Moja Priča - Strana 2
Strana 2 od 5 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 70

Tema: Moja Priča

  1. #16

    Odgovor: Moja Prica

    Sve je pocelo sasvim bezazleno, kao ideja o dodatnom izvoru prihoda moje devojke, u vreme kada sam bio ostao bez posla. Jedne veceri, posle zajednicki odgledanog anglosaksonskog filma o intimnosti u kome se sve desavalo neobicno brzo, junaci su bez upoznavanja i ustezanja skakali jedni drugima u zagrlaj i veoma bucno vodili ljubav.
    To je na nas ostavilo utisak i dosli smo na ideju, kako da malo potpomognemo svoj kucni budzet. Ne, ni ja niti moja devojka nismo postali porno glumci kako bi neki zluradi ljudi primetili. Nasa ideja je daleko originalnija. Moja devojka je odlucila da se posveti plementom cilju edukacije drugih zena, da im objasni, da ih nauci misterijama predorgazmickog, orgazmickog i postorgazmickog stenjanja i vristanja. Kurs smo nazvali "Vokalno izrazavanje ljubavi".

    Naravno, pre svega smo razradili teorijske postavke. Stenjanje i vristanje nije samo vokalno izivljavanje za sinhronizaciju filmova kojim se bave isluzene porno dive. To je vestina, umetnost, nauka. Kao sto se zna veliki broj zena operisan je od uzivanja u seksu. Ne osecaju i gotovo, naravno neke od njih mastaju o "idealnom partner" ali nade cesto nema, nikada one ne nadju tog idealnog, niti dozive romanticni odmor u Parizu. Nihil. Vecina ce umreti, a da ne dozivi nista posebno. Ali, zar da im brakovi zbog toga propadnu, zar da neko pomisli da one nisu zapravo strasne i eksplozivne i culne? Zar one da budu gore od onih sa televizije, od mladih, uspesnih i pametnih, seksipilnih javnih zena koji uz sve svoje prfesionalne uspehe imaju savrsen i harmonicn ljubavni zivot. Ovaj gore prepricani tekst posluzio nam je kao neki uvod, uvod za folder koji smo planirali
    da delimo ucenicama. Kada smo ga sastavili, uvideli smo da je stvar daleko slozenija, da zahteva ozbiljnu teorijsku razradu. Shvatili smo da se ne radi o prostoj vokalizacija, da postoji podela.O snovnu materiju podelili smo na tri dela: romanticni ljubavno - vokalni kurs, prljavi ljubavno vokalni i animalni kurs. Hteli smo da na taj nacin razlicite zene dodju do ostvarenja svojih zelja na nacin koji najvise odgovara njihovoj licnosti.

    Prvi kurs, naravno, ukljucivao je podosta romantike, stenjanje kao u francuskoj pesmi "Je t'aime moi non plus". Lagano dostizanje vrhunca, nezno, dugo, veoam sporo.
    Strpljivo, zadrzavajuci se, glumeci tihu strast, plimu koja nadolazi. Uveriti stenjanjem partnera da ga doticna zena voli, da nije sve samo seks i zivotinjska pozuda i uzivanje (koga takodje nema). "Volim te, volim te, volim te" tiho je grcala moja devojka dok smo vezbali, a ja bih joj rekao da pravi pauze izmedju tih "volim te", da kombinuje "ti si moj", "volim te", sa laganim drhtajima, sa trzajima ruku u kojoj je trebalo drzati partnerovu kosu. U pozadini bi postili neznu muziku (skinuo sam te ljigave pesmice sa interneta) da bi napravili stimung, a na kraju se ispostavilo da tih reci i fraza i nema bas mnogo, da je dovoljno prelistati literaturu (zenske casopise), da tamo pise vec sve. I bilo je jasno da ce taj deo kursa ici najlakse sa stanovista pripreme i logistike.

    Drugi kurs bio je malo tezi. Resili smo da ga reklamiramo kao kurs za polaznice sa iskustvom, tako da bi im uzeli novac vise nego jednom. Nema jedinstvenog kljuca koji otvara sve brave, a tako je i sa muskarcima. Neki vole romanticne zene, neki bi radije da imaju pohotne, razularene "prljave" i opasne zene mozda "sa dna drustva". Takvi bi da im zene, dok vode ljubav, umesto neznih i romanticnih izjava, na uvo sapucu ili mozda cak i vriste: "To, to, j**bi me, rasturi me, zarij ga, lizi me" i slicno. To smo, moja devojka i ja dobro prostudirali. Razgovarali sa prostitutkama, davali oglase u tzv. muske casopise itd. Kada smo skupili materijal, onda smo vezbali. Danima su nase komsije sa uzivanjem slusale dok je misleci da cemo se sigurno uskoro razici dok je moja devojka vikala: "govnaru", "pedercino", "impotentna svinjo", "seronjo" i sta sve ne. A onda su mislili da ima ljubavnika dok je iz sveg glasa molila "rasturi me", lizi me i slicne fraze.

    Treci kurs bio je zasnivan na animalnom vokalizmu. Na nesuvislim glasovima koje je tesko opisati recima. Da budem slikovit, trebalo je odglumiti nesputanu, oslobodnjenu zivotinju, koja se samim orgazmom oslobadja od stega civilizacije. Kuca je ubrzo zvucala kao zooloski vrt kada se zivotinje uznemire pred oluju. Bilo je tu svega, od nesputanih krikova do dugog zavijanja. Kada je moja devojka zavrsilaila sa pripremom bilo mi je jasno da ce svaka njena ucenica moci svom partneru, najcesce nekom new - age intelektualcu koji se pali na Oslobodnjenje moci da pruzi savrseni dozivljaj da je njeno Oslobodnjenje nastupilo bas zbog njega i da ce ta mala laz uciniti njegov ego velikim, a njega zadovoljnim.
    Kurs, to jest sva tri dela reklamirali smo u erotskim i zenskim casopisima, lepili smo nalepnice pored sala za fitnes, po pijacama, fakultetima i drugim mestima, gde smo god mogli. I, mogu vam reci da ko seje i zanje, pa i ocekivani uspeh nije izostao. Ostalo je otvoreno jos jedino pitanje zavrsnog ispita, ja sam predlozio mojoj devojci da ja ocenim polaznice na kraju, tako sto bih se zrtvovao i sa svakom vodio ljubav, ali taj predlog ona nije prihvatila rekavsi da ne zeli da me izlozi tolikoj zrtvi samo zbog novca.

    A u septembru su kursevi poceli, Moja devojka im je na prvom casu prvo teorijski objasnila da sve sto njihovi partneri zele jeste dobro glumljene odgovarajucih uloga.
    Jedna emancipovana zena danas mora biti na ulici dama, na poslu zver, u krevetu kurva, vikendom nekonvencionalna umetnica. (Ovu frazu sam znao napamet i poticala je iz nekog udzbenika za zenske studije koje su vodile razne eminentne intelektualke). Na sledecem casu bi se zenama prikazao po koji porno film, tek da im se malo razbije stid i da se malo oslobode. A onds, negde od treceg casa sve bi pocelo. To jest, pocelo bi stenjanje.
    Ja bih se onda lepo zabarikadirao u svoju sobu iz koje sam mogao veoma dobro da cujem odvijanje nastave. Sa hrpom porno i erotskih casopisa dugo i inspirativno bih onanisao slusajuci svo to vristanje i prenemaganje koje je dopiralo iz velike sobe u kojoj se moja devojka u znoju lica svoga trudila da polaznicama objasni sve tajne glume i vokalizovanja ljubavne vestine. Razmisljao sam, onanija je daleko iskrenija nego ono sto nase gosce rade kuci sa svojim muzevima. U onaniji nema glume, sve je cisto, bezopasno i bez emotivnih posledica. Zamisljao sam da vodim ljubav sa svima njima, a one su postajale slike iz csopisa, zamisljao sam da meni sapcu, samo meni, da glume zbog mene kao sto su glumile za ceo svet. I bio sam ceo svet. Ta iskustva, pracena kasnije nepodnosljivim bolom u testiisima zbog neuroticnog, skoro prinudnog zadovoljavanja dobijala su u mojim mislima auru natprirodnog, ezotericnog, vantelesnog. Shvatio sam da ne postoji ljubav, da je sve samo samozadovoljavanje i da svi mi u stvari trazimo sebe u drugima, da je sve samo sebicnost, bas kako danas misli vecina psihologa.

    I dok su nase kursistkinje cinile sve da nauce da prezentuju svoju vrelu strast, a sebi i "svom muskarcu" pruze najvise izgleda za srecu u ljubavnom zivotu u meni se nesto menjalo. Postajalo mi je sve teze. Cak i u snu, pricinjavalo mi se da cujem te razularene zene kako hropcu, kako promuklim glasovima dozivaju, kako vriste. Kako me vredjaju ili traze od mene da ih vredjam, kako imitiraju majmune ili zabe, kako se guse u urlicima za koje bi se tesko moglo odrediti pripadaju li zadovoljstvu ili patnji.
    Poceo sam da sumnjam u svoju devojku da li je i ona glumila, da li je ikada iko bio iskren prema ikome.

    Posao je isao sve bolje, ali u gomilanju novca, u mesecnim ratama koje su kursistkinje isplacivale ja nisam nailazio ni na kakav motiv za dalji zivot. Bezao sam od ljudi. Odlazio bih na bucna mesta, tamo gde tutnje vozovi, gde urlaju fabricke masine, gde se pneumatskim busilicama lomi asfalt, gde je sve sto cujem metalno, neorgansko, mehanicko, zaista mrtvo. Mislio sam na mrtva neosetljiva tela kursistkinja i veliku strast koju odaju njihovi glasovi i sanjalacke oci (lekcija broj sedam). Prestao sam da onanisem. Prestao sam da se dodirujem. Zatim i da se brijem. Kada je stigla jesen, pobegao sam od kuce.

    Sada sam klosar. Poznanici me gledaju sa sazaljenjem prepoznaju li me dok zurim u luku da slusam kako tule brodovi, dok zamisljen stojim pored ograda gradilista uzivajuci u zvuku ogromnih vozila. Ti su zvuci za mene tako istiniti, tako prepuni stvarnosti, tako daleki od ljubavi za koju sam shvatio da je samo drugo ime za laz.
    nomen est omen

  2. #17

    Odgovor: Moja Prica

    Vlasnik firme pozvao je Miroslava u svoju kancelariju i saopstio mu da treba jutros da ode do Eme kuci. Ona je na porodiljskom, ali zeli da radi koliko moze, zeli da pokaze da je fleksibilna i Miroslav ce joj instalirati kompjuter i sve potrebne programe.

    Imao je muke da pronadje Eminu kucu, ali mu je uspelo da stigne tamo pre deset sati, kako je i dogovoreno. Zvoni na vratima, Ema mu otvara. Ulazi, i vec u hodniku, primecuje stroge, tamne oblike kolonijalnog namestaja i biva iznenadjen kontrastima koji raztu medju belo okrecenim zidovima. Spolja dopire jasno sunce, a unutra, sve je cisto, uredno, na svom mestu. I te police, pune su satova, malih velikih, modernih i starih satova. Svi su navijeni i ispravni i svi pokazuju tacno vreme.
    Miroslav je inace prvi put kod Eme. Pita zato, otkuda ti silni satovi, a Ema kaze da je njen muz kolekcionar. Cime se inace bavi muz, pita Miroslav. On je programer, kaze Ema i vodi Miroslava do salona. Nudi mu fotelju. Miroslav seda u udobnu fotelju, a u pozadini ide neka klavirska kompozicija. Sati.
    Miroslav se glasno cudi kako Ema, sedam dana posle porodjaja, tako aktivna i prepuna entuzijazma za nove radne poduhvate. Ema je ponosna jer je on to primetio. Malo je podnadula i umorna, ali kaze da hoce da deluje sveze i da misli pozitivno.

    Prelaze na posao. Ema donosi svoj laptop. Instaliraju programme. Ona na cas ustaje i donosi keks i caj. To je skup, eko - bioloski keks bez sintetickih aditiva kakav jedu bogati. Ukusan je. Miroslavu su puna usta. Emi su, takodje, puna usta keksa, zamazana je cokoladom.
    Ema se smeje, iz usta joj ispadaju male mrvice koje ona nervozno hvata i baca u pepeljaru. Uvek sam gladna od porodjaja, kaze, kao da se opravdava. I uvek navracam u kuhinju, smeje se opet. Otvara usta. Vide joj se vecina blistavih zuba. Odjednom, Miroslav cuje neki zvuk. Cuje deciji plac. Beba place, kaze Miroslav. Neka place, odgovara Ema, nije on gladan Kako znate da nije, pita je on. Dajemo mu hranu na cetri sata, ne na tri. Pitali smo lekara, nista mu nece biti. Zasto na cetri, a ne na tri, upita Miroslav naivno.
    Pa, zato sto necemo sve vreme da se bavimo flasicama, odgovara Ema jednostavno, i dodaje: jedva cekam da se vratim na posao, dosta mi je ove neaktivnosti. Ne razumem zene koje posle porodjaja sede godinu dana kuci i samo se bave bebama.

    Beba i dalje place. Miroslavu postaje neprijatno, skoro nepodnosljivo. Pocinje da zamuckuje. Gresi pri instaliranju programa. Moraju sve da ponove.
    Odjednom se oglasavaju satovi. neki daju zvuk gonga, neki kukavice. Miroslav ponovo gresi... Resetuju laptop. Ako treba nesto da uradis oko bebe, sacekacu ja, kaze nervozno Emi. Ne, samo ti zavrsi posao, kaze Ema. Miroslav na brzinu objasnjava. Zuri mu se. Osecao se krivim sto je prisutan. Da nije, mozda bi majka otisla da pogleda bebu.
    Ili mozda ne bi?

    Na posletku, kada je posao zavrsen. Miroslav se pozdravlja i zurno izlazi na ulicu. Lakse mu je. Pozudno udise svez vazduh. Odahnuo je.
    Ulica u kojoj se nasao je puna lepih porodicnih kuca slicnih jednih drugima. Jutro je i nikog nema napolju. Svi rade, razmislja Miroslav.
    Nogu pred nogu krece se ka automobilu, razmisljajuci. Gleda prozore kraj kojih prolazi. Pita se koliko ima dece po ovim kucama, i ambicioznih i poletnih majki.
    Da li su njihovi muzevi takodje programeri ili mozda lekari i sakupljaju li u slobodno vreme takodje satove, minerale ili se radije igraju modelima zeleznica.
    nomen est omen

  3. #18

    Odgovor: Moja Prica

    Pokushavshi da odagna svoju potrebu za "hartijom" samo bi povecavala svoju bol...
    Nakupljene reci bi ubujale njen slobodni duh i ona bi sve vishe klonula...
    Preduge noci nepisanja,hvatanja i ispushtanja sopstvenih misli ostavishe vidne tragove na njenom licu...I tamo gde je nekada kraj svake reci bio iskricav osmejah sada poprimi neku zbunjenu,konfuznu sliku mucenishtva...
    Napokon poce zapisivati najpre samo neobichno lepe sklopove recenica i stihove ne zadrzavajuci ih i ne gubeci ih u mislima svojim..
    najposle hrabro i gotovo drchno odluci da se prepusti tom bozanskom daru i osecaju i tada nikoshe najlepshi stihovi ikad izgovoreni...Prepustivshi se potpuno je utonula u svoja chula i svoju unutrashnju lepotu poce da oslobadja neizmernom silinom i snagom sopstvenog duha...
    potpuno se prepustila "hartiji",dozvolila joj da je vuche granicama beznadza,bunila i spoznaje...
    Pisanje ju je ubrzo potpuno opchinilo,neko bi rekao chak i zaludelo,ali je u tome nashla svoju srecu...
    pisala je besomuchno,ne samo nocu kako je to bivalo isprva...
    u naletima inspiracije nikoshe izvanredna dela svetskih razmera...
    Toliko vremena bi provodila pisajuci da je jedva stizala da podmiri i svoje najosnovnije potrebe,ne pomichuci se od svoje "hartije"...ispisivala bi citave pergamente u koje je unosila i deo sebe dakako...
    I to je trajalo dosta dugo, no nimalo je nije iscrpelo niti je njen dar ikada potpuno ishcileo...
    Samo je bila primorana da pishe slabijim tempom,ali ne i manje vrednim...
    Iza sebe je ostavila ogroman trag i napisala sjajna dela u tom svom zanosu, ili kako bi neki rekli bunilu...
    Sada sedi pod svojim niskim prozorchetom u svojoj sobici predgradja i posmatra kako se novi zivot iznova budi i iznova radja...

    Ubica mekog srca.

  4. #19

    Odgovor: Moja Prica

    Hotel Grand Chancellor" se odvano specijalizovao za organizaciju naucnih konferencija i kurseva za mlade profesionalce. Bio je to impozantan "four stars" hotel, sve sobe u njemu su A+ kategorije sa unikatnim stilskim namestajem (Od Pierre-a, bas kao sto je gospodin Williams i obecao Miroslavu), podnim grejanjem u kupatilima da se cenjeni gosti ne bi slucajno prehladili na hladnim plocicama. Kreveti su udobni i siroki. Hodnici prostrani i svetli, u njima su se u svako doba dana i noci mogle videti elegantne gospodjice, mlade profesionalke i malo manje elegentne naucnice kako vuku svoje kofere na tockicima, takodje i mlada gospoda sa malo manje prtljaga. To su bili kursisti, polaznici, ucesnici na konferencijama i ostali clanovi, mladi predstavnici elite, ozareni, ponosni zeljni da upiju nova znanja i primene ih, ostvarujuci tako profit za svoje maticne kompanije, povecavajuci produktivnost, sve u cilju da opravdaju ukazano im poverenje i vrate novac investiran u njihov licni razvoj. Elokventni i energicni, noseci plasticne etikete sa svojom fotografijom na reveru, obelezeni i oznaceni, oni su lutali hodnicima, chatovali u malom internet kafeu, razvijali se i uzivali na sebi svojstven nacin...

    Sami kursevi su se odrzavali po okolnim kompanijama kojih je bilo mnogo u obliznoj industrijskoj zoni, a konferencije u hotelskim salama, opremljenim najnovijim Filipsovim "beamer - ma". Tu je ispijana kafa, tu je deljen materijal u vidu olovaka, fascikli, knjiga. Tu su ostvarivani kontakti, tu se se radjale simpatije. A gde bi se drugo i radjale kada se cele godine mislilo samo na karijeru, uspeh i napredovanje bez sata i minuta provedenog u slatkoj dokolici.
    A tamo, pod palmama, prekoputa hotela, nalazila se citava mreza sportskih hala, fitnes centara, terena za tenis i golf. Tu su izlazili vidjeniji ljudi iz okoline, malo stariji uspesni i poslovni muskarci sa malo mladjim svojim izabranicama. Muskarci su obicno igrali tenis, a zene ih zadivljeno gledale sa galerije. Jele su se sarmantne salate, recimo "Danish blue" sir sa bademom, salatom od rokule i celerom, ili salata od jastoga. Ne retko, "ona i on" jeli bi ostrige sa sampanjcem, taj razvikani afrodizijak, i to ne toliko sto su verovali u cudesnu moc ovih mekusaca odgajanih na farmama, vez stoga sto je to jedenje ostriga i ispijanje sampanjca bio deo obaveznog programa za mlade parove...

    Eto, u takav hotel poslali su Miroslava na kurs. I on je dobio materijal, znacku. Gospodjica na recepciji pokazala je osmeh od 32+ zuba i Miroslav se nasao u foajeu hotela, zbunjen i izgubljen. Nije mu se islo u sobu, sa druge strane boravak u foajeu izlagao ga je opasnosti da bude primecen od strane ostalih polaznika kursa iz njegove kompanije sto je moglo da bude samo neprijatno. Oko nejega bilo je jos gostiju, zavaljeni u fotelje i u jaknama, covek nije mogao da pogodi da li dolaze ili odlaze. Jedan visoki tip sa naocarima, ocito programer pricao je o Microsoft-u, o tome kako se tamo radi krvavo i zaradjuje mnogo i da je to prava stvar. Neki celavi debeljko mu je povladjivao.
    Pomenuta dvojica su zatim promenila temu i zapocela pricu o tehnici putovanja. Prema njima, covek mora da iskorsti maksimalno slobodne dane. na odmor je najbolje krenuti u petak, odmah posle posla, zapravo i ne svracati kuci. Low-cost aviokompanije pruzaju mogucnost da "svuda stignes i sve vidis", a povratak je najbolje organizovati u ponedeljak ujutro, tako da direktno stignes na posao.

    Za drugim stolom sedela je jedna usamljena gospodjica kojoj se ubrzo pridruzio stariji gospodin. Iz razgovora Miroslav je shvatio da je ona mlada naucnica, a on njen mentor. Stariji gospodin bio je moderno obucen, kao mladic. Imao je pozadi uvezan konjski rep. Bili su malo dalje pa je Miroslav mogao da razazna samo reci turizam, nauka, morska hrana, vino, strast, celije, pacovi, hemija, doza. Povremeno, mlada zena bi svojom rukom nehajno dotakla muskarca "verovatno neki stariji biolog, profesor i njegova asticenica" razmisljao je Miroslav. "Svi ovde imaju neko zanimanje, svi veruju, a ja sam ovde samo zato sto mi je naredjeno da budem". Odlucio je da pobegne u sobu. Bacio je stavri, umio se. Hotelska soba mirisala je na svezinu i odisala cistocom."Bilo bi dobro ubiti se ovde i isprljati tepihe i unistiti inventar, mozgao je Miroslav. Ali na muski nacin, revolverom u usta. Da se prospe mozak. Ipak, Miroslav nije imao revolver. Nije ni zeleo da upropasti dan sobaricama i cistacima.
    Soba je naravno bila prikljucena na kablovsku televiziju sa bezbroj kanala. Miroslav je legao. Uzeo je daljinski upravlajc skoro pobozno, pritisnuo je dugme.

    Pred njim se otvorio jedan svet prepuns slika i simbola. BBC, CNN, FOX i bezbrojni drugi kanali pokazase smu svu raskos koju su imali, sve ono sto su nestedimice pruzali gledaocima svakoga dana, svake veceri, svake sekunde. Na jednom kanalu, Miroslav prepozna akciju, bio je to film o nejegovom omiljenom liku. Rambo (Sylvester Stallone).
    Pa onda ko zna koja repriza nekih britanskih i americkih komicnih serija. Pritiskao je i pritiskao dugme. Likovi sa ekrana su pricali, ljubili, vodili ljubav, mazili decu, vozili avione i kosmicke brodove. U nepznatim i dalekim delovima sveta desavali su se ratovi i pokolji. U mirnim, srecnim i bogatim zemljama, omladina je bila srecna i "high" i svi su isli na techno zurke, masovno, u belim majcama i sa pistaljkama. Mlade, polu gole crnkinje kruzile su straznjicama. Mocni, gangsterima nalik crnci, u otvorenim, belim Mercedesima behu sa svih strana okruzeni zenama...
    Svo to bogatstvo slika uspavalo je Miroslava. Zaspao je oko ponoci. Da je izdrzao samo pola sata duze, mozda bi uspeo da uprkos modernoj zvucnoj izolaciji cuje profesora i mladu gospodjicu iz foajea kako vode ljubav u susednoj sobi...
    nomen est omen

  5. #20

    Odgovor: Moja Prica

    Na pauzi kursa, svi su pili kafu, atmosfera je bila vesela, akademska. To se dalo primetiti po glasnom smehu jednim te istim salama koje su pricali svi od reda. Nisu to bile neke nove sale, bile su to sale iz literature, poznate izreke poznatih prfesora i gurua iz oblasti "Time management-a". Muskarci su takodje pokusavali da imponuju zenama, pricama o putovanjima. Oko samog predavaca bese se sakupila najveca grupa ucesnika kursa, svi su drzali porculanske solje sa kafom u ruci i grickali keks koji je za ovu priliku bio besplatan. I Miroslav je prisao velikom okruglom stolu, nalio malo kafe u soljicu i otpio jedan gutljaj. Iznenadio se kako je kafa je imala isti onaj bljutavi ukus kao kafa u njegovoj Kompaniji.

    Jedan potez rukom i Miroslav je skinuo indentifikacionu plasticnu etiketu na kojoj je bilo njegovo ime i ime maticne Kompanije. Nervirale su ga te etikete, koje su bile obavezne, navodno zbog obezbedjenja, a koje su ucesnici konferencija i kurseva uvek sa ponosom isticali. Nagli okret telom. Pokusao da izbegne guzvu i pridje prozoru, ali ga neki mladic sa flasicom Koka-kole preduhitri i stade ispred njega. Nikoga Miroslav ovde nije poznavao, niti je ko njega poznavao. Pogledao je okolo. U magnovenju, osetio je da ga neko posmatra. Jedna visoka, mrsava devojka, gledala ga je sa druge strane salona. Nekako je drugacija od ostalih, pomisli on. I zaista, sto ju je duze potajno posmatrao bivalo mu je sve jasnije da je drugacija. Njena odeca, njena nehajna pojava, njena sramezljivost, sve to sigurno nije bio deo glasne gomile u kojoj su se oboje nalazili u tom trenutku.
    Sto je Miroslav duze i cesce bacao pogled u njenom pravcu i ona je njega sve cesce zagledavala. Miroslav nije mogao da veruje. Sa izrazom - “ko jel‘ ja” uputio se diskretno ka njoj. Lagano, jos par koraka, jos par misli i pogledi im se sretose. Bila je to Ona, u punom sjaju. I ona je prilazila. Miroslavu se ucinilo da lebdi. Odjednom, kao da je cak i zamor gomile postao tisi, skoro necujan. Stajali su jedno pred drugim, ne znajuci sta da kazu. Zdravo, najzad izusti Miroslav. Zdravo, odgovori nepoznata i brzo nastavi, htela bih da te upoznam. Rekla je to tako leprsavo i lako i nekonvencionalno, da se Miroslav gotovo preznojio od uzbudjenja. Uvek je mastao da ga sretne neka Nepoznata, kao sada, da im se samo pogledi sretnu i da to bude Sve.

    Odlicno, upoznacemo jedno drugo, izusti poluglasno Miroslav. Ja sam Zaklina, preduhitri ga devojka. Drago mi je, ja sam Misroslav. Pomisli u sebi. Ah, Zaklina, kakvo aristokratsko ime, kakava zena, cak joj i ime nekako aristokratski i erotski zvuci. Bio je opijen. Stajao je opcinjen. Zaklina je dalje objasnjavala: "Znas, na ovakvim mestima, srecu se razni i zanimljivi ljudi, ne volim konvenciju pri upoznavanju, ne volim formu, meni odnos i aura znace mnogo vise. Volela bih da te upoznam, da mi kazes par recenica, mozda par saveta”. Saveta? Da, zasto da ne? Odgovori Miroslav. Nema problema, zamuckivao je Miroslav, samo pitaj sve sto zelis.
    Ali prvo da te fotografisem. Zelim da imam tvoju fotografiju, ako nemas nista protiv. Fotografije svih ucesnika kursa su na sajtu, ali ja ipak zelim da napravim tvoju, rece mu Zaklina. Zbunjeni izraz na Miroslavovom licu ukazivao je da tako nesto nije ocekivao. Devojka je rutinski vadila svoj digitalni “Nikon” sa 10 + megapiksela rezolucije i visestrukim optickim zumom.

    "Imam jednu malu bazu podataka u svom laptopu, sa fotografijama, sa fotografijama poznatih ljudi iz poslovnog sveta. Svako od njih mi kaze po neku recenicu, savet, za dalje licno usavrsavanje . To je moj "network". Networking je u poslednje vreme za mene vise od koncepta, nacin zivota. Za sve ljude koje srecem upisjuem ko su i cime se bave, ne samo poslovno, nekada se radi o trazenju drustva, ljudi, sa kojima je divno putovati na zanimljiva mesta. Mnogo zanimljivih ljudi imam u svojoj bazi podataka".
    Ali ja nisam mnogo zanimljiv, kaze Miroslav skromno. Za mene jesi, kaze devojka i nastavlja, ti si iz kompanije "Intrahop"? "Interhop", ispravlja je Miroslav. Kako "Interhop" - zacudi se devojka. Pa tako se zove Kompanija u kojoj sam zaposlen odgovori joj Miroslav. Pa ti nisi iz "Intrahop-a", sa nevericom ga pita Zaklina. Nisam - odgovara joj on.
    Oh, izvini, pa ja sam onda pogresila, ili su na sajtu pogresili. Ti ne nosis etiketu, ali da je nosis procitala bih odakle si, i ne bih bila pogresila. Licis mi na jendog tipa iz Intrahop-a, cija je fotografija postavljena na sajt. Nisam bila sigurna da li je to on, vids kako su imena kompanija i slicna, eto sada sam pogresila, uzela i tebi i sebi dosta vremena izusti u dahu Zaklina.

    Nema veze za vreme, sad kad smo se vec upoznali, odgovara kao da se pravda Miroslav, jos uvek gajeci nadu. Na zalost ima veze, odgovori devojka. Ja sam na kursu "Totalnog marketinga" i predavanje mi je sigurno vec pocelo, a nisam pronasla lika iz Intrahop-a. Znas. zelim da obavezno upoznam nekoga iz te Kompanije, to je svetski vazna Kompanija, volela bih da se zaposlim u njoj. To bi bas bilo super za moj CV. Da, bas bi to bilo super za tvoj CV, odgovara tuzno Miroslav. Pa nista, idem ja, to je sve, kaze devojka. To je sve, ponavlja Miroslav njene reci.
    Cao, veselo mu dobaci Zaklina i okrece se. Cao, kaze Miroslav neveselo i gleda za njom. Iza svojih ledja cuje erupciju smeha. To se gomila polaznika smeje spontano, novoj sali Predavaca...
    nomen est omen

  6. #21

    Odgovor: Moja Prica

    Miroslava iz razmisljanja trgnu zvuk mobilnog telefona koji je zasvirao ariju iz "Nabuka" i cuo je kako umiljat glas odgovara "Pronto".
    Gledao je mnogo puta devojke kako odgovaraju na poziv mobilnim. Sve su to cinile na isti nacin, upijajuci mobilni usta, sa onim karakteristicnim osmehom koji je vec dokumentovan u mnogim reklamama i filmovima.
    Prisao mu je barmen i rekao: "Pozurite gospodine, ostala je samo jedna gospodjica". I zaista u "Bird Cage-u" kafeu hotela "Grand Chancellor", zamisljenim da se u njemu upoznaju mladi polaznici kursa i profesionalci, sedela je samo ona. Nasmesila mu se kada je zavrsila razgovor, a Miroslav onako najnaivinije sto je mogao, upita je da li se znaju sa kursa.
    Pogledala ga je svojim toplim, zavodljivim pogledom i predstavila se. Ja sam Orlanda, Orlanda Gallo i radim za "Aqua Libera", na projektu privatizacije vodovoda... Pricala mu je da putuje mnogo, da, voli dzez, da, trosi previse na kozmetiku, da je na dijeti , da je porocna... Jos kratko je cavrljala i krenuse ka liftu.

    Tu odmah na izlazu iz lifta ona je zastala kod vrata apartmana 505. Pozvala ga je na jedno pice. Miroslav se pravdao da je umoran i da rano ustaje, ali Orlanda je bila uporna. Pristao je na jedno pice... U njenoj sobi se osecao jak i neponovljiv zadah parfema, los vazduh. Jos malo su razgovarali i Miroslav zatecen, zbunjeno je posmatrao Orlandu kako skida odecu sasebe. Ostala je u erotskom donjem rublju novom, jos neopranom. Upucuje mu jos jedan znacajan pogled, kao Sofija Loren ili Elizabet Tejlor iz nekog zaboravljenog filma iz sezdesetih. Miroslav primecuje neobican tatoo na njenim butuinama: "Alessandro Domini". Pa to je marka, izlete Miroslavu.
    Da, "parfema za muskarce", smeje se ona i nastavlja. Dobila sam prvu nagradu na konkursu. Nekoliko pobednica dobilo je pravo da nosi ovaj tatoo kao reklamu firme.
    Za uzvrat, oni su stipendirali moje studije. Jako sam zadovoljna poslovnim odnosom sa njima. Posle sedam godina, skidaju ti tatoo, to je u ugovoru zapisano, ne zele da im zasticeno ime stoji na nogama na kojim ima makar i malo celulita, kaze Orlanda, sad vec pomalo gorko.

    Sedeli su na krevetu, blizu su jedno drugom, osecaju vrelinu uspaljenih tela. Orlanda ustaje. Odlazi u toalet dok Miroslav sedi na krevetu. Oprala je ruke, zatim u vaginu stavlja malu, samorastvarajucu kapsulu "Passiansa", podmazivaca sa neutralnim ukusom. Ceka deset sekundi, kako pise na pakovanju... izasla je i uvukla se u krevet pored Miroslava. On ju je nezno milovao, pod rukama je osecao glatku kozu i vrelinu tela. Ruka je klizila ka dole i on odjednom oseti vlaznost. Mora biti da ipak necemu vredim, da me zeli, cim je ovako brzo ovako vlazna razmisljao je Miroslav. Vode ljubav, poceo je da se oseca zagusljiv vazduh. Pod slabim svetlima neona spolja, na ogledalu pored kreveta vide se samo senke. U naletu strasti padaju jedno na drugo i jedno u drugo. Orlanda je vrlo zadovoljna efektom "Passiansa", a i Miroslav nista manje...
    Mio amore, saputalamu je nezno, dok je toplota tela tako omamljujuca, a vonj ljudskog znoja prijatan i dobrodosao da ubije sterilnu dosadu parfema. Zasto se nepoznati muskarci i zene tako malo medjusobno dodiruju, razmislja Miroslav padajuci sa Orlandinih sapi u krevet i u san.

    Miroslav se probudio rano i osecao se tako lirski. Oblace se. Razmenjuju email-ove, jos na vratima.
    Znas, ono sve sto sam pricala o ljubavi, obraca mu se Orlanda, ja tako uvek pricam, ne mislim ozbiljno. Ni ja, zbunjeno odvrati Miroslav.
    Orlanda se raduje, razumeli su se. Ja to zbog uspomena, svako treba da ima lepe uspomene. Pa jeste, tako je, izlete Miroslavu.
    nomen est omen

  7. #22

    Odgovor: Moja Prica

    S. je pristigla te noci, cekao sam je na stanici. Posle dvadeset predjenih koraka, govori mi, ono sto sam vec osecao i znao.
    Rekla mi je sta se dogodilo na putu, i za njenog ljubavnika, i snosaj. Samo jedan put kaze. Jednom kao ni jednom, nastavila je....
    Cutao sam, tona kamenja u mojim cipelama, nem, izgubljen i prazan. Nista se nije dogodilo, sve to nema znacaja, govorio sam samom sebi.
    Ipak se dogodilo tu u meni. I ona je pokusala da me nekako utesi dok sam ja cutao. Reci nesto, reci, osecam se krivom tiho je izustila.
    Vec potpnuo, ispraznjen i siv, mrzeci sebe sto mi ta stvar toliko smeta, gadeci se od samog sebe, zbog moje nesposobanosti da prihvatim
    nesto tako prirodno, kao njih dvoje.

    Nemoj da mi opisujes, rekoh joj. Ne zelim da znam detelje. Zar je moguce da sam i ja ljubomoran, proslo mi je kroz glavu!
    A onda, poceo sam da je ljubimm. Sada te jos vise zelim. Ipak, plasim se otici ces od mene. To je samo strah, ljubomora je samo strah.
    Ali, od toga mi ne bi lakse.
    I ti uradi meni isto sada, nadji neku i uradi to isto, bice ti lakes, kao iz daljine dopirale su njene reci do mene.
    Ne, ne mogu, Ne mogu sada da mislim o tome, ne mogu da se trudim, ne zelim da ti uzvracam.
    Jednom kao nijednom, to vec i nije toliko strasno, ozvanjalo mije u glavi. Poceh da disem duboko. Sve je ubrzo proslo.
    nomen est omen

  8. #23

    Odgovor: Moja Prica

    Osetio sam to. Nesto slabasno i malo, drhtavo i ranjivo, toplo i golo. Na granici govora mirisalo je na jutro i na spermu, na zivo. Govorilo je, gusilo se, kasljalo.
    Licem na zemlji, noktima u blatu. Mokro od pljuvacke. I onda, ukus gvozdja. Dodirno sam brezu, pazljivo, vrhovima prstiju, zatim ustima. Jutarnji vazduh mek kao frotirski pokrivac. I ja, beskorisan i nemocan da usnim gde stoje kljucevi. Da otkljucam koru. Obesmislim Strah. Oci se navikle na pupoljke, tek, slika bledi jer je reci kvare.
    Reci blede jer ih je previse. Nema nicega osim praznine. Zato cutim.

    Spoj je iluzija, a iluzije razumevanja nema. I dok nervi bezumno vriste: "kontakt, kontakt...", zidovi mirno i nemo marsiraju, beli sterilni porculan nadmocno se ceri smrti, kao nikada vise.
    Poslendjom snagom instinkta naginjem se i povracam. Suze mi teku od napora i ocaja. Jer, nisam uspeo da doprem. Poimanje srzi ubija, laznost ledi zgazeno sunce.
    Puta izmedju nema.
    Zato nikada necu uspeti. Otvorenih ociju ne gledam. Gluv, slep i lud. Neizmerno opcinjenm golim postojanjem po sebi. Jos uvek dodirujem brezu.
    nomen est omen

  9. #24

    Odgovor: Moja Prica

    B. me je najpre nazvala telefonom, ocajno je plakala u slusalicu, spominjuci nekakav napad, ubistvo, samoubistvo. Pokusavao sam da je smirim sakrivajuci svoju nesposobnost da se saberem. S jedne strane osecao sam cudnu naklonost prema toj zeni, jer ni ona nije mogla da se snadje u zivotu. S druge strane, B. je u moj zivot usla nasilno, odjednom, samo sto i svoje stvari ne bese donela u dva ili vise kofera u kucu u kojoj sam ziveo.

    Cekala me je na uglu, na uglu na kojem smo se obicno nalazili. Odmah mi je pokazala ruke. Bile su potpuno modre, sistematski isprebijane. Nikada do tada nisam video isprebijanu zenu.
    Moj muz rekla je, napao me. Kako te napao upitah je. Posvadjali smo se oko interneta, mrzim ga...
    Sve se bilo u njoj skupilo, sve te godine zanemarenosti. Mrsavo i visoko telo joj se treslo. Smiri se, tesio sam je. Pogledaj sta mi je uradio, sada krijem ruke, on je gradjevinski radnik i strasno je jak. Ova cinjenica o zanimanju njenog muza bese i za mene izvor nespokoja, osvrnuo sam se instinktivno. Nije bilo nikoga, samo je nekakva starica vodila u setnju svog malog, ruznog psica.
    U trenu pomislih na splet ruku. Njene dugacke mrsave ruke i snazne, misicave verovatno istetovirane ruke gradjevinca. Pa kako je zbog interneta mogao da te tako isprebija? Htela sam da chetujem, a on je hteo da skida filmove... A zatim, ne znam... sve mi se pomutilo u glavi. Htela sam, htela sam da ga rastrgnem, utrobu da mu razbucam, oci da mu iskopam. Znaci ti si napala njega, rekoh joj. On tako kaze, kaze da se samo branio, impotentni skot...

    Cutao sam,misleci kako je glupo naci se usred unakrsne vatre, u sred tudjeg braka i veze koja se ocito raspada. Bilo bi dobro nestati, ne osecati bilo kakvu naklonost ili samilost. Ona je bila zena sa Zapada, proracunata ceo svoj zivot, a sad nasla mene da peca na meku slovensku dusu.
    Znas, on nije samnom vodio ljubav devet godina, devet godina me nije dotako. Ne mogu vise ovako, ubicu se kaze B. a u njenom glasu osecao sam mesavinu tuge i besa.
    Rekoh joj da moram da idem, ali i da se ne ubije. A u sebi sam mislio: "Molim te, nemoj da se ubijes, barem ne dok ne pronadjes nekog drugog umesto mene ko bi se zbog toga osecao nelagodno”.
    nomen est omen

  10. #25

    Odgovor: Moja Prica

    ...osecao je skripu vrata koja su parala po parketu ali nije imao snage cak ni da okrene glavu i vidi ko je ushao...
    Po sitnim i nespretnim koracima zakljucio je da je to najverovatnije Dora,
    Dora je dolazila triput sedmichno da pospremi stan...
    Nekoliko trenutaka je pokusavao da se seti da li je danas dan kojim ona dolazi,ali ga je to samo josh vishe iscrpelo i on je ubrzo opet ostao bez svesti...
    Kada se probudio video je sebe kako lezi u bolnickoj postelji,nad glavu mu se nadvijala bolnicarka postavljajuci mu mnostvo pitanja na koje on nikako nije mogao dati odgovor te je samo sklopio oci,praveci se da je ne cuje...
    Iako je nju bilo gotovo nemoguce ne cuti...bila je do te mere glasna i imala neobichno piskav glas koji mu je probijao bubne opne,da je par puta zazeleo da je lupi svom snagom preko usta...
    Postajala je nad njim josh par minuta i napustila sobu...
    Odahnuo je...
    Niceg nije mogao seti i to ga je strasno mucilo..naprezao se u nadi da ce se setiti prethodne noci ali avaj,pomalo ga je plasila belina njegove sobe i razlog zasto se sada nalazi u njoj...
    Nije ni opazio da je neko ushao u njegovu sobu,naglo se trgao i video doktora sa leve strane svog kreveta...
    Doktor mu se nasmesio i poceo da mu prica sta se sve sa njim zbilo, kako je u gorznici vec danima...i kako...
    Shvatio je da je malopre pogresio kada je razmishljao o tome sta je bilo juce,
    jer je sasvim moguce da se "to" desilo i proshle nedelje...
    Ponovo je izgubio svest...

    Ubica mekog srca.

  11. #26

    Odgovor: Moja Prica

    U svojoj tridesetipetoj godini Carole otkriva Majstora. Do tada je vec bila otkrila Zen budizam, putovanja, romane Paola Koelja, engleski humor, erotiku, drustveni angazman, makrobiotiku i mnoge druge stvari, ali sada u tridesetipetoj godini, na ivici depresije, Carole je otkrila Majstora i potcinjavanje Pravom Muskarcu. Ona je lik koga nema. Obucena, spremna za izlazak, zajedno sa svojim deckom, dok razmislja sta da obuce, dok odlazi na kurs slikanja, dok bira karte za turisticko putovanje, dok misli, dok se oblaci. Ona je uvek nedostajuci lik, lice, koje se rodilo, ali kao da se i nije rodilo. To ne moze da podnese, prihvata ponudu, odlazi na rucak sa najodvratnijim tipom sa posla. Onim sto je uvek neuredan i sto stalno kasni.

    Na mojim rukama su tragovi kiseline. Droga koju sam uzeo uzela mi je mogucnost proceduralnomg poimanja, ali ne i proceduralnog delovanja. Noge me nose mrtvim gradom, ne prepoznajem nijednu ulicu, rutinirana masina koja sam ja vodi me sigurnim korakom. Izmedju dva trotoara, kada prelazim ulicu, kao da proticu neoni. Dodje mi da zaurlam od straha, ali noge me nose nepogresivo. Ruke uspevaju da podignu jelovnik, zenice su mi rasirene, ali znam dobro gde sam. Ruke uspevaju da kupe kartu, da nadju peron. Konobar je malo zacudjen, ali moj ekesperiment je uspeo i ja sada znam da su logika, poimanje simbola i proceduralnost zapravo nize mozdane funkcije. Vise mozdane funkcije vezane su za poimanje koze, dodire, mazenje.

    Mali Alex je opasan anarhista. Na zidu ima poster sa Ce Gevarom, ima i crveno crnu anarhisticku zastavu koju je kupio za petnaest dolara. Ponekad dolaze njegovi drugovi, piju, puse, mastaju o Revoluciji. Posle igraju kompjuteske igre i slusaju heavy-metal. Dok gitare postojano vriste On sebe zamislja kao narodnog tribuna, ponekad ide ispred neprekidne mase radnika koji goloruki krecu da se suprotstave Moci, Masini, Kapitalu. U tom snu on kao da raste, kao da postaje sve znacajniji kada osvescene mase klicu njegovo ime.

    Sa strahopostovanjem Carole je odlazila kod Majstora koji je jedan prijatan stariji gospodin advokat i clan glavnog saveta jedne liberalene politicke partije. Ima sedu bradicu. U podrumu kuce Majstor je napravio malu ordinaciju u kojoj njegove ucenice uce da za Majstora podnose bol. To je njihov put, put ucenika. Majstorov put je druga , to je samo moc, cista i nepatvorena moc nad zenama kojima kad tad bude dosta feminizma i nove uloge u novoj ekonomiji, i onda one pronadju majstora. Misticno ili nemisticno, na ovaj ili onaj nacin, tek koza im ubrzo postane popriste Majstorovih kreacija celicnim iglama.

    Ja sam niko i nista, obican drogirani pacov koji je izmislio svet oko sebe. Sedim u zamracenoj sobi, ispijam vino i trulim. Zivim za visak vrednosti i kapital nekih vlasnika akcija. Danas je kod mene jedna debela amaterska umetnica, inace saradnica u penzionom fondu. Hronicno sam impotentan pa cu je zadovoljiti jezikom ako dodje do toga. Nadam se da nece biti potrebno. Nekad je to dovoljno, zene se generalno loze na moc, ova se jos lozi na novac i dobar i obilan zalogaj, otisli smo u restoran. Pojela je tamo stek od cetristopedeset grama, konobar se zaprepastio. Posle smo se vratili, pozlilo joj je pa je povratila odjednom, Sada cistim parket, peku me ruke od njene zeludacne kiseline. Ona me posmatra odozgo sa stolice, izula je cipele, Zagazila je svojim erotizovanim carapama sa likrom u prljavstinu i drzi se za stomak. Zuta tekucina joj curi niz bradu.

    Mali Alex ima komsiju koga iritira glasna heavy metal muzika. Vise puta se taj skot zalio kucevlasniku. Dolazila je jednom i policija, zapretila mu. Od tada on ne sme vise glasno da slusa svoje omijlene grupe. Tako i veceras, onaj kreten preko ulice opet vice i lupa, preti da ce da mu dodje na vrata. Dosta je Malom Alexi tih i takvih malogradjana, pusta muziku sve jace, neka bas dodje policija, pokazace im on. Neka dodje ta svinja na vrata, izbosce ga. Mali Alex vadi veliki bajonet, povlaci prstom po siljku. Cuva svoj strah.

    Carole je ucila da zene treba da budu okupane i lepe. Od njih se ne ocekuje da prde i povracaju. Saamo takve (okupane lepe i mirisne kao lutke) mogu da naidju na prave tipove. Ovako, u tridesetipetoj godini, sat otkucava, Carole se jos nikada nije porodila, a ocekivani uspeh u karijeri je takodje izostao. Samo ti starci koje je trebalo opljackati za racun privatnog penzionog fonda, osam sati dnevno, cetrdeset sati nedeljno. Odvratni starci koji hoce sto vise novca, da uzivaju pod stare dane, a nju niko ne pita hoce li i ona da zivi, hoce li i ona uspeh u karijeri i da se uda jednog dana kada nadje pravog tipa za sebe, samo za sebe.

    Potpuno je u komi ili u soku. Pomozi mi da ocistim ovo, kazem joj, ali ona je potpuno sokirana. Gaduro! Da li me cujes? Ostvljam je u sobi, bacio sam papirane ubruse koji ionako nista ne mogu da upiju. Peku me ruke. Kada sam bio mali, nisam zamisljao da ce stvari doci dovde, mislim na zivot. Mislim na prodavnice zdrave hrane, banke i trgovce heroinom, mislim na ljude koji ne razumeju jedni druge, mislim na sebe koji vise nista ne razumem. Ko sam ja? Olupina. Odlazim u kupatilo, uzimam kantu, punim je vodom, taj zvuk smiruje.

    Mali Alex je radio i studirao. Od kada je Nova ekonomija pukla, studiranje je sve skuplje i ljudi imaju sve vise novca, bogati su i idu na zanimljva putovanja. On nije mogao da studira brzo kao bogati klinci koji su znali sta hoce. ali on je “studirao uz rad”, sto znaci da je ucio nocu do tri sata, da bi se budio u sedam i odlazio na posao. Subotom i nedeljom nikuda nije isao. Ostajao bi u svojoj sobi muceci sebe da uci. Stolica je skripala, a on bi se ljuljao i grizao nokte i nastojao da zapamti nerazumljive termine vezane za medjunarodnu trgovinu i prosperitet. A i u ucenju je smisla bilo sve manje. Taj cudni stvarni svet oko sebe, mrzeo ga je sve vise.

    Sta ce mi ovaj seronja, pita se Carole. On nije kao majstor, on je slab i bedan. Ne zelim da se zrtvujem za njega, bolje je da se nikada i ne udam. sta ce mi on. Sada sam se osramotila, sada sam se ispovracala na njegov jebeni parket. Ali ne znaima me sta ce da misli o meni, uopste me ne interesuje. Ne ide joj bas lako, pa Carole pokusava da se seti tehnika sa kursa menadzmenta, vezanih za asertivnost i samokontrolu. Zivot je ionako mnogo vise od bednih muskaraca koji je i ne zasluzuju. Niko je ne zasluzuje, osim Majstora. Ustaje, grabi jedan kolac sa stola. Brise usta papirnatim ubrusom, naglo otvara vrata, izlazi. Ide kod Majstora.

    Ulazim u sobu, olaksanje, ona je otisla. Nikada nisam voleo te normalne i prijatne zene, njihovo rutinsko ponasanje daleko je od onoga sto smatramo uctivim. Vole robne kuce, vole stvari, razmisljaju ispred jednakobezvrednih predmeta, ne znaju koji da kupe, brinu se zbog lepote, zavide drugim zenama. Debele zene zavide mrsavima i obrnuto. Zaboravicu je. Sedam za sto. Zidovi su prazni, do mene dopire heavy metal. Heavy metal je sve jaci i jaci, ustajem, iszlazim napolje, vicem, ne vredi. Idem da mu pokazem, cipele mi se klizaju na parketu. Jebi ga, jela je svinjetinu. Masno. Ruke me jos peku. Padam. Nije trebalo da uzimam bas toliko hasisa. Glava mi udara u nesto ostro i neprijatno. Mrak.

    Idem kod Majstora. Svi smo mi nule pred ljudima kao sto je Majstor. Svi smo mi nedostojni, misli Carole. Majstor ce je kazniti, hvata je strah. Zabijace joj igle u grudi, zakljucace je u sanduk. Lezace u sopstvenim govnima. Ma nema veze, ustace moralno cista. Majstor ce je prihvatiti, nezno na svoja kolena. Kao malu devojcicu. Probusice joj klitoris, stavice joj novu alku. I Carole ce otici sva blazena, jer zivot je borba, boli nju sto je niko ne razume. Ona ima i druge strane koje idioti sa posla ne razumeju. Samo Majstor, uziva dok zajedno gledaju reprodukcije starih majstora slikarstva iz Majstorovog velikog albuma.

    Mali Alex stoji na balkonu i pusi. Gitare iza njega dozivljavaju klimaks. Mase vole moc. Moc voli mase. Hocu sve da ih pobijem, odvratne malogradjane, potrosace, jednoga dana kupicu oruzje. Pored toga hteo bih da kupim BMW i veliki TV projektor od osam hiljada. Projektovao bih porno filmove na zid ove sobe. Onanisao bih do besvesti, Ponekad bi svratili moji drugari. Fascinirao bi ih velicinom slike. Nabavio bih kasete sa poznatim porno filmovima nemacke produkcije. Ne bih ni izlazio iz kuce, mislim da ne bih ni jeo. To bi bio pravi zivot.
    Poruku je izmenio A6quattro, 03.04.2007 u 14:09
    nomen est omen

  12. #27

    Odgovor: Moja Prica

    Znam da je keramika bela, ali ja vidim samo crno. Ne razaznjem lica. Samo cujem udarce, tupi zvuk. Puca mi koza. Svaki put, kao usijana igla, duboko u mozak zarije se, i dah se gubi, gusim se i padam. Ziv neces izaci odavde, zapenjen batinas urla. Dizi se dopire mi do svesti. Ustajem kao robot. Krv je topla i slana. Patos je vec klizav, nokti slomljeni njihovim potkovanim cizmama.

    Vreme odavno stoji. Ne traze da priznam, ovo je samo njihova redovna vecernja zabava, posle drugi dolaze na red. Neki tuku, neki gledaju. Ne znam koji je danas dan, koliko sam ovde, samo znam da je godina - '93, vise nista ne znam.
    Tkivo je meko, podatno, izlozeno, vezano. Oni su majstori mucenja. Ja sam stvar. Ja sam predmet. Ja sam nista. Udarac prati zujanje u usima, i srce preskace. Mozda je ovo sada kraj - pomislih.

    Oni su nasmejani i pijani. Momci u crnim uniformama, beretke sa svetim amblemima, i istetovirana znamenja. Svesni su uloge u spektaklu. Jedri jebaci masu svojim velikim pistoljima. Mocni muskarci siluju zaplasene zene tupe od straha. Uvek zdravi, uvek spremni, uvek orni. Svi u dlaku isti.

    Hocu da kazem, hocu da viknem da ispljunem koliko mi se gade. Da uvredim djubriste njihovih simbola, nacije i bogove. Samo sukrvica curi, i mokraca curi. Kada bih samo mogao. Ovako nula u pepelu. Cudno je. Odjednom ne osecam nista. Tek, jedu mi se skoljke. Secam se, ispred nas su se putevi otvarali, mi zeljni zivota, dodira, gladni. Cudno je. Odjednom, poplava slanog ukusa, to je sve sto cula jos znaju. Tonem u nepoznatom mi blazenstvu. Jedu mi se skoljke.
    nomen est omen

  13. #28

    Odgovor: Moja Prica

    Napolju jesen, zlatna, i topla. Decak je sedeo unutra na kaucu. Soba bese polumracna, polje prozora ispresecano pravilnim trakama aluminjumskih zaluzina. Pored njega lezala je iskljucena konzola za igru. Povremeno, zracak svetla usao bi kroz prozor. Mozda samo odsjaj od nekog automobilskog stakla, mozda od kuce prekoputa. Decak se nije obazirao na svetlo, ruke mu behu zgrcene na crvenkastom stofu na kojem je sedeo. Oci mu behu sirom otovorene i cinilo se da gleda u prazno, u zid, dok je pogledom lovio trake sveta na zidu, usmeren ka komodi na kojoj su lezali suveniri sa letovanja. Gledao je, a nista video nije. Njihao se decak, bez prestanka cinilo se da nece stati, usne su mu drhtale, izgledalo je da se nesto reci, ali nije rekao nista. Cinilo se da ce se u trenutku odbaciti sa svog mesta na kaucu, da ce se odgurnuti daleko, mozda istrcati na ulicu i odjuriti nekuda gazeci suvo lisce sa pocetka ove blage jeseni, ali nijihanje se nastavljalo unedogled uz puno grcenje misica, grc na licu.

    Zena je stajala pognuta na trotoaru, pored poluotvorenih vrata kuce. Mrsava zena srednjih godina sa licem ukrasenim prvim tragovima starosti. Stajala je tako na veoma visokim stiklama, u kucnom ogrtacu. Mala bela pudlica sedela je na trotoaru pored nje masuci repom ocekujuci valjda da je neko odvede u setnju. Zena se saginjala sve vise, ogrtac se podigizao otkrivajuci velki tatoo na listu njene noge. Prsti ruku se ispruzise, veliki tamno crveni nokti sevnuse na svetlu. Na trenutak, licila je na bogomoljku, talo izduzena a onda se nokti zarise u psece krzno. Pas zaskica kao da upravo umire. U kucu, zaurla zena iznenadjujucim sopranom. Pas nestade.

    Muskarac je nosio tesnu majcu. Na bikovskom vratu bese zlatan lanac. Istresao je navlake sedista svog automobila. Moj auto, mislio je s ljubavlju. Pazljivim pokretima tresao je vestacko krzno od mrvica i grinja. Bio je zadovoljan. Kao da nikoga osim njega i automobila ne bese na svetu, tako je bio unet u proces unutrasnjeg uredjenja svog vozila. Iznenada neki pas zaskica i on se trze. Naglo se okrenuo, ispred njega bese zena sa kojom ima prvi sastanak kod nje, sastanak od koga mnogo ocekuje, ona je njegova nova prijateljica. Uputi joj pogled za koji je mislio da odrazava ljubav i razumevanje, svidelo mu se da je tako ostra sa psom. Vatrena zena, prodje mu kroz glavu. A onda se vrati svom automobilu i nastavi zapoceti posao. Kada je zavrsio uze zenu za ruku. Udjose u kucu. Bila je tako srecna da najzad ima muskarca koji se brine o njoj, koji je izvodi. A nasla ga je jednostavno, preko interneta, na sajtu za dating. Osecala se tako mocnim, kao da ga je kupila, izabrala kao stvar.

    Bio je srecan kada ga je zena pozvala. Od prvog susreta verovali su da su jedno za drugo, magicna, dobitna kombinacija. Ljubav je kazu lek za sve frustracije, raspadnute brakove, nezeljenu decu, ponizenja na poslu i svako kazu treba da bira prema sebi. I svako ima izbor da sebi ugodi i ostvari maksimum. A njemu je bilo dosta brze hrane, opijanja i samoce i kada mu je prvi put pomenula buduci rucak - instant supu, przeni krompir, malo graska i peceno pile samo sto nije zaplakao. Taj delija neznog srca, radio je u fabrici kamiona, kosa mu bese prerano opala zbog rada sa agresivnim bojama, ali on je na to bio ponosan i nije se mnogo zalio. Ja sam zilav momak, govorio bi kolegama na pauzi.
    Hodajuci ispred njega, trudila se da sto je moguce vise njise bokovima. Zna da to pali. Htela je da ga zadrzi, da ga poseduje, zavede, i ma koliko su joj nokti, tesna odeca i stikle smetali, svaki put bi se obukla tako kada je sa nekim, da bi prema uvrezenom misljenju bila maksimalno seksi za jednu zenu od cetrdesetitri godine. Znala je da je konkurencija ostra i da je to jedini nacin da bude zeljena, a onda i voljena.

    Toliko dugo nije imao zenu, bilo kakvu zenu. Ova ovde je bila prava, stvarna, ne slika u magazinu kada onanise u svojoj sobi, ova je bila stvarna i strasna. Gledao je kako se ispred njega uvija kao zmija. Gledao kako se crvena tanka tkanina uvlaci medju njene guzove. Pljuvacka mu podje na usta. Kada bi se samo udala za njega, imao bi svaki dan mir i udobnost, rucak, zajedno bi pili pivo, radovali se TV-u i ekstremnim sportovima.
    To bi bio vrhunac. Pristao bi da se brine i o njenom osam godina starom sinu iz njenog propalog braka. Na sve bi mozda pristao.
    Osetila je njegove ruke na sebi. Okrenula se, izvila, povukla ga blize, napipala njegova usta i gurnula jezik unutra. Skoro da se onesvestila od jakog ukusa duvana i piva. Povukla ga je prema kuhinjskom stolu, okrenula mu ledja. Skini mi gacice naredila mu je. Muskarac se sagnuo, spustivsi njene nove tanga gacice. Zena je iskoracila. Bilo ju je sramota svog tela, ali se pravila da je sigurna u sebe i dominantna, znajuci da u ratu medju polovima nema primirja bez pobednuika i porazenog. Najvaznije je uvek biti pobednik.. Gledala ga je pravo u oci, a musarac automatski poce da se skida.. Ne volim da mi odeca smeta, rece, razgledajuci pazljivo zenu kao kravu na stocnoj pijaci, i kuhinju iza nje. Sedi na sto, rece joj, pokazaucu ti sta znam. Ovo je bio trik, plasio se da ne svrsi prerano, prasio se da nece moci. Toliko dugo nije bio sa zenom. Plasio se njenog podsmeha, plasio se da iz prve ne sazna koliko je bespomocan i impotentan.

    Rasirila je noge, postidjena zbog svojih genitalija, tako izlozenih pred njegovim licem. Muskarac je uhvati za rasirene butine i gurnu jezik unutra. Lizao je i lizao, ali stid utrobe nije se dao zavarati. Tek kada mu se jezik ukocio, zena se malo ovlazi. Ipak, nastavio je sve dok nije skupio hrabrost i poverenje u postojanost svoje erekcije. Okrenuo ju je . Na trenutak im se oci nadjose. I kao da su na tmomenat samo na mah uputili poglede jedno drugom, poglede razumevanja, nesto kao kada se glumci sretnu na pozornici, a uloge su dobro izvezbane i uopste sve dobro ide i ceo svet je pozornica, veliki, nevoljni, a obavezni spektakl Zena se nagnula nad sto, a muskarac ju je uzeo otpozadi. Erekcija se odrzavala na njegovu snahu. Zboravio sve i osetio se slobodan, slobodan od svega, od prljavih auto limova, od radnika. Kao da je kupio novi BMW i njime krstari nepoznatim i otvorenim putevima. Kao da je na sedistu pored njega mis sveta sa kalendara. Zena polako poce da stenje, pa da vristi. Upinjao se i gurao da udje u nju. Udom, prstima. Pritiskala je svoj klitoris sa druge strane, znala je da ce joj to pomoci da se opusti, dok joj je kroz glavu prolazilo milion stvari, od sina u drugoj sobi, do batina dobijenih od bivseg muza, planova, recepata i melodija popularnih pesama sa TV-a. Nisam kriva, saptala je u sebi, dok joj je nepoznati autoritet u glavi govorio da je losa majka.

    Decak je i dalje sedeo. Bolele su ga noge. Bolela ga je glava. Boleli su ga samari koje je dobio od majke jer nije hteo da napusti kucu pred njenim novim deckom. Bilo mu je dosta. Bilo mu ih je dosta, njih raznih, jednih koji su pokusavalui da ga kupe, drugih koji su ga plasili i ismejavali. A smenjivali su se kroz kucu, defilovali, a njemu se sve to gadilo, mrzeo ju je. Mrzeo je sopstvenu majku, sve ljude i dosadnog psa.

    Nesto puce u zeni. Sokovi pocese da cure iz njene utrobe. Iz grla joj je izlazio samo neki neartikulisani zvuk. Osecala je da pobedjuje, da je prava zena - bitch, zena kurva koa na TV, da je slobodna kao stp treba da bude. Osecaj krivice predje u bes i ona ostrom stiklom nagazi stopalo muskarca iza nje. Htela je da mu nanese bol sto je moguce vise bola. Svima da nanese bol. Ruka joj krenu nize u naporu da uhvati njegove testise. Da ih stegne do pucanja. Ali muskarac ju je drzao za vrat. Cimao je ludacki, divljacki gurao krhko telo tako da je sto vec pocinjao da se pomera uz skripu. On ovlazi nakratko svoj srednji prst pljuvackom i gurnu ga nemilosrdno u njen cmar. Zena se naglo ispravi od bola, ali nastavi da se krece zajedno sa njim kao u transu, ne osecajuci ni njegove zube kojima je do krvi grizao naslage sala na njenim ledjima, ne osecajuci da je ostra ivica stola pritiska. Uhvatili su ritam, muskarac je kroz njeno crevo trljao svoj ud. Bi mu cudno i milo. Na zaostale grudvice izmeta nije obracao paznju.Svrsili su zajedno, a on joj je saptao na uvo kurvo, kurvo moja. Iz njega potece kao reka. Nesto sperme skliznu na pod, i ona pomisli kako ce to morati da ocisti. Bokovi su joj se i dalje trzali u nemom pokusaju njene utrobe da usisa sto vise semena, bas kao da nema pilule, kao da ljudi nimalo nisu napredovali
    A kada je nadrazenost tela nestala, oboje sedose za sto, onako znojavi i goli. Bese tek rana jesen, toplo, a tamo iza zaluzina, neka tromost se sirila i mir u dusi bese za svakog moguc i pristupacna. Ljubavnici zapalise cigarete. Neobicno zadovoljni, uronjeni u snazni dozivljaj sebe samih, zaricali su se da ce od sada ziveti samo za sebe, za svoju slobodu. Nista ih nece zanmati, niko treci. I dok je muskarac jos uvek zudno udisao duvan, zena je levom rukom masirala svoja izubijana ledja, pokusavajuci da se pribere i nasmesi i opet uspostavi kontrolu nad svojim organizmom. Ispitivala je kako ce se ponasati on, da li ce se odati neka osobina kojoa joj ne odgovara, u rezervi je jos uvek imala dva kontakta sa onog sajta. Da li ce mi danas dati opet kuvano jelo?, pitao se muskarac u sebi. Koliko ce me kostati njen sin ako se ozeneim sa njom, deca su sve skuplja, trebaju im skupe stvari da ih ne bi ismejavali u skoli i ne mozes im zadovoljiti potrebe. I mislio je jos: Ova ce zena biti moja, samo moja, a ako me ikada prevari ubicu boga u njoj

    A decak. I dalje je drzao ruke grcevito na usima. Oci mu behu natcene od placa i velike kao krofne. Ispred sebe gledao je i dalje tamni kredenac i razglednice kakose pomeraju u ritmu koji on zadaje i to je jos nilo jedino sigurno na ovom svetu, taj prinudni ritam kji ga ne napusta. Nije razumeo, otkud krikovi majke, ni sta to radi nepoznati muskarac sa njom. Ta cudna aktivnost pripadala je tajanstvenom svetu odraslih, negde u vezi sa samarima, udarcima, psovkama, u domenu zabranjenog Ljuljao se i dalje, bez drzanja, nije se usudjivao da spusti ruke, da ne bi opet cuo majcino stenjanje i krikove propraceno dubokim hroptanjem muskarca, za koga je rekla da ce mozda biti njegov novi tata. Nije hteo da uzme konzolu za igru koju mu je kupio prethodni moguci novi tata koji se brzo razocarao u njegovu mamu i utekao. Njihao se sve jace i jace, zamisljao je da nestaje sa ovog sveta, zarko je to zeleo, tonuci u taj slatki dremez bez svesti o sebi A napolju je i dalje bila jesen, zlatna i topla. Prvi ziti listovi leteli su ka tlu preko scenskog dekora od plavog neba.
    nomen est omen

  14. #29

    Odgovor: Moja Prica

    Radnja ove price odvija se u sobi, soba je u jednoj kuci, a kuca u jednoj u ulici, u jednom gradu. Nista neobicno, radnje vecine zapadnjackih prica odvijaju se po kucama, kao u onom melanholicnom vicu o coveku koji j ede po kucama. Bez dubljeg smisla, i nije smesno. Svakako ima jedna kuca i jedna zena u kuci, i ima jedan prozor na drugoj strani i krevet, a u krevetu, u mraku jedan decak lezi, krklja i kaslje, dok se kroz otvoren prozor vidi, oseca, naslucuje letnja noc. Toplo letnje vece. Dugo i nemo stoji u toj sobi zena iz price pred ogledalom posmatra svoje lice i svoje telo. Pazljivo pretrazuje i pipa svaki nabor na kozi, nezadovoljno prepoznajuci bore. Onda u obe ruke hvata svoje grudi i podize ih. Spusta i opet ih dize. Nije zadovoljna. Ne, nikako nije.

    Kada bi ljudi bili metalne kugle, bili bi sasvim sigurno sjajni i divni i velicanstveni. Onako izglancani odbijali bi se jedni od drugih, mozda i bez ogrebitine i na kuglama ne bi ostajalo ni traga da je ikada u proslosti jedna metalna kugla bila u blizini druge.
    Noc je obecavajuca, narocito petak uvece. Sa nedalekog autoputa dopire buka saobracaja. Zena misli o svim tim ljudima i zenama koji odlaze u klubove, traze partnere, uzivaju i zabavljaju se. Sve te zene tamo, namirisane, sredjene, doterane, seksi, sve one zive intenzivno, sakupljaju iskustva, tako su aktivne. A ona nije aktivna, ona ima nesrecu da ima bolesnog sina. Bila je glupost roditi i zarobiti se u ulozi majke...

    Intenzitet kasljanja i krkljanja sa druge strane sobe se naglo pojacava. Zena oseca neobicnu potrebu da nesto ucini po tom pitanju, kao da je ona odgovorna, da pridje detetu, da ga utesi, ali se savlada. Moram da mislim na pozitivne stvari, moram da mislim malo na sebe, secala se teksta iz prirucnika - I vi mozete uspeti i biti zadovoljni. Razmisljala je o svojoj prijateljici M. koja je veceras izasla u grad. M. je nedavno raskinula sa nekim tipom i sada ponovo zivi punim plucima, odlazi u klubove, srece zanimljive muskarce... Zahvati je talas samosazaljenja, toliko snazan da je momentalno ukljucila televizor. Tamo su isle reklame. Jedna za isplative kredite, onda druga za negu i lepotu: Ova boja kose je za tebe jer si vredna toga savetovao je televizor... Na kanalu deset isla je repriza poznate reality serije Ostrvo strasti.

    Mladi muskarci i zene, najatraktivniji koje je publika mogla da izabere ostavljeni na pustom, tropskom ostrvu, druze se, dolazi do spletki, stvaraju se i razbijaju veze. Sve puno strasti, svi na dohvat ruke. Ona licno ne bi znala koga da izabere jer skoro svi muskarci iz serije su zgodniji i manje dosadni od njenog muza. Koji je eto ponovo na sluzbenom putu, i ona bi u principu mogla da izadje sa M. da se dobro provede. M. je imala veze sa mnogo muskaraca, ali nikada nije bila zadovoljna. Prenaglaseno odusevljenje novim likovima prelazilo je u ironiju, ironija u bes, bes u ocaj... i tako bi se veze sa tim sredjenim, namirisanim mladicima prekidale, nastajale bi nove i ciklus bi se ponovio. Zato je M. i bila nesrecna jer nikako nije mogla da nadje muskarca po svojoj meri, muskarca dostojnog nje, spontanog a odlucnog, divljeg a racionalnog, otkacenog a promucurnog, ozbiljnog a veselog, neznog a grubog..., nekog sa kojim bi mogla da ponovo ostvari pravu vezu i bude ono sto jeste.

    Zena je iznenada ugasila televizor i ustala. Ja sam samu sebe sahranila mislila je. Prijatan nocni povetarac donosio je mirise leta u sobu. Neki klinci su prolazili ulicom i smejali se, neko je turirao motor. Krkljanje sa drugog kraja sobe se stisavalo i zena pomisli da je pobedila, da je odagnala te neprijatne misli, da je njen trogodisnji sin samo jedna neprijatna misao, jedan nepozeljan simbol u jednom, koliko toliko pozitivnom i produktivnom svetu prepunom izazova. Komarci su se leteli po cItavom volumenu prostorije i njihovo zujanje asociralo je na nepodosljivost situacije. Zena oseti jezu i zatim u sebi nesto kao metalnim glasom izrece komandu da se nasminka, da izadje, da bude samosvesna i slobodna kao M. i druge zene koje su napustile glupi zivot domacice i majke. Mucila su je pitanja: Ko je kriv za sve to? Zasto je njen sin hronicno bolestan? Da li bi mogla da ima vise od svog zivota

    Jedna cuda preteca misao odjednom joj se nadvi nad glavom. Neka neobicna slatka tupost, kao predavanje krivici. Kada bi njen sin sada umro, ona bi bila slobodna, slobodna da se ostvari kao zena, slobodna da se krece medju umetnicima i vidi svet o kome toliko masta, slobodna od svog dosadnog muza - birokrate i kancelarijskog pacova. Slobodna kao u samoposluzi dok bira proizvode sa polica u okruzenju nepomucene radostiu kome su bebe sa kutija za papirnate pelene cIste i nasmejane, a proizvodi svezi, gotovi i zdravi. Ovako dalje ne ide. Sexy chat u drugoj sobi, i to je probala. Prijatnio caskanje i masa muskaraca koji joj se bezopasno i virtuelno nude, ruka medju nogama. Ta vlazna ruka i laskave recenice na ekranu, jer oni joj nude najrazlicitije i najbezumnije stvari. I onda nervoza, prividja joj se da neko kaslje, da njen sin kaslje. Brzo pere ruke. Odlazi u sobu kod sina, brine se nekontrolisano, pokusava da iscedi osmeh na licu iako je niko ne gleda. I vise ne zna sta se to sa njom desava jer u svetu u kome je sve moguce, ona je ocito gubitnik. Tezak gubitnik, neuspesna zena.

    Place. Place nad svojom sudbinom. Onaj mali nesrecnik pocinje ponovo da kaslje i place i to je strahovito nervira. Mama, mama, dopire tiho bolesno jecanje iz mraka... Na trenutak stavlja ruke na usi, misli da ga tako nece cuti...
    Kada bi ljudi bili metalne kugle svi dodiri medju njima ne bi bili vazni za kugle. Kugle bi sigurno izabrale da budu idealne lopte, dakle dodirivale bi se eventualno onom jednom tackom, beskrajno malom i bez diemnzija. Onda, odlucno kao robot zena ustaje i Izlazi iz sobe... Silazi niz stepenice u prostor u kome nema bolesnog sina. Trpezarija joj ne nudi nista osim tisine i izolacije koja je tako produktivna. Oblaci se, nervozno popravlja frizuru, sminka se na brzinu. Samo da ne cuje vise samo da ode, da pobegne od tog zvuka koji je podseca na poraz.

    Na visokim je cipelama. Spremna. Ona je zena panter, ona je Modesti Blejz, ona je Madona, ona je velika zavodnica. Plasi se, ali se osmehuje, ona ce biti ta uloga, ona ce biti sve sto se trazi da bude. Izalzi. Jos jedan nalet krivice dok otvara vrata, zatim korak. Izasla je u noc. Postala je vlasnik noci. Nesigurnim koracima grabi ka automobilu. Srebrnast je, hladan kao metak, jednom rukom dodiruje obli metal. Kada bi automobil samo mogao da je smiri, obao je i savrsen kao metalna kugla koje sanja u svojim nocnim morama.
    Otvara vrata, samo jos da udje u skoljku. Kao crv, kao puz, slinavi puz u kucici. Muci je asocijacija na drhtavo smedje meso puzeva. To su njene sline, ne to su zaboga njene suze. Pokusava da zagospodari sobom. Uvredjeni, napumpani mozak-esteticar pokusava da je ukori. Trudi se da zamisli svog malog sina mrtvogi da bude ravnodusna dok joj izjavljuju saucesce. Htela bi da bude borbena i uspesna. Pokusava da odigra balet. Ja sam zgodna, govori zena na veoma visokim potpeticama i ulazi u automobil, ali joj ne ide bas najbolje, niti ima ikoga da je posmatra. Saplice se. Nesto dole struze o metal.

    Kada bi ljudi bili metalne kugle, oni bi se kotrljali kilometrima, mozda milionima kilometara bez trenja i bilo bi im svejedno u kom se smeru krecu. A kretale bi se shodno svojoj sopstvenoj brzini i sasvim prirodnim zakonima kretanja za metalne kugle. Kao da ih pokrece neka nevidljiva ruke. I nista ih ne bi moglo zaustaviti na njihovom putu. Neki neumoljiv nagon, neka mracna sila sada kontrolise zenu. Nesto neizrecivo, nesto pred cim su sve metalne komande slabe kao povetarac. Neutaziva glad iz njenog stomaka. Ostavlja ljusku automobila a da nije odigrala balet ja sam zgodna zena na veoma visokim potpeticama koja izlazi iz kola. Nikada nece biti primadona disko spektakla, ova tuzna misao joj prolazi kroz glavu, ali misao je nevazna, citav taj proces u glavi je glup jer mi smo bili tu i pre misli. To je bilo tu. Krvavo slepo sisarsko meso. Ni kugla ni kocka zapravo nijedan objekt iz objektno orijentisanih programerskih bajki Microsoft-ovih prirucnika.

    Ne zna kako se popela. Samo zna da postoji to krkljavo izmuceno stvorenje, krv njene krvi. Citav njen zivot, njen buduci zivot i svi dozivlajaji koje nudi dragi joj TV program i zenski casopisi, sva ta divna stanja i ostrva strasti i zanimljivi ljudi odjednom ne vrede. Nista ne vrede. Samo to, ta untrasnja bol koja je trese, i ne vise samosazaljenje, i ne vise snovi i mastanja. Ko zna o cemu mastaju zenka jazavca, a o cemu zenka irvasa ili lava. Saznanje i nije potrebno, snovi su oblacici iz romana. Sokrat je smrtan. Bog je odvratni lazov. I mali leptir izaziva uragane svojim krilima. Vazno je biti tu. Vazno da lezi pored njega, da ga zastiti svojim telom. Pokusava da mu da toplinu. Sve da mu da. I nekim cudom, mali organizam se smiruje, prestaje da kaslje...

    Ipak, kada bi ljudi bil metalne kugle ne bi bilo ni pola ni roditeljstva. Kugle bi proizvodile automatske pokretne trake. Samo bi ispadale idealne metalne kugle. I masina bi ima bila majka, ali idealne metalne kugle ne bi volele majku masinu jer metalne kugle ne bi imale osecaja.
    Ima jedna kuca i u njoj soba, a u sobi su majka i sin. Spavaju. Mirno.
    nomen est omen

  15. #30

    Odgovor: Moja Prica

    Ja nisam strastan covek, i strast drugih, naravno, zena primetim tek kada bude kasno. Primetim je i prihvatim sa odredjenim resentimentom, tugom. Tako je bilo i sa Italijankom. Proveli smo mesec dana na glupom kursu. Ona i njen muz i ja i mnogi drugi. Gotovo da nisam ni pricao sa njom. Ona je bila jedna ektrovertna zena koja zeli da "osvoji volumen" kako bi rekao moj sef...

    Imala je dugu kosu i lepe crte lica. Zavodljivo se smejala, otkrivajuci pritom besprekorno bele zube na koje je ocito bila veoma ponosna. Svi muskarci su pokusavali da joj se priblize. Narocito neki pijani Spanci. Secam se jednog od njih koji joj je cesto govorio “N. you are the woman", "N. you are the woman"... Nije se libio da joj to kaze u muzevom prisustvu, sto je dovodilo da nemilih scena.

    Eto, takva je bila N. ta zavodljiva zena. A te poslednje noci. Ona, “the women” razgovarala je samnom, mozda sat vremena, a mozda krace. Rekoh joj sta mislim o zivotu i uopste, da prezirem nauku i mrzim naucnu zajednicu ciji sam clan. Onda smo usli u lift i svako je krenuo u svoju sobu. Samo me je pogledala u liftu, i rekla mi da voli moju filozofiju i stavove i pozdravili smo se.

    I tek kada sam usao u svoju sobu, ja sam znao. Sve. Taj trenutak u liftu, u njoj je nesto sevnulo, nesto sto nisam primetio. Eto opet, jos jedna zena divlje strasti, rekoh onako budisticki, pomiren sa sudbinom. Dok sam prao zube postalo mi je jasno sta je ona htela. Da li sam trebao da je zaustavim, pozovem u svoju sobu? Sta bi mi to znacilo. Cinjenje uvek uzrokuje bol...

    Nakon nekoliko meseci N. me je pozvala u goste. Odgovorio sam joj da ne mogu. Posle mi je pisala jos jednom, da emigriramo u Ameriku. Nisam joj odgovorio. Jos jednoj zeni mracnih i divljih strasti. Sta ce mi to, pa vec sam bio u vezi sa jednom takvom zenom. Ko bi podneo dve. Ko bi izdrzao taj lom u glavi?

    Proslost je mrtva, u zivotu ne postoje sanse, postoji ovde i sada i strast je prolazna i nestvarana. Postoje ruke koje tipkaju, postoji vlazni i siroki krov na koji bezim kada u firmi postane neizdrzivo. Postoji glad i zeludac i lagano starenje, umiranje. To je sada. Ne zelim nista osim da budem ostavljen na miru. Ja sm mrtav covek od trenutka svog rodjenja. Prepustam se resentimentu dopustajuci da tuga za zivotom lagano gasne u meni. Eto, jutros sam se jedva setio kako se N. zapravo zvala.
    Poruku je izmenio A6quattro, 12.04.2007 u 16:53
    nomen est omen

Strana 2 od 5 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Moja pesma je...
    Autor memento u forumu Muška kafana
    Odgovora: 41
    Poslednja poruka: 11.07.2015, 23:00
  2. Moja poezija
    Autor ljuba-trebotin u forumu Poezija
    Odgovora: 584
    Poslednja poruka: 05.03.2014, 13:51
  3. Moja dela na internetu
    Autor sasapet u forumu WWW
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 08.07.2012, 15:30
  4. Moja azbuka
    Autor DrinChe u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 24
    Poslednja poruka: 24.10.2009, 20:22
  5. Kćeri moja Aliji da l' da te dam?
    Autor SQUAW u forumu Društvo oko nas
    Odgovora: 59
    Poslednja poruka: 19.09.2009, 03:13

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •