Opšte je poznato da su sa razvojem novih tehnologija nastali i novi načini za upoznavanje ljudi, a samim tim i potencijalnih partnera. Putem Interneta, uz eventualno korišćenje SMS poruka, danas možemo upoznati teoretski neograničen broj potencijalnih partnera. Često sama priča ne mora krenuti kao namera da se ostvari bilo kakva veza, ali se vremenom jednostavno izgradi u tako nešto. Nedostatak direktnog kontakta sa tom drugom osobom dozvoljava nam da je doživimo na svoj način, iako o njoj najčešće iz samog razgovora saznamo puno, te da je ujedno na neki naš način i idealizujemo.
Pre par godina, meni lično se dogodilo da se bukvalno do ušiju zaljubim u momka čiju čak ni sliku nisam imala. Interesantna situacija - čak nisam imala preteranu želju da vidim tu sliku. Bili su mi dovoljni svakodnevni dugi razgovori da bih zadovoljila svoju potrebu za njegovim prisustvom u mom životu.
Besmisleno je postavljati pitanje da li je moguće iz ovakve vrste"veze" kasnije ostvariti ozbiljnu vezu sa fizičkom prisutnošću partnera, jer takvih primera sada već ima sasvim dovoljno da bi nam bilo jasno koliko su ostvarljivi.
Zapravo, zanima me da li vam se nekada dogodilo da na ovaj, ili možda neki sličan način, ostvarite platonsku vezu sa punim prisustvom emocija? Da li su ove veze osuđene na rok trajanja i da li bi nam u nekom trenutku na kraju ipak zafalila ta fizička prisutnost?