Ja sam rođen tamo na salašu , mislim da tu nema polemike...
Ja sam rođen tamo na salašu , mislim da tu nema polemike...
Rastao sam pored Dunava
Rastao sam pored Dunava,
pored dobrih starih alasa.
Lovio sam sarane, ispracao brodove
i snivao divne snove daleke.
Dunave, Dunave,
kraj tebe mi srce moje ostade.
Dunave, Dunave,
kraj tebe mi srce ostade.
Plovio sam belim ladjama,
morima i mnogim rekama,
al' djerdapske klisure i dunavske obale
u srcu su samo mome ostale.
Dunave, Dunave,
kraj tebe mi srce moje ostade.
Dunave, Dunave,
kraj tebe mi srce ostade.
Kada bi se opet rodio
Dunavom bi opet plovio.
Pevao bi curama sto rastu kraj Dunava,
i mahao divnim belim ladjama.
Dunave, Dunave,
kraj tebe mi srce moje ostade.
Dunave, Dunave,
kraj tebe mi srce ostade.
Ah, kad tebe ljubit ne smem
Ah, kad tebe ljubit ne smem
drugu ljubit necu ja,
mada krasom i divotom
k'o Danica zvezda sja.
Ti jedina moja jesi,
ti mi tuge vedris noc,
mutnog oka pogled bistris,
bolnoj dusi dajes moc.
Pa i ti me izneveri,
nevera me tvoja tre.
Hladnokrvno ti sad gledas
gde nadezda moja mre.
S golubom se golub pari,
slavuj ima druga svog,
a ja mladjan bez ljubavi
za zivota venem svog.
ima mnogo lepih pesama, zvonko bogdan ih jako lepo peva.
Ko te ima taj te nema, jako lepa pesma
A ima i lepih pesama za veselja..... becarci....
Meni daleko najdraža...
Ja sam rođen tamo na salašu
Ja sam rođen tamo na salašu,
u ravnici kraj maloga rita,
ljuljali me talasi Dunava,
milovala Vojvođanska žita.
Tu se spaja Srem, Banat i Bačka,
tu se grle tri srca junačka,
tu i dete rodni salaš voli,
tu se srce sa čelikom bori.
Napadali na moj salaš vuci,
palili ga i Nemci i Turci,
ubijali zoru kad se javi,
mutili te moj Dunave plavi.
Ruke slabe ali volja jaka,
za mnom idu hiljade momaka,
ne dam salaš kraj maloga rita,
ne dam moja Vojvođanska žita.
Al' krenuće svadbe sa salaša,
vratiće se vedre letnje noći,
ravnica će procvetati naša,
hej salaši opet ću vam doći.
Sagradiću šajku
Sagradiću šajku
od suvoga kedra
katarku ću od šimšira
i svilena jedra
Suzama ću šajci da izvezem ime
što ih ronim neprestano kada
niko ne vidi me
Pa ću pustit šajku
niz talase mirne
a uz njena jedrila će
uzdah da mi mine
Sagradjena šajka
poče da se kreće
al' u luku odredjenu
nikad stići neće
Skoro sam bila , prvi put u tom restoranu i prvi put slusala ovde Cigane u zivo.
Niko se nije pokazao bas kao neki znalac repertoara, ja sam najvise narucila
od citavog drustva, dakle, prvo sam narucila; jesenje lisce, pa osam tamurasa,
ko te ima taj te nema i jos pesama kojima ne znam ni ime nego samo refren a sve su znali i skidam im kapu.
Secanja na cardu su proradila i bacila me depru
Ja najvise volim pesmu " Vec odavno spremam svog mrkova..."Puna je topline i vojvodjanskog duha
Ima mnogo lepih pesama...pravih naših kao što su "Ima jedan kućerak u Sremu" ili "Kada padne prvi sneg".... ali ja sam nekako vezana za "Za moju Milicu..."
Ova pesma je bez melodije, bar koliko ja znam.
Zar joj i treba melodija uopste??
Vojvodina-Mika Antic
I
Verujem vo jedinu i vo jed i vo inu
ravnicu - mater moju i zapljuvanu i svetu,
tu Vojvodinu u soli, u hlebu i u vinu,
i ne verujem joj, veru joj njenu i krv joj somotsku i prokletu
a slepački joj se molim dok mi na usni rđa i rže i miriše
blagoslovena kao pričest i zrno aprilske kiše
i dok me kolje pod grlom njen dah ljut kao vile,
pa teme i čelo škropi beli cvet bagremova,
i dok se rvem sa žitom, dok zvezde po meni mile,
a ona rominja i tinja i survava se sa krova
sva toržestvena i rožestvena od lepote i rugla
i kao srce mokra i kao srce okrugla.
Jao, ravnico zlosutnico! Zlatna sačmo u sisi!
Jao, svevišnja moja iz birtija i crkava!
Ti, dušo, što isplažena i bosonoga visiš
i pozlaćena i plaćena i detinjasta i lukava,
a tako sasvim sveta i zlikovačka i lomna,
i kao nebo niska, i kao nebo ogromna.
II
Volim je od štala do oltarskih dveri i od blata do pšenice,
toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenasa, vršidbenu i zadušničku,
smeđu kao devojačke pletenice,
tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša,
gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali,
gde su starice tepale i pragove branile golim šakama,
pa su je brali i ždrali rukama, pa su crkavali i živeli,
pa su je voleli ljudi i kleli i psovali i plakali.
Tu Vojvodinu bogomoljačku, i bezbožnicku, i vinsku,
belu od jaganjaca, crnu od paljevina.
Tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku,
kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina,
pa niko u brkovima nije imao gustu pesmu kao taj narod
robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba,
ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara,
zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav.
Volim je, jer smo svi široki i obični kao ova ravnica,
jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama,
i milioni suludih, rumenih zvezdanih ptica
večito će lepršati nad našim umornim glavama.
III
Muču steoni vinogradi. Peni se jesen u kacama.
Rdaju po bespućima vetrovi sa kutnjacima masnim od slanine.
Rodio te otac. Ubio te sin. Brat bratu o vratu i po vratu.
A krstovi najveće drveće. A grobovi najviše planine.
Na usni tamjan i kanfora. Nozdrva od bosiljka bela.
Zubi utrnuli od bećaraca i truli od opela.
Jao, ravnico! Jao, krtico! Jao, bezglava tico!
Moja žetvo i žito. Moja kletvo i tugo.
I jao, Vojvodino - gladna godino, i Vojvodino - dugo.
Širok Dunav. Široke pustare. Široko garavo oko.
Od svetog Čarnojevića, do svetog skeledžije na Tisi,
oče naš u opancima, u katancima i lancima,
oče naš iže jesi i iže nisi.
IV
I volim je prosjačku, pred crkvama, nedeljama, u ritama,
i svatovsku, astragansku, neucveljenu bolovima,
i Vojvodinu vašarsku i harmonikašku, čas raspusnu, čas pitomu
i birtijašku što osvanjiva štucajuci pod stolovima,
pa Vojvodinu bečku i varmedsku sa tuđim barjacima pred četama
K.U.K. regimente, kraj druma istorija silovana i zaklana,
i Vojvodinu solunsku i krfsku pod bajonetima,
sivu kao vojnička smrt u koporanima i zajedničkim rakama.
Pa je volim šestoaprilsku, logorašku, isprebijanu,
obešenu o bandere, probušenu po čelima,
uzoranu od tenkova, od krvi izopijanu,
i partizansku kad je oktobra donela proleće selima.
Volim je koliko je zla i dobra.Volim je podjednako.
Prskajte kajsije zvezda u kosi drveća njenog!
Uvek će biti krovova pozadi krova svakog
jer uvek se rumeno nastavlja na rumeno.
V
Lete nad Fruškom Gorom, nad tornjevima, nad đermovima
nekolmovani paorski anđeli bez krila i oreola.
Lete do zvezda i vraćaju se sa zvezda lepi, mrtvi i šašavi,
sa ufitiljenim brkovima, u gaćama od šest pola.
Lete sa glavom crvenom kao raspuknuta lubenica.
Sa obrazima od licidarskih lutaka i jezikom od koljiva.
Leti Panonija hiljadu puta zaklana i uvek najlepše živa,
Panonija što prašta i što se iz groba seća,
sva od praporaca i dukata sva mnogo srneća i kereća.
Jao, ravnico! Jao, česnico! Jao, vodo i travo!
Jao, sve moje plavo, drveno od krstova i krvavo i pravo!
Jao, žuto od snopova, od mrtvaca, od sunca i od sveca!
I jao, šareno od vina, od violina, od sukanja i cveća!
Ja tebe nožem i hlebom. Ti mene solju i satarom.
Ja tebe nogom i bogom. Ti mene ruzmarinom i materom.
Jednu zob zobali, jednako groba dobili,
Jednako se oplodili i rodili i prodali.
Četir konja debela u pesmu si uprezala!
Četir strane sveta u pupak si nam uvezala!
Ej, Vojvodino od plača, od đubreta i od kolača,
a vere četir, a peta ciganska, a šesta iz tambure riče !
I svi mi na sramotu lice! I svi mi na boga lice!
VI
Zaigraj, zavitlaj zemljo, lepoto bosonoga,
nevesto moja najlepša u dronjcima i plaču,
ti što se moliš bogu i ti što pljuješ na boga,
ti što si dugovala i naplatila račun,
nazdravlje! Diži čaše! Razbij astale šakom!
Zapevaj preko njiva, neka zabride kosti!
Volim te što si prosta, sirova, divlja tako,
i tako mnogo luda, volim te, volim, oprosti,
ti, od ponosa i stida, od đunđuva i vaški,
ti, ljuljaško i rako - žut zubat smeh ne skrivaj,
pevaj pijano racki, mađarski, totski, vlaški,
makedonski, bunjevački i lički preko dalekih njiva!
I tako do smaka sveta, najteža zemljo moja,
sa ukusom muškatla, krvi, hleba i saća!
Od paorske sam lepote, radosti, psovki i znoja.
Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!
Po meni je nalepsa ova :DOBRO JUTRO VOJVODINO
Kad se sunce na uranak sprema
a sokakom nigdi nikog nema
i petlovi pesmom da najave
jos pre sunca i pre zore plave.
Noc se tiho povlaci pred zorom
serenada prosla pod prozorom
rumena si kao mlado vino
Dobro jutro vojvodino.
Magla plava kida se sa njiva
prva rumen novi dan otkriva
i polako bude se salasi
dok ravnicom kaskaju cilasi.
Noc se tiho povlaci pred zorom
serenada prosla pod prozorom
rumena si kao mlado vino
DOBRO JUTRO VOJVODINO.
Vovodina u srcu !!!! Sve kod nas izglada da i... i nije kod nas.