочу је продукцијски урадио као и претходну Јосип Бочек. Наредне, 1984. године у сарадњи са ТВ Нови Сад снима и ТВ филм под истоименим називом "Целовечерњи Кид".
    Са следећим албумом Бездан, Балашевић формира екипу која ће му убудуће бити редовна студијска и концертна потпора. За продукцију плоче је задужен Ђорђе Петровић, аранжмани су поверени клавијатуристи Александру Дујину. Ђорђе Балашевић наглашава да најплоднији период његовог стваралаштва отпочиње овим албумом. Следећи албум „Панта реи“ прати изузетно лоше критике, које се подударају са тешким периодом кроз који је новосадски кантаутор у приватном животу прошао. Ипак на овом албуму се издваја једна од Балашевићевих најлепших балада „Једном...“
    Наредна плоча, „Три послератна друга“, која је добила поднаслов „Музика из истоименог романа“ и коју Балашевић снима 1989. године, прати радњу истоименог романа и бележи велики успех. На поменутој плочи, која је доживела добре критике, и веома добро прошла код публике, налази се једна од најлепших балада које је Балашевић снимио - „Д–мол“. У време док почињу ратна збивања у СФРЈ 1991. године, на тржиште излази албум „Марим ја...“. Овај албум остаје упамћен по изузетно добрим текстовима, носталгичним нотама, по песмама „Неверник“, „Дивљи бадем“, „Рингишпил“... .
    Те исте јесени Балашевић је имао своју колумну у Радио-ТВ Ревији. У овој колумни, док бесни рат на простору тада већ бивше СФРЈ, Балашевић прави веома оштре и критичке осврте на сва актуелна, претежно политичка дешавања у земљи. Ратне године проводи склоњен од јавности, избегавајући мобилизацију. Крајем 1993. године снима албум „Један од оних живота“; албум излази у време тешке економске кризе, а песме су инспирисане ратним трагедијама. Тих година Балашевићеви концерти постају прва јавна чистилишта, будући да на њима износи веома оштре конотације на рачун актуалне власти, са јасним опозиционим ставовима.
    После мало дуже паузе 1996. године, објављује албум под називом „Напослетку“. Нове песме снимљене су углавном на акустичним инструментима уз учешће гудача Светог Ђорђа. Од инструмената су употребљивани фагот, обоа, труба и виолина које на веран начин дочаравају атмосферу Балашевићевих стихова.
    Други роман објављује 1997. године. И у њему Балашевић прати свој претпоследњи албум – „Један од оних живота“. Роман постиже изузетно добре критике. А 2000. године Балашевић објављује политичким албум под насловом деценије која је иза нас – „Деведесете“. На том албуму он даје јавну осуду једног времена, једног изгубљеног времена, за једну генерацију, уместо на носталгичне и љубавне песме на које је навикао своју публику, на овом албуму је остала забележена песма „Живети слободно“ која уједно и представља химну петооктобарских промена у којима је и Балашевић имао своје активно учешће.
    Љубавне песме које су изостале са претходног албума у пуној мери су надокнађене крајем 2001. године., када је снимљен албум „Дневник старог момка“ који је посветио својој супрузи Ољи. Наиме, свака од 12 песама на албуму носи назив једног женског имена, а комбинацијом почетних слова тих имена добија се право значење овог албума „Оља је најбоља“. 2004. године снима изузетно добар албум који носи назив своје прве групе Рани мраз. Запажено учешће у овом албуму има група Апсолутно романтично.
    Ожењен је супругом Оливером и има ћерке Јовану и Јелену и сина Алексу. Живи и ради у Новом Саду.

    Политика

    Године 1978. Балашевић је снимио песму „Рачунајте на нас“, која је била незванична химна Титове омладине. Та песма је поручивала старијој генерацији да ће млади следити револуционарни комунистички пут, који су зацртали старији револуционари на челу са Титом. Након смрти Јосипа Броза објавио је и песму „Три пут сам видео Тита“. Био је познат по надимку „Титов омладинац“. Балашевићев занос је касније прешао у разочарање и резигнацију (песма „Реквијем“ из 1988.). Због те песме га током деведесетих многи нападају да је титоиста и југоносталгичар у неком ружном контексту те речи, на шта он одговара на њему својствен, хумористичан начин: "Људи, ја сам ту песму написао пре 20 година, да сам тад убио Тита до сад бих изашао...".

    У време када је Србија била под санкцијама узео је словеначко држављанство. Јавно се супротстављао режиму Слободана Милошевића, држао култне новогодишње концерте у Сава центру и био амбасадор добре воље Високог комесаријата УН за избеглице. Након пада Милошевићевог режима, престаје да се политички експонира, све до 2008. године када је на председничким изборима подржао Бориса Тадића и учествовао у његовој предизборној кампањи.
    Данас живи и ради у Новом Саду, а држи врло посећене концерте у многим градовима бивше Југославије.

    Wikipedia
    Poruku je izmenio Cecara, 16.06.2012 u 16:35 Razlog: linkovi

  13. #28

    Odgovor: Znamenite ličnosti Vojvodine

    Петар Драпшин


    Рођен је 15. новембра 1914. године у селу Турији, у близини Србобрана. Потиче из сиромашне сељачке породице. Основну школу завршио у Турији, а нижу гимназију у Србобрану. После гимназије, отишао је на занат у Београд.

    После заната уписао је средњетехничку школу, коју је завршио 1935. године. За време школовања дошао је у додир са радничким покретом и укључио се у његов рад. Литерарна дружина средњетехничке школе коју је Драпшин похађао у Београду била је платформа за окупљање напредне омладине, а Драпшин је био један од њених најактивнијих чланова. Учествовање у акцијама које је организовао СКОЈ довео је Драпшина у редове Савеза комунистичке омладине Југославије, а мало касније и на дужност секретара организације СКОЈ-а Средњетехничке школе у Београду. Године 1937. Драпшин одлази у Праг на студије, на тамошњем Техничком факултету.

    Привучен ослободилачком борбом шпанског народа против генерала Франциска Франка, после краћег времена одлази да се бори на пољима Андалузије. Као одличан и храбар борац Шпанске републиканске армије истакао се борбама код Алмансе и на Мадридском фронту. После Франковог тријумфа, Драпшин са осталим борцима интернационалних бригада одлази у Француску, одакле је интерниран у логор. Бекство које је организовала КПЈ преко својих канала, Драпшин је искористио да би побегао у Загреб. Одатле је прешао у Херцеговину и већ у првим данима рата постао један од организатора устанка.

    Петар Драпшин је имао чин капетана шпанске републиканске армије, слично као и Пеко Дапчевић, Коста Нађ, Иван Гошњак, Франц Розман Стане и многи други. У Херцеговини је постао заменик команданта оперативне зоне. Истакавши се на тој дужности добрим руковођењем, постављен је за команданта. У Херцеговини се налазио под илегалним именом Петар Илић Шпанац. У Херцеговини је због грешака био партијски кажњен, што га је тешко погодило. Партија му даје нови задатак за искупљање. Петар Драпшин је послат у Славонију, где обавља дужност команданта Дванаесте славонске дивизије од јануара 1943. године.
    У лето 1944. године постао је за заменика команданта Главног штаба НОВ и ПО Хрватске. Крајем 1944. послат је у Далмацију за команданта Осмог корпуса НОВЈ.

    Први чин - пуковника, добио је 1. маја 1943. године. У чин генерал-мајора унапређен је 1. новембра 1943, а у чин генерал-лајтанта 3. јануара 1945. године.

    Када је у фебруару 1945. формирана Четврта југословенска армија, генерал-лајтнант Петар Драпшин је постављен за њеног команданта. У Штабу се на месту начелника Армије налазио генерал-лајтант Павле Јакшић, а на месту политичког комесара армије пуковник Бошко Шиљеговић. Читав Штаб Четврте армије је имао задатак да борбе пренесе према словеначко-италијанској граници, да се ослободи Хрватско приморје, Истра и Трст. Генерал Драпшин је био чувен по томе што су његови тенкови загазили Трстом. Ту је био заробљен и уништен велики број непријатељских снага. Борби за Трст су претходиле успешно руковођене операције: десант на Истру, ослобођење Тржића и Горице. Драпшинова армија је такође имала задатак да затвори италијанску границу и уништи остатке Српског Добровољачког Корпуса који се повлачио према Италији.

    На првим изборима за уставотворну скупштину, новембра 1945. године, кандидован је за народног посланика, али је његову војну славу прекинуо несрећни случај при ком је погинуо 2. новембра 1945. године у Београду. Наиме, пиштољ којим је руковао је случајно опалио и усмртио га. Сахрањен је у Алеји народних хероја на Новом гробљу у Београду.

    Посмртно је одликован Орденом партизанске звезде првог реда, а 24. јула 1953. године, указом председника Федеративне Народне Републике Југославије Јосипа Броза Тита, проглашен је за народног хероја.

    Wikipedia
    Poruku je izmenio Cecara, 04.07.2012 u 09:27 Razlog: naslov

Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Slične teme

  1. Odgovora: 41
    Poslednja poruka: 30.03.2013, 19:20
  2. Navijači Vojvodine sa zastavom Vojvodine sa zvezdicama
    Autor vojvodina2 u forumu Spomenar
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 15.05.2011, 19:42
  3. Poznate ličnosti - nekad i sad
    Autor Necromancer u forumu Belosvetske zanimljivosti
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 02.06.2010, 21:48
  4. Zanimanja budućnosti
    Autor makilli u forumu Belosvetske zanimljivosti
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 17.01.2010, 11:18
  5. Znamenite ličnosti sa područja današnjeg Srema
    Autor De Gaulle u forumu Istorija
    Odgovora: 41
    Poslednja poruka: 21.08.2009, 14:37

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •