1.Osoba koju volim, me neće "izgubiti" ukoliko doživi neku nesreću, bolest ili hendikep. Biću tu, za nju i uz nju, jer baš tada joj treba mnogo ljubavi, neko ko će je "izvući" iz toga, neko ko će joj dokazati da je to i dalje ona. I ne..to uopšte ne smatram nekom "žrtvom", sve je to ljubav. Ovde baš dobro dođe pesma od Karoline Goceve " da l' voliš mene ti..da l' umro bi za mene
..".
2.Ukoliko je to "mentalno odmeravanje" prihvatio bih tu "igru" kao deo nje same ako je to povremeno i ako je samo neki njen način izražavanja ljubavi, sopstvene provere, provera mojih "granica"
. Međutim, ukoliko pomislim da je to samo "nabijanje poena" i da veze nema da to radi iz ljubavi...poklonio bih joj ogledalo, okrenuo ga prema njoj i okrenuo se i otišao.
3.Mislim da bih učinio mnogo toga ako shvatam da je to neophodno njoj. Prelaz preko društvene granice regulisan zakonom mi ne bi bio problem ako znam da je potreban mojoj ljubavi. Stvar je u tome..koliko je takav korak stvarno potreban i neophodan. Ona bi već znala da se ne bih osvrtao na bilo šta ako budem razumeo da nema drugog načina da se nešto reši. Možda sam budala, ali...ja volim da osoba koju volim duboko u sebi zna da bih bio lud i uradio milion stvari pred kojima bi mnogi stali
.