Ja sam bio pravi gad kada sam bio mali. U tom mom vedrom i osuncanom svetu nije bilo mesta ni za koga drugoga osim za mene. Secam se dobro te opsedunotosti sobom, te perspektive, tog pogleda iznutra mene. Drugi me nisu zanimali, njihove patnje, njihov bol. NIsta, oni nisu ni postojali.
Secam se dobro kako sam u prvom razredu osnovne skole isprebijao drugara koji je kasnije postao vazan domaci kriminalac. Ali ja ga nisam zato isprebijao. Isprebijao sam ga zato sto se to Eli svidelo. Sa uzivanjem sam gazio po njegovoj nozi dok je on urlao, a Ela navijala za mene. Bas sam bio veliki gad. Hteo sa da me svi vole.
I to nije bilo sve. Nenavikao na bilo kakav nesklad sveta i sebe, zeleo sam da svet igra po mojim pravilima, da se igraju igre kakve ja volim da igram. Na kolektivne igre nisam davao ni pet para. Fudbal i to... Cak ni omiljena igra u nasem vrticu “Kauboja i Indijanaca” ostavljala me je hladnim. Narocito od kada sam video kako su “Indijanci” jednog uhvacenog “kauboja” naterali da pojede zaboravljeno psece ili ljudsko govno u nekom zavucenom grmu u jednom parku. Dvojica su ga drzala, a jedan je prineo govno na stapu. Ne secam se kako su mu otvorili usta.
Ostalo je da pamtim svoje cudjenje predstavom i zaljuljane grane visokih jela. Shvatio sam tada da je omiljena ljudska zabava nasilje, a da izvan nasilja verovatno nema nicega drugog. Da li sam se potrudio da pomognem zrtvi. Naravno ne, bio sam samo zacudjen, nisam razmisljao kako mu je, nisam ulazio u motive njegovih mucitelja...
Zakljucio sam da je bolje da ostanem po strani od svih igara koje imaju imena, kao “Kauboji i indijanci”, ili “Nemaci i partizani”, ili “fudbal”. Sve su te igre imale svoja pravila, i neko bi u njima na kraju nagrabusio, izgubio. U mojim igrama, u provlacenju po smecu, u paljenju zabranjenih vatri niko nije gubio, sve bese samo misterija, opasnost, istrazivanje nepoznatog. Kao kada smo gradili put, a decaci iz druge ulice porusili sve nase napore. Ili druzenje sa ludom bracom iz M. od kojih je jedan bio dominantan i drugoga kaznjavao teskim i ponizavajucim poslovima kao sto je kotrljanja kamenja i kopanje po smecu. O, kako su samo obojica u tome uzivali. A ja sam samo gledao, donosio zakljucke ne zeleci da ucestvujem u bilo cemu, ne zeleci da ucinim bilo sta.
Moj najbolji drug u to vreme bio je Z. Zajedno smo sabotirali uciteljicu. Dok su svi trebali da crtaju, mi smo zvrljali nebulozne sare po papiru. Kad je trebalo svi da horski pevaju mi smo kvarili pesmu nerazumljivim mumlanjem. To su bila moja najlepsa secanja.
Voleo sam da kvarim drugima igru, da izazivam haos, da pokvarim pravila, da uhvatim loptu rukom ispred gola. Nikada nisam razumeo pravila, nikada nisam shvatao smisao casova “fizicke kluture”, sletove, plesove. Da, plesovi su imali smisao jer to je znacilo bliskost i dodirivanje devojcica sto mi je od malena bilo jako zanimljivo. Sve drugo, bilo mi je uglavnom dosadno i stereotipno. Najvise sam voleo da se provlacIm po misterioznim starim podrumima, da se penjem po krovovima i po drvecu. Moj drugar Z. i ja imali smo citave mape sa ucrtanim podrumima i prolazima, kao i zidovima iz kojih se moglo stici iz jednog u drugo dvoriste. Ali malo ko je hteo sa nama da se igra. Z. je kasnije dusevno oboleo, a ni ja nisam daleko. Kada bolje razmislim moja licnost je jos u to doba pokazala znake devijantnosti koje ce je i odvesti na samu povrsinu drustvene svakodnevnice na kome lezi i danas.