Moja Priča - Strana 4
Strana 4 od 5 PrvaPrva ... 2345 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 46 do 60 od ukupno 70

Tema: Moja Priča

  1. #46

    Odgovor: Moja Prica

    ... Bio je tako letargican. Lenj. Mrzovoljno je ustao i otisao do WCa. Sedela je sama i osecala se dobro. Svuda oko nje bio je vazduh. Disala je lakse. Odlucila je da je doslo vreme da ga ostavi. Vratio se i seo pored nje.
    Da, bila je sigurna. Njegovo prisustvo ju je gusilo. Bilo joj je jako zao, ali nije videla drugi izlaz. Mozda da se razidju na neko vreme, pa vide kako ce im biti. Uvek je znala da nove civilizovane tvorevine u ljubavi nisu nikad pokazivale rezultate, ali bio bi to, ako nista drugo, bezbolniji kraj.

    Ujutro je otisla na posao. Posle posla se nije vratila kuci.
    Prvo vece provedeno u hotelskoj sobi setila prve stvari koju je kod Njega volela.
    Drugo vece je neki dasa hteo da je vodi na veceru, pa se setila druge stvari koje je kod Njega volela.
    Trece vece su imali incident u bolnici, pa se setila i trece stvari koju je kod Njega volela.

    Cetvrtog dana je otisla kuci.
    Otvorio je vrata.
    "Zdravo".
    "Zdravo".
    "Je l' mogu da udjem"?
    "Mozes". Sklonio se sa vrata i ona je usla.
    Skini naocare.
    Skinuo je naocare. Ona je ugasila je svetlo i podigla roletne.
    "Zasto to radis"?
    "Zato sto sam se vratila kuci".
    "Samo tako"?
    "Nije samo tako. Razmisljala sam. Pokajala sam se. Vratila sam se da trazim tvoje oprostenje".
    "Ali umesto toga, pocela si da pravis razmestaj po kuci".
    "Samo sam podigla roletne".
    "Zar mislis da se moze lako preci preko toga"?
    "Ne moze".
    "Dabome da ne moze. Mogao sam se ubiti juce".
    "Drago mi je da nisi".
    "Sta bi radila da jesam"?
    Ucutala je. Onda mu je prisla i cvrsto ga zagrlila.
    nomen est omen

  2. #47

    Odgovor: Moja Prica

    Sedela je na klupi i jela cips. Onda se pojavio On i seo pored nje. Pogledala ga je. Bio je kao neki frajer, sta li.
    "Sta si ti"? upitala ga je.
    "Znam sta nisam".
    "Sta"?
    "Najbrzi mis u celom Meksiku".
    "Los fazon".
    "Ja sam los, bejbe. Ja sam los".
    "Vidim".
    "A ti si neka opasna klinka"?
    "Aha".
    "Sta radis sama na groblju"?
    "Sahranila sam roditelje".
    "Sta im se desilo"?
    "Jako su se voleli".
    Zacutao je.
    "A zasto si ti na groblju"? upita Ona. Ipak je izgledao nekako fin pomislila je...
    "Ne znam kako da objasnim. Nije neki jednostavan razlog ko tvoj"...
    "Blago meni".
    Opet je zacutao, ali posle malo tisine progovori.
    "Dosao sam da pitam mrtve da mi daju neki savet. Oni su se naziveli i znaju dosta toga, pa sam mislio da mi objasne dve - tri".
    "A ako budu mogli i cetiri" - rekla je. Bio je to fazon njenog oca, a i on ga je maznuo od nekoga.
    "Cetiri zvuci ok".
    "Dobro, pa je su li ti rekli sto god"?
    "Ne".
    "Dobro je".
    "Jeste".
    "Mogu li da ti kazem nesto iskreno?"
    "Shoot".
    "Molim?
    "Kazem reci".
    "Malo sam se pogubila. I used to know someone who used to say things like that".
    "Verovatno je gledao previse americkih filmova, kao i ja".
    "Jeste".
    "I"?
    "Sta i"?
    Sta si htela da mi kazes?
    Da si opicen".
    A to.
    "Da, opicen sam".
    "Pa, znam.
    "Vidim da znas".
    "Ti sve vidis"?
    "Hm, to mi je neka losa navika sa kevine strane".
    "I sta ces sad bez matorih"?
    "Ne znam, a sta ti radis"?
    "Kradem".
    "Bogu dane"?
    "Izmedju ostalog".
    "Sta je ostalo"?
    "Ostalo je pola sata do ponoci, podjimo pre nego sto se vampiri prikljuce razgovoru".
    "Bojis se"?
    "Naravno".
    Pogledala ga je ponovo, bas joj je nekako delovao fin. Ali mnogo smotan.
    Mislim da cu se zaljubiti u njega - smesila se dok su drzeci se za ruke nestajali u obrisima zvezdane noci.
    nomen est omen

  3. #48

    Odgovor: Moja Prica

    Godinama je N. ziveo sam. Bila je to najteza stvar na koju se u zivotu navikao. Pustio je bradu, citao knjige, i bavio se jedinom preostalom strascu u svom zivotu: projektovanjem mostova.
    Prvi put tog meseca telefon je zazvonio.
    "Tata".
    "Shoot".
    "Mama je bolesna".
    Covek misli da je na dnu, i dok ne padne jos nize i ne zna koliko mu je bilo dobro. Cerka ga je retko zvala, uglavnom kada bi joj nesto trebalo, a sa zenom nije razgovarao vec sedam godina. Cerka nikad ne bi pominjala mamu u njihovim razgovorima, a on nikada nije pitao. Ovo sto mu je upravo rekla ukopalo ga je, ne do dna, nego pod zemlju. Jasno mu je bilo da nije rec o nekakvoj kijavici, a slutnja koja ga najednom obuzela pokazala mu je koliko je stvarno voleo tu zenu.
    "Sta je u pitanju"?
    "Nekakav rak, doktori kazu da joj nije ostalo vise od mesec dana".

    Sat vremena kasnije usao je u bolnicku sobu i video je kako spava u krevetu.
    Sedam godina je nije video, i sedam godina je svaki dan na nju mislio. Ali, to sada nije bitno. Lezala bleda i slaba, ali lepsa nego bilo ko. Prisao je krevetu i seo na ivicu. Posmatrao je dok je spavala. Sedam godina su ga oci bolele sto je ne gleda. Iz nekog razloga suze su mu lile niz obraze neprestano, a nije plakao. Gledao joj je ruke i plasio se da ih dodirne. Mogao je, spavala je, ali nije. Jednostavno zato sto je i samo gledanje bilo previse. Posle sat vremena se smirio, i prvi put posle sedam godina sklonio pogled sa nje, trepnuvsi. Dodjavola, pomisli, mada ona to nije volela. U tom trenutku je otvorila oci, kao da ga je cula. Tek kada su im se pogledi sreli, setio se svega. Sve uspomene su ga preplavile kao razjarena bujica, od prvog puta kad je pogledao u oci, preko svih njihovih dana, do poslednjeg puta kada je video, pre sedam godina, ljutu i uplakanu.
    "Trazila sam da te vidim".
    "Dosao sam".
    "Znala sam da ces doci".
    Takva je ona bila. Sve je znala. Nikada nisam upoznao zenu kao sto je ona - proslo mu je kroz glavu. Onda su zacutali i gledali se.

    Posle dugih sat vremena usla je sestra i obavestila ga da je vreme posete zavrseno.
    "Nisam ja poseta rekao je. "Ja sam bolesnik".
    Zbunila se malo, pa joj objasnio: "Salim se samo, mada ne idem nikud odavde, nemoj ni da se trudis da me oteras".
    Stajala je jos malo zbunjena, ali onda je videla da se ne sali, pa je otisla i nije ih vise uznemiravala.
    Narednih devet dana presedeo je pored kreveta. Par puta su ga pokusali oterati, sto doktori, sto prijatelji, i on stvarno nije znao kakvo to ima lice, ali dovoljno je bilo da ih pogleda pa da ga ostave na miru. Ocekivao je da ce ga Ona ubedjivati da ode, ali nije. To je za N. bio pouzdan znak da ce stvarno umreti...
    nomen est omen

  4. #49

    Odgovor: Moja Prica

    ... Ispostavilo se da ce njena smrt biti vrlo bolna i spora. Nesto sto nagriza mozak, pa gubi se svest i razum, prvo polako, pa sve cesce i onda dodje - kraj. Kada je N. stigao to je vec pocelo. Desilo se da joj nesto prica, a onda shvatio kako ga ne cuje. Poceo je da je drma i doziva, a ona je bila nepomicna.Cinilomu se da ga te prazne i nepomicne oci posmatraju. Prvi put se bas uspanicio. Sestra mu je rekla da ne mogu nista drugo nego da cekaju. Onda bi posle par sati dosla sebi. Bilo je kao da umire svaki dan. A on je umirao sa njom. Svaki put kada bi dosla sebi pricala je o ogromnom bolu koji oseca pri svakom napadu. Bila je vidno izmorena i namucena i morala je mnogo spavati. Ni jednom nisu razgovarali o onome od pre sedam godina, niti o bilo cemu iz proslosti. Nisu razgovarali ni o poslednjih sedam godina. On nije znao sta je radila, a ona je verovatno znala sve o njegovom zivotu bez nje. Takva je ona bila. Jedna jedina.

    Devetog dana se probudila i rekla mu:
    "Molim te da ne dozvolis da me ubije ova bolest".
    Tada je pruzio ruku i dodirnuo njenu. Prvi put posle sedam godina, kada mu se otrgla iz ruku i otrcala placuci. Uhvatila mu je ruke i povukla k sebi. Zagrlio je i zajedno su plakali.

    Desetog dana je otisao iz bolnice. Nazvao je jednog starog prijatelja sa kojim se dugo nije cuo.
    N. ovde".
    "Ne seri".
    Cutao je.
    "Kazi".
    "Treba mi nesto, neki lek ili otrov, nesto sto se ubrizga ili popije i onda umres bezbolnom smrcu".
    "Nema bezbolne smrti" - cuo je glas prijatelja.
    "Znam".
    Zakratko s druge strane zice bilo je tiho, a onda se cuo glas:
    "Najbolji ti je saramicin. Koristi se kod eutanazije. Kao zaspes".
    "Treba mi to".
    "Bojim se da je nemoguce".
    "Dve doze" ove nedelje" - izustio je N.
    Prijatelj je cutao je jos neko vreme. Onda je rekao:
    'Dobro", ove nedelje.

    Posle dva dana sreli su se u parku. Dao mu je dve ampule.
    "Neces mi reci"?
    "Ne".
    "Dobro".
    "Hvala ti".
    "Sta da ti kazem, sve znas".
    "Sve znam".
    Sedeli su jos neko vreme dok je donjih dopiralao nesto kao pticija pesma.
    "Frodo" rece N. na posletku.
    On se samo nasmejao i oci su mu zasuzile. Imali su oni svojih dana.

    Poslednju vece dok je N.sedeo pored njenog kreveta ona se probudila. Primakao se i uhvatio je za ruke. Bile su tako nezne. Drhtale su.
    Sklonio joj kosu sa lica i pomilovao po obrazima.
    "Jako se bojim", rekla je.
    "Ne boj se, ja sam tu".
    "Ne bojim se dok sam sa tobom".
    "Necemo se vise razdvajati'.
    Potom se Ona se uzbudila.
    "Sta govoris? Nemoj ni slucajno da si pomislio..."! Stavio joj je prst na usta. Imao je lice kojem se niko nije mogao usprotiviti.
    Pocela je jako da place.
    "A nasa cerka"? - rekla je.
    "Znas da zbog nje ne moramo da brinemo, ona je na tebe."

    Onda ga je iznenadila jer se pridigla i zagrlila tako jako. Plakali su oboje. Tiho. Zagrlio je onako sitnu i dugo su tako plakali. Spojeni.
    Onda je sve prestalo. Nije bilo vise tuge i nije bilo straha. Bili su zajedno i znali su da se vise nece razdvajati.

    Kratka je bila formalnost ubrizgavanja seramicina. Iz nekog kretenskog razloga, izuo je cipele i legao pored nje. Smejali su se tome.
    Lezali su jedno pored drugog i lica su im bila savim blizu. Kao prvi put, osetio je strah blizine njenih usana. Ali negde u hodnicima zivota kojima je tumarao do tog trenutka izgledalo mu je da je skupio malo hrabrosti, tek toliko da nadmasi misa. Poljubio ju je...
    nomen est omen

  5. #50

    Odgovor: Moja Prica

    R. je tesko odlepio kapke sa obraza jer je zvono na vratima neprestano zvjrilo. Odvukao se do precoblja i pogledao kroz spijunku. Uau! pomisli, zatim otvori vrata.
    Zena useta unutra i on zatvori vrata za njom. Bila je prvo seksipilna. Onda sve ostalo: bogata, pametna, opasna, direktna, u svojim kasnim tridesetim i dalje spremna da svojim cvrstim dupetom zaseni milione tinejdzerki. Gospodja Templer.
    Pogledala ga je hladno kao i uvek i rekla: Nemam ceo dan.
    Bilo mu je drago sto je vidi i nasmejao se. Ona je ostala potpuno hladna, ali je nekako znao da je i njoj drago. Uveo ju je u dnevnu sobu i posadio na stolicu, pa potom otisao da se obuce i skuva prvu jutarnju kafu. Sudopera je bila puna prljavih sudova i on je zavukao ruku duboko ispod njih i izvukao svoju omiljenu solju. Za dva minuta je u njoj bila sveze skuvana kafa i prva cigareta se zazarila medju njegovim prstima.
    Jel' danas neki reunion?
    Ne pokusavaj biti duhovit, bicu kratka, slusaj me pazljivo.

    Dvadeset godina ranije, kad su se prvi put sreli, rekla mu je istu recenicu.
    Iako je drugi djaci nikad nisu voleli zbog neprirodne hladnoce kojom je zracila, on je uvek bio opcinjen njome. Stvari se nisu promenile.
    Otpio je jos jedan gutljaj, povukao jos jedan dim, onda rekao: Pricaj.
    Sinoc smo pokradeni. Lopov je usao u kucu, premostio sve sigurnosne sisteme, ukrao gem Valory iz galerije i izasao neprimecen. Ni psi se nisu oglasili. Savrseno isplanirano. To me ljuti. Zelim da nadjes lopova i vratis Valory. Cena nije problem
    Nije mogao da veruje.
    Zar ne postoji neka organizacija koja radi te stvari besplatno. Policija ili tako nekako?
    Upravo to je problem, rade kao da nisu placeni. Nemoj me samo mnogo zajebavati, ti skotovi su napuderisali celu kucu i prave se da vide otiske. Da je lopov markerom napisao svoju adresu na prozoru, ne bi je nasli.
    Zasto ja? Nisam ja nikakav detektiv.
    Al' si lopov.
    Povukao je dim, zadrzao, pa ga ispustio.
    Bila je preterano dobra.
    Cena?
    Vrednost Valery.
    Mislio sam da je neprocenjiv.
    Upravo tako.


    Vozio se kolima po gradu i razmisljao. Ja detektiv? Ovo je smejurija. Da me vidi moj cale sad. Skrenuo je levo kod Burger Kinga, pa se vozio do starog zabavista. Tamo je parkirao, izasao iz kola i prisao nekim gvozdenim vratima. Nigde zive duse. Bio je ovo napusten kvart. Pokucao je dvaput, onda jos dvaput. Cekao je. Vrata se otvorise i on udje unutra. Kim mu se odmah bacila oko vrata. Ljubavi, dosao si! Znala sam da ces doci. Vidis da nije nikakva frka. poljubila ga je. Imala je dvadeset dve godine. Sa petnaest je bila zrelija od njega. Siroce, sa pratecom crtom tuge u ocima, koje kad se zaljubi voli svim srcem. Bio joj je sve. Niko ga nikad toliko nije voleo. On je uvek bio slab prema klinkama sa tragicnim detinstvom. Znale su da vole kao psi. Mahale su repom kad se vrati kuci.
    Nisam dosao zbog toga bejbe. Kad sam rekao da moras da se pritajis ozbiljno sam mislio. Moj dolazak je opasan, a ja ne zelim da ti se nesto desi.
    Ali da se ne vidimo par nedelja! Stvarno bi mogao toliko bez mene?
    Ludice, moras nauciti da biras izmedju par nedelja u skrovistu i par godina u zatvoru.
    Tako si racionalan. durila se.
    Zagrlio ju je i poljubio. Bar jedan od dvoje, bejbe. Bar jedan od dvoje. Nismo Boni i Klajd.
    Dobro, zasto si onda dosao?
    Iskrsla je neverovatna prilika da sigurno utopimo gem.
    Tako brzo?! Rekao si da to mora da ceka godinama! Rekao si da ga verovatno nikad necemo utopiti i da cemo samo nastradati zbog njega!
    Imamo srece, bejbe. Imamo srece.
    Jel preko M.?
    Ne. Preko nekih starih veza.
    Ne mogu da verujem! Pocela je da se raduje. Pricala mu je kako je znala da ce im uspeti i kako ce sad moci da urade sve sto su zeleli. Pricala mu je kako ga voli i kako je on njen muskarac i kako zeli ceo zivot da provede sa njim. Mahala je repom. Bila je neverovatna. Sve zene koje je sreo u zivotu su bile spremne da mu zabodu noz u ledja zbog mnogo manje para. Ona je sama ukrala gem za Njega. Donela mu ga na kucni prag i dala na ruke. Vidi rekla je vidi sta sam ti donela. Tada ju je prvi put osamario i to tako jako da se odmah onesvestila, pa je morao da je unosi u kucu. Udario ju je iz dva razloga. Prvo, jer se brinuo za nju i drugo, jer se brinuo za sebe. Sad se samo brinuo za sebe. Nije bio drugaciji od zena koje je sretao. Zato je i preziveo...
    nomen est omen

  6. #51

    Odgovor: Moja Prica

    ... Vozili su se Bulevarom. Sunce je tonulo u more i grad je prestajao da smrdi na asfalt, izduvne gasove i znoj ispod pazuha. Vijugali su putem do Vile Templerovih. Na ulazu je stao pred veliku kapiju i mala plasticna sprava ga je pitala:
    Ime?
    R.
    Momenat.
    Jel smo stigli? Upitala je Kim. Oci su joj bile vezane crnim povezom.
    Stigli smo, bejbe. Moram da uradim jos samo jednu stvar. Stavio joj je lisice, brzo, neocekivano.
    Ali, sta to radis?
    Uzeo je izolir traku i otcepio parce.
    Ali R.? Bio je to poslednji put u zivotu da joj cuje glas.
    Mali plasticni aparat je rekao:
    Mozete uci.
    Vrata su se polako otvorila i on je uvezao kola u veliki park. Pred kucom je stajala Hellen. Izgledala je mocno, kao i uvek. Jednom joj je ponudio ljubav vecu od smrti. Odbila je. Prisla je kolima i pogledala uvezanu devojku na mestu suvozaca.
    Iznenadio si me.
    Kim se umirila kad je cula glas zene. Pocela je da shvata.
    Iznenadio sam te?
    Znala sam da ti to mozes izvesti, ali tako brzo?
    Imao sam srece.
    Svi smo imali srece. Da li je gem kod tebe?
    Izvadio je iz dzepa mali kamencic po imenu Valery i pruzio joj ga. Oci su joj zaiskrile.
    Onda se okrenula i posla ka kuci.

    Kim promumla nesto. Nije se bacakala. To ga je iznenadilo. Inace je bila prava tigrica. Pet pandura ne bi moglo da izadje na kraj sa njom kad podivlja. Sad je samo sedela mirno, sklupcana.
    Hellen se vratila sa inspektorom White i dva policajca. On je gledao strogim pogledom u R. i promrljao: Ovo je vrlo nepropisno. Pravim ovaj ustupak samo zbog vas gospodjo Templer.
    Gledajte na to sa vedrije strane, inspektore. Pravda je zadovoljena.

    Izveli su Kim iz kola i odveli je do jednih policijskih. White je i dalje gledao ljutito u R. Slicno kao sto ga je otac gledao. Valjda im je to urodjeno, pandurski, Pomisli R., onda ode sa Hellen u kucu. Ustogljeni batler je doneo pice i rekao:
    Izvolite.
    Hellen je donela crni kofer. Otvorila ga je. Izgledalo je kao milion dolara. Zatvorila ga je.
    Hvala ti za ovo. Necu da pitam kako si uspeo.
    Trgnuo je pice naiskap i uzeo kofer. Hvala tebi.
    Ides? Mislila sam da ces ostati malo.
    Cemu? rekao je i izasao.

    Dan je bio zavrsen i sunce je otislo u materinu da muci druge ljude. Vozio je Bulevarom neko vreme, a onda ugledao odgovarajucu kurvu.
    Stao je, a ona je prisla kolima. Nagnula se kroz prozor i nasmejala. Bas je licila na Kim.
    Jel ti treba nesto?
    Ti mi trebas, bejbe. Ti mi trebas.
    Usla je pa su se vozili dalje. Posle nekog vremena je stao u nekoj mracnoj ulici i udarcem pistolja onesvestio kurvu. Vezao joj je ruke lisicama i zacepio usta izolir trakom. Bacio ju je na zadnje sediste. Onda se vozio do Policijske stanice. Usetao je unutra i trazio da vidi nocas privedenu devojku Kim. Da, on joj je muz.

    Sacekao je u prostoriji za posetioce. Posle dosta vremena su je doveli. Prvi put je bio sa ove strane stakla. Neobican osecaj nelagodnosti.
    Onda je izvadio pistolj i pucao na sve strane. Jedan je pandur drhtavom rukom otkljucavao vrata sa pistoljem uperenim u potiljak.
    Onda je vodio Kim napolje i i dalje pucao na sve strane. Ugurao ju je u kola i odvezao se Sunset bulevarom. Cutala je. Posle par ulica je stao i izgurao je napolje. Za njom je izbacio kofer i odvezao se dalje.

    Vozio je van grada obalom okeana, video mesec kako izlazi iz vode, video ptice sto se gnezde u krosnjama drveca i plasljive voluharice u svojim malim rupama. Nikad nije saznao kako se te ptice zovu. U skoli su jednom ucili da razlikuju otrovne africke zmije od onih bezopasnih, a ove ptice sto mu ceo zivot seru po sofersajbni su ignorisali. Svejedno, vreme je bilo isteklo. Barikada ispred njega. Nagazio je papucicu gasa i uz spektakularnu eksploziju zapucao se u jedna policijska kola.
    Jos jedna vest za dnevnik u jedanaest.
    nomen est omen

  7. #52

    Odgovor: Moja Prica

    Ovu temu sam,kao gost i kao clan,otvarao bar 300 puta!!
    Manijak sam za zivotne price,pun sam takvih stvari,volim duga kuckanja i iskreno kazivanje,ali..!!
    Ili sam tanak sa vremenom ili imam neku tremu,strah da zapocnem nesto lepo da vam saopstim.
    Ovo moram,jer je ostavilo snazan utisak na mene!!
    Velika ljubav se desila,desava se,a izgleda da ce bas duuugooo da traje.Zasto da traje,glupa rec?!Ova ljubav se desava,dovoljno zar ne?!Proslo je dovoljno vremena i srce trazi da se iskazuje i necim fizickim,opipljivim.Posle nekoliko dana pretresa svih kombinacija,trazenja poklona koji ce izazvati najlepsu reakciju,odluka pala na PRSTEN!!Zlatara,srebro,zenski prsten!Zasad je sve kako treba,ali to ce biti poklon koji treba da govori,a ne samo da izaziva reakciju.Prodavacica spusta povecu,plitku kutiju na pult,otvara je prema meni i kaze da je to sve sto imaju od modela koje sam trazio.Odjednom magla u ocima,sve mi se zamutilo!!Ali je negde s kraja kutije nesto zasvetlelo jace.Kasnije sam se nasmejao,kao je ovaj moj blesavo zaljubljeni mozak pravio filmske efekte.Pruzam ruku ka tom najsjajnijem prstenu i dajem prodavacici da ga pakuje.Sasvim logicno pita jesam li siguran,zasto nebi pogledao jos koji,koja je velicina potrebna?!Ma kakvi,to je taj.Sve sto bih izgovorio u nekom momentu,ovaj prsten je imao na sebi!!!Ispostavilo se da velicina neverovatno odgovara,saliven!!!Oblik,izgled,stajanje na prstu,reakcija,...ma nesto sto je sudbina rekla da tako mora biti!!!
    Jos jedan slucaj kad sam poslusao srce,iskreno i bez ustezanja,a da nema greske i kajanja!!
    Nije kriv onaj sto dobije-kriv je onaj koji deli!!!

  8. #53

    LJubavna priča

    Blago onom ko te nije sreo

    Pogledom uprtim negde u daljinu i nekom čudnom opsesijoom koja te je u tim trenucimau tolikoj meri zaokupila da nisi ni primetila kako na samo par koraka od tebe stoji neko,neko ko te posmatra pogledom koji ispituje i koji kao da u jednom ogromnom prostranstvu ljudke biti prosto pokušava da dopre do onih najsitnijih,ali i najskrovitijih segmenata,segmenata koji stvaraju tu presvetlu viziju jednog ženskog tela.
    Ma koliko god se trudio da na tebi pronađem nešto što se prosto ne uklapa i što će mi na neki način bar malo pomoći da u svojim mislima i svojim shvatanjma konačno spoznam da si samo žena,jedna sasvim obična žena,ni po čemu drugačija od mnogih drugih,moram priznati da jednostavno u tom svom nastojanju ne uspevam.
    Neshvatljivo je,ali zaista tvoja spoljašnost je u tolioj meri usavršena,da prosto moram priznati da bih za čoveka koji bi o tebi rekao nešto suprotno od onoga što jesi,jednostavno rekao da je to čovek bez ukusa.
    Istina je da se o ukusima ne da raspravljati,ali kad postoji nešto što je u tolikoj meri opčinujuće lepo,verujem da ne postoji niko ko svu tu lepotu,lepotu i svo savršenstvo vizije ljudskog tela sakupljenu na samo jednom mestu,u samo jednom biću,jednostavno ne može primetiti.
    Majka priroda i sam Bog,stvarajaći tebe,prosto su poput najsavršenijeg mozaika stvorili nešto što ni jedna ljudska ili ruka umetnika sa svim svojim veštinama ni u približnoj meri ne bi stvorili.
    Gledam te,stojiš tako mirno i opušteno kao da ti u životu teku med i mleko,dok se moj pogled povremeno muti,dok mi se dlanovi znoje,ruke podrhtavaju,a čitavo telo prosto bridi.
    Uzalud su svi oni duboki udisaji,uzalud su i mnogi drugi pokušaji da svoja uzburkana osećanja bar delimično smirim,a svoje uzavrele strasti odagnam u prošlost kojoj i pripadaju,uzalud je sve.Jednostavno,ne vredi.
    Znam da imaš lepotu anđela,ali i dušu đavola,znam da ispod te predivne plašti skrivena stoji jedna gladna i razjarena zver,jer rane ljubavi tvoje još uvek stoje duboko urezane u svakom delu moje duše i mog srca.No svi ti tragovi i svi oni bolovi koji me i dan danas bole nisu dovoljni da o tebi pričam nešto najružnije.
    U mojoj svesti,koja se lagano budi iz kome u kojoj je bila dugo vremena posle svih onih poraza sa tobom doživljenih,stoji jasna slika tvoje zle ćudi,tvoje samoljubljivosti,egoizma i svega onoga što ženu ne čini ženom,onim romantičnim,osećajnim i divnim stvorenjem,već bezosećajnu mašinu stvorenu da pleni i osvaja,da uzima,a da ništa ne daje i da na kraju krajeva iza sebe ostavlja samo pustoš u kojoj ne postoji ni senka bar jedne lepe uspomene.Sve to prokleto dobro znam,ali kada bih mogao ponovo da biram,priznajem da bih i pored svog zla sa tobom doživljenog,i pored svih rana koje mi još uvek nisu zaceljene i pored svih bolova koji me još uvek bole,opet bih vrlo rado bio tvoj.
    Teško je odupreti se toj očaravajućoj lepoti,teško je izolovati se od pogleda koji prosto opija,od pokreta koji do ludila zavode i osmeha od kojih se ostaje i bez daha i bez reči.
    Uzalud su sve rane,uzalud je i sav bol i što je najgore,uzalud je i svest koja se bespomoćno bori protiv onoga što sama ljudska priroda nalaže.Sve je uzalud,jer tebe čovek bez obzira na sve te kobne negativnosti koje su deo tvoje biti,prosto ne može mrzeti.
    I ako niko sa tobom nije srećan,a još manje kada ostane bez tebe,ono malo zabludne sreće koja se javi pri onom prvom pogledu,pri onim prvim rečima,pri prvim dodirima,poljupcima … , sasvim je dovoljna da u koktelu nje same i lepote tvoje vizuelnosti,budu i ostanu zauvek onaj neodoljiv mamac čak i za one jadnike koji te poput mene nipočemu dobrom ne pamte.
    Znam da sam nemoćan.Znam da se u stom trenutku plašim,ali i tako silno želim da svoj pogled usmeriš u drugu stranu,da me primetiš,da korakneš par koraka,jer ja to ne mogu,mene moje noge u ovim trenucima ne slušaju.Moja je težina isuviše veliki teret za njih,da mi priđeš i da sedneš na ovaj bedem Petrovaradnske tvrđave.Bedem sa koga smo još nekada davno kada smo se prvi put sreli,držrći se za ruke,posmatrali kako negde tamo na horizontu Bačke ravnice,sunce lagano i stidljivo skriva svoje poslednje zrake.Da te ponovo pogledam u oči,dodirnem,poljubim i ovaj put svesno zakoračim u pakao ljubavi tvoje,jer jednostavno,ne mogu ti se odupreti.
    Eh,…. Blago onom ko te nikada nije sreo.

    Z.Jović
    Poruku je izmenio Mish, 14.09.2007 u 18:12 Razlog: Nekoliko grešaka

  9. #54

    Odgovor: Moja Prica

    NAJKRAĆA PRIČA

    Da nisu ptice pošle sa nama, mnogi bi snovi dosanjani bili!

  10. #55

    Odgovor: Moja Prica

    Kazu mi: "Jaka si!"
    - Jaka sam!
    Umor mi je u ocima, u telu, u svakom pokretu... Misli "obamrle".
    Dusa prezasicena bolom, koji obuzdavam... jer ... Jaka sam!
    Napokon... novi dan ce me trgnuti iz sna...
    ... i opet borba!
    neunistiva zlojebaba!

  11. #56

    Odgovor: Moja Prica

    Vracam se nekim fotografijama, recima i stihovima, snovima i zeljama, a na kraju stvarnosti. Na putu prolazim agoniju i srecu. Nesuvislo razmisljam o svemu. O tuzi i sreci, o bolu i mraku. O smrti i neosecanju. Kaleidoskop u mojoj glavi nije lep i privlacan. Izaziva depresiju i suze. Izaziva nesto sto u meni nikada nije postojalo.

    I zelim i ne zelim. I hocu i necu. Javljam se, ali ne odgovaram. Jesam, ali ne zelim biti. Bivstvujem ali...

    Smisao ne postoji i ne trazim ga. Ne prolazi samo, a ne trazim pomoc. Pisem, a ne znam zasto. Pricam, a nemam ni pocetak ni kraj...
    Tuzan sam za sebe. Tuzan sam za druge. Vristim u sebi, a glas ne izlazi. Mislim o drugima i pitam se da li oni misle o meni.
    Sevaju iskre, misli bez smisla. Pitam se zasto, a odgovor ne nalazim. Sve je samo sazeto u jedan dan pre i jedan dan posle. Otvaram put svojim mislima.

    Ovo je samo jedan mali deo mene, ostatak se dalje bori. Mislim da polako posustajem. Da se u meni nakupilo mnogo godina hrabrosti, jacine i brige za drugima. Izvodjenje onoga sto niko ne moze i nece, pomaganja svima, ali ne i samom sebi.

    Sad kada trebam pomoc, kao iz neke dubine cujem ih kako uz smesak govore da sam jak i da cu prevladati krizu... Nisam bas siguran da je tako. Osecam da nisam k’o pre. Nisam jak jer sam istruo unutra. Nisam jak jer se skrivam i plasim. Nisam jak jer se vise ne borim vec sve prihvacam onako kako je. Nisam jak... Eto toliko.

    Za mene je kasno. Meni mogu da pomognu samo "strucni". Ali pogledajte oko sebe jake ljude i pruzite im ruku i zagrljaj.
    Trebaju ga iako tvrde suprotno. Trebaju ga, ali ce pokusati da ga odbiju. Trebaju ga i ako budete uporni zauzvrat cete i vi dobiti zagrljaj. I suze. I odanost. I prijateljstvo.
    nomen est omen

  12. #57

    Odgovor: Moja Prica

    ПОЗИВ

    Звони телефон. Не желим да се јавим. И зашто бих? Знам да са друге стране неко чека, али не ''потресам'' се. Чекала сам и ја, па нисам дочекала. Онда, замишљам како гледа мобилни. Неће да се јави. Или прекида позив да га не нервира звук. Мени се баш свиђа мелодија коју сам одабрала и може да звони до миле воље. Тај који чека, нека чека. Можда једном и дочека. Вероватно је Тај а не Та, јер нема имена. Само број, а не могу да се оптерећујем и присећам чији.
    Постоје такви тренуци када потпуно свесно знам ко шта жели од мене.
    Затворим очи, прогутам кнедлу, урадим то што се очекује и правим се да нисам ''искоришћена''. Понекад не могу да глумим. Добро ''видим''. Нећу да дозволим да ме дотакне било шта.
    Зато и даље само гледам у мобилни апарат.
    Понекад позив може да буде прави, али како да знам кад не желим да се јавим. Уосталом, ако је прави наћи ће ме већ негде.

    До следећег јављања.

  13. #58

    Odgovor: Moja Prica

    Tisina


    Trenutno, najradje bih zelela biti u stanju opisati tisinu. Njom se oglasiti. Njom koju oboje prepoznajemo, prihvatamo i redovno u njoj uzivamo. A ponekad mi se cini da u tim trenucima jedno drugom najvise i kazemo. Kad nista vise nije potrebno i sve vec poznato je, kad sasvim jasno i glasno osecamo. Cutimo.

    Prstali smo vise svemu tome i da se cudimo. Ponekad jos, imamo tendenciju glasno da se upitamo. Da li je normalno? Da li je stvarno? A onda, pre nego sto i pomislimo smisljati odgovor, opet se njoj vratimo. I cutimo. Osecamo.

    Obgrlila nas ona, iznenada. Snazno, svom svojom jacinom nas obuhvatila i smesi se. Svesna da smo je prepoznali.

    Da, toliko smo je prepoznali da je ponekad malo i zastrasujuce. Mozda sanjamo. Mozda smo mi samo posmatraci neke predstave u kojoj su glavni likovi prepoznali vec navedenu damu, a mi sa njima saosecamo pa se zavaravamo. I sad, evo opet, mozda pokusavam objasniti ono sto ne bi ni trebalo.

    Ne, necu vise ni da pisem. Prestacu iz ovih stopa. Idem tisini da se vratim, da u njoj, najglasnije sto mogu, cutim. I ako i nije stvarna, trenutno toliko prija da joj dopustam i da me zavara.

    Ipak cini mi se da je stvarna.



    Ne, necu pitati.

    Prestacu.

    Cutim.
    Oprastajuci izdizemo se iznad onih koji su nas ponizili ....

  14. #59

    Odgovor: Moja Prica

    Tavan

    Milan nikad nije voleo tavan. Bio je mračan čak i danju, a i ono malo svetla, koje je ulazilo kroz dva mala prozora,kao da je gutala tama.

    Pošto su njegovi roditelji tamo držali razne stvari, često su ga slali tamo da im donese nešto. Svaki put bi pokušavao da se izvuče izgovorima tipa : ’’Bole me noge’’ , ’’Ne treba ti to sada’’ , i najčuveniji ’’Mogu li kasnije, sad učim?’’. Ali najčešće bi ipak morao da ode po zatraženu stvar.

    Svaki put bi se trudio da što pre nađe ono po šta su ga poslali i siđe sa tavana. Nije se on plašio mraka na tavanu. Plašio se osećaja da u tom mraku čuči nešto užasno i nezamislivo, i da samo čeka priliku da ga napadne, i rastrgne.

    Svaki put kad bi bio tamo gore imao je osećaj da ga neko, ili nešto iza njega posmatra. Kad god bi se okrenuo, ne bi video par crvenih očiju koje sijaju u tami, kao što je očekivao. Ali to ga ne bi smirilo jer bi još uvek imao osećaj da ga nešto posmatra.

    Jednog mračnog i kišovitog utorka, otac ga je poslao na tavan da mu donese njegovu staru lulu.

    ’’Ma daj’’ reče mu Milan ’’Šta će ti ta stara lula? Verovatno je i istrulila dosad.’’

    ’’Rekao sam da mi doneseš, i idi da mi je doneseš!’’ podviknu njegov otac ’’Jel ti jasno!?’’

    ’’Da tata.’’ Skrušeno reče Milan, pa se uputi prema merdevinama koje su vodile na tavan

    Merdevine su se nalazile u dvorištu, iza kuće. Pogledao je u tamu otvora ispod natstrešnice, i nevoljno počeo da se penje uz merdevine.

    Kada je zakoračio u tamu tavana, i udahnuo pradavnu prašinu, imao je neodoljivu želju da pobegne odatle glavom bez obzira. Nažalost, imao je tek blagu predstavu gde se nalazi stara lula, i plašila ga je pomisao da će morati duže da je traži.

    Iako je bio vedar dan, na tavanu je bilo mračno. Ipak, Milan je osećao olakšanje zato što je pre mesec dana, na njegovo insistiranje, instalirana sijalica. On pritisnu prekidač, i žućkasto svetlo obasja tavan, terajući tamu u udaljene ćoškove. I dalje je osećao nagon da se što pre tornja odatle, ali je sada bio poprilično umanjen, zahvaljujući svetlosti koja je dominirala prostorijom. Odahnuo je i počeo da traži lulu u potpunom haosu koji je njegov otac odavno trebao da sredi. Njegova majka je stalno zvocala u vezi toga, a njegov otac je stalno obećavao da će to da sredi, ali nikad to nije uradio.

    Dok je pretraživao jednu kutiju sa znakom vinske čaše koji je značio ’’lomljivo’’ sijalica se ugasi. Milan brzinom svetlosti otrča do prekidača. Pritisnuo ga je dva puta da bi proverio da li je sijalica pregorela. Njegove sumlje su se obistinile.Istog trena je odlučio da siđe dole i kaže ocu da nije mogao da nađe njegovu lulu u sveopštem neredu. To bi dovelo do diskusije između njegovih roditelja, i oni bi trenutno zaboravili na njega.

    Čuo je da se poklopac zalupio. Isprva, nije shvatio šta je to, a onda je video da je otvor kroz koji se izlazi s tavana zatvoren

    ’’Vetar. Samo vetar.’’ Mislio je on, ubeđujući sebe da je promaja zatvorila poklopac. Nije odista verovao u to.

    Polako je došao do izlaza s tavana i pokušao da podigne lagani drveni poklopac. Nije uspeo. Pokušao je ponovo, ali i dalje nije išlo.Čuo je, kako se iza njega jedan od dva mala prozora zatvara uz tresak. Svetlosti skoro da nije bilo. Milan se uspaniči. Znao je da ovo nije ništa bezazleno. Ono što je dosad samo posmatralo i vrebalo u mraku, konačno se dovoljno ohrabrilo da ga napadne,i sada mu nema spasa.

    I drugi prozorić se zatvori, ostavivši ga u potpunom mraku. On prestade sa uzaludnim pokušajima da otvori pokloc, i pribi se leđima uza zid. Pokušavao je da razabere nešto u tami i ugleda ono što se plašio da će ugledati: dva crvena oka koja su sijala u mraku. Crvena kao krv. Srce mu je tuklo kao da želi da iskoči iz grudi i pobegne.

    ’’Ne boj se Milane.’’ Progovori duboki glas iz tame ’’Budi prestravljen!’’
    Nešto se nadnese nad njim. Video je par crvenih očiju, i odsjaj stotina, kao žilet oštrih zuba, u beskrajnim ustima ispred sebe. On pokuša da vrisne, ali ne uspe, i sve se pretvori u ništavilo.
    I Dont Believe In God, and I'm proud if it.

  15. #60

    Odgovor: Moja Prica

    Zvonilo je
    Zvonilo je. Željko je ustao,sa žurbom pokupio svoju tašnu i jaknu i prvi izašao iz kabineta istorije. Protrčao je niz sive, mermerom popločane hodnike, sjurio niz stepenice tako brzo da je umalo pao,skrenu desno i ostavio torbu i jaknu ispred učionice engleskog. ’’Još ovaj čas i školi je kraj.’’ Pomisli on sa osmehom na licu ’’Nikad više neću morati da uđem u ovu zgradu! Završio sam sa osnovnom posle osam godina rmbačenja!’’ on skoči od radosti i dočeka se na mokri mermer. Patike mu skliznuše i on pade na leđa, svom silinom, izbivši sav vazduhiz pluća. Pokuša da ustane , ali ponovo pade. Ovaj put je udario glavu, i sve mu sse zamrači pred očima.

    U glavi mu je zvonilo. Prvo je pomislio da je to školsko zvono, ali je ubrzo shvatio da to čuje u svojoj glavi. Sa mukom ustade i pogleda unaokolo. Sve je bilo mutno. On zatvori oči i sačeka nekoliko trenutaka. Kada ih je ponovo otvorio video je kristalno jasno. Ali ono što je video nije mu se nikalo svidelo.

    Sve je bilo prazno. Ceohodnik. Nije bilo nikoga. ’’Nije moguće da su ušli u učionicu i ostavili me ispred onesvešćenog! Skotovi!’’ besno pomisali on ’’Kad im ja uđem tamo...’’ Posegnu za kvakom i otvori širom vrata učionice sa namerom da svima, uključujući i nastavnika, pruži priliku da izbliza vide njegovu pesnicu.

    To osećanje je nestalo istog trenutka kada je video unutrašnjost učionice. Bila je prazna. Zaustio je da kaže nešto ali se njegova donja vilica samo obesila i ostala tako. Njegova prva reakcija je bila zbunjenost. Ubrzo ju je zamenila panika. Otrčao je do sledeće učionice i otvorio ta već dotrajala vrata tako jako da su zarđale šarke pukle, a vrata se odvalila. I ta učionica je bila prazna, baš kao i svaka sledeća u koju je pogledao.

    Pregledao je sve učionice. Zbornicu. Prostorije za osoblje. Čak i toalete. Ništa. Predpostavljao je da se škola završila, i da su svi otišli kućama, a da je on ceo prošli dan i noć proveo onesvešćen u školi. Ali duboko u sebi znao da je to nemoguće. Neko bi ga video da leži nasred hodnika. Njegovi roditelji bi ga tražili. ’’ Ali ako to nije u pitanju šta se onda desilo? Nisu mogli svi tek tako da nestanu, da ispare zar ne?’’ pitao je samoga sebe. ’’Ima li nekoga ovde!!! Odgovori te mi! Bilo ko!’’ Proderao se panično, cepajući glasne žice.

    Ali niko mu nije odgovorio. Samo odjek njegovih uzvika je odzvanjao kroz prazne hodnike školske zgrade.

    Željko pade na kolena. Pogled mu je bio prazan. Celo telo mu je drhtalo. Zubi su mu cvokotali, ali ne zato što mu je bilo hladno. Već zato što su mu nervi pucali. Zato što nije mogao da misli. Zato što nije znao šta da radi.


    Posle deset minuta besmislenog klečanja i buljenja u prazno on se konačno seti šta da radi.

    ’’Kako sam glup!’’ uzviknu on ’’Nisam čak ni pokušao da izađem iz škole! Kako sam glup!’’ on skoči na noge i otrča do izlaznih vrata škole ’’Samo da nisu zaključana, samo da nisu zaključana.’’ Ponavljao je u svojoj glavi.

    Nisu bila zaključana.Ali to i nije bila tako dobra vest. Ni napolju nije bilo žive duše, Sunce je bil skriveno oblacima, pa je bilo mračno ali je i dalje bio dan. Stoga je neko morao da bude na ulici. Ali nije bilo nikoga. Kafić preko puta škole, koji je obično u ovo doba dana bio pun, sad je bio prazan. Ulica, uvwek prometna, sada je bila pusta. Zvukovi kola i žamorenje prolaznika koji bi se obično čuli sad su nedostajali. ’’ Možda...možda ako ponovo udarim glavu sve bude po starom.’’ Reče on šuplje i iz sve snage udari glavom o betonsku stazu. Svet se nije vratio na staro. Krv mu se slivala niz čelo, a u glavi zvonilo je.
    I Dont Believe In God, and I'm proud if it.

Strana 4 od 5 PrvaPrva ... 2345 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Moja pesma je...
    Autor memento u forumu Muška kafana
    Odgovora: 41
    Poslednja poruka: 11.07.2015, 23:00
  2. Moja poezija
    Autor ljuba-trebotin u forumu Poezija
    Odgovora: 584
    Poslednja poruka: 05.03.2014, 13:51
  3. Moja dela na internetu
    Autor sasapet u forumu WWW
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 08.07.2012, 15:30
  4. Moja azbuka
    Autor DrinChe u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 24
    Poslednja poruka: 24.10.2009, 20:22
  5. Kćeri moja Aliji da l' da te dam?
    Autor SQUAW u forumu Društvo oko nas
    Odgovora: 59
    Poslednja poruka: 19.09.2009, 03:13

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •