U petak dobijem opaku dijareju. Pretpostavljam da se to desilo zbog Đokovića i njegovog mrljavljenja sa Vavrinkom, pa me strefilo psihički. Uglavnom, tako ispražnjen (na sve moguće načine), krenem ja put Mladenovca da sačekam svoju umornu radnicu koja se vraća sa šljake. I vozim onako blago malaksao, put prav, saobraćaja nigde, nebo kao da izniče direktno iz zemlje, a sunce zalazi za Kosmaj i boji oblake blagim rumenilom (da umem da slikam, slikao bih samo nebo, i kraj)...dan nagoveštava proleće, ono koje tek treba da nikne iz zime koja je još svuda okolo.
Ranije, kad bi se desio takav dan, bacao me u blagu depresiju, jer mi se budio nemir u grudima, i nekako sam bio užasno svestan osećaja da sam mali, prolazan, i sam, sam ispod ogromnog neba. E sad, te teskobe nije bilo. Vozio sam u susret svojoj rođenoj ženi, znajući da nisam sam, i dan je bio samo lep, i oblaci su mi se smešili.
Zar je potrebno reći da je i dijareja nestala? (doduše, tek kad sam odkmečao kako umirem i kad mi je Ivana skuvala hektolitre čaja, tetošeći me sve u 16)
Ako to nije ljubav, ja ne znam šta jeste.
A ljubav je i kad pričam sa ćaletom, a njega nema. Al' to je neka druga vrsta ljubavi.
I takoooo...