Moja Priča - Strana 3
Strana 3 od 5 PrvaPrva 12345 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 70

Tema: Moja Priča

  1. #31

    Odgovor: Moja Prica

    Ja sam bio pravi gad kada sam bio mali. U tom mom vedrom i osuncanom svetu nije bilo mesta ni za koga drugoga osim za mene. Secam se dobro te opsedunotosti sobom, te perspektive, tog pogleda iznutra mene. Drugi me nisu zanimali, njihove patnje, njihov bol. NIsta, oni nisu ni postojali.
    Secam se dobro kako sam u prvom razredu osnovne skole isprebijao drugara koji je kasnije postao vazan domaci kriminalac. Ali ja ga nisam zato isprebijao. Isprebijao sam ga zato sto se to Eli svidelo. Sa uzivanjem sam gazio po njegovoj nozi dok je on urlao, a Ela navijala za mene. Bas sam bio veliki gad. Hteo sa da me svi vole.

    I to nije bilo sve. Nenavikao na bilo kakav nesklad sveta i sebe, zeleo sam da svet igra po mojim pravilima, da se igraju igre kakve ja volim da igram. Na kolektivne igre nisam davao ni pet para. Fudbal i to... Cak ni omiljena igra u nasem vrticu “Kauboja i Indijanaca” ostavljala me je hladnim. Narocito od kada sam video kako su “Indijanci” jednog uhvacenog “kauboja” naterali da pojede zaboravljeno psece ili ljudsko govno u nekom zavucenom grmu u jednom parku. Dvojica su ga drzala, a jedan je prineo govno na stapu. Ne secam se kako su mu otvorili usta.
    Ostalo je da pamtim svoje cudjenje predstavom i zaljuljane grane visokih jela. Shvatio sam tada da je omiljena ljudska zabava nasilje, a da izvan nasilja verovatno nema nicega drugog. Da li sam se potrudio da pomognem zrtvi. Naravno ne, bio sam samo zacudjen, nisam razmisljao kako mu je, nisam ulazio u motive njegovih mucitelja...

    Zakljucio sam da je bolje da ostanem po strani od svih igara koje imaju imena, kao “Kauboji i indijanci”, ili “Nemaci i partizani”, ili “fudbal”. Sve su te igre imale svoja pravila, i neko bi u njima na kraju nagrabusio, izgubio. U mojim igrama, u provlacenju po smecu, u paljenju zabranjenih vatri niko nije gubio, sve bese samo misterija, opasnost, istrazivanje nepoznatog. Kao kada smo gradili put, a decaci iz druge ulice porusili sve nase napore. Ili druzenje sa ludom bracom iz M. od kojih je jedan bio dominantan i drugoga kaznjavao teskim i ponizavajucim poslovima kao sto je kotrljanja kamenja i kopanje po smecu. O, kako su samo obojica u tome uzivali. A ja sam samo gledao, donosio zakljucke ne zeleci da ucestvujem u bilo cemu, ne zeleci da ucinim bilo sta.

    Moj najbolji drug u to vreme bio je Z. Zajedno smo sabotirali uciteljicu. Dok su svi trebali da crtaju, mi smo zvrljali nebulozne sare po papiru. Kad je trebalo svi da horski pevaju mi smo kvarili pesmu nerazumljivim mumlanjem. To su bila moja najlepsa secanja.
    Voleo sam da kvarim drugima igru, da izazivam haos, da pokvarim pravila, da uhvatim loptu rukom ispred gola. Nikada nisam razumeo pravila, nikada nisam shvatao smisao casova “fizicke kluture”, sletove, plesove. Da, plesovi su imali smisao jer to je znacilo bliskost i dodirivanje devojcica sto mi je od malena bilo jako zanimljivo. Sve drugo, bilo mi je uglavnom dosadno i stereotipno. Najvise sam voleo da se provlacIm po misterioznim starim podrumima, da se penjem po krovovima i po drvecu. Moj drugar Z. i ja imali smo citave mape sa ucrtanim podrumima i prolazima, kao i zidovima iz kojih se moglo stici iz jednog u drugo dvoriste. Ali malo ko je hteo sa nama da se igra. Z. je kasnije dusevno oboleo, a ni ja nisam daleko. Kada bolje razmislim moja licnost je jos u to doba pokazala znake devijantnosti koje ce je i odvesti na samu povrsinu drustvene svakodnevnice na kome lezi i danas.
    nomen est omen

  2. #32

    Odgovor: Moja Prica

    Gospodin M. Stize u tacno dogovoreno vreme za intervju. Rukujemo se. Na trenutak, krik galebova prekida gospodina M. u sali na racun polunagih kupacica. Miris ukus i izgled plaze je svuda oko nas. Ljudi promicu noseci peskire. Deca lupaju plasticnim lopaticama i kanticama. Svet leta i razonode. Niko i ne sumnja da se tu pored njih nalazi ziva legenda zavodjenja, jedan od najvecih Kazanova ovdasnjih plaza.Jos malo smo neobavezno caskali, a potom poceli razgvor zbog cega je, zapravo ovaj susret i uprilicen.


    - Godpodine M., vi zene na ulici, na ovoj plazi i uopste svuda, posmatrate kao krdo divljih svinja, a sebe kao lovca?
    - Otprilike tako, kaze gospodin M.

    Ovakav odgovor nas ne cudi iz njegovih usta, jer gospodin M. je neformalni predsednik jednog malog kluba koji se bavi lovom na ljudsku zenku. Naravno, bez stetnih posledica po lovinu, cak stavise radi se o klubu zavodnika koji se takmici ko ce "osvojiti" sto veci broj zena.

    - Kazite nam, jesu li zene ponizene time sto su vasa lovina?
    - Ne, naravno da ne. Sve sto zene zele i jeste da budu lovina. Znaci, one su kao zivotinje koje za razliku od ostalih zivotinja sebe ne kamufliraju pred lovcem nego se isticu da bi bile sto uocljivije kao plen. Sve sto zene na ulici zele jeste da budu primecene. Ako nisu dovoljno primecene, onda su jako nesrecne. Onda nastupamo mi iz kluba i "cinimo ih srecnim", dajemo im iluziju da su izuzetne.
    -Moze li jedna zena biti izuzetna?
    Ne, iz moje perspektive, jedna zena ne znaci nista.
    - Kako to?
    - Pa pogledajte, primetite jednu zenu na ulici, privuce vas na tren, onda ona se izgubi iz vaseg vidnog polja, naidje druga.
    - Da li se secate vase prve zenske?
    - Naravno da ne, zene su izmenjive. Jedna, druga, treca, hiljadita. Kao i divlje svinje, zdrebice, sta ti ja znam. Vecina zena je zapravo uz ogradu seksualno prihvatljiva, mada one zive u iluziji da je potrebno da budu estetski savrsene da bi bile seksualno pozeljne. Naravno, svaka bi da bude "najlepsa" sto je smesno. Zamislite kada bi se muskarci opterecivali zeljom da budu najlepsi.
    - Ali zene se bas trude u tom smislu?
    - Da, one se na njihovu zalost jako trude. U tome im pomaze televizija. Znate, ekonomski je jako profitabilno da zene budu frustrirane i nezadovoljne sobom. Cuce recimo da treba da imaju seksi nozne prste i onda krece cela procedura, specijalna kozmetika, pedikiri, lakovi, posebne vrste cipela. Neke idu i na operacije zbog toga...
    - A famozne operacije grudi?
    - Gluposti. Muskarci, najvise vole zene u polozaju "cetvoronoske", kada ih uzimaju otpozadi. Njihove grudi, tj. da budemo realni, njihove sise tada vise opusteno, kao na zenki majmuna. I to je sve sto jedan muskarac zeli da vidi. Ja licno jako postujem zene koje ne nose ni grudnjaake ni steznike na ulici. To su zene koje cenim. To su prave zenke.
    - Znaci njihova opsesija grudima je neosnovana.
    - Da, kao i druge opsesije. Ne sporim da ima infantilnih likova, opsednutih zenskim grudima, ali obicni muskarac je uglavnom zainteresovan za jedan drugi organ...
    - Ha, ha...
    - Nije smesno. Sve sto zena pokusava da uradi na ulici jeste da se pretvori u lutku. Ko jos jebe lutke? Eto, recimo, izaberite jednu i pogledajte je, pogledajte bilo koji njen deo tela, ako uoci da je gledate pocece nesvesno da popravlja kosu, da se dorteruje, neke prave odredjene grimase. To je taj tajni svet. Muskarci to ne znaju, ali zene su podvojene.
    - Smatrate zene shizofrenima?
    - Da, generalno gledano, one se plase da izadju u javnost ako nisu "lepe". Ovo rascepljuje njihovo ja. Svaka zena je “Ja lepa, doterana, obucena” i “Ja – zapustena". Ovo stvara podvojenost licnosti koja je narocito uocljiva kod onih smesnih primeraka koje nazivamo "dame".
    - Mislite na one zene kojima je svaka vlas na svom mestu?
    - Da, i na one "uvek lepa, uvek nasminkana" ili "na ulici gospodja u krevetu kurva". Bolje da su uvek kurve, zesti se gospodin M.

    - Ok, sad jedno drugo pitanje. Da li su za vas i takozvane "emancipovane zene" takodje deo krda divljih svinja?
    - Naravno, emanicpovana zena, moderna zena ili zapadna zena, kako je nazivaju jeste oblik zenke koji sebi namece dodatne muke, one moraju biti i inteligentne i da imaju karijeru i slicno. Medjutim, statisticki posmatrano, on sta radi ekipa iz naseg kluba, gledajuci struklturu zena koje oni zavode i sa kojima potom intimno opste, sve to nema nikakve veze. Jednak je broj “intelektualki” i "studentkinja" kao i pijacnih prodavacica, cistacica. medicinskih sestara, itd.
    - Treba li zene da se stide jer ih posmatrate kao krdo lovine? Nije li to malo redukcionisticki pogled na polovinu covecanstva?
    - Naravno da ne. Zena koja je svesna da je samo komad mesa, nesavrsen i trosan prolazi daleko bolje u zivotu. Ona vodi ljubav bez neprijatnih blokada u donjem stomaku koje takodje lece clanovi mog kluba. Lovom im iskazujemo postovanje, priznajemo im da su zive za razliku od njihovih muzeva koji ih, cast izuzecima, tretiraju kao mehanicke stvari.
    - Mnoge zene kazu da su muskarci fasisti.
    - Mnoge od njih mastaju da ih uzima fasista.
    - To je dobra konstatacija. Zasto zene trpe takozvano kucno nasilje?
    - Vidite, kaze gospodin M.. Sa izuzetkom ljudi kao ja i moja ekipa, muskarci su kukavice. Muskarci su, sonje.
    - Zasto?
    - Muskarci generalno gori od zena. I ja sam muskarac ali, ja sam jedan human muskarac, sportista, znam sta je poraz, znam sta je bol. Generalno, nervira me vecina muskaraca, narocito onih sredjenih i uspesnih.
    - Kako mislite uspesnih?
    - Onih sto zaradjuju mnogo novca, oni se vise pale na novac nego na seks. Na karijeru i moc. To su nule, kastrati, otpad. Bolje je biti homoseksualac nego etablirani poslovni covek. Vidite, ja prezirem muskarce koji su vlasnici sveta, oni grade sisteme, bave se takozvanom naukom, kriminalom, slikaju, postaju politicari, pocinju ratove, loze se, caruju, ubijaju mnogo cesce od zena.
    - Emnacipovane moderne zene takodje sve cesce ubijaju.
    - Da, ali one su samo lose kopije muskaraca... I da nastavim, muskarci su grdne kukavice, sonje. Muskarci us seksualno inferiorni. On "moze" jednom, dvaput, mozda i tri puta dok je mlad. Za zenu je prirodno da cim on okrene ledja nadje drugog i treceg i cetvrtog i stotog. Zene su seksualno superiorne, mi muskarci smo u tom smislu frustrirani. Mi iz kluba naravno nismo jer mi priznajemo svoju inferiornost, mi od zena ne trazimo "vernost". To je hiperglupost, ta vernost.
    - Ima dakle istine u poslovici "Sve su zene kurve"?
    - Da, a svi muskarci su sonje, dodao bih...

    - Sledece pitanje, vezano za temu: Muskarci dakle maltretiraju zene jer su fizicki slabije, a zapravo seksualno i intimno superiorne.
    - Da, jedan alkoholicar recimo, upravo zbog svog kukavicluka pije, postaje impotentan, sve impotentniji i paralelno sve vise batina svoju zenu optucujuci je za preljubu.
    - Otkuda znate sve to?
    - Pricaju mi kolege psihijatri, pricaju mi i zene.
    - Sta vam zene jos pricaju?
    - Oh, svasta. Znate, ja se u njihovim zivotima uglavnom pojavljujem kao jednokratni ljubavnik koji ih razume. Veoma cesto mi posle ili pre snosaja objasne svoju licnu i porodicnu situaciju. Veoma cesto, radi se o tuznoj prici.

    - Vi nikada niste imali porodicu, ali mozete li ipak reci. sta je po vama uzrok problema u braku?
    - Nerazumevanje, nekomunikacija. Kada se ljudi ne bi pretvarali, kada bi narocito muskarci imali muda da kazu sta zapravo zele, kada se ne bi zaklanjali iza "opsteg misljenja" i "civilizovanog stava' sve bi bilo jednostavnije i bolje.
    - Dakle vasa poruka je da treba razgovarati bez srama u vezi.
    - Tako je. Ljude ja sramota od sebe samih i to bez razloga.
    - Kako objasnjavate porast broja "internet veza"?
    - Usamljenost, otudjenje. Ljudi mastaju o vezama u koje nista nece morati da uloze. Nesto kao kupovina idealnih pantalona. Ne razumem se u to, vreme me je pregazilo. Ja volim direktan kontakt.
    - A ono sto se nekada smatralo perverzijom, sve je popularnije, sadomazohizam recimo?
    - Ljudi su sve vise frustrirani, od njih se zahteva previse. Svet dozivljavaju jedino kao podredjeni ili potcinjeni.

    - Za kraj, sta biste preporucili nasim citaocima, kako zenama, tako i muskarcima?
    - Ja bih rekao isto sto i gospodin Isus pre dve hiljade godina, smeska se gospodin M. , radujte se, volite se, jebite se, sta ja znam...
    nomen est omen

  3. #33

    Odgovor: Moja Prica

    Prostorija je bila zagusljiva, prepuna, projektor je bio upaljen, polaznici kursa su cutali. Gledali su uglavnom u stolove ili na sat, ili se pretvarali da podesavaju svoje male audio uredjaje. Bilo ih je ocito sramota, jer biti ovde, na ovom kursu, svakako znaci da njihovi zivoti nisu, da tako kazemo u stopostotnoj formi Bilo je drugacije nego na ostalim kursevima na kojima je Miroslav bio do tada, nije bilo onog entuzijazma i mladalackog elana. I polaznici su bili nekako vec u srednjim godinama, pogureni, muskarci sa prvim znacima debljine i nervozne, uznemirene zene sa podocnjacima...

    Kao i uvek i ovoga puta, kurs je sadrzavao prezentaciju napravljenu u programu "Powerline", kompanije "Megasoft". Na prvom slajdu na pozadini na kojoj su bili nacrtani plamenovi, pisalo je belim slovima "Emocije - upravljanje i kontrola". Miroslavu se naravno savet sekretarice Laura da se upise na kurs "Emocionalnog management-a" cinio u prvom momentu nesuvislim, ali pokusavajuci da nabroji emocije koje ga obuzimaju u toku dana, kao sto su savetovali na reklamnom materijalu za kurs, nije mogao ni jedne da se seti. Da li on to mozda nema u sebi nikakve emocije? Ili ih nema niko u kompaniji? Zasto nikada nema vremena da sedne ispred kuce i sa slucajnim prolaznicima porazgovara o tome? I oni svakako uvek negde zure

    Predavac se napokon okrenuo publici. Jako je licio na predavaca kursa "Time management". Miroslav nije mogao da veruje, da li je to isti covek, ili samo njegov brat... Podigao je ruke, a u prostoriju utrcase dvojica uniformisanih lica. Uniforme im behu identicne policijskim, samo sto su bile bele, a na rukavima behu trake sa velikim crvenim srcima. Iz velikih korpi oni su vadili objekte i delili ih prisutnima. Bilo je smao tri vtrste objekata: kocka, piramida i lopta. Ovo su emocionalni objekti ili vasi buddy-objekti, objasnjavao je predavac i svako od vas dobija po jednog u vlasnistvo, to je ukljuceno u cenu kursa. Koncentrisite se na ove objekte, dajte im sve svoje emocije. Ova naucno zasnovana metoda omogucava vam da postanete svesni svojih emocija da izvrsite njihov transfer. Ocekujem da ovi objekti u danima koji dolaze postanu vasi najbolji drugari. Kakve god da su vase emocije, prenesite ih njima, oni ce biti tu, uvek ce imati vremena za vas i vase problem govorio je predavac.

    Miroslav bese dobio jednu plasticnu loptu. Nije znao sta ce sa njom. Pokusao je da se koncentrise, davao je sve od sebe da dozove svoje emocije, ali i pored najbolje volje, nije mu polazilo za rukom. Nikako nije mogao da odagna misao o tome da je lopta iznutra suplja, da u noj nema nicega. U prostoriji je vladao muk, culo se samo duboko disanje zanesenih kursista, uzbudjenih sto po prvi put kommuniciraju sa svojim buddy-objektima. Ali Miroslavu su i ti zvuci smetali, sve je zvucalo tako suplje... Onda se seansa sa objektima zavrsila i polaznici su dobili formulare, zapravo neku vrstu dnevnika u kojima ce upisivati vrste emocija koje ih ophrvaju u toku dana. Sledece emocije su bile dopustene i planirane:
    - bes
    - strah
    - osecaj krivice
    - tuga
    - gorcina
    - pomirenost
    - ljubav
    - radost

    Miroslav je posmatrao listu bezuspesno pokusavajuci da upari svoja stanja sa recima na papiru. A onda, sasvim nenadano, predavac podize ruke i povika iz sveg glasa: "Pokazite gde stanuje vasa ljubav"! Miroslav nije znao. Gledao je oko sebe, i ostali su se osvrtali jedni na druge. Vecina je najzad pokazala na srce, nekoliko ljudi na svoje stomake ili grudi, jedan na svoju glavu... Lice predavaca bilo je ozareno. Sa paznjom je posmatrao kursiste kao da nesto trazi. Napokon je upitao Miroslava: "Zasto vi niste pokazali, zar ne znate gde stanuje vasa ljubav?" I dok bi samo nekoliko nedelja ranije i Miroslav posao za vecinom i verovatno, izvinjavajuci se pokazao na svoje srce, kao kakav australski sportista kada slusa himnu te zemlje, ovog puta on je prkosno cutao. Vasa ljubav nije u vasem srcu? Nije u vasoj glavi?, oprezno je zapitkivao predavac odajuci svojim osmehom da je nedavno prosao poznatu kuru izbelivanja zuba "Extensic". Nije, odgovorio mu Miroslav.

    Pa gde je vasa ljubav? Da nije negde u ovoj sobi?, bio je uporan predavac, na sta se nekoliko sredovecnih gospodja malo uspravi u naslonima svojih stolica. Moja ljubav nije u ovoj sobi, u ovoj sobi nema nikakve ljubavi, nema je ni u ovoj zgradi, ni u ovom gradu, a i da je ima, da li bi ljubav mogla da bude moja ili vasa, od kada se ljubav poseduje? Predavac je bio malo iznenadjen, ali se nije dao zbuniti. Podigao je desnu ruku i pokretom iskusnog rutinera pokusao da smiri publiku koja se vec po malo bese uskomesala.

    Naravno, naravno, to su filozofska pitanja, ali da znate odgovor na njih, da znate kako stoje stvari sa vasim emocijama ne biste ni uplatili ovaj kurs. Da li se ljubav da kupiti i prodati, to vam je cista metafizika, pa ljudi razbijaju glavu o tme hiljadama godina, ali nas, vas, vas zanimaju dnevne stvari, recimo kako da izdrzite na poslu a da ne poludite, kako da ne traumirate zenu kada vas podseti da joj nijste doneli sve neophodno sa marketa, kako da odrzite vezu, brak, kako da mirno spavate, kako da se ne ubijete, kako da uspete u zivotu... Napravio je pauzu. Poljuljani autoritet bese ovim carobnim recima ponovo uspostavljen. Predavac je nastavio: "Vi cete nauciti da kontrolisete emocije, vi cete nauciti, vi cete uspeti"... Tapsao rukama i vikao: "Ja kontrolisem emocije, ja znam gde je moja ljubav". Deklamovao je, a sala ga je pratila: "Ja kontrolisem emocije, ja znam gde je moja ljubav".

    Kao TV propovednik, predavac nastavi svoju pripovest. "Emocije, emocije, emocije", gusio se u toj reci Miroslav, davio se u moru reci "emocija" dok su se nekima iz zenskog dela publike oci ovlazile suzama. Epizoda sa prebivalistem ljubavi bese zaboravljena, potisnuta, i Miroslav je svoju sumnju u odnosu na zamislivi svet oko sebe osecao snazno kao nikad do tada. Polako se iskrao kao lopov i zatvorio vrata za sobom. U hodniku je bilo mirno i hladno. U ruci je jos uvek drzao zutu plasticnu loptu, svoj buddy-objekat. Spustio je loptu nezno u kantu za djubre, kao da se plasi da je ne probudi.
    nomen est omen

  4. #34

    Odgovor: Moja Prica

    Vreme događaja: Predivno popodne u ono pradoba kada su ljudska bića
    tek ovladala veštinom govora i činila prve korake u nastojanju
    da međusobno komuniciraju ispuštanjem glasova.
    Mesto događaja: Nekadašnje korito Panonskog mora Blago brdovita nizija
    obrasla travom i niskim rastinjem.
    Mali crni automobil juri na putu broj 65 i u njemu putuju dva ljudska bića.
    -Mužjak i ženka.



    Ona:////////////////////////-Dragi, zašto ćutiš?
    On misli i zbori:////////-Sjajno, opet se dosađuje.Pa šta da ti pričam?
    Ona:////////////////////////-Nećeš samnom da pričaš.
    On misli i zbori:////////-Blagi bože vidovita je. Hoću maco ali o čemu?
    Ona:////////////////////////-Pa neznam, sigurno o nečemu razmišljaš.
    On misli i zbori:////////-Kako su lepa ona brda tamo. Ma jok samo vozim.
    Ona:////////////////////////-Tako si mi zamišljen...
    On misli i zbori:////////-Zašto u ovim automobilima ne prave odvojen prostor
    /////////////////////////////////za vozače, i zvučno izoliran prostor, posebno za saputnike?
    ////////////////////////////////Nisam maco samo ti se čini.
    Ona: ////////////////////////-Znaš razmišljala sam o nečemu...
    On misli i zbori:////////-Ona razmišlja... Strašno, strašno! Da?
    Ona: ////////////////////////-Mogli bismo one zavese iz dnevne sobe da premestimo
    /////////////////////////////////u kupatilo a da za dnevnu sobu kupimo nove.Videla sam
    /////////////////////////////////juče u Ikei na sniženju neke lepe koje baš odgovaraju po
    /////////////////////////////////dužini, a boja im je fenomenalna. Onako su breskva-boje
    /////////////////////////////////sa nekim izvezenim cvetićima dole...a možda nisu cvetići
    /////////////////////////////////...sve jedno - nešto je izvezeno. jako su slatke.
    On misli i zbori: ////////-Aha... super!...zapali mi jednu cigaretu, molim te.
    Ona: ////////////////////////-Kada bismo stavili te nove zavese, mogli bismo odmah
    /////////////////////////////////da promenimo i jastučiće na trosedu.Videla sam od istog
    /////////////////////////////////materijala jako lepe jastučiće sa izvezenim cvetićima ili
    /////////////////////////////////tako tom mustrom. Nisu ni skupi a izračunala sam da nam
    /////////////////////////////////treba svega osam komada.
    On misli i zbori: ////////-Oću li ja dobiti već jednom tu blagoslovenu cigaru?
    /////////////////////////////////Maco zapali mi jednu cigaru, molim te.
    Ona: ////////////////////////-A mogli bismo već da izbacimo i onu posranu komodu
    /////////////////////////////////tamo pored prozora iovako su fioke već do pola odvaljene.
    /////////////////////////////////Mogao bi da je odneseš u šupu i napraviš kavez za zečeve
    /////////////////////////////////od nje.Svakako si hteo da nabaviš zečeve pa onda barem
    /////////////////////////////////o kavezu ne moraš da razmišljaš.
    On misli i zbori: //////// -Zečevi u komodi...kakav komoditet. Oduvek sam želeo,
    ///////////////////////////////// zečeve držati u komodi. Mali spljošteni zecovi
    /////////////////////////////////stišnjeni u plitke fioke koji vremenom izgube svaku
    /////////////////////////////////nadu za trećom dimenzijom. Kreću se samo po X-osi,
    /////////////////////////////////a pare se postrance. Kakav bizzaran prizor.
    /////////////////////////////////Maco gde su nam cigarete?
    Ona: ////////////////////////-Na mesto komode mogli bismo da stavimo jednu lepu
    /////////////////////////////////stajaću lampu, samo ne onu tanku što je tamo u ćošku
    /////////////////////////////////sada, nego nešto masivnije. Videla sam u antikvarnici
    /////////////////////////////////jednu fantastičnu onako iz doba recesije sa livenim
    /////////////////////////////////stubom od bronze. Gornji deo je od vitraža sa nekim
    /////////////////////////////////cvetićima. Možda i nisu baš cvetići ali neka šara je sigurno
    On misli i zbori: ////////-Peta generacija zečeva bi sigurno već totalno izgubila
    ///////////////////////////////// noge umesto njih bi garant izrasli nekakvi pipci kao kod
    /////////////////////////////////morskih ježeva a uši bi im rasle na stomaku da što bolje
    /////////////////////////////////mogu da primaju vibracije iz poda fioke.
    /////////////////////////////////Da, da dušo u pravu si..nego mogao bih baš sada da zapalim jednu.
    /////////////////////////////////Šta ti misliš o tome? Oćemo da zapalimo
    /////////////////////////////////jednu dobru cigaricu? Ja mislim da je to sjajna ideja.
    Ona: (jako glasno)////// -Viiidiii tamo!
    On misli i zbori://////////-Bože umalo fras da dobijem. Zašto mora uvek ovako da
    /////////////////////////////////se prodere. Gde?...Šta?...Šta da vidim?
    Ona: //////////////////////// -Pa taaaamooo! Gledaj!
    On misli i zbori: //////// -Sada ako je ugledala leteći tanjir ili nosoroga u žitu
    /////////////////////////////////onda ću joj oprostiti. Gde bubo? ne vidim ništa.
    Ona: //////////////////////// -Ma sad je otišla već. Dok se ti setiš...
    On misli i zbori://///////-Videla je svetu Mariju. Garant je videla svetu Mariju.
    /////////////////////////////////Šta je bilo dušo da stanem? da se vratimo? Jel nam tu
    /////////////////////////////////foto aparat?
    Ona: //////////////////////// -Ma nema veze...........Bila je neka ptica. Mala braon ptica.
    On misli i zbori://////////-Zašto? zašto?...zašto mene? Eto dušo sada sam se tako
    /////////////////////////////////iznervirao što nisam video tu pticu, da odmah moram
    /////////////////////////////////zapaliti jednu cigaretu, jako sam potresen.
    Ona: //////////////////////// -Šta ti misliš o tome?
    On misli i zbori: ////////-Oću cigaru...oću cigaru...oću...Pa nisam je video dušo.
    /////////////////////////////////Šta da mislim o jednoj ptici, koju nisam ni video?
    Ona: //////////////////////// -Ma ne o ptici nego o onome što sam ti pričala.
    On misli i zbori: ////////-Nešto mi je trućala o zečevima ali da me udari grom
    /////////////////////////////////ako znam šta je tačno rekla. Da dušo mislim da je to
    /////////////////////////////////savršeno. Ni ja nebih bolje smislio. Nego ajde pogledaj
    /////////////////////////////////molim te gde su mi cigarete, pa mi zapali jednu.
    Ona: //////////////////////// -Baš sam sretna što ti se sviđa moja ideja. Videćeš da
    /////////////////////////////////nije ni skupo a biće prelepo.
    On misli i zbori: ////////-Od kada se ona pali toliko na zečeve? a i nemam pojma
    /////////////////////////////////čega ima prelepog u spljoštenim beznogim zecovima
    /////////////////////////////////koji vegetiraju u fiokama i seru male braon kockice.
    /////////////////////////////////Naravno dušo čim stignemo kući, odma ćemo se dati
    /////////////////////////////////na posao ali dotle, ajde da se opustimo malo, gledamo
    /////////////////////////////////pejzaž, ZAPALIMO PO JEDNU!...
    Ona: //////////////////////// -Jel imaš još benzina?
    On misli i zbori://///////-Benzin? Pumpa...WC...piški joj se opet.
    /////////////////////////////////Imamo benzina dušo moja, do mongolije i nazad.
    Ona: //////////////////////// -Ali tako si davno točio. Nemoj da nam stane auto negde.
    On misli i zbori://///////-Kako je sada zabrinuta za benzin a kada ide da pazari
    /////////////////////////////////onda joj lampica rezerve, što trepće, ne bode oči.
    /////////////////////////////////Staćemo na sledećoj pumpi da popijemo kafu. U redu?
    Ona: //////////////////////// -A odkud znaš gde je sledeća pumpa?
    On misli i zbori://///////-Dok bude piškila, drmnuću jednu duplu lozu i uzeti žvake
    /////////////////////////////////da ne oseti.Bubice pumpa je tu negde napred pored puta
    /////////////////////////////////sa leve ili desne strane. Taman zapalimo jednu, i već smo
    /////////////////////////////////tamo.
    Ona: //////////////////////// (Ćuti, jer joj se već jako piški.)
    On misli:////////////////////-Sad tek čujem da je radio uključen. Kako to do sada
    ///////////////////////////////// nisam primetio?
    Ona://////////////////////////(Ćuti i dalje, počinje da cupka i podešava sedište.)
    On pevuši u mislima jer na radiju ide jedna od njegovih omiljenih pesama
    od Queen-a
    : -Aj vont tu brejk friii aj vont tu brejk friiiiiii
    Ona: (vrišti)/////////////-Viiiidiiii! Viiidiiii taaaamooo!!!
    On pevuši:////////////Aj vont tu brejk friiiii from tis lajf...aj vont tu brejk friiii.
    Ona: (vrišti i dalje)/////Ali gledaaaaj tamoooo! Brzo pogledaj! Ptiiiicaaa!
    On misli://////////////////-Ma jebala te ptica kad peva Fredi!
    Ona:////////////////////////-Ali ova je bila veća. Što je nisi pogledao?


    Tog popodneva negde u nedođiji Panonske nizije pored puta 65
    Po prvi put se na planetu Zemlju spustila letelica sa vanzemaljskom
    inteligencijom. Iz neobičnog broda koji je ličio na ogromnu braon
    pticu, izašla su dva čudna bića. Podsećali su na dva velika kockasta
    zeca bez nogu i ušiju. Nisu govorili ništa. Samo su se zaljubljeno
    gledali. Jedno od njih je pušilo cigaretu dok je drugo otišlo u žbunje
    da na brzinu obavi nešto. Niko nije primetio da su se zaustavili na tren
    u Sunčevom sistemu. Ili ih je možda ipak neko primetio?


    E... a sad ću najzad da zapalim.

  5. #35

    Odgovor: Moja Prica

    Poput nekih politicara i Miroslav je voleo macke. U neku ruku, one su i bile nejgovi jedini prijatelji. Radeci svoj besmisleni posao, cesto bi zato odlutao u veseli i razigrani svet svojih macaka. Kako im je sada tamo, samima u stanu? Jesu li tuzne ili se igraju? - pitao se Miroslav.

    U mislima, i on se igrao sa njima. One su imale imena i ljudske karaktere. Sve su zapravo bile stanovnici jednog tajnog grada - "Macijeg-grada". Medju stanovnicima ovog grada bilo je svega, kao i medju ljudima: spletki, ljubavi, neznosti, preljube prijateljstava, dobrih poslova na univerzitetu, mirnih poslova u macijem toaletu na zeleznickoj stanici "Macijeg-grada". Bilo je u njemu lopova i plemstva, operskih pevacica i kurvi. Velikih porodica sa po pedeset malih razigranih macica, kao i gordih usamljenika. I svi su oni za razliku od ljudskog sveta behu gonjeni stvarnim porivima i strastima, nalazeci motiv za svoje postupke jedni u drugima. Macke televizija ne zanima, to svako zna. Eto, o njima, svojim mackama, razmisljao je Miroslav otaljavajuci svoj posao, besmislen i ponizavajuci kao i posao svakog ljudskog bica. I kada se mucenje konacno zavrsilo, pohrlio je kuci, svojim mackama.

    O, drage moje, jeste li bile same? Pitao ih je glasno, otkljucavajuci vrata. Kada je usao i upalio svetlo, odahnuo je, jer nista se u macijem svetu ne bese promenilo u njegovom odsustvu. Sa sviih strana gledale su ga draga, macija lica. Ti likovi, verni, uvek postojano prisutni i umiljati. Kakvih je tu sve macaka bilo - malih nespretnih, belih macica, sarenih i prepredenih macketina, jedan debeli macak zmirkavog pogleda, macke lovci, macke solo, macke u drustvu drugih macaka...

    Miroslav je legao na krevet i opustio se. Osecao se prijatno kao i svako kad je u drustvu prijatelja. nekoliko minuta je lezao zatvorenih ociju, a kada ih je otvorio one su i dalje gledale u njega, i dalje u istim, nepromenjenim pozama. Kao da su se zamrzle u nekom svom macijem vremenu.
    Na zidovima njegove sobe visilo je naime mnostvo slika macaka isecenih iz nekog starog kalendara.
    nomen est omen

  6. #36

    Odgovor: Moja Prica

    Pred zoru su me probudili neki cudni krici. Nesto nalik vristanju. Zvucalo je kao da neka zena uzima dah i da se istovremeno gusi od plime energije, da se bezuslovno prepusta zadovoljstvu, da se grli i znoji zajedno sa jos nekim, voleci ga i mrzeci ga istovremeno. Da joj telo gori i da plamen kao nesuvislo roptanje kulja iz njenog grla. Dugo. Dugo je to trajalo.

    Pomislio sam kako sam eto ja svedok, kako neka zena u zoru dozivljava svoj megaorgazam, orgazam sa velikim O, kako o tome pisu zenski casopisi koji lazu zene. Vristanje je teklo u kontinuitetu. Pitao sam se kako je ovo moguce, sta li to rade i ko je partner te zene, kakve su to njegove moci, mozda bi trebalo da mu cestitam i tako mu ukazem prosto genitalno divljenje...

    Najednom, nesto se promeni u harmoniji krikova, zvuk predje u kliktanje u neki podrugljivi smeh. Ono sto sam cuo nije moglo iznedriti ljudsko grlo.
    Bili su to galebovi, kao i u svakom gradu na obalama mora. Kako sam mogao da budem tako glup. U ovom gradu svi otplacuju uredno kredite, na sirotinjsku zabavu niko i ne misli poznajuci tako sofisticirane oblike zadovoljstva.

    A galebovi. Oni i dalje lete, eno ih dole u luci svakoga dana su prisutni. Primetno su pohlepni i divlji poput razbojnika dok nasrcu na brzu hranu cije otpatke ostavljaju horde nervoznih turista. Njihovo kliktanje izmamljuje pogled dok lete slobodni prepustajuci se nebu.
    nomen est omen

  7. #37

    Odgovor: Moja Prica

    Iako napisana pre nekoliko godina, neka je i sada, u ovom vremenu, umesto svih onih tema na politici i društvu na koje mi je muka odgovarati.

    Dojezdili su na balvanima rusijanskih močvara, zaodenuti slobodoumljem i ljubavlju, noseći u ruci hleb i so, tražeći neku bolju budućnost od ravne Panonije do Jadrana, od snežnih Alpa do Egeja, neka čudna i mila plemena Slavena, ona koja svoje ponosno poreklo sačuvaše u hrišćanskom poštenju i junaštvu, gradeći neke nove mostove na balkanskom praskozorju dugih i predugih vekova.

    Kao išarana tkanica uvezana o pojasu patrijahalne stege sezali su putevi od Evrope ka Orijentu, od Krstaštva prema Islamu, taman preko nas i naših zidina neimarstva, da bi svaki put srušili kamen naših kula, i da bi poslali zrno peska za neki novi minaret usred naših čistih duša slavenstva.

    Majka je svako veče po smiraju Sunca okupljala decu kraj ognjišta, pričajući im priču o složnoj braći. Svakom detetu na licu se iskradao delić majčinog lika, tako milog i plemenitog, vrednog i ispaćenog, gordog i nežnog, koji je uvek u sebi imao tako duboku poruku: da čuvaju ono parče hleba i da samo po malo namoče u so. Ta so imala je u sebi neke posebne slasti i davala je braći isti ukus neke bliskosti i snage. Majka Istorija umela je tako na pređi i preslici da isplete šaru po kojoj bi braća ličila jedan na drugog kao jaje jajetu, kao dete majci, i sve do jednog kobnog časa, kad majka zauvek nestade i ode pod humku balkanskih visova.

    Braća se posle ubrisanih suza zagledaše u neke čudne vidike, ali svako na svoju stranu, tako da zaboraviše šta im majka reče pre svoje smrti. Evropejski mirisi omamiše u misi osećanja decu nutkajući im parče Bečkog kolača, mameći ih plavim pramenovima novih tokova sa izvorišta Alpa. Druga pak ostadoše nemušta i usamljena, ali krepka i rumena kao što im beše majka. Zaoraše prvu brazdu u panonskim i moravskim njivama, zasejaše poslednje žito iz ambara za novo leto koje je tek trebalo sačekati. Izdeliše se snovi i ideali, kuće i njive, ambari i šljivici, nebo i zemlja, moć i nemoć, obest i skromnost. Pogača dobi neku čudnu gorčinu, so se pretvori u otrov, a braća u nebraću. Plava nebeska venčanica nad Balkanom se iscepa, krevet se zaljulja, reke poplaviše, more se uskomeša, zemlja se rasuši, ljudi zavapiše, oni isti što bejahu do juče braća.

    Odjekuše krici za spasenje sinova što nalik na majku blate po svojoj zemlji i humku majčinu.

    Ote se iz utrobe groba neka čudna i nemušta reč, tako nalik na reči majke: "Sinovi uzmite pogaču i so!"

    "Sinovi ruke pružiše! Ni hleba ni soli!! Samo grob majke!!!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #38

    Odgovor: Moja Prica

    Nevidljiv i necujan je taj novi neprijatelj. Satkan od mnostva zica, zupcanika, krcmi, porodicnih radionica, priprema za blagdane, tv stanica, reklama za uatomobile, losiona za telo, pornografskih filmova, patriotskih slogana, tenkova, lizalica, velikih pakovanja cokolade.
    Previse da bi se sve nabrojalo...

    Sedim tako u svojoj kolibi, a on mi se uvlaci pod kozu, cujem ga kako dise. Drhtim, ispod pokrivaca jer tako mi hladno, noge mi zaledjene. Pec se evo usijala, ali ne pomaze. Posmatram tavanicu, tamo nema niceg novog osim tih zuckastih fleka. Ne usudjujem se da popravim krov. Uskoro cemo umreti od gladi. Gledam u crno - prozori su zamagljeni, mrak je potpun, ali meni se nekako nejasno cini da je tamo napolju zapravo sigurnije nego ovde u kuci.

    Secam se kako je pre bilo. Uvek je bilo nesto, dobro nije bilo nikada. Secam se starog neprijatelja. Ponekad bi mi provalio u ostavu. Ponekad bi mi oteo nekoliko kokosaka. Ponekad bi zaklao nekog od ukucana. Obilazio je oko kuce, cuo se zvuk njegovih teskih koraka. cuo sam kako njegovi papci topcu kroz blato. Mrzeo me slepom mrznjom, a i ja njega. Pola covek, pola svinja. Zle male svinjske oci, slepa mrznja prema svemu zivom. Dobro sam ga poznavao, dobro sam poznavao njegove paklene izlete u selo. Iza njega ostajali bi lesevi unakazeni uzasnim ugrizima svinjske celjusti. Svi su ga se plasili, niko se nije usudjivao da izadje da pogleda je li bezbedno.Ni seoskih zabava vise nije bilo. Nicega. Kidisao je na vrata besan sto staroj hrastovini ne moze nista. Cesto je poput vampira bezao u zoru, oslobadjajuci nas straha sve do prvog sumraka. Hteo je da unisti nase zivote, ali mi smo ga mrzeli sve vise, svako njegovo pojavljivanje usadjivalo je u sve nas slepi bes, slepu mrznju jednaku njegovoj...

    Jednom se ipak proculo da je svinja mrtva, bas kada smo mislili da ce nas sve nadziveti. Da li od bolesti ili zato sto se nasla na putu nekom opasnijem, vecem i strasnijem Zlu. To niko nije znao. Niko se dugo nije usudjivao da to proveri, niko nije verovao da je svet bez Svinje moguc. Posle toliko legendi, posle toliko godina straha. Cekali smo dan bez oblaka, okupili se svi i kao crkvena povorka i uputili se kroz sumu. Odecu svi okitili plavo zutim trakama - pricalo se da se vinja plasi tih boja. Secam se kao juce da je bilo. Januarski dan, sunce probilo, nebo plavo kao u prici. Svi cute, hodaju po retkom snegu iz koga tu i tamo izviruje trava i tamno smedje blato. Grakcu vrane, ili svrake, ko ce ga znati, jato crnih pticurina prolece pozadinom od ledenog neba. Prolazimo pored sljivika, napustenih polja sasusenog kukuruza, stabla retkih sumaraka promicu tu i tamo. Odjednom izlazimo na proplank, izmedju belih, nezno belih breza u crnoj lokvi u sredini, kao kip veliko belo telo. Pola covek - pola svinja, bas kao sto su saputali. Svinjska njuska, izrazena deformisana celjust, veliki ocnjaci iza kojih se nazire nesto kao ljudsko lice, natecena belina kao deformisana beba. Lezi. niko se ne usudjuje da se priblizi. Guramo debelo masno telo stapovima. Ne pokrece se, stvarno je mrtvo. Ne moze da se odredi je li musko ili zensko, ili i jedno i drugo. Uzrok smrti - to niko nije znao. Tek, izboli smo truplo kolcima, ni kap krvi nije potekla iz njega.

    Nevidljiv i necujan taj novi neprijatelj. Ne mogu da pronadjem granicu izmedju mene i njega, izmednju nas i njega. On je ja, ja sam on. On me jede kao parazit, on me uci da sam veliki i vazan, on hrani moju sujetu. On me plasi opisujuci kako sam ruzan, nezanimljiv i nevazan. Naucio sam sta znaci rec frustriran. Izdirem se tako na prolaznike, preljubu cinimo sada svi, ja uz to jos potkradam i lazem. Jer on mi sapce da mogu, da sam vredan toga, da imam pravo na sve. Kaze da sam neponovljiv i da treba da se razvijam, otimam i ubijam. Ipak, deo mene, neki neubijeni trag prirode govori mi da ja nisam on i da sam mogao biti nesto drugo, obicno i zivo, a ne slika koja mi se nudi kao laz i predstava u milion kopija. Pokusavam da se setim kada smo napravili tu gresku. Kada smo ga pustili unutra, ili kada smo ih pustili unutra. Taj pritisak, jurnjavu. Nisu im dovoljna nasa prosta tela, traze od nas, da budemo lepi i zgodni, da znamo da sviramo, da se smejemo. Evo, komsiju napustila zena. Iznenada, rekla mu da je dosadan i otisla. Taj se obesio kasnije na tavanu.

    Jedne veceri su se pojavile slike. Prvo na nebu. Ne samo boje izlaska i zlaaska sunca, ne samo obrisi oblaka. Pojavile su se slike drugih ljudi. Usle u nase kuce, uselile nam se ispod ocnih kapaka. Videli smo kako zive drugi, bogati, sjajni, mocni, slobodni... U svakom slucaju bili su bolji od nas. I dok smo nekada sanjali o tome da postoji bolji i lepsi svet i da nas samo strah od Svinje sprecava da postanemo deo njega, sada nam se taj bolji, lepsi svet ukazao u obliku sjajnih, bezbrojnih senki. Niko vise ne izlazi iz kuce, slike su te koje nam nude uzbudjenje, radost, ljubav. One su dovoljne. One su sve...
    nomen est omen

  9. #39

    Odgovor: Moja Prica

    ... I dok lezim zavaljen u polusnu, shvatam da sam mnogo naucio. Postoje plaze, postoje tropska mora, postoje lepotice bez dlaka na nogama i bez sala. Postoje mlade umetnice koje slusaju nekonvencionalnu muziku. Postoje mladi otkaceni ljudi. Zao mi je sto sam tako star, hteo bih da budem njihov drug ako moze, da budem kreativan, da se igram sa delfinima, da pisem poeziju i putujem sa ruksakom na ledjima. Postoje jos i gliseri, automobili, postoji svemir, postoje programeri, postoji decak - carobnjak sa naocrima. Ne mogu ni da nabrojim sta sve postoji. Osecam se tako bedno. Mozda nema novog neprijatelja, mozda je sve to strah, mozda je sve to samo halucinacija, opsena. Svi su ovde utvare.

    Sanjam kako ponovo ubijamo Svinju. Cini mi se za cudo da treba da mu se izvinimo. Saginjem se da mu sapnem, vidim nesto mu se meskolji u trbuhu. Nozem razmicem raskrvavljne ivice rane. Iznutra me gledaju oci. Stotine ociju zivi u telu svinje. Smedje su i tople. One mi namiguju. Vrstim, budim se da bih uleteo u novi san o flekama na tavanici koje se sire...

    Poznajci zlo, poznavao sam i dobro. Sada, vise ne znam, Vise nista ne znam. Moj brat je zardjalim srpom svoj zeni odsekao dojke. Bile su kaze ruzne. Nemir se uselio u ljude. Nervozni su, kao i ja danas. Uzimam noz, povlacim. Mogao bih i dublje. Jedna zena rasekla je sebi jezik. Trci po naga poljima i palaca njime kao zmija. Izaziva. Zaljubljn sam u nju. Treba da nadjem mladju zenu kao sto je ona. Tako je svoja i slobodna...

    Sve je ovde ruzno. Ruzne su moje ruke. Ruzna su moja deca i glupa su. Ona me preziru jer sam ruzan, glup i nezanimljiv. Hoce moj novac. Hoce moju dusu. Sinoc sam ga cuo opet kako me zove. Tamo iz bunara. Dodji, sapuce. Ima nesto da mi kaze. Im da mi oda tajnu kako da se izvucm iz ove mase, iz ove dosadne provincije, iz ove slepe gomile. Kako da postanem ono sto jesam, kako da nadjem sebe kao i umetnici koji sede po stepenicama primorskih gradova obuceni u crno i pronalaze sebe. On ce mi pomoci da budem jedan od njih, da svet dozivim plitko i lako.
    Hladno je. Kao da dodirujem zmijsku kozu. Nadnosim se nad bunar. Pokusavam da ugledam svoj lik u vodi, ali ne ide, mnogo je duboko. Unutra je kako kazu cool. Svidja mi se ta rec. Prva rec jednog viseg jezika. Na dobrom sam putu. Zelim i ja da budem poslusan, da mu budem poslusan. To je kao da zadivljeno gledas kretanje velikog mlina. Male ljude koji mirno rade, savijeni kao robovi, crni od cadji, necujni, ubijeni... A pokretne trake zuje kao beksonacne kosnice...

    Napolju je opet januar, prosle su godine. Oterao sam zenu. Zivim sam. Kada se zazelim, placam kurve. Njihova koza je bela, masna i hladna. Kao da nisu zive zene. Sve radimo propisno, mehanicki, ne unosimo se.
    Rodices se kada umres, sapce mi njihov bog. Njegov bog. Njihov bog. Nas bog. I deca su kaze kriva, i nerodjena deca. Sve mora po propisu. A ako ne Razgovaram sa bogom. Dugo se raspravljamo. Svake noci. Zove. Uspravim se u krevtu. Dodji, kaze on, pokazacu ti sta sve moras da imas, sta sve mozes da budes. Kaze mi da isecem vene i da podmazem zupcanike. Masina mora da radi. Trebam im.
    Odozgo kaplje, one fleke na tavanici se sire. Ne usudjujem se da popravim krov. Prija mi ta prljava voda sto kaplje. Veceras je bas hladno, puca i drvo i kamen, a meni je tako vrucina. Kada veceras izadje mesec zapalicu kucu i skocicu u bunar. Tamo je tako - cool.
    nomen est omen

  10. #40
    DOK TISA TIHO TECE


    Noc tiha i hladna, mjesec samo sto je izvirio iza vrba, na nasipu.
    Tisa tiho tece, nosi po neki klas kukuruza, zalutao odnekud sa vec obranih njiva.
    U vazduhu se vec osjeca miris zime, vjetar donosi studeni dah snijeznih pahuljica, i igrajuci se tvojom kosom, mota se oko nas, dok polako koracamo nasipom. Tvoja ruka se zavukla duboko pod moju misku, a ti si se stisnula uz mene, da bi se malo ugrijala, jer taj nemirni sjeverac, ne samo da ti kosu dotice, vec i srce,i njemu je hladno, od pomisli na hladnu sobu, koja te ceka, hladnu postelju, u koji ces se uvuci, nakon sto ti pozelim "laku noc".
    Da li bi mozda bilo bolje, da ti neko ugrije krevet, i da se onda polako uvuces, usunjas, i ledenim nogama, dodirnes njegove tople nadkoljenice.

    Mmmmm kako to toplo zvuci, zar ne.



    DOK TISA TIHO TECA II


    Siroka i tiha, Tisa utonula u noc, a mjesec prosipa svoju zuckastu pasinu po vrbacima i lijenjim rijecnim talasima, Zvijezde se ogledaju u vodi koja nehajno,
    jedva cujno zubori.
    Naslonio sam uho na dno camca da cujem kako talasi pricaju sa ribama,
    a ti me pitas sta mi je, da mi nije doslo slabo, pa sam se tako presamitio.
    Eh, ljepoto moja, znam ja ti si ovdje rodjena i srodila si se sa ovom rijekom,
    a ja sam dodjos i tek upoznajem njene cudi i ljepotu.
    Tamo u daljini vidim svjetla grada, tamo iza krivine, gdje rijeka skrece ka jugoistoku.
    Vjetar sjeverni poce da siba, a vrbe se tuzno savise pod njegovim udarima.
    Ti se stisnu uz mene, i nemusto ocima mi pokaza prema motoru da ga upalim i krenem prema svjetlima grada.
    Pocelo je da snijezi, bijele pahulje kao da su se igrale sa vjetrom varajuci ga i mijenjajuci putanju dok padaju na zemlju. A otkud zuti mijesec i zvijezde, cudom sam se cudio, jer kod nas u Bosni, kad dune vjetar i oblaci se navuku nema mjeseca i zvijezda. Tek onda sam shvatio da sam u ravnici, da vjetar nanosi pahulje iz oblaka koji su vec prekrili dobar dio neba na sjeveru.Ni sam ne znajuci zasto pozeljeh da ostanem jos na rijeci, u camcu, dok se ti stiskas uz mene, a tvoje ruko me obgrlile oko pasa. Ili mozda znam, mozda sam bas sada skontao u ovoj mojoj bosanskoj glavi zasto to zelim, i zasto sam zavolio ovu rijeku i ravnicu. A ti da li ti to znas.


    Dok Tisa tiho teče III



    Ugrijalo sunce, izmamilo setace na kej, parovi ruku pod ruku, nogu pred nogu setaju. Setaju mladi, stari
    i oni izmedu. Setaju zaljubljeni, usamljeni, zamisljeni.
    Setaju sa kucnim ljubimcima i bez njih, setaju tako kraj Tise,a ona i dalje tiho tece.
    Ne bere ona brigu ko to seta po njenim obalama,
    ona duma svoje misli, rijecne. Vidi Tisa sve te setace, vidi ona i vrbe koje su napupale, i prve kukurijeke i maslacke je vidjela. Vidi ona i behar koji se prosuo duz njenih obala sto mirise i mami.
    Ona misli o necemu drugom, misli na jednog covjeka koji je pisao o njoj, a da je nije vidio i bas ju zdravo interesuje, kako on to..... kako da pise bas o njoj, kanda se zaljubio u nju, tihu i krotku, a nije ju cestito ni upoznao. Da li se on i inace tako zaljubi u personu koju nije ni vidio. "Ih Bogca ti", konta Tisa, "kako on more tako, na coravo da se zaljubi i da zavole eto ko na priliku mene, Tisu a ne zna me. Cudno je to, cudno", misli Tisa dok polako protice kraj Beceja i jednog i drugog, samo jednom daje jednu obalu a drugom drugu, ta da se ne ljutu jer ona vole njih obojcu, dilkose ni jedne vragolaste.
    Joj a tek kad se s proljece okite zelenilom i procvjetaju raznorazne vocke, ih sto ih ona ondak zdravo begenise.
    A ja, dumala je ona o tom sto pise o njojzi, pa se malko zanijela i posta joj jasno. "Ta to mora da je", pomisli, " i on se zanijo, pa zavolio na nevideno i sad mora da pati za tim. A eto bio je onomad tu bas na keju, seto se ko i ovi sada, al nije sa mnom divanio, al kratko, mnogo kratko bio, pa valjad nije imo kad. A kad me tako vole, ta trebo mi je to rec, da znadem i da se poradujem. Al kad dodje sledeci put, e ondak ga necu pustit da ode a da mi ne kaze, koju to on vole i da li jos uvijek vole mene i Becej." to je dumala Tisa i nastavi svoj tok dalje.

    Primakao se dan kraju, sunce se spustilo iza horizonta, koji oivicava ravnicu. Povjetarac pirka, donosi svjezinu sa rijeke i njise mlado klasje zita i vrbe i bagrenje uz obalu rijeke. Noc se polako i neprimijetno uvukla u vrbake i sokake, a zvijezde se ogledaju u rijeci i dosaptavaju se, jedna drugoj dijeleci komplimente za nebesku ljepotu kojom zrace. Sapucu tiho da ne uznemire zaljubljene koji sjede kraj rijeke ili su se ispruzili na mekoj zelenoj travi uz obalu, grle se i ljube a mjesec vragolasti se sakriva iza vrba i viri na njih, njemu nista ne smije promaci. A Tisa i dalje mirno tece i nosi u sebi tajne o svim milovanjima na njenim obalama, o svim suzama prolivenim i uzdasima koje je vidjela i cula.
    Teci tiha rijeko, teci i cuvaj tajne tvojih obala, a ja cu i dalje pisati o tebi i ko zna mozda cu ti opet uskoro doci i tu na tvojim obalama naci ono sto trazim cijeli zivot. A sta? E to cu ti reci kad te slijedeci put posjetim.
    Budan sanjam..
    ......ne budite me..
    ...............to su slatki sni.

  11. #41

    Odgovor: Moja Prica

    Noc se spustala nad gradom, a kisa tek sto bese prestala. I dok su poslednje kapi iz neba jos kvasile ukusno sredjene vrtove u Gradjanskoj ulici, pojavio se na taj cudni covek sa kolicima. Cinilo se da se stigao od nikuda, da se samo iznenada stvorio tu, na mokroj ulici. U zelenoj odrpanoj vojnickoj jakni, prljavih cipela koje su nekada imale crnu boju, u olinjalom donjem delu trenerke gazio je uzurbano po lokvama na asfaltu gurajuci ispred sebe stara decija kolica, bas onakva kakva su bila moderna pre dvadeset ili trideset godina.

    Nogu pred nogu, kao da ide ka nekom nedokucivom, ali njemu poznatom, cilju, brzo se kretala ta spodoba niz cije se izborano lice jos slivala voda. Tesko je bilo reci koliko mu je godina: cetrdeset?, pedeset? sezdeset? Niko sa sigurnoscu ne bi mogao reci. Ipak, oni koji su ga te veceri susreli, retki prolaznici koji su bas odlagali svoje kisobrane, mogli su se sloziti u dve stvari: da je covek propao i da nesto nije u redu sa njim i nacinom kaako gura ta stara kolica, kako grcevito i naglo skrece sa njima, bas kao da bezi od nekoga ili mozda necega. Zar bi se iko normalan tako odnosio prema bebi koja je u tim kolicima lezala? Ni sa kolicima nesto nije bilo u redu, bila su nekako isuvise stara i propala.

    Dalje je odrpanac prosao pored Latino Cluba. Ispred su neki ljudi stajali i pusili. Jedna mlada zena kose pune gela, u crnoj haljini golih ledja i sredovecni muskarac u beloj kosulji. Ljuljali su se oboje jos po malo u ritmu Kariba koji je dopirao iz sale iza njih. Zena se smejala necemu sto je muskarac rekao, valjda nekoj sali, istovremeno pokusavajuci da se odmakne sto dalje od kapi koje bi povremeno padale sa strehe i prskale je po golim listovima.

    Kada su videli odrpanca i razmenili par reci, primetili su dasu njegove zapaljene lude divlje oci pune nekakvog iskonskog straha ili zelje. Oboije su se stresli. Nisu shvatali sta je to pred njima. Da li je opasno, da li je zlo? Da li je normalno? Muskarac je gledao zenu, a zena muskarca kao da mu prebacuje svu odgovornost sa sebe kaze mu: "Ucini nesto".

    Muskarac u magnovenju podje za odrpancem sa kiselim i laznim osmehom na licu. Je l mozemo da vidimo bebu - upita ga.. Odrpanac naglo stade. Nije se osvrtao dok mu je muskarac prilazio. Jos samo par koraka, a onda iznenada poce da bezi. Stara kolica zveketala su i udarala o ivicu trotoara, izvrtala se, on ih je podizao, saplitao se, padao i ustajao se. Muskarac je trcao za njim dahcuci. Tamo pozadi Cluba ona devojka bese napravila uzbunu. Pozvali su policiju, a i neki posetioci su se dali u trk. Uskoro se zacu sirena a nekoliko vozila blokirase ceo kvart.

    Trebalo im je citavih pola sata da ga pronadju. Lezao je u lokvi iza nekog automobila na obliznjem parkingu. Kada su mu se priblizili ustao je polako. Postavio se izmedju policajaca i svojih kolica kao da oni zele da mu ih otmu, kao da zeli da ih zastiti. Provlacio se uskim redovima izmedju automobila, a policajci su ga polako i rutinski potiskivali prema otvorenom prostoru. Znali su veoma dobro kako se igra ta igra i kakav je njen ishod. Jedan od njih pridje coveku s ledja.

    Bacili su ga na zemlju. Pritisli svojim teskim telima, a on se nije mnogo branio. Samo je tupo gledao prema kolicima. Jedan policajac im pridje. Ocekivajuci da naidje na bebu bio je veoma oprezan. Odrpanac je sve samo gledao i tek kada je policajac iz kolica izvukao staro mornarsko odelce, njegovog davno i rano preminulog sina, iz grudi mu se izvi nesto kao krik. Misici mu se olabavise i jauk se pretvori u ujednaceno bolno, gotovo zivotinjsko jecanje, grcanje. Policajac zacudjeno podize odelce prema svetlu. Bilo je to jedno od onih odela za male bebe koja su bila popularna pre tridesetak godina a danas zahvaljujuci retro stilu ponovo ulaze u modu.
    nomen est omen

  12. #42

    Orlov Let

    San ili ne...imaginacija ili nešto drugo.......


    .....Počinje.....Ja sam orao....stojim na visokoj stijeni, litici koja se izdiže okomito iz mora....svud okolo kras i golet.....samo poneka zakržljala mahovina ili žbun trave koju snažni vjetar nemilosrdno udara i lomi joj jednu po jednu vlas i baca u bezdan......Moje je gnijezdo prazno i pusto....ptići...moji orlići odavno su odletjeli....orlica (valjda je tako moguće nazvati
    ženku orla) već odavno ne navraća u ovo gnijezdo...ostao sam samo ja...prikupljam po koju grančicu ili travku, pa i busen mahovine, da malo prikrpim ruševno gnijezdo, koje vjetar takodje nemilice udara i lomi.
    ...Pogledom pratim slamku koju je vjetar bacio sa stijene...ona lagano pada u ponor, na čijem su dnu hridi o koje nemilosrdno udaraju morski talasi...sve se pjenuša od siline udara.
    More na pučini plavo od neba koje se u njemu ogleda, a tu uz obalu, zapjenušano i bijelo kao da je dobilo bjesnilo.....
    Ehhhhh kad se sjetim koliko je mladih orlića završilo u pobješnjelim raljama mora,...na tim šiljatim hridima.... i mojih i drugih...koji su ovdje dolazili da polete..da se izdignu, da dokuče nebo i zaklone sunce svojim mladim i snažnim krilima,.....ali avaj njihov let se završio prije nego su i poletjeli...jer vjetar...taj vjetar sudbine...to je on..snažan i nemilosrdan..vrebao je svaku grešku i obarao se na još nejake orliće i lomio im krila, bacao ih u sunovrat...u zagrljaj moru i hridima....Slava im....
    Dižem pogled ka nebu...ka suncu..u moju zjenicu je stalo cijelo sunce...tu je unutra..zarobljeno i to je znak...znak da krenem ...da poletim...tamo odakle su me ovdje donijeli.....tamo preko velikog vodenog prostranstva u kome se kupa sunce i ogleda nebo... tamo gdje hridi nisu nemilsrdne i more bijesno.....tamo gdje je sve pitomo i drago.
    Savijam noge u koljenima...odbaccccujem se i širim krila.. u kandžama mi busen mahovine koji ispuštam dok pravim prve zamahe krilima.....jedan....dva...tri...vjetar mi pritiska hrbat...pokušava me oboriti...slomiti mi krila...i natjerati da padnem...da padnem dolje...dolje na hridi.....ali moja su krila snažna i moja ledja široka i jaka...odupirem se...borim se...orlovski...i ..uspijevam.
    Uspijevam zajahati vjetar...obuzdati ga kao divljeg paripa iz prerije..i dižem se u visinu nošen vjetrom ispod mojih krila...više nema zamaha... ne trebaju mi..vjetar me nosi..više...više...još više...zaklanjam sunce.
    Ogromna orlova sjenka nadkriljuje hridi..ostaju u mraku..gledam dolje...iz mraka izlaze sjenke...sjenke mladih orlića i dižu se ka meni...upiru u moja krila...da ih ojačaju..da mi daju snagu da preletim veliku plavu mrlju.
    Instinkt me vodi na istok.....sunce bježi na zapad...suprotno mom putu....sa istoka se približavaju sjenke noći...ja kružim...poslednji pozdrav gnijezdu porušenom...vjetar sudbine me nosi..dok noć sa istoka dolazi..................
    Vidim ogromnu vodenu masu...i sićušne otočiće u daljini..ne tamo.... to nije moj cilj...neću na Bahame....ja idem dalje...mnogo dalje...idem tamo gdje pogled još ne može doprijeti....da li ću stići..neznam..ali znam jedno...da nisam krenuo nikad ne bih ni stigao tamo...ovako...uz malo nade i dosta sreće.....vidjeću...možda i uspijem...jer imam razlog...jak razlog..jači od sudbine...važniji od života......TEBE....ti si tamo....tamo iza domašaja pogleda.....idem ka tebi pa šta mi Bog da.

    .................................

    Noć je došla sa istoka...brzo i nečujno...vjetar me nosi u pravcu nepoznatom...instiktom ranjene zvijeri osjećam da se krećem u dobrom pravcu.... prema istoku...prema cilju..komas su mi misli...misli upućene tebi.....osjećam te da si tamo ..tamo negdje ispted mene.
    Ka meni struje elektomagnetski talasi koje to odašilješ..oni me vode........
    Noć je ispunila prostor...zvijezde su se na nebu poredale ustaljenim redom, sa nekim manjim izmjenama od prošle noći...nedostaje par njih...pnih što su se ugasile...onih koje je napustila i zadnja nada da če nekome donijeti sreću. Ugasile su se od tuge...od žalosti što ne izvršiše svoj zadatak...što ne usrećiše nekog.
    Da..zvijezde se gase i nestaju...kao i ljubavi.. kao i životi.
    Moja krila širom raširena...u zvjezdanoj noći...lebdim, lebdim visoko iznad nepregledne pučine...tamne i hladne...dole duboko ispod mene. Moje oko zapaža svjetlucave tačkice tu i tamo na to j tamnoj mrlji, koju sa svih strana uokviruje zvjezdano nebo. Mjesec sjeo negdje na sjeverozapadnom horizontu i kao da pere svoje nevidljive noge u tamnom okeanu.
    Gldam ga i dodje mi da mu viknem: "Hej, pazi se ima ajkula. Čuvaj noge, trebaće ti. Kako ćeš cijelu noć hodati nebom." ali ne mogodoh, jer ja sam orao... iz mog grla izleti samo krik, krik usamljene ptice...khaghhhhhh, khaghhhhhh....kao krik bola, krik zova u pomoć.
    Ne... ne bojim se vjetsar me nosi...ja lebdim..ka istočnom horizontu.
    Taj krik, to je vapaja zov...da se ne izgubiš..da tvoje misli ne prestanu da idu ka meni... da mi ne oduzmeš te talase kojime vode....ne nije to krik straha.. to je krik čežnje...... Vjetar popušta...spuštam se niže...bliže pučini.
    postaje hladno...noći nad okeanom su hladne.
    Studen ulazi u moje kosti......O Bože, hoću li izdržati.....treba mi snaga...sva snagakoju imam...trebami vjera...treba da vjerujem u tebe...u sebe... u silu nebesku koja me vodi .....teba mi o kako mi treba toplina..da me zagrije... dodir tvojih nježnih ruku...toplina tvog tijela...trebaš mi ti da mi daš snage da izdržim sve ovo.
    Spustim se još niže... prema svjetlima koja se vide...kad samprišao dovoljno blizu...vidim neki brod..tanker..taman da se spustim i odmorim ovu noć..hladno je baš.
    Sjedan na jarbol...ali vjetar neumoljivo duva..kroz kosti probija...primijetih zaklon odmah ispod pramca...spustih se tamo...dobro je toplo je.
    Sjedio sam na nekoj gomili sanduka..svašta je tu bilo...osjetih miris truleži. bačen komad mesa na kosti..ko poručen za mene. Hvatam kandžama da otkinem...i to i bi. Sruši se mreža na mene.
    Uhvaćen sam..Ne..ne..ne tako ne na taj način da umrem...dajem živoot za slobodu...ja sam orao...gospodar neba..zar tako da skončam..kao zarobljeni štakor.
    Batrgam se i koprcam. Pokušavam kljunom i kandžama da polidam mrežu ali ne ide...suviše je jaka i nemam prostora. Osjećam kako mi koščice u krilima picketaju od napora i pritiska.
    Bol....snažan...krik otima i kao ranjena zvijer u zamci sam, jer ja nisam zvijer..ja sam ptica..ne lomite mi krila..ako ih slomite kako ću stići do nje.
    Ne lomite mi krila....ne uzimajte mi nadu i vjeru da ćuje vidjeti...ubijete me samo mi ne lomite krila..jer ja zbog nje letim...visoko...visoko..da može ona da me vidi..da mi se divi.
    Ne lomite krila orlu što traži svoj mir..ako ih slomite..ubili ste ga surovo...svirepo...osudili ga na lagano umiranje u tišini..u samoći...daleko od doma..daleko od planine..na pučini.
    To nije mjesto gdje orlovi umiru....ne lomite mi krila...kakao ću bez njih dalje...ona su moja snaga i moja ljepota
    Orao pao....pao u zamku kao lisica ili vuk..ali zar to nije greška neka...zar nije ta zamka bila drugome namijenjena. Ne nije..jer da jeste taj drugi bi pao u nju...zamka je uvijek za onoga
    ko u nju padne, a ja sam pao. Bio sam neoprezan i grabežljiv..nisam slušao instinkt što mi govori...polakomio se i eto....orao upao u zamku.
    Let je završen..bar privremeno.

    .................................................. ............
    Budan sanjam..
    ......ne budite me..
    ...............to su slatki sni.

  13. #43

    Odgovor: Moja Prica

    Ovo vino je bas dobro, pitko. Aha. Ja bih da te poljubim, ali se bojim. Cega se bojis? Ne znam. Ne moze se to reci. Ne moze se srociti. To je neki iskonski strah, nepotkovan razlozima. Nemam pojma cega se bojim, ali radije bih se tukao sa vojskom oraka nego sedeo tako blizu tebe u neizvesnosti. Bojim se da ti to neces hteti. Sigurno da se toga bojim. Oh, kakav strah! Zbog njega bi jedan poljubac prislonjen na tvoje usne bio najvece uzbudjenje u mom zivotu. Sigurno bih odlepio u momentu, na neki nacin. Najverovatnije onaj koji ukljucuje nabijanje kupusa na glavu i jodlovanje na meksikanskom.

    Poljubi me. Ne. Poljubicu ja tebe. Poljubila me je. Bilo je strasno. Hocu jos. Poljubi me jos jednom. Ne, sad ti mene poljubi. Ne mogu i dalje se jako bojim. Ali sad znas da i ja tebe hocu da poljubim. Da, ali ko mi garantuje da mi neces odgristi glavu kad pokusam? Ok, zvuci neracionalno, ali svejedno je opravdano. Dekapitacija je neprijatna stvar, pogotovo ako ne moras ujutro kod zubara. Necu ti odgristi glavu. Obecavam. Ok, evo, daj mi momenat. Primakao sam se i poljubio je. Posle nekog vremena odmakla je glavu i prekinula poljubac blago. Vidis da nije bolelo. Nije, bilo je jako lepo. Hocemo jos? Pa, ne znam. Napravimo malu pauzu. Hoces jos vina? Hm, pa dobro, ako se necemo ljubiti, sipaj vina. Nasula mi je. Pili smo vino i poceli nekakav razgovor. Bio je prilicno los. Odjednom su se stvari medju nama promenile. Stvari? Kako nazvati te fine veze izmedju dvoje ljudi suprotnog pola dok sede u sobi sa prigusenim svetlima i crnim vinom u krvi? Recimo "pahulje". Ne, to je vec iskoristeno. Nije bitno.
    To se promenilo i razgovor je bio usiljen. Nametnut. Da, prilicno dave na novom albumu. Izgleda da nemaju vise ideja. Da, ideja. Nije nam neki razgovor. Hajde da se opet ljubimo. Mozda je sad vreme za to. Pa, hajde kad si navalio.

    Priblizio sam joj se i prislonio svoje usne na njene. I dalje su to bile iste usne. Njene usne, meke i tople i blago vlazne, i moje, kakve god da su. Ali poljubac je bio losiji. Cini mi se da sam sve radio kako treba. Cak i bolje, jer ovog puta nisam disao na usta. Ali poljubac je bio usiljen. Nametnut. Prekinula ga je. Ne vredi, ne ide. Ne ide.
    Sipaj vina. I sta onda? O cemu cemo pricati? Hm, u pravu si, sve je otislo do djavola. Ne psuj, ne volim vulgarnosti.
    I sto si odjednom grub? Uh, izvini, nisam mislio da budem grub. Mozda bi bilo bolje da sad odes. Nema znaka pitanja. Dobro, idem. Ispratila me je i otisao sam.

    Dok sam vozio mracnim ulicama pokusavao sam da zamislim sledeci sastanak. Sve sto mi je padalo na pamet nije mi se svidjalo. Dodjavola. Nece uspeti! A bas mi se svidja. Gde sam pogresio? Verovatno svugde. Mozda ipak nisam trebao obuci razlicite carape protiv uroka. Nisam mislio da cu se morati izuvati. Kad bolje razmislim, dobro je da nisam bio u prilici da skidam pantalone. Gace koje nosim mi je mama kupila u petom razredu. Tvrdila je da je zuto boja sunca.

    Ona je sipala sebi jos vina i zavalila se u krevet. "Do djavola - pomislila je", ne mogu da se opustim. Trudim se da mu verujem, ali tako se plasim. Izgleda fin, bez obzira na carape i sve, ali jako se bojim da se opet prepustim muskarcu. Da mu verujem? Povredice me. Ali to ne vodi nikuda. Ovo je dvanaesti ovog meseca! Javljaju se na moj oglas k’o ludi, mozda ipak nisam trebala da stavim rec “slobodna”. Sanja mi je govorila da bi moglo biti pogresno protumaceno. Onaj kamiondzija sto je prosli petak svratio u grad je izgleda pogresno protumacio. Zasto bi mi inace dao da biram kondom? Oh, kako sam glupa. To je glavni problem. Uzrok svemu! Fine momke ne prepoznajem, a one najgore vidim kao dobricine. Moram mu pruziti drugu sansu, ako je bude hteo posle ovoga. Otici cu kod njega sutra. Mogla bih i da obujem razlicite carape, da vidi da mu popustam. Samo da sutra ne bude kasno! A da odem jos veceras? Ne, nikako. Da, to bi bilo najbolje! Mislice da sam grozna. Obradovace mi se! Idem, ipak idem. Moram ispraviti ovo grozno vece. Ustala je, obukla se na brzinu, obula svoje srecne cokule i pozvala taksi. "Halo taksi? Jedno vozilo na moju adresu. Za petnaest minuta? Hvala."

    Ja sam se umesto kuci odvezao do drugove kafane. Tamo je, na moje veliko iznenadjenje, bila moja stara ljubav. Otkud ti? Ej, otkud ti? Odande. Aha. Je li, da li ti znas da ja nikad tebe nisam prebolela. Nema znaka pitanja. Zene su neverovatne, nikad te nista ne pitaju, samo konstatuju. Nijedan muskarac nije kao ti. Drug mi je klimao glavom i namigivao. Smesio se radosno. Bila je tako jednostavna. Kao sega naspram PC –ja. Poveo sam je kuci. Htela je da mi objasni dve tri, a ako budem mogao, i cetiri. (Sto je jedan Pribijev fazon koji sam rado koristio, bez odgovarajuceg kopi rajta)

    Onda sam na pola puta stao i rekao: "Vidi, ovako stoje stvari, zaboravio sam kola ispred kafane. Idemo nazad po njih." Ti si lud. Ne pada mi napamet da se sad vracam. Sega se pokvarila. Jeste PC komplikovaniji, ali je i pouzdaniji. Ti si uvek bio degnerik, rekla mi je i odsetala niz ulicu. Vratio sam se do auta. Drug me je video i klimnuo mi glavom. Smesio se radosno. Kasnije sam saznao da mu je tog popodneva pala kajsija na poljski WC. Otpozdravio sam i odvezao se kuci. Nije moj dan, mislio sam. Kad sam stigao pred moju zgradu prosla je ponoc. Nije to zapravo bila moja zgrada, samo sam ziveo u jednom stanu u njoj. Ni taj stan nije bio moj. Ni automobil. Gace su bile moje.
    Kupila mi ih mama.

    Pred zgradom je neko sedeo. Kad sam prisao prepoznao sam je. Ustala je i prisla mi. Izvini sto sam dosla, morala sam da te vidim. Drago mi je da si tu. Zagrlio sam je, pa sam je pustio. Nisam smeo da probam da je poljubim. Pogledala me je toplim plavim ocima i onda sagnula pogled kao stidljivo. Vidi, moram nesto da ti priznam. Htela bih da budem sa tobom, ali ti moras nesto znati o meni. Reci, kazem ja, ali sam se pribojavao da ce i ona da kaze kako su joj roditelji druzeljubivi sa mlekadzijama.

    Ja sam nesto otkrila, a ljudi mi se smeju zbog toga. Medjutim ja duboko verujem u to i nista me nece uveriti da je moje otkrice besmislica. Sta si otkrila? Pravi znak pitanja. Takav sam ja, kad pitam, pitam muski. Otkrila sam da mnogi ljudi sakrivaju imetak u krov poljskog WC. Mozes li da budes sa zenom koja u to veruje? Malo sam razmislio. Da, ne vidim neki veci problem u tome. Oh, znala sam - ti si divan!Zagrlila me je. Ok, ok, hajde da onda i ja tebi priznam nesto. Moj omiljeni natpis za majicu je onaj sa halflingom i ljutim zmajem. Koji? Ne znam za taj. Pa kao pise "ako u drustvu halflinga naletite na ljutog zmaja ne morate biti brzi od zmaja". A na ledjima pise "morate biti samo brzi od halflinga". To je grozno! Ne svidja ti se? Nije ti smesno?

    Lepi obli znakovi pitanja. Ne, grozno je. Onda, mozes li biti sa momkom kome je to omiljeni natpis za majicu. Pa, ako ne budes nosio tu majicu. Ok. Ni nemam takvu majicu, samo mi se to jako svidja i mislio sam da napravim jednu. Ali sad necu. Nasmejala se malko uglovima usana, i onda kao da sam joj u ocima primetio playfull iskricu koja mi govori: "pa poljubi me sad, klipane". I poljubio sam je. Bilo je savrseno.
    Poruku je izmenio A6quattro, 10.06.2007 u 17:47
    nomen est omen

  14. #44

    Odgovor: Moja Prica

    Bio je vedar letnji dan, glavni lik je sedeo u svojoj sobi, iza zatvorenih vrata i spustenih roletni. Svetlo je bilo upaljeno i on je nosio naocare ili naocare za sunce. Sedeo je raspojasan, pio popodnevnu kafu i razmisljao kako bi bilo lepo da je sad lik u nekoj dobroj knjizi, ili makar filmu.
    Otpio je gutljaj kafe, i zakljucio: "Da bih bio lik u nekoj dobroj knjizi, potrebna mi je zanimljiva radnja. Ko bi jos da cita o raspojasanom tipu koji pije kafu u svojoj sobi i najveci mu je problem da izabere plocu koju ce da pusti".

    Trebalo mu je nesto veselo za slusanje, ali cak su mu i Bitlsi postali depresivni. Nisu oni krivi, jebi ga, problem je u meni, mrmljao je on sebi u bradu, dok je sklanjao iglu sa Revolvera. Revolver pomisli, da mi je jedan mogao bih se ubiti, to bi vec bilo nesto za citanje. Ili ne bi. Koga interesuje tip koji je prosvirao sebi glavu i lezi u lokvi krvi dok se ne usmrdi. Mene ne. Bilo bi bolje nesto sa gomilom sisa. Mada ni sise same po sebi nisu interesantne ako nisu uodgovarajucoj situaciji. Pogledao je svoje sise i zakljucio da je u pravu. Treba mi radnja.

    Onda mu igra reci privuce paznju. Radnja. Ima jedna u komsiluku sto radi do deset i trideset. Mozda tamo nadje nesto vredno knjige. Odmah se naravno setio te prodavacice koja radi u popodnevnim casovima. Uvek bi odvojili neku kratku i prijatnu konverzaciju kad bi otisao popodne po cigarete. Romansa, e to je vec nesto za citanje. Mogao bih biti deo neke ljubavne price. Ustao je i pogledao se u zardjalo ogledalo. Ima samo jedan problem, zasto bi i jedna devojka htela slepog momka? Prokleta psihologija sazaljenja! Mozda bi moglo da se desi neko cudo? To bi vec bilo nesto za knjigu, mislio je.

    Vratio se krevetu i kafi. Zapalio je jos jednu cigaretu. Kad je dovrsio crni napitak, obukao je jednu od lepsih majica i ocesljao ono malo kose na glavi. Uzeo je beli stap i krenuo do prodavnice po radnju. Tupkao je kao stapom ispred sebe i koracao dobro poznatim putem. Izbocina, rupa, ograda, zbunje, dzukela laje, dzukela prestaje da laje, krivina, nagib, prodavnica. Usao je unutra. Ona je stojala iza pulta.
    "Dobar dan, izvolite. Dobar - odgovori lik i nastavi: "Treba mi flasa nekog boljeg vina, ali sa obicnim zatvaracem, ne od pluta, nemam ono cudo sto se uvrce." "Vranac, iz 86-e?" Aj' dobro, onda tri flase, rece lik.
    "Oh"
    "Da"
    "Neka zurka?"
    "Ahaa."
    "Lepo."

    Ne mogu unapred reci. Dolaze mi neki prijatelji sa svojim zenama. Nekad bude dobro, nekad prilicno lose. Znas sta je najgore? "Znam".
    Tu se malo pogubio. Nije ocekivao taj odgovor. "Znas"? "Da. Desi im se da se posvadjaju u drustvu. Je l tako"?
    Da, upravo to. Ne mogu da se suzdrze ni u drustvu. Pocnu da se svadjaju oko najbanalnijih stvari. Kako li se tek podnose kad su sami?

    Znam o cemu pricas, moja najbolja drugarica se udala pre par meseci. Par meseci, a vec se svadjaju ko pas i macka. I to oko najglupljih sitnica.
    Nasmejao se malo obradovan neobicnim razumevanjem. Onda je primetio da je ona malo pocrvenela. Nasmejala se i prekrila lice rukom.
    Mislila je da je on ne vidi i ponasala se potpuno slobodno. Kao kad pricate sa nekim telefonom. Pazite na glas, ali mozete da pravite face kakve zelite. Odlucio je da bude prodoran.

    Znas, malo mi je nezgodno da te pitam, da li bi htela da dodjes veceras? Bilo bi dobro da i ja imam nekog ako svi pocnu da se svadjaju. Mogli bi se svadjati oko bilo cega. Nacina na koji promasujem pepeljaru kad tresem cigaretu, na primer.
    "Ili kako promasujes usta kad pijes kafu, pa prosipas sebi u nedra". Nasmejala se. I on se nasmejao. Nije bilo neprijatnosti. Znaci doci ces?
    "Ne".
    Ne?
    "Ne. "
    "Zasto?"

    Pa, ne znam ni tebe, a kamoli tvoje prijatelje. Bilo bi mi bez veze, odgovorila je prodavacica. Kako se kaze "kamoli" na engleskom?- upitao je lik.
    I mene to zanima, uzvratila je. Pa nista onda. Razumem ja. Vidimo se sutra. "Vidimo se, cao". Otapkao je napolje, pa uz put do svoje kuce. Stvarno nije bilo daleko. Izmedju 26 i 29 koraka. Usao je u svoju zamracenu sobu u kojoj je gorelo svetlo. Bilo je hladnije nego napolju na vrucem letnjem danu. Uvalio se u krevet i posmatrao flase vina. Bile su neme.

    Oko osam sati neko je pozvonio. Otvorio je vrata i ugledao nju. Ipak sam dosla, rekla je. Drago mi je, rece lik. Uveo ju je unutra i ponudio da sedne na krevet. Ona je gledala malo unaokolo, orman, stolic, krevet, slike na zidovima, gramofon, dvoje vrata. Neka zena je sedela u uglu.
    Dobro vece, javila se zeni u narandzastoj letnjoj haljini. "Ne cuje ona tebe, gluva je." Zena se nasmejala i rekla: "Dobro vece."
    Znas, to je moja tetka, ona zivi sa mnom od kad je ogluvela. Muz joj se napio i udarao joj glavu o ragasto dok nije ogluvela. A prijatelji? Jos nisu stigli? Nemam prijatelja. Izmislio sam zurku da bi ti dosla ovamo. Sela je na stolicu i izvadila jednu flasu iz kese. Gde su otvarac i case?
    Pogledaj kod frizidera. Ali ovde nema nikakvog frizidera. Je l'? Dovraga, onda mora da sam hladio pivo u gramofonu. Nasmejala se. Duhovit si, rece. Ne previse, izusti lik. To je dobro, odgovorila je. Zena u narandzastoj letnjoj haljini je ustala i isetala napolje.
    Je l ona uvek ovako tiha? Ne koliko mi njoj. Opet se nasmejala. Duhovit si. "Ponekad preterujem." Nije strasno - dobacila mu je.

    Zasto si dosla? - pitao je lik. Tesko je reci, rece devojka. "Sazaljevas me?" "Ne, ne preterano." Dobro je, jer ja nisam slep. Samo se pretvaram. Ljudi se ponasaju iskrenije kad misle da ih ne vidis. I ja to radim ponekad, rece devojka.
    Skinuo je naocare i pogledao je. Imala je pune usne i kratku kosu. Bila bi lepsa sa duzom kosom pomisli. "Hoces li sesti pored mene?"
    Ustala je i sela pored njega. Sedeli su jedno pored drugog i pricali do kasno u noc. Mnogo su se smejali, a on je nekoliko puta promasio pepeljaru iz fazona. Na posletku su zaspali naslonjeni jedno na drugo, onako obuceni, drzeci se za ruke, dok napolju su plamene zore palile grad, a u sobi su tri flase vina i dalje cutale na stolu. Pune.
    nomen est omen

  15. #45

    Odgovor: Moja Prica

    Tri su joj stvari smetale kod njega. Letargija, kukavicluk i ponavljanje izbledelih fazona. Tri stvari je volela kod njega, i problemi su poceli kad vise nije mogla da se seti koje su to tri stvari.

    "Istocnu hemisferu je zahvatio ciklon hladnog vazduha". Rekla je odmerena voditeljica vremenske prognoze.
    "Tako pocinju"- rekao je. "Sa vremenskom prognozom, pa onda na vesti u jedanaest".
    "Vreme sutra, pretezno oblacno sa mestimicnim padavinama u pre podnevnim casovima".
    "Zar ne mogu to da kazu jednostavnije? Na primer: ujtru kisa. Ponegde. Ovako samo trose i svoje i nase vreme. I teze ih razumeti. Od svega prave nauku".
    On nije puno pricao. Samo dok gleda televiziju. Ustala je sa kreveta.
    "Kuda ces? Sada ce poceti". "Hocu jos kafe".
    "Je si dobro"?
    "Tezak dan na poslu".
    "Sta je bilo"?
    "Jedna zena umire, njen muz sedi konstantno u njenoj sobi, ne mozemo da ga izbacimo".
    "Sto bi ga izbacivali"?
    "Nemam snage da se raspravljam sa tobom oko toga sada".

    Nije rekao vise ni rec, a ona je pripremila jos jednu kafu. Vratila se i sela pored njega. Stavio joj je ruku preko ramena. Smetalo joj je. Trpela je.
    "Sta bi ti radio kad bi ja umirala"? Pogledao ju je. "Plakao bih".
    Cutala je. Nije joj se svideo odgovor. Nije htela da umre.
    "A sta bi ti radila kad bih ja umirao"?
    "Ne znam", rekla je. Znala je da to nije pravi odgovor. Nije, medjutim, znala koji je pravi.

    On ju je malo duze posmatrao, kao da ocenjuje koliko ga ona voli. Znala je da ne moze da prodje taj test. Serija je pocela.
    "Pocinje", srknula je kafu.
    On je skrenuo pogled sa nje i usmerio ka televizoru. Nije je vise pogledao do kraja te cetrdesete epizode. Onda su prebacivali po kanalima.
    "Sta si ti radio"?
    "Bio je Miroslav. Rekao je dvadeset devet puta "tamte vamte"."Koji lik". "Udavio me".
    "Bar si se zanimao brojanjem njegovih uzrecica".
    "Ma da".
    "A posao"?
    "Bice"...

    Nastavak na sledecoj strani!
    Poruku je izmenio A6quattro, 24.06.2007 u 19:10
    nomen est omen

Strana 3 od 5 PrvaPrva 12345 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Moja pesma je...
    Autor memento u forumu Muška kafana
    Odgovora: 41
    Poslednja poruka: 11.07.2015, 23:00
  2. Moja poezija
    Autor ljuba-trebotin u forumu Poezija
    Odgovora: 584
    Poslednja poruka: 05.03.2014, 13:51
  3. Moja dela na internetu
    Autor sasapet u forumu WWW
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 08.07.2012, 15:30
  4. Moja azbuka
    Autor DrinChe u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 24
    Poslednja poruka: 24.10.2009, 20:22
  5. Kćeri moja Aliji da l' da te dam?
    Autor SQUAW u forumu Društvo oko nas
    Odgovora: 59
    Poslednja poruka: 19.09.2009, 03:13

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •