Kletva
Ušao je u autobus, posle mnogo guranja. Jedva je uspeo da zauzme mesto. Autobus je bio ’’pilićar’’ crvenih sedišta. Po dva s desne strane, i po jedno s leve. Celo vozilo je smrdelo na... nije mogao da kaže na šta je tačno smrdelo, ali je smrdelo. I to poprilično, ali ipak podnošljivo.
On je sedeo na duplom sedištu s desne strane, i nije dao nikom da sedne pored njega. Hteo je da se razbaškari posle teškog dana u školi. Svaki dan u školi je bio težak, samo su neki bili teži od drugih, a ovaj je definitivno bio takav – petak, sedam časova, poslepodnevna smena, dva odgovaranja, tri kontrolna. Da, to je definitivno bila definicija teškog dana u školi. U svakom slučaju, to je sad bilo gotovo, i njega je baš bilo briga za školu. Želeo je samo da se vrati kući, legne u krevet i zaspi. Zvali su ga neki drugovi da večeras izađe s njima, ali ih je odbio. Spavanje je trenutno bila stvar koju je najviše želeo na celom svetu.
Glava mu je uporno padala na grudi, a oči su mu se sklapale. On izvadi mobilni, i poče da igra neku igricu. Bilo koju, samo da ne bi zaspao. Prošlog petka je propustio da izađe blizu svoje kući zato što se uspavao, pa je morao da pešači više od dva kilometra. Nije nameravao da dozvoli da mu se to ponovo desi.
Igrica mu je dosadila. Nije mogao više da je igra, pa je ugasio mobilni i vratio ga u džep. Pokušao je da gleda u predeo pored kojeg su prolazili, kroz prozor. Oblačna noć bez meseca i zvezda, kao i svetlo u autobusu, koje je pretvaralo staklo u poluogledalo, su mu to onemugućavali. A bilo je još vremena do ulaska autobusa u grad. I on nije imao čime da ubije to vreme.
Baš kad je hteo da skrene pogled s prozora, on ugleda neko svetlo u crnini noći. To nije bio neki grad, ne, svetlo je bilo previše blizu. I svakim trenom je bilo sve bliže. Uskoro je mogao da vidi da su to ustvari upaljeni farovi nekog kamiona, koji stoji okrenut prema asfaltnom putu, na nekom malom zemljanom puteljku koji je prolazio kroz njivu.
Iznenada, žamor desetina glasova u autobusu utihnu, on ih više nije čuo. Nije više osećao ni smrad, niti utrnulu nogu. Ceo um mu je zbog nečega bio potpuno usmeren prema farovima tog kamiona. Ceo svet oko njega je bio nevažan – škola, porodica, prijatelji. Nije ni osećao umor koji ga je do malopre potpuno ophrvao. Nešto mu je govorilo da mora da ode odavde, da pobegne iz ovog vozila od metala i gume, na bilo koji način. Da je tamo napolju neko kome treba pomoć. I da je on jedini koji tu pomoć može pružiti. Da je on svečana konjica koja treba da dođe u poslednjem času. ’’Onda je to prilično jadna konjica.’’ Pomisli on polusvesno. On nije baš bio neki atleta. Ustvari, bio je nikakav – imao je višak kila, mišići su mu bili mlohavi kao pita zeljanica, i zadihao bi se posle pretrčanih pedeset metara. Sve u svemu, nije bio baš neki spasilac. Ipak, znao je da to nije bitno. Da to nije ono što odlučuje. I da mora da dela uskoro, ili će propustiti šansu, a ima samo jednu.
Njegovo srce je tuklo kao ludo. Znojio se, iako je u autobusu bilo prohladno. On uhvati metalnu šipku za držanje koja je bila pričvršćena na sedište ispred njegovog. Bila je labava, i on proceni da bi mogao da je išćupa. A s obzirom da je bila dugačka oko metar, i teška barem dve kile, poslužiće svrsi.
On je uhvati i drugom rukom, pa povuče iz sve snage. Šipka izađe iz ležišta. ’’Odlićno, ’’ pomisli on ’’a sad, da je upotrebim.’’ I onda udari prozor it sve snage. Staklo se razlete po asfaltu i travi izvan autobusa. Svi su gledali u njega dok je iskakao kroz prozor u tamu noći, prekinutu samo zrakom svetla iz farova kamiona, baš kad su prolazili pored njega. On se nezgodno dočeka, i otkotrlja se u jarak pored puta.
Tek sad mu mozak proradi kako treba ’’Šta sam uradio! Kako ću se vratiti kući!? Koji sam ja idiot!’’ mislio je, čekajući da autobus stane i vrati se po njega, jer je to bilo za očekivati. Ali to se nije desilo.
On ustade i obrisa prašinu sa svoje odeće. Onda oseti neverovatan poriv da krene prema svetlu. I dalje je imao osećaj da nekome (njoj) treba pomoć, samo što je taj osećaj sad bio jači. On potrča prema kamionu kroz visoku travi koja mu je dosezala do kolena.
Ubrzo je izašao na puteljak obasjan farovima koji su ga zaslepljivali. On shvati da nije dobra ideja da bude ovako obnevideo, pa siđe s zemljane staze i nastavi da trči pored nje.
Još uvek je držao čeličnu šipku u ruci. Čvrsto ju je stezao, osećajući da će mu uskoro zatrebati.
Kad je stigao do kamiona on se pope u kabinu, samo da bi ustanovio da je prazna. ’’Zakasnio sam.’’ Pomisli, ali mu nešto reće da još nije kasno.
On izađe iz kabine i pogleda niz stazu koja je vodila kroz njivu do starog salaša. I video je dve prilike kako trče niz nju. Isprva mu se učinilo da je to samo jedna osoba, ali, kad je malo bolje pogledao ustanovio je da su ipak dve. Nije mogao da ustanovi koliko daleko su bili od njega, ali to i nije bilo bitno. On potrča da ih sustigne.
Jedna osoba (ona) je očigledno bežala ka salašu, očekujući da će tamo naći pomoć. Taj salaš je bio napušten već duže vreme. Druga osoba je očigledno jurila prvu (nju), i sustizala ju je. On potrča koliko ga noge nose. Nije osećao bol u kolenima, prazninu u svojim plućima, niti umor. Neka neznana sila ga je vodila, i pomagala mu. Trčao je kao nikad u životu. Činilo mu se da mu noge ni ne dodiruju zemlju. Možda i nisu. Plašio se da pogleda.
Sad kad se približio, video je da je onaj kome je trebalo da pomogne ustvari ona. Devojka, otprilike njegovih godina. Nije mogao da razazna kako ona izgleda u tami. Ali to sad nije ni bilo važno. Ono što ju je jurilo je samo ličilo na ljudsko biće. Bila je to dvonožna zver, potpuno prekrivena dlakom. Dugi krznati rep je mahao levo desno.
Oblaci se pomeriše, i otkriše pun mesec. Na svetlu, on bolje sagleda čudovišnu priliku. Šta god da je to bilo, imalo je gustu smeđu dlaku po celom telu, dva velika šiljata uha, i usta puna, kao žilet oštrih, zuba, koje je ugledao kad se zver na tren osvrnula. Dva prodorna crvena oka ga pogledaše na način na koji bi mačka pogledala miša koji nema gde da pobegne. On proguta knedlu, ali nastavi da trči.
Sad je takođe mogao da vidi i devojku bolje. Bila je lepa. Savršeno telo, duga crna ukovrdžana kosa, i prelepo lice, koje je ugledao kad se osvrnula da proveri da li je zver i dalje iza nje. Njegov pogled se susretnu s njenim. Ovo nije bio baš najromantičniji trenutak, ali je on nekako znao, u tom trenu, da je ona devojka za njega.
A onda oblaci ponovo zakloniše mesec, i mrak ponovo zavlada carstvom noći. Zver ju je sustizala, ona se umarala. A čudovišni stvor je izgledao kao da bi mogao da trči do sutra ’’E, pa mogu i ja!’’ pomisli on samouvereno. A na neki način, znao je da bi stvarno i mogao. Pretrčao je već pozamašnu razdaljinu, a nije se ni zadihao. Nije se ni oznojio. On se napregnu iz petinih žila i potrča još brže, iako nije bio siguran da je to moguće.
Uskoro, uspe da sustigne zver, baš kad je devojka posrnula i pala na zemlju. On udari, ono za šta je pomišljao da je vukodlak, metalnom šipkom po glavi baš kad se spremao da rastrgne žrtvu. To nije baš bilo efektivno. Šipka puče na dva dela, a vukodlak nije bio ni ozleđen. Bio je samo još više besan.
Ruka sa pet ubojitih kandži polete prema onom ko je razljutio njenog vlasnika. I, začudo, bi zaustavljena od strane dvostruko manje ruke, jednog šesnaestogodišnjaka. Ovo je bilo iskreno iznenađenje za vukodlaka. On pokuša da napadne levom rukom, ali i ona bi zaustavljena. ’’Neće moći vučko.’’ Reče on, i bi iznenađen sopstvenom hrabrošću i snagom. Nije znao šta mu je podarilo ovu snagu, ali je molio boga da potraje.
On onda zavrte obe vukodlakove ruke. Začu se zvuk pucanja, a zatim i mrvljenja, kad on stisnu vukodlakove šake. Dvonožna zver urliknu od bola i besa. Nije ovo očekivao. Mislio je da će lako rastrgnuti ovog jadnog čoveka. Taj jadni čovek mu je upravo lomio kosti. I sad, on uhvat vukodlaka za njušku, i stisnu je tako jako, da mu se zubi smrviše. Zatim on okrete glavu zveri i slomi joj vrat, ubivši je. Za svaki slučaj, on uze jedno parče slomljene šipke i njim probode srce vukodlaka. Krv šiknu, i čudovište ispusti svoj poslednji urlik. On zatim priđe devojci, koja je i dalje ležala na zemlji, i kleknu pored nje. Ona ustuknu.
’’Ne boj se.’’ Reče on ’’Neću ti ništa.’’ ’’Ko si ti?’’ upita ona. A on se istopi. Čak je i njen glas bio predivan. ’’Moje ime je Petar, a tvoje?’’ reče on, pomalo nesigurno, i pruži ruku, da bi joj pomogao da ustane. ’’Jelena.’’ Reče ona i prihvati njegovu ruku ’’Kako si to uradio?’’ upita ona ’’Kako sam šta uradio?’’ ’’Znaš ti šta. Kako si se rastosiljao onog vukodlaka?’’ ’’Veruj mi, ne znam ni sam. Vraćao sam se kući iz škole autobusom, i nešto mi je reklo da nekome treba pomoć. Ja sam razbio prozor, iskočio iz vozila u pokretu, trčao kao nikad u životu, i pobedio nešto, definitivno jače od mene. A kako, ne znam’’ on odahnu. Osećao se neopisivo umorno. ’’A kako si se ti zatekla ovde?’’ ’’Propustila sam autobus, pa sam stopirala do kuće. Neki tip s kamionom me je povezao. Kad smo stigli do ovog puteljka, on je počeo da se grči, pa je parkirao kamion ovde, i rekao mi da bežim. Prvo ga nisam poslušala, ali kad je dlaka počela da mu izrasta po licu, odlučila sam da ga poslušam. Sledeće što znam, juri me vukodlak, a onda vitez na belom konju dolazi i spasava me.’’ Ona se nasmeši ’’Pa, nisam je baš neki vitez, a i nemam nikakvog konja, a kamoli belog, ali pretpostavljam da si u pravu.’’ I onda, potpuno očekivano, oni se poljubiše. I tek tad, Petar oseti bol u svojoj desnoj šaci. Sitna ogrebotina na njegovoj nadlanici je krvarila. On to odbaci kao posekotinu od stakla. Za četiri nedelje, kad mesec ponovo bude pun, pokazaće se da je mnogo pogrešio. Kletva je sad na njegovim plećima. Kletva vukodlaka.