Kao igru...
Večitu igru... recimo, sutra ću poželeti engleski doručak u krevetu
, mili će ga spremiti - valjda
, ma hoće znam... uživaću u njemu (doručku), čitati novine, smejati se Kikijevim nestašlucima , ceo dan se posvetiti porodici, napraviti ugođaj - da se pamti, bilo da je reč o plesu, pesmi... kako god... i tako iz dana u dan...
Kliše... ne... ne želim, niti mogu sebi da priuštim taj luksuz... mili lepo kaže da nikada ne zna šta će ga dočekati kada se vrati u ''mirno'' porodično gnezdo , porodično gnezdo svakako, ali ''mirno'' nikako
... da li će to biti ''šoking'' ovakav ili onakav, stvar je mašte , tako da se trudimo i radimo na tome da nam nikada ne bude dosadno...
Kada se pojave oni teški dani, kada imam utisak da mi se ceo svet srušio na glavu, tada se nasmejem sebi, nekada i isplačem, ''otresem kolena i nastavim dalje'', jer naravno - ni jedan problem nije nerešiv, ''samo'' je potrebno iz sebe izbrisati tu dozu fatalizma koju na žalost svi imamo...
i koliko god da je teško u pojedinim momentima , napraviti taj, najteži prvi korak, krenuti napred... i samo napred... tada imam utisak kao da se ''kockice'' sudbine ili slučajnosti same uklapaju, i sve postaje nekako lakše, lepše i
jednostavnije...
(u kratkim crtama )