Moja Priča - Strana 5
Strana 5 od 5 PrvaPrva ... 345
Prikaz rezultata 61 do 70 od ukupno 70

Tema: Moja Priča

  1. #61

    Odgovor: Moja Prica

    Kletva


    Ušao je u autobus, posle mnogo guranja. Jedva je uspeo da zauzme mesto. Autobus je bio ’’pilićar’’ crvenih sedišta. Po dva s desne strane, i po jedno s leve. Celo vozilo je smrdelo na... nije mogao da kaže na šta je tačno smrdelo, ali je smrdelo. I to poprilično, ali ipak podnošljivo.

    On je sedeo na duplom sedištu s desne strane, i nije dao nikom da sedne pored njega. Hteo je da se razbaškari posle teškog dana u školi. Svaki dan u školi je bio težak, samo su neki bili teži od drugih, a ovaj je definitivno bio takav – petak, sedam časova, poslepodnevna smena, dva odgovaranja, tri kontrolna. Da, to je definitivno bila definicija teškog dana u školi. U svakom slučaju, to je sad bilo gotovo, i njega je baš bilo briga za školu. Želeo je samo da se vrati kući, legne u krevet i zaspi. Zvali su ga neki drugovi da večeras izađe s njima, ali ih je odbio. Spavanje je trenutno bila stvar koju je najviše želeo na celom svetu.

    Glava mu je uporno padala na grudi, a oči su mu se sklapale. On izvadi mobilni, i poče da igra neku igricu. Bilo koju, samo da ne bi zaspao. Prošlog petka je propustio da izađe blizu svoje kući zato što se uspavao, pa je morao da pešači više od dva kilometra. Nije nameravao da dozvoli da mu se to ponovo desi.

    Igrica mu je dosadila. Nije mogao više da je igra, pa je ugasio mobilni i vratio ga u džep. Pokušao je da gleda u predeo pored kojeg su prolazili, kroz prozor. Oblačna noć bez meseca i zvezda, kao i svetlo u autobusu, koje je pretvaralo staklo u poluogledalo, su mu to onemugućavali. A bilo je još vremena do ulaska autobusa u grad. I on nije imao čime da ubije to vreme.

    Baš kad je hteo da skrene pogled s prozora, on ugleda neko svetlo u crnini noći. To nije bio neki grad, ne, svetlo je bilo previše blizu. I svakim trenom je bilo sve bliže. Uskoro je mogao da vidi da su to ustvari upaljeni farovi nekog kamiona, koji stoji okrenut prema asfaltnom putu, na nekom malom zemljanom puteljku koji je prolazio kroz njivu.

    Iznenada, žamor desetina glasova u autobusu utihnu, on ih više nije čuo. Nije više osećao ni smrad, niti utrnulu nogu. Ceo um mu je zbog nečega bio potpuno usmeren prema farovima tog kamiona. Ceo svet oko njega je bio nevažan – škola, porodica, prijatelji. Nije ni osećao umor koji ga je do malopre potpuno ophrvao. Nešto mu je govorilo da mora da ode odavde, da pobegne iz ovog vozila od metala i gume, na bilo koji način. Da je tamo napolju neko kome treba pomoć. I da je on jedini koji tu pomoć može pružiti. Da je on svečana konjica koja treba da dođe u poslednjem času. ’’Onda je to prilično jadna konjica.’’ Pomisli on polusvesno. On nije baš bio neki atleta. Ustvari, bio je nikakav – imao je višak kila, mišići su mu bili mlohavi kao pita zeljanica, i zadihao bi se posle pretrčanih pedeset metara. Sve u svemu, nije bio baš neki spasilac. Ipak, znao je da to nije bitno. Da to nije ono što odlučuje. I da mora da dela uskoro, ili će propustiti šansu, a ima samo jednu.

    Njegovo srce je tuklo kao ludo. Znojio se, iako je u autobusu bilo prohladno. On uhvati metalnu šipku za držanje koja je bila pričvršćena na sedište ispred njegovog. Bila je labava, i on proceni da bi mogao da je išćupa. A s obzirom da je bila dugačka oko metar, i teška barem dve kile, poslužiće svrsi.

    On je uhvati i drugom rukom, pa povuče iz sve snage. Šipka izađe iz ležišta. ’’Odlićno, ’’ pomisli on ’’a sad, da je upotrebim.’’ I onda udari prozor it sve snage. Staklo se razlete po asfaltu i travi izvan autobusa. Svi su gledali u njega dok je iskakao kroz prozor u tamu noći, prekinutu samo zrakom svetla iz farova kamiona, baš kad su prolazili pored njega. On se nezgodno dočeka, i otkotrlja se u jarak pored puta.

    Tek sad mu mozak proradi kako treba ’’Šta sam uradio! Kako ću se vratiti kući!? Koji sam ja idiot!’’ mislio je, čekajući da autobus stane i vrati se po njega, jer je to bilo za očekivati. Ali to se nije desilo.

    On ustade i obrisa prašinu sa svoje odeće. Onda oseti neverovatan poriv da krene prema svetlu. I dalje je imao osećaj da nekome (njoj) treba pomoć, samo što je taj osećaj sad bio jači. On potrča prema kamionu kroz visoku travi koja mu je dosezala do kolena.

    Ubrzo je izašao na puteljak obasjan farovima koji su ga zaslepljivali. On shvati da nije dobra ideja da bude ovako obnevideo, pa siđe s zemljane staze i nastavi da trči pored nje.

    Još uvek je držao čeličnu šipku u ruci. Čvrsto ju je stezao, osećajući da će mu uskoro zatrebati.

    Kad je stigao do kamiona on se pope u kabinu, samo da bi ustanovio da je prazna. ’’Zakasnio sam.’’ Pomisli, ali mu nešto reće da još nije kasno.

    On izađe iz kabine i pogleda niz stazu koja je vodila kroz njivu do starog salaša. I video je dve prilike kako trče niz nju. Isprva mu se učinilo da je to samo jedna osoba, ali, kad je malo bolje pogledao ustanovio je da su ipak dve. Nije mogao da ustanovi koliko daleko su bili od njega, ali to i nije bilo bitno. On potrča da ih sustigne.

    Jedna osoba (ona) je očigledno bežala ka salašu, očekujući da će tamo naći pomoć. Taj salaš je bio napušten već duže vreme. Druga osoba je očigledno jurila prvu (nju), i sustizala ju je. On potrča koliko ga noge nose. Nije osećao bol u kolenima, prazninu u svojim plućima, niti umor. Neka neznana sila ga je vodila, i pomagala mu. Trčao je kao nikad u životu. Činilo mu se da mu noge ni ne dodiruju zemlju. Možda i nisu. Plašio se da pogleda.

    Sad kad se približio, video je da je onaj kome je trebalo da pomogne ustvari ona. Devojka, otprilike njegovih godina. Nije mogao da razazna kako ona izgleda u tami. Ali to sad nije ni bilo važno. Ono što ju je jurilo je samo ličilo na ljudsko biće. Bila je to dvonožna zver, potpuno prekrivena dlakom. Dugi krznati rep je mahao levo desno.

    Oblaci se pomeriše, i otkriše pun mesec. Na svetlu, on bolje sagleda čudovišnu priliku. Šta god da je to bilo, imalo je gustu smeđu dlaku po celom telu, dva velika šiljata uha, i usta puna, kao žilet oštrih, zuba, koje je ugledao kad se zver na tren osvrnula. Dva prodorna crvena oka ga pogledaše na način na koji bi mačka pogledala miša koji nema gde da pobegne. On proguta knedlu, ali nastavi da trči.

    Sad je takođe mogao da vidi i devojku bolje. Bila je lepa. Savršeno telo, duga crna ukovrdžana kosa, i prelepo lice, koje je ugledao kad se osvrnula da proveri da li je zver i dalje iza nje. Njegov pogled se susretnu s njenim. Ovo nije bio baš najromantičniji trenutak, ali je on nekako znao, u tom trenu, da je ona devojka za njega.

    A onda oblaci ponovo zakloniše mesec, i mrak ponovo zavlada carstvom noći. Zver ju je sustizala, ona se umarala. A čudovišni stvor je izgledao kao da bi mogao da trči do sutra ’’E, pa mogu i ja!’’ pomisli on samouvereno. A na neki način, znao je da bi stvarno i mogao. Pretrčao je već pozamašnu razdaljinu, a nije se ni zadihao. Nije se ni oznojio. On se napregnu iz petinih žila i potrča još brže, iako nije bio siguran da je to moguće.

    Uskoro, uspe da sustigne zver, baš kad je devojka posrnula i pala na zemlju. On udari, ono za šta je pomišljao da je vukodlak, metalnom šipkom po glavi baš kad se spremao da rastrgne žrtvu. To nije baš bilo efektivno. Šipka puče na dva dela, a vukodlak nije bio ni ozleđen. Bio je samo još više besan.

    Ruka sa pet ubojitih kandži polete prema onom ko je razljutio njenog vlasnika. I, začudo, bi zaustavljena od strane dvostruko manje ruke, jednog šesnaestogodišnjaka. Ovo je bilo iskreno iznenađenje za vukodlaka. On pokuša da napadne levom rukom, ali i ona bi zaustavljena. ’’Neće moći vučko.’’ Reče on, i bi iznenađen sopstvenom hrabrošću i snagom. Nije znao šta mu je podarilo ovu snagu, ali je molio boga da potraje.

    On onda zavrte obe vukodlakove ruke. Začu se zvuk pucanja, a zatim i mrvljenja, kad on stisnu vukodlakove šake. Dvonožna zver urliknu od bola i besa. Nije ovo očekivao. Mislio je da će lako rastrgnuti ovog jadnog čoveka. Taj jadni čovek mu je upravo lomio kosti. I sad, on uhvat vukodlaka za njušku, i stisnu je tako jako, da mu se zubi smrviše. Zatim on okrete glavu zveri i slomi joj vrat, ubivši je. Za svaki slučaj, on uze jedno parče slomljene šipke i njim probode srce vukodlaka. Krv šiknu, i čudovište ispusti svoj poslednji urlik. On zatim priđe devojci, koja je i dalje ležala na zemlji, i kleknu pored nje. Ona ustuknu.

    ’’Ne boj se.’’ Reče on ’’Neću ti ništa.’’ ’’Ko si ti?’’ upita ona. A on se istopi. Čak je i njen glas bio predivan. ’’Moje ime je Petar, a tvoje?’’ reče on, pomalo nesigurno, i pruži ruku, da bi joj pomogao da ustane. ’’Jelena.’’ Reče ona i prihvati njegovu ruku ’’Kako si to uradio?’’ upita ona ’’Kako sam šta uradio?’’ ’’Znaš ti šta. Kako si se rastosiljao onog vukodlaka?’’ ’’Veruj mi, ne znam ni sam. Vraćao sam se kući iz škole autobusom, i nešto mi je reklo da nekome treba pomoć. Ja sam razbio prozor, iskočio iz vozila u pokretu, trčao kao nikad u životu, i pobedio nešto, definitivno jače od mene. A kako, ne znam’’ on odahnu. Osećao se neopisivo umorno. ’’A kako si se ti zatekla ovde?’’ ’’Propustila sam autobus, pa sam stopirala do kuće. Neki tip s kamionom me je povezao. Kad smo stigli do ovog puteljka, on je počeo da se grči, pa je parkirao kamion ovde, i rekao mi da bežim. Prvo ga nisam poslušala, ali kad je dlaka počela da mu izrasta po licu, odlučila sam da ga poslušam. Sledeće što znam, juri me vukodlak, a onda vitez na belom konju dolazi i spasava me.’’ Ona se nasmeši ’’Pa, nisam je baš neki vitez, a i nemam nikakvog konja, a kamoli belog, ali pretpostavljam da si u pravu.’’ I onda, potpuno očekivano, oni se poljubiše. I tek tad, Petar oseti bol u svojoj desnoj šaci. Sitna ogrebotina na njegovoj nadlanici je krvarila. On to odbaci kao posekotinu od stakla. Za četiri nedelje, kad mesec ponovo bude pun, pokazaće se da je mnogo pogrešio. Kletva je sad na njegovim plećima. Kletva vukodlaka.
    I Dont Believe In God, and I'm proud if it.

  2. #62

    Odgovor: Moja Prica

    ČITULJA

    Siniša ja ustao u šest ujutro, kao i svakog dana. Polako se obukao, pa otišao do vrata. Otključao ih je, otvorio, pogledao da li ima nekog na ulici, i pokupio dnevne novine. Uvek bi prvo to uradio ujutro. Nije mogao da zamisli doručak bez dnevnih novina. S obzirom da je to bio lokalni list, pored dešavanja u zemlji i svetu, u njemu je bilo i podosta članaka o dešavanjima u čaršiji : Ko se venčao, ko je koga prevario, ko je dobio dete, ko je umro, i ostalo. Dok je jeo pržena jaja i slaninu, svoj standardni doručak, prelistavao je novine. Polako je jeo hranu i pio čaj da bi imao vremena da pregleda sve članke. Dešavanja u svetu nisu bila nešto zanimljiva. Na zapadu ništa novo, na istoku stare priče. ’’Politika, prepirka i teroristički napadi . Šta me se to tiče.’’ Pomisli on. Što se tiče dešavanja u zemlji to su uglavnom bila prazna predizborna osbećanja. Ovo ga takođe nije zanimalo. Siniša nije bio učlanjen u nijednu od nekoliko stotina postojećih političkih partiha i nije imao nameru da izađe na izbore. Znao je koja će stranka pobediti bez obzira na glasove. Politika te trenutno vladajuće stranke je bila : ’’Ako ne prođe na glasanju, proći će na brojanju.’’ Konačno je došao do dešavanja u varoši, kao i do trećeg pečenog jajeta i trinaestog parčeta slanine. Nažalost danas nije bilo ništa zanimljivo. Samo neke sitne čarke i tuče, neke akcije predsednika opštine i još svašta. Bla- truć. ’’Pa dobro’’ pomisli on završavajući zadnje jaje ’’još samo da vidim čitulje . Nadam se da nema nekog mog prijatelja u njima.’’ Prve dve strane je mirno pregledao. Kod sredine treće se umalo nije udavio zadnjim parčetom slanine. Smrtovnica koju je ugledao nije bila samo duboko uznemirujuća. Bila je potpuno iracionalna. Bila je njegova. Ime nije bilo problem, znao je još dva čoveka sa istim imenom i prezimenom kao on. Problem je bila njegova slika, datum rođenja i datum smrti. Ovaj poslednji je bio jučerašnji. ’’Ovo mora da je neka greška.’’ Pomisli on unezvereno ’’Samo neka greška u redakciji. Samo to. Ništa više.’’ U sred misli on shvati da je počeo da govori naglas ’’Smiri se. Smiri se.’’ Govorio je sam sebi ’’Otići ću do redakcije i tražiti da isprave ovu grešku. Da, to ću uraditi.’’ Nekoliko minuta kasnije užurbano je trčao praznim ulicama pod bledim jutarnjim nebom. Samo što nije trčao prema redakciji lokalnih novina. Trčao je prema groblju. Još uvek nije shvatao da trči, i gde ustvari ide. Shvatio je tek kad je stigao pred veliku, zarđalu kapiju groblja. Nebo je ovde izgledalo tamnije, a vazduh gušći. Polusvesno je prošao kroz kapiju i ušetao među redove mermernih nadgrobnih spomenika raznih oblika i boja. Brzim korakom je hodao prema mestu na kojem je trebalo da bude sahranjen. Zakupio je to grobno mesto još pre tri godine. Žalosne vrbe su se nadvijalo nad uskom stazom i šuštale na vetru. Siniša pomisli da su vrbe dobile svoj pridev pre zbog ovog šuštanja nego zbog položaja grana. Zaista je zvučalo kao da žale za nekim. Valjda su ih zato i sadili na grobljima. Da žale za mrtvima koje niko ne žali. Vrana je stajala na jednom spomeniku od crnog mermera. Pogleda ga, graknu i odlete. Učinilo mu se da je rekla ’’Mrtav si.’’ Skrenuo je desno i ubrzo došao do parcele na kojoj je bio njegov spomenik od belog mermera. Smatrao je da je bolji od crnog. Na nadgrobnoj ploči je trebao da bude samo datum rođenja i njegovo ime. Sada je tu bio i datum smrti. Zabezeknuto je pogledao i ostao tako nekoliko sekundi, da bi se zatim bacio na rastresitu zemlju ispred njega i počeo da je raskopava golim rukama. Začudo kovčeg je bio postavljen veoma plitko. ’’Tražio sam da tako bude.’’ Seti se on ’’Ako me slučajno sahrane živog.’’ Sklonio je svu zemlju sa sanduka i na tren oklevao, pa ga otvorio. Unutra je ležalo njegovo mrtvo i hladno telo. On podiže pogled u nebo i vrisnu iz sveg glasa, tako snažno da bi mu svaki drekavac pozavideo. Ko bi rekao da jedan duh može tako da vrišti.
    Poruku je izmenio The Gunslinger, 04.03.2008 u 20:35
    I Dont Believe In God, and I'm proud if it.

  3. #63

    Odgovor: Moja Prica

    Strah od mraka

    Polako je šetao ulicom prema svojoj kući. Auto mu je bio kod majstora, pa je bio primoran da peške ide, i da se vraća s posla. Ovo drugo mu se nije nimalo sviđalo. Radno vreme se završavalo u sedam, a u to vreme je već bio mrak. On se plašio mraka. Nije hteo to sebi da prizna, ali tako je bilo. Kad je bio mali plašio se raznih mrakova : mraka iz ormana, mraka ispod kreveta, mraka u podrumu, i tako dalje. Ali najviše se plašio noći. Ne same noći, već mraka. Lako bi mu bilo da je u potpunom mraku, u svojoj sobi. Ali da je napolju usred noći, to ga je plašilo. Taj mrak u kome se svašta može sakriti, a on je izložen sa svih strana, i nema gde da se sakrije. Sada, kad je odrastao, strah od svih mrakova je nestao. Osim tog jednog. I sada, dok se vraćao kući, preznojavao se od straha. Uporno je ubeđiveo sebe da nema čega da se plaši, i da niko nije iza njegovih leđa. Ali nije uspevao da sebe stvarno ubedi u to. Plašio se. Stalno se osvrtao, samo da bi iza sebe video praznu ulicu. To bi trebalo da ga smiri, ali bi samo pojačalo njegovu bojazan da je nešto iza njegovih leđa, i da samo čeka pravi trenutak da ga zaskoči. On ubrza korak. Srce mu je lupalo sve brže. Promrzle šake su mu se znojile. On ih stavi u džepove svoje debele jakne, da bi ih zaštitio od hladnog vetra. Ponovo se osvrnu, po ko zna koji put, i ponovo vide samo praznu ulicu osvetljenu slabim svetlom sijalica sa bandera. Nije bilo kuća pored puta. Fabrika u kojoj je radio je bila tri kilometra udaljena od mesta u kojem je živeo. Nije znao koliko mu još treba do grada, a onda ugleda tablu koju mu dade tu informaciju. Kilometar. Još jedan kilometar. Ovo je bilo olakšanje za njega. Još samo malo i biće u gradu. Tamo ima kuća, i ljudi, i svetla. Ne samo ovaj slabo osvetljeni put, i mračna šuma oko njega. U tom se negde u šumi oglasi sova. On se trže kao da je video samog đavola, a srce mu preskoći jedan otkucaj. ’’Samo sova.’’ Reče on umirujući sebe ‘’To je samo obična sova.’’ I nastaci da hoda. Onda opet začu neki zvuk. Ovaj je bio tih, skoro nečujan. I to definitivno nije bila sova. On odbaci ovo kao svoju izmišljotinu, ali se ipak osvrnu, i naravno, tamo ne bi nikoga. ‘’Samo umišljam.’’ Pomisli on, i ubrza korak. On pogleda u nebo pokušavajući da se umiri gledajući u zvezde i mesec. Samo se još više uznemiri videvši da je nebo prekriveno crnim oblacima. O pogleda ispred sebe, i prizor grada u daljini ga umiri. U želji da sazna koliko je satui, on izvuče ruku iz džepa i pogleda na svoj digitalni sat. Nije radio. ‘’Moraću da zamenim baterije.’’ Pomisli on odsutno. U tom trenu, on ponovo zaću onaj zvuk. I dalje tih, ali sad malo glasniji. Žmarci mu se spustiše niz kičmu, a hladnoća mu se uvuče u kosti. Po stoti put večeras, on se osvrnu, i po stoti put - ne vide nikog. Ovo mu se nije sviđalo. On nastavi da hoda. Malo mu je falilo da potrči. Zvuk se opet začu. Jače nego prošli put, ali ipak previše tih da bi ga razaznao. Ni ne primećujući, on potrča. Opet se ču taj zvuk. Ovaj put je bio dovoljno jak da bi ga prepoznao, ali on i dalje ne shvati čemu taj zvuk pripada, zahvaljujući panici koja ga je obuzimala. On potrča brže. Dok je protrčavao pored znaka, on na njemu pročita ime grada u kojem je živeo. Ima još oko pola kilometra od tog znaka, do prvih kuća. ‘’Ne smem da dozvolim da me uhvati!’’ ponovaljao je rečenicu sebi u bradu, kao mantru, kao molitvu neznanom bogu. On ponovo začu zvuk iza sebe, i ovaj put ga prepozna. Žvakanje. To je bio zvuk žvakanja. On se odupru strahu od toga što može da vidi ako pogleda iza sebe, i osvrnu se. Iza njega je bio čist mrak. A na njemu su bila džinovska usta, koja su se protezala u nedogled, sa hiljadama redova, kao žilet oštrih, crnih zuba. Ona se zatvoriše, pa ponovo otvoriše, i začu se to žvakanje. On shvati šta je mrak žvakao istog trenutka kad postavi sebi to pitanje. Žvakala su svetlost. Zato je iza njih bio mrak. Zato što su pojela svu svetlost iza sebe. A i dalje je jedu. I približavaju mu se. i sada je znao da nema veze čak i da stigne do grada. Zato što će ceo grad svejedno biti pojeden. U očaju, on vrisnu. A mrak sažvaka još jednu porciju svetlosti. Trčao je sve brže i brže, pokušavajući da pobegne od nepobitnog. Spotače se i pade. Mogao je da vidi samo tamu dok je bio usisavan u mračni tunel tih usta. A na kraju tunela nije bilo svetla, već samo mrak kojeg se tako bojao...
    I Dont Believe In God, and I'm proud if it.

  4. #64

    Odgovor: Moja Prica

    Polako, ali sigurno autobus se priblizavao kontrolnom punktu. Za koji trenutak vec, zastace predamom budni strazari otadzbine i na osnovu mojih nedostatnih dokumenata izvesce taj, za nih jedini moguci zakljucak. Moje stvari i moja buducnost ostace u ovom autobusu , a moje telo, moj zivot, sve sto sam inace ja, rasplinuce se u necijim zakrvavljenim ocima prepunim mrznje – poluglasno, sav u grcu razmisljao je Miroslav.

    Pogledao je nervozno nepoznatu devojku pored sebe koja je s potpunom mirnocom jela svoj sendvic. Za nju ovaj zastoj i nije znacio nista vise osim malog kasnjenja na putu. Na brzinu je Miroslav na parcetu papira napisao jedan broj telefona. Molim te, rece nepoznatoj devojci.
    Mene ce sada odvesti, jer ja sam dezerter, molim te, pozovi ovaj broj i kazi mojima da su me odveli, tu pise i moje ime. Pogledala ga je bez reci.

    Nije ni slutio da su se priblizili. U njegovoj glavi sva cula behu blokirana tupim balastom straha. Odjednom zacu nju kako tihim glasom govori:
    “To je moj decko, ne budite ga, celu noc je putovao”. Vojnik promrmlja nesto i krenu dalje, a Miroslav ostade da lezi u zagrljaju s Nepoznatom.

    Kada je autobus ponovo krenuo, kada vise nije trebalo da se pravi da spava, uspravi se i prstima mokrim od ledenog znoja priblizi njenu ruku svojim usnama. Hvala, hvala ti, tiho izusti kroz izgrizene usne Miroslav. Usne toliko zeljne mira...
    nomen est omen

  5. #65

    Odgovor: Moja Prica

    Ne znam kako se sve to dogodilo. Secam se ove rusevne kucice u senci visokih jablana. Povetarac je prevrtao lisce a sunce je blistalo u krosnjama. Nisam ni pomisljao da ce se tu, u tom korovom zaraslom dvoristu, tog obicnog prolecnog jutra sve toliko promeniti, sve zavrsiti.

    Ko sam ja? Onaj od pre ili onaj od sada?

    A ko sam to bio pre? Mozda covek, svakako preispoljni ludak, moralna nakaza, bednik. Sumnjao sam u logiku dnevne zapovesti, jezio se svakog jutra iznova dok je saobracajna buka bivala sve jaca i jaca i dok su automobili sve cesce rezeci kao zveri jurili mojom ulicom. Znao sam sta je to, nesposoban jedino da prihvatim, nesposoban da shvatim zrtvu vozaca. Otkud nemir u njima, zasto sve mora da se krece, otkud to ludilo, nervoza, odakle dopire to ritmicno tikatakanje i brujanje Stroja. Budio sam se i ja, trudio da budem kao i svi. Ustajao, doruckovao i dalje nosen strasnom sumnjom da je sva ta dinamika, citavo to rutinsko kretanje samo deo velikog mlina u kome se melju nasi smrtni zivoti.

    Da li sam trazio mnogo, jesam li zeleo nemoguce? Ne. U tupoj obicnosti, u tami bliskosti, u dodiru i razgovoru pronalazio sam smisao, grabio pozudno te trenutke ko je mi je ludilo obaveze tako surovo oduzimalo, otimalo, kao da se radi o zlocinu ili grehu. I svaki dan bivao je sumorno nedeljno predvecerje dok kao dete osecas da je sutra skola i da se ta glupa neugodnost ima dogoditi. I da nema opoziva i pomilovanja i da nastavak nevoljnog ucestvovanja sledi, bez obzira na tvoje ponasanje, bez obzira na to ko si i sta zelis.

    Biti sve drugo, samo ne biti vise covek, urlao je taj bol u meni. I naravno, ta prekomplikovana lista obaveza, te slike, taj cudni inventar ludila, te prinudne radnja. Osecao sam sve vise da ne mogu imati nista s tim, da to nisam ja, da je to strano mom bicu. Mom nesuvislom bicu koje ne zna, koje ne zeli da zna, koje samo zivi i postoji.

    A ko sam sada?

    Izvirujem da to dokucim. Gore je nebo i dalje plavo a vetar i dalje sumi u krosnjama, ali nista nije isto kao pre. Pokusavam da zamislim, pokusavam opet da se setim. Ponizen i prazan lutao sam ulicama predgradja sve dok se nisam umorio. Ta prohladna i nejasna noc. U grckom restoranu, pod slabim plavim svetlom visokonaponskog uredjaja za ubijanje insekata sedeli su ljudi za stolovima. Cekali narudzbu "za poneti", studirali jelovnik, gubili se u tisini, sanjali u praznini, osvajali oko sebe prostor. Trudili se da ostanu izolovani. Zalepio sam lice za izlog lokala. Bilo je u njihovim licima jos neceg, neceg dramaticnog, neceg onespokojavajuceg. Bili su kao kameni kipovi, bili su bledi, nematerijalni, onako sa grotesknim malim jelovnicima, ubijeni u pojamm nalik onim priljeznim studentima po bibliotekama. Studenti i studenktinje posvecene radu, oni koj ne posustaju i nemaju nista u sebi osim ambicije. E pa, gosti lokala licili su mi na te studente. Obuzeo me uzas. Trcao sam, padao a red kuca oko mene bese se pretvorio u beskrajan zid iz koga su kao zdrela zjapili otvori prozora i vrata. Onda je zid zamenio tunel. Nisam video nista, nisam znao vise nista, samo mi je jos prijao taj hladni nocni vazduh. A onda sam se iskljucio.

    Probudio sam se tu, na ovom malom proplanku okruzenim jablanovima. Bilo mi je hladno. I bilo je u tom prostoru oko srusene poljske kucice nekog mira, nekog prirodnog ustrojstva, neke pravde, slicno molitvi koja me cekala ceo zivot da je izgovorim. Ukus postojanja stvarao se u mojoj pljuvacki, tekao mojim venama. Oh, kako je slatko bilo to postojanje. Klonuo sam, cigle rusevine bile su vec tople od jutarnjeg sunca. Jedna ptica prolete i ja spazih malog sivog misa kako izviruje iz pukotine. Ta pukotina, ta rupa u dnu zida privlacila me je cudnim magnetizmom koji osecaju svi gubitnici. I sad mi pljuvacka ide na usta, i sad u tom promenjenom telu osecam slatki, omamljujuci ukus zivota. I sad, znam koliko sam srecan jer sam ziv.

    Ko sam ja?

    Onaj od pre par trenutaka ili onaj od sad. Ima li smisla da se pitam? U jazbini je toplo i dobro, ima li smisla da ucinim bilo sta? To zadovoljstvo datim, ta zahvalnost neznanim silama prirode sto mogu da vidim i da se setim, da poljubim i dodirnem. Upravo to me je ucinilo izolovanim od drugih ljudi, i samim tim slicnim drugim bicima, bez da sam to zeleo, bez namere da budem odvojen. Svet ljudi me zato i napustio, ispljunuo, kao gnoj, rutinski odlucno, bez zaljenja i pozdrava. Sada znam da sam i ja napustio njih, ne zeleci da sa stvarima delim dozivljaje i radujem im se. Da gutam satima punocu tisine, dozivljavajuci pasivno bitisanje kao vrhovnu milost prirode. Iz svog malenog stana gledam sam kako trepere zvezde, zaklinjuci im se da necu izdati velicanstvo kosmosa, hladnu srz mrtve materije kojoj cu jednom ponovo pripasti. Ali prah u meni jos je ziv, i radostan i zeljan zivota. Klanjanje abstraktnom konstruktu ciju namenu nisam shvatao bejah sasvim odbacio.

    Znam. Biti odbacen nije odraz plemenitosti, nego niznjeg duha, neke anomalije u sebi, nekog izvitoperenog poimanja stvarnosti, bolesti. Zato vise i nisam sam, porodica mi je vrlo brojna i nestasna. Razmnozavanje radja radost. Radost razbija rutinu. Takav je zivot.

    Ponekad me obraduju otpaci koje ostave izletnici, ponekad me uplasi grom ili sjajne macije oci u mraku. Provucem samo nos kroz pukotinu i mirisem vazduh, treba biti oprezan, ne zelim da neko zbog nepaznje nastrada. I njuh mi je sve bolji i bolji i postajem sve manje covek, a sve vise mis. Zbog toga sam jako ponosan.
    nomen est omen

  6. #66

    Odgovor: Moja Prica

    Odlucio sam da sve sto se moze bojkotujem sirom otvorenih ociju, uzdaha isprljanih telom.
    Zapecacenim usnama, izgubljenim nogama, rukama posutim iscekivanjem.
    Da bojkotujem promene besmislenih nadrazaja, ocekivanja i htenja vasih reci ili cutanja.
    Hocu da bojkotujem vas sve prepune zelje za pletenjem istog kruga koncima istih boja.
    Sadasnjosti, proslosti i buducnosti. Trenutka stanja vremena, dela razuma logike.

    Da bojkotujem u prvom redu samog sebe sto ne mogu bojkotovati sebe.
    Ostajem u delu gde pricaju price, basne i bajke i poklanjaju cvet za prelepo juce.
    Jutarnja kafa je odavno izgubila svoj miris sadasnjosti i mleko ne razbija crnilo.
    Lipa ispod prozora mirise na mokru zemlju i siri ustajalost.
    Hteli smo igre za decu, voznju po cirkusima, stopala na vrelom asfaltu

    Dobili smo samo poljubac za laku noc.

    Ona je rekla: izbaci me u jutarnje ludilo prvih zvukova automobila. Teretnjaka na auto-putevima,
    kamiona pored nepoznatih sela na krosnji kroz vetar, medju gradove kraj dzungle. Oslobodi me se.
    Tu negde meri se vreme sekundama i minutima tamo negde meri se glagolima radnje.

    Ovde sada, vreme se meri dogadjajima i mi nemamo sat u kuci i ne komuniciramo recima.
    Mi smo lutke iza prozora koje skilje na jedno oko.
    Ja sedam Ona ustaje. Ti jedes Ja pijem. Ja odlazim Ti dolazis. Vi govorite Ja cutim.

    I jedina zajednicka stvar koju imamo je neznanje da vreme je samo relativan pojam.
    nomen est omen

  7. #67

    Odgovor: Moja Prica

    Pokret...i tamne senke skliznuše u jarugu. Previše duša da se uspešno i brzo sakriju ali,.. nije prvi put raditi nemoguće. Napetih čula i u iščekivanju da opasnost prođe ili da nečiji uzdah nas oda...polako "vrtim film".
    Još malo...i napaćene duše ćemo smestiti na bezbedno. Zapovednik Marijan će najzad biti sa suprugom. Nas nekoliko ćemo opet biti "bezimeni" i svak sa samim sobom.
    Izmučenu srpsku nejač ipak uspesmo da bezbedno smestimo i predamo nekoj jedinici da ih prebaci negde gde mogu započeti novi, bolji život. Nisu se ni "javili" iako je dosta njih u jako jadnom stanju. Valjda ih je želja za slobodom vukla dalje i dala im snage da budu tihi da bi opstali....ko zna ?
    Nekoliko hrvatskih žena nastavlja sa nama...idemo ka Marijanu.
    Nemo sam posmatrao njegov susret sa suprugom. Koliko zatomljenih osećanja...a opet srdačno. Ona...tupog pogleda i odsutna...on srećan što je barem živa. Ima on ljubavi u sebi da zaleči sve njene patnje i strahove...koliko god vremena bude bilo potrebno.
    U njegovoj zemunici, dok se moja ekipa malo odmara sretna što smo uspeli, ispijam Zvečevski konjak, otvoren specijalno zbog mene. Gledam ga...shvatam koliko smo svi "isčupani" iz svojih života i prinuđeni da ovaj pakao prođemo. Na silu se osmehnuh...on meni i mojima vidi samo oči. Sve ostalo je namazano i pokriveno maskirnim bojama. Ipak...zahvalan nam je.
    Negde u uglu zapišta radio stanica...i zvuci šifrovane poruke. Mahnu mi...i ode da je primi i dešifruje. Vratio se posle par minuta iz ćoška...sa zabrinutim licem i parčetom papira na kojem je preveo poruku. Pružio mi je. Pročitah je...ne rekoh ništa...adrenalin šumi u ušima ali se na meni ništa ne vidi. Podigoh lice...i uputih mu upitan pogled.
    "Ovi moji...se ponovo udružili sa onim nekrstima"-besno je udario šakom po kolenu. "Naređenje je da u 24h pohapsim sve srbe na mom prostoru...pročitao si ga".
    Tišina...nožem da je režeš. Polako povlačim dim cigarete..dok gutljaj konjaka klizi niz grlo...paleći sve za sobom. Lenj pokret...a skriva oprugu u meni.
    "Pokupi momke...i idi! Oni neka se mire...ja znam ko mi je ženu izvadio iz logora nekrsta!"
    Ustajemo obojica...pruža mi ruku. Dok je muški stežemo jedan drugom tiho je rekao: - Hvala ti...ja ovo ne zaboravljam.
    -------------------------------------------------------------------------
    Par sati kasnije...se vraćam svojoj porodici. Porodici koja pojma nema šta sam tu noć preturio preko glave...i nikada neće ni znati kao što i za druge misije nije znala. Dvostruki život. Brak mi se raspada...i ništa što je u mojoj moći to ne može da promeni.
    Setih se očiju i osmeha Marijanovog...sretnog što mu je žena živa. Njih dvoje će uspeti...vredelo je mog truda.

  8. #68

    Let, priča

    LET


    U podne, na cuvenom gradskom trgu, dok su jeli sladoled, njoj se probudi slatki svrab medju bedrima. Poznavali su se tek nekoliko sati, od jutra. Gledala ga je netremice zeleci da se utopi u njegovim lepim ocima. Njena je zelja bila velika. Osecala je tu slast u celom stamenom telu, ali se trudila da je prikrije.
    On je pazljivo razgledao trg. Svidjao mu se. Svoje cudesno mirne oci usmeravao je lagano i pazljivo na sve cetiri strane. Cak je nekoliko puta pomerio i stolicu kako bi video sve u krug. Upijao je svaki detalj. Divio se. Na zapadnoj strani, u senci, stajalo je nekoliko kocija. Na istocnom delu bili su slikari portretisti. Jata golubova sletala su u jatima na prostrani plato. Tamo su ih deca radosno hranila. Bilo je mirno. Neobicno za tako lep i poznat trg razmisljao je trgnuvsi se cuvsi njene reci.
    - Za vreme rata bio je potpuno porusen.
    On ne odgovori. Nakon krace pauze ona nastavi:
    - Obnovili su ga prema fotografijama i secanju - objasnjavala je misleci da ce to njega kao mladog profesora interesovati.
    Bio je cutljiv. I dalje. Odsutan. Da joj se nije svidjao verovatno bi se naljutila. Je li moguce da ga ona ne interesuje, da mu se ne svidja?
    - Sta da radimo? - upitala je kada ju je izdalo strpljenje.
    - Ne znam. Sta predlazete? - pogledao ju je smeseci se. Kao da se probudio iz sna.
    Od jutra su setali gradom. Posetili su sva znacajnija mesta. Ona mu je sve objasnjavala. On je pazljivo slusao, divio se i snimao svojim fotoaparatom. Prvi put je u njenom gradu. Za njega je sve bilo nepoznato i zanimljivo.
    - Imam mali stan na kraju grada, daleko odavde. Mozemo otici tamo ako obecate da cete biti dobri...
    Nasmejala se vragolasto zeleci da on prihvati.
    I on se nasmejao. Promatrala je njegovo skladno telo, meke ruke na stolu i malje na grudim. Bas joj se svidjao. Imao je nesto zagonetno u sebi.
    - Ne mogu vam to obecati - rece samouvereno.
    Ipak su otisli u njen stan. Nalazio se u jednoj modernoj cetvrti petnaestak kilometara od centra, u jednoj od onih visespratnica kakve su masovno gradili posle rata. Bio je ispunjen knjigama. Kada se uz pice zvuci njemu drage pesme razlegose po sobi i kada ona sede pored njega na lezaj, on pozele da je zagrli. Uz razgovor otkrivao je neke lepe stvari kod nje: nezne ruke, lepo oblikovane prste, obla kolena zenski skupljena ispod lagane letnje haljine, velike cvrste grudi...
    Tela su zadrhtala, a obostrani nagon bivao sve jaci.
    Uvijala se i mazila kao macka. Kao da je zelela da ta igra poljubaca i milovanja traje sto duze. On je zeleo da sto pre oseti slast i dubinu njene rasekline, da je ispuni.
    - Pusti, sama cu - rece kada on pokusa da joj skine haljinu.
    Otrcala je u kupaonicu. Culo se pljustanje vode. On je sedeo napet i slusao muziku cekajuci da se vrati. Nemalo se iznenadio kada se potpuno naga pojavila pred njim. Bila je jaca nego sto se to cinilo u haljini. Njene dojke su bile tako velike i mlade i on ne izdrza: zagrli ih i zagnjuri glavu medju njih. Medju nogama je imala toliko dlaka sto ga zacudi. Citav breg, suma, mala veverica...
    Prodirao je snazno, muski, dok je ona isprva tiho, pa sve jace i jace uzdisala, stenjala i saputala.
    - Ah, letim, letim, letim...


    J.Đ.
    Ko ti je ukrao zvezde iz očiju, Ana?

  9. #69

    Odgovor: Moja Priča

    Laži me

    Opet su se sastali danas, tajno i ljubili se i molovali. Bilo je devet uveče, negde u nekoj sporednoj ulici, nekom budžaku. Posle nekih deset minuta ona je otišla, i on je ostao tamo sam. Stajao je naslonjen na zid makar još toliko.

    Nije znao da li ga samo zavlači, ili ju je možda zaista briga. Pričala mu je svašta, šaputala na uvce kad su bili sami, nije znao šta je od toga istina. Nije znao da li je išta istina.

    Oboje su se dogovorili da sve sakriju, da se ponašaju kao da se ništa nije desilo ali nisu mogli. Bilo je to jače od njih – mladi su, lepi, napaljeni. Nisu mogli da se suzdrže.
    Prvi put je bilo na nekoj žurci, ne seća se više ni kojoj. Davno prošlo vreme...pre mesec dana. Zna samo da su oboje bili mortus pijani, i da su se povatali, i da su nekako završili u nekoj praznoj sobi.

    Bili su zajedno te noći, i sutra kad su se probudili jedno pored drugog, goli, nisu znali šta da rade. On se uspaničio. Znao je šta su radili, sećao se šta su radili, ali to je bilo pogrešno. Sinoć…sinoć mu nije izgledalo pogrešno.

    Ona se nije uspaničila kad se probudila. Sumljao je da nije ni bila pijana sinoć, ali to nije mogao da zna. Smirila ga je, i rekla mu da je sve u redu „Desilo se šta se desilo. Bilo je šta je bilo. I to je to.“ Rekla je, bez emocije u glasu „Bilo smo pijani. Sutra valjda možemo da se ponašamo kao da se ništa nije desilo…najbolje bi bilo da niko ne sazna.“ Složio se tu s njom. Niko nije smeo da sazna za ovo – nije mogao ni da zamisli šta bi se desilo kad bi neko, sačuvaj bože, saznao.

    Bilo bi lakše da se ne viđaju svaki dan, ali ovako…ovako je bilo i preteško. Povatali su se u školskom WC-u već sutradan, nisu ni znali šta ih je spopalo. Malo im je falilo da u toj kabini urade i nešto više od toga, ali su se suzdržali. Razišli su se bez reči, bez pogleda.
    Ceo taj dan nije mogao da misli ninašta drugo osim nje. Nikad o njoj nije mislio na taj način, ali sad nije mogao da misli nikako drukčije. Sećanja na to veče su mu i dalje bila sveža u glavi, i bilo mu je teško da ih potisne. Digao mu se nasred časa, ali srećom nije morao da ustaje s mesta.

    Pomislio je da će to vremenom prestati, ali nije. Svaki dan, svaki čas, bežao je od nje čim bi je video, a onda bi je tražio pogledom. Kad bi im se oči susrele pogledao bi u drugom pravcu, i opet pobegao.

    Izašao je da prošeta, deset uveče, nije mogao da spava. Sreo je nju. Bez ikakvog razloga, bez ikakvog smisla, sreo je nju. Stajali su tako na ulici osvetljeni slabom mesečinom i uličnom svetiljkom koja je treperila.

    Završili su u nekom mračnom sokaku. Nisu rekli ništa jedno drugom. Ona ga je uhvatila za ruku i povela, a on se nije protivio. Na kraju krajeva, što bi?

    Vatali su se i ljubili dobrih petnaestak minuta ali ništa više od toga. U nekom trenutku ona je prosto otišla, bez pozdrava, bez reči, kao i uvek. On je ostao tamo još neko vreme, i još je osećao njeno telo pod svojim rukama.

    Bilo je tako još nekoliko puta, bez reči, bez pogleda, samo čista požuda. Svaki put došli bi taman tamo gde treba, i ona bi otišla, ostavila ga. Želeo ju je toliko da je to bolelo.
    Odlučio je da joj kaže šta misli, svake večeri kad bi išao da se sastane s njom, odlučio bi to isto. I svake večeri bi zaboravio na to čim bi osetio njeno telo pod svojim rukama.
    Našao ju je na školskom odmoru, želeo je da je poljubi tamo pred svima, da pukne bruka, viša ga nije bilo briga. Ipak, nije to uradio „Ajd samnom!“ to je bilo sve što joj je rekao. Uhvatio ju je za ruku i ona je pošla s njim.

    Odveo ju je u neku praznu učionicu da joj kaže. Jezik mu se zavezao isprva, a sva krv mu je pojurila tamo gde ne treba. Koža mu je gorela, sav se preznojio, ali se na kraju nekako pribrao.

    „Šta je ovo?“ rekao je „Šta je ovo što imamo?“

    Nije mu odgovorila. Samo je gledala u njega belo.

    „Reci mi šta je ovo, molim te, ja ne mogu više ovako.“ Glas mu je drhtao, nije želeo da priča s njom, želeo je da radi nešto drugo. Jedva se zadržao da je ne poljubi, da zatvori svoja brbljiva usta i samo se prepusti.

    „Reci mi…reci mi da ovo nije ono što mislim da je...“ ona je samo ćutala i gledala ga prazno, kao da ne razume o čemu on priča „Reci mi da osećaš ono što i ja, ne samo…samo ovo. Reci mi da me voliš kao i ja tebe. Makar me laži ako…“ nije mogao da završi, nije mu se dalo. Poljubio ju je.

    Otrgla se od njega „Da, ovo je samo to.“ Rekla je hladno, dok je on stajao tamo kao budala „Nisam zaljubljena u tebe, samo…znaš.“ To je i bio odgovor koji je očekivao, ali se ipak budalasto nadao. „Ako želiš išta više onda…“

    Na trenutak je samo ostao tako, bezveze buljeći u nju. Pribrao se nekako, namestio kragnu a sa njom i neku napižđenu facu , klimnuo glavom i izašao u žurbi.

    Sela je na jedan od praznih stolova, zaronila lice u šake i zaplakala. Bolelo je kad mu je rekla da ga ne voli. Bila je srećna kad je shvatila šta je rekao, kad je shvatila da i on nju voli, da za njega sve ovo nije samo to…i onda mu je rekla ne.

    Nije znala zašto. Volela ga je već…dugo. Nije znala od kad. Nije znala kad je prestala da ga vidi samo kao prijatelja, kad je to osećanje postalo nešto više.

    Kad je rekao to što je rekao…zamrzla se. Uplašila se. Šta da kaže, kako da mu odgovori? Pokušavala je da ovo ostane samo to što je bilo, da ne ode dalje od onoga gde je otišlo te noći kad su oboje bili pijani k’o crna zemlja, pa čak ni dotle. Makar to, ako ne mogu da prekinu.

    A on je i dalje stajao ispred vrata, čekao da ona izađe, ali nije izašla. Zvono je zazvonilo i on je otišao. Ona nije. Ostala je tamo još dugo. Prestala je da plače, samo je gledala u prazno. Da je samo izašla, oprostio bi joj je, poljubio i rekao da ga nije briga, ali ona nije izašla. Bojala se da će ga pogledati u oči i tamo naći samo prezir.

    Bežao je od nje ostatak dana, i ona od njega. Ali nekako su bežali na ista mesta, nekako su se uvek nalazili i onda opet bežali. Kao da su nesvesno bežali jedno drugome u naručje, jer nisu znali išta drugo.

    Kad se vratio kući pozdravio je roditelje i odmah pojurio u svoju sobu. Trebalo mu je da bude sam.

    Desetak minuta posle njega stigla je i ona. Zadrhtao je kad je čuo njen glas kako pozdravlja njihove roditelje, kao da je sve u redu. Zvučala je isto kao on. Otišla je u svoju sobu, odmah pored njegove, čuo je vrata kad su se zalupila.

    Sedeo je na krevetu s leđima naslonjenim na zid. Taj tanki zid je bio sve što ih je delilo. Skoro da je mogao da čuje njen dah. Legao je, pokrio se ćebetom, stavio jastuk preko glave i okrenuo se na drugu stranu. S druge strane zida ona je tiho jecala, tiho, da on ne čuje.
    I Dont Believe In God, and I'm proud if it.

  10. #70

    Odgovor: Moja Priča

    Skinuta vrata, kao da se otkinulo parče pravougle zakrpe. Kroz odrpanu haljinu nazire se zapušteno intimno rublje i put klošarke. Soba. Brdo kutija, knjiga. Većinom nesklopljene, police se ježe uz hladne belonapuderisane zidove. Jedan od njih, najkrhkijeg zdravlja, ružno je osut zelenim pegama do ravne linije sustalosti osvajačkih ambicija vlage. U strahu od kužnog zadaha i preteće prehlade, uz njega, jedva ga dotičući, oslanjajući se na bogaljastu nožicu, bicikl, izdušen od samovanja i nebriženija. U kutijama, po knjigama, na policama, u sanduku, na stočiću, nesložene, otkrivene ili umotane salvetama, drangulije, sijaset. Čame. Čekaju, kad će izaoblačnim rukama dovedene u red, ljupkošću da ozare sobu. Po zapostavljenim uglovima, mrtvozvuki, prebivaju pauci. U njihovim mrežama zapleteno je sve što zaboravljam, ili o čemu ne želim išta da znam. Između kutija i bicikla povelik sunđer, zašuškan i brižno pokriven ćebadima. Na spužvastom mu telu, u sred haosa, ponekad utihnem. Tad osetim pritajeno vibriranje, tople, mile pulsacije iz središta srca. Kroz dronjke pohabane pseudoegzistencije promoli se golotinja života.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

Strana 5 od 5 PrvaPrva ... 345

Slične teme

  1. Moja pesma je...
    Autor memento u forumu Muška kafana
    Odgovora: 41
    Poslednja poruka: 11.07.2015, 23:00
  2. Moja poezija
    Autor ljuba-trebotin u forumu Poezija
    Odgovora: 584
    Poslednja poruka: 05.03.2014, 13:51
  3. Moja dela na internetu
    Autor sasapet u forumu WWW
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 08.07.2012, 15:30
  4. Moja azbuka
    Autor DrinChe u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 24
    Poslednja poruka: 24.10.2009, 20:22
  5. Kćeri moja Aliji da l' da te dam?
    Autor SQUAW u forumu Društvo oko nas
    Odgovora: 59
    Poslednja poruka: 19.09.2009, 03:13

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •