Pero Zubac - Strana 2
Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 48

Tema: Pero Zubac

  1. #16

    Odgovor: Pero Zubac

    Moja te rijec dotakla

    Moja te rijec dotakla
    u trenu kad si odlucila
    da ne vjerujes nikome ko je
    odrastao i ko pokusava
    da te ukroti.
    Kao ptica nevidljiva,
    kao zuti list koji te
    u setnji presretne naglo
    i upozori na pad.
    Jer jesen je. Jer sve je
    prolazno i sve se smjenjuje.
    Kao da gledas veliku rijeku
    u predvecerje koja odnosi
    bijele ladje, a iza svakog
    malenog osvetljenog prozora
    mozda odlazi neko koga bi
    mogla zavoljeti
    zauvijek.

  2. #17

    Odgovor: Pero Zubac

    Kalamegdansko vece

    Pucala je zora kao kora
    Noc se s mukom predavala danu
    Grlio sam smrznutu Svetlanu
    Pokraj Save na Kalemegdanu.


    A sa vrha Nebojsine kule
    Drozd je pesmom budio grlicu
    Ja nabreko k'o topovsko djule
    Sva mi dugmad otpala na slicu.


    A Svetlanu suncem obasjanu
    Od te muke spopanuli zmarci
    Pa mi tiho sapnula na uvo
    -Mace moje jedu mi se cvarci-


    Kasnije nas nasli milicajci
    Od idile osta samo slika
    U stanici ostase podaci
    Jedne kurve i jednog pesnika.

  3. #18

    Odgovor: Pero Zubac

    TRIPTIHON ZA VERU

    I

    Prepoznajem ti kosu u ovom spaljenom letu
    Oči u ovom lišću što beznadežno pada
    Prepoznajem ti govor u mrtvom suncokretu
    Prelomljen što je klono ko uzaludna nada
    Prepoznajem ti kosu u ovom spaljenom letu

    Nijedno moje htenje do tebe doseglo nije
    Nijedna moja pesma čemerna razboljena
    Mrtav tvoj osmeh spava tamo gde biljka bdije
    Tamo gde mesec noćiva kao jedina žena
    Nijedno moje htenje do tebe doseglo nije

    Lovio sam te lukom lovio sam te strelom
    Po crnim šumama panonskim po mrtvim hrastovima
    Lovio sam te smehom klonulom rukom belom
    Vajao ti ramena u prvim plastovima
    Lovio sam te lukom lovio sam te strelom

    Moji te hrtovi gonili po obalama po pesku
    Sokolovi te moji vijali ispod zvezda
    Puške te moje ubile jeseni jedne u vrijesku
    Oči te oplakale žalom i boljkom praznih gnezda
    Moji te hrtovi gonili po obalama po pesku

    Joj čedo uzaludno potonja razbibrigo
    Kuda bi ova pesma da tvoga čela nije
    Konje sam hitre prestizo do tebe nisam stigo
    Nožem sam klao jagnjad gde ti se krotkost krije
    Joj čedo uzaludno potonja razbibrigo

    Sad spavaš spavaš spavaš ko mrtvo cveće spavaš
    I spava telo tvoje gipkost najlepših foka
    Tišinu slušaš mirno i bilo sna usporavaš
    Pod tvojim smehom drava do besvesti duboka
    Sad spavaš spavaš spavaš ko mrtvo cveće spavaš

    II

    Ova te pesma budi ko majka mrtvo dete
    Ova te pesma gorka iz sna ne ume vratiti
    Čelo se moje osipa ko iščezle komete
    Sve što ti sada govorim svojom ću glavom platiti
    Ova te pesma budi ko majka mrtvo dete

    Leto je nad ravnicom leto u kriku ptice
    Osam me noći kleto nekakve vrane viju
    Teške padaju kiše padaju nemilice
    A dunav beznadežno preliva panoniju
    Leto je nad ravnicom leto u kriku ptice

    Nema te pelin-reči da kaže moju gorčinu
    Šta ću sa ovom glavom što se u pesak osipa
    Crno se sunce zavilo u moju belu vedrinu
    Nad gradom mesec neženja žeženo srebro prosipa
    Nema te pelin-reči da kaže moju gorčinu

    Govorio sam ti nekoć da nema više proleća
    Da je sve što se događa davno već jednom bilo
    Govorio sam ti tiho kako su kratka stoleća
    I sve kako se vraća mrtvoj majci u krilo
    Govorio sam ti nekoć da nema više proleća

    I slušala si nema ko ravničarske vode
    Danica ti se zvezda u očima ugnezdila
    Govorio sam ti nekoć da nema prave slobode
    I da je roda istine u nepovrat odjezdila
    Slušala si me nema ko ravničarske vode

    Nestaje poslednja pesma i moj jenjava nemir
    Zadnje se zvezde oblače u prozračnu vedrinu
    Ako se nastavi ovako sve će otić u svemir
    I ti i ja i nenad u neku gluvu daljinu
    Nestaje poslednja pesma i moj jenjava nemir

    III

    Prepoznajem te po kosi u ovom spaljenom danu
    Sunce je iznad grada kao damoklov mač
    Prepoznajem te u lišću nehajno zasmejanu
    I već sam sasvim siguran da ćeš briznut u plač
    Prepoznajem te po kosi u ovom spaljenom danu

    Ostani tako tiha iza hiljadu reka
    Ostani nedohvatna kao najdalja zvezda
    Pesmama ću te tražiti do poslednjega veka
    Pretražiću sve ribnjake i sva ptičija gnezda
    Ostani tako tiha iza hiljadu reka

    Padaće opet kiše nad ovim ulicama
    Biće dečaka plavih ko ranog majskog cveća
    Zrele su slutnje u meni joj pesmo teško nama
    Pitam ja tebe noćas šta se to zove sreća
    Padaće opet kiše nad ovim ulicama

    I spavaj nevino spavaj snom negrljenih žena
    Neka ti moje slutnje budu beskrajno strane
    Nek bude moja pesma zalud-prolegomena
    Za sve što neće biti za ogoljene dane
    Nikada neviđenoga severnog nekog kestena

    Nikad iz moje krvi ti nećeš isplivati
    Ostaćeš bolom potopljena kao mletačke galije
    Milion i jednu noć od drugih ću te skrivati
    Vidrama tvojim hraniti besane bakanalije
    Nikad iz moje krvi ti nećeš isplivati

    Joj čedo nedozvana najdraža razbibrigo
    Sanjaj ko lišće sanjaj spaljeno jesenjim dahom
    Jurio sam te noćima nikad te nisam stigo
    Zaludne moje tragove mesec je prosipo prahom
    Joj čedo nedozvano najdraža razbibrigo
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #19

    Odgovor: Pero Zubac

    SLOVO LJUBVE ZA VERU

    I

    bos ti se vraćam pognut bez jedne zvezde u oku
    umoran od tišine bolestan od mirnoće
    gorak se vraćam tiho u čulnost tvoju duboku
    nosim u praznim rukama jalove ćutnje voće
    bos ti se vraćam pognut bez jedne zvezde u oku

    korak je moj od bola odavno već posustao
    nijednu tugu ne rekoh o ranom rastajanju
    tri put sam bezbolno padao jednom se samo ustao
    umro je u meni smeh ko južni vetar u granju
    korak je moj od bola odavno već posustao

    krletka mojih ćutnji puna je letnjih ptica
    o zašto li su zašto prodale svoje glasove
    vraćam se kao jesen ja vesnik nesanica
    da srpom tvojim požanjem prezrele svoje klasove
    krletka mojih ćutnji puna je letnjih ptica

    ponekada sam sanjao da te ponovo volim
    jutrom sam sebe preklinjao rečima odolevao
    noć sam ponovo čekao od smeha da obolim
    al sam te retko retko odviše retko snevao
    ponekada sam sanjao da te ponovo volim

    o moje zadnje detinjstvo moja nehajna tugo
    opet je zima u nama i nismo oni stari
    između nas je stoleće za tri života dugo
    stotinu sedam gradova beskrajni bulevari
    o moje zadnje detinjstvo moja nehajna tugo

    IV

    to pada neko stenje na moju nesanicu
    znam li se vratiti sebi iz ove gole noći
    mrtva se jezera bola ogledaju na licu
    znam li ikuda otići znam li iotkud doći
    to pada neko stenje na moju nesanicu

    lagano pružam tuke i tvoje školjke tražim
    ko labud ranjen kriknem al niko da me čuje
    prvom ponoćnom rosom usnule usne vlažim
    noć me ko pticu povija noć me tišinom truje
    lagano pružam ruke školjke ti tople tražim

    voleo sam te voleo do neba sam te voleo
    voleo sam te bolom voleo sam te strahom
    voleo sam te voleo od ljubavi oboleo
    umro od tvojih grudi mojim te zasuli prahom
    voleo sam te voleo do neba sam te voleo

    noću te zvao potmulo danju te zvao krišom
    mahao sam ti rukama smehom te ispraćao
    kako sad da te zovem pod ovom strašnom kišom
    kad sam iz tvoga nesna u bezdan sumnje pao
    noću te zvao potmulo danju te zvao krišom

    mrtvim se samosvesno i bez malo bola
    sve vidim iza sebe unazad toliko zima
    i ti se negde skrivaš u mesečini gola
    ko davno topla noć sada u sećanjima
    mrtvim se samosvesno i bez imalo bola

    odnekud odnekud voda sve sipa i sve preliva
    jezera neka rastu topole krhke stasaju
    pa okna sumrak naleže i hladna stakla celiva
    joj iz očiju tvojih otrovna žita klasaju
    odnekud odnekud voda sve sipa i sve preliva

    govorim neku reč izbledelu već rečenu
    ko li će da me sluša u ovom beskrajnom satu
    vodi se ovoj molim za tugu gorko stečenu
    prepoznajem ti korak po izgubljenom batu
    govorim neku reč izbledelu već rečenu

    VIII

    ukrali su mi onu malu fotografiju
    na kojoj sličiš na dečaka
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #20

    Odgovor: Pero Zubac

    Manasija

    Kamen od starina iz daleka
    kamen boje mjeseca i mlijeka
    kamen govori samo kad mora
    cutanje kamena je sasvim obicno
    ko cutanje višnje
    ko cutanje bora
    kamen donesen iz ko zna koje planine

    Pozno ljeto
    molitva tiha i sveta...
    mir svim umrlim monasima
    još od presvete despotove smrti.
    Miris zrelog ljeta. Na oci pada prah suncokreta
    Ili to sunce prejako sija.
    Sve se zlatom žuti...

    Izmeu sna i mrtvih ptica
    kamena ljepotica Manasija
    cuti.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  6. #21

    Odgovor: Pero Zubac

    Spiram te sa koze

    Spiram te sa koze,
    Sa minulih leta,
    Miris hladnog limuna,
    Zelen martovski prhut,
    Iskasljavam te,
    Talog ispod jezika,
    Vreo sljunak u krvi,
    Ljustim te sa nokata
    Oštrim nozem kajacem
    Nema te, nema te,
    Nema te.
    Reci te se odricu i
    u laz me ususkuju,
    Nisi postojala
    sem u pesmama, nisi
    postojala ni toliko
    da bi se pomirili
    sa isceznucem,
    Istresam te iz dzepova
    starih kosulja,
    Struzem te okom
    sa fotografija
    Stresam te sa kose,
    Davni prosinacki sneg,
    Proklinjem pesme
    u kojima stanujes,
    jedes, spavas, umivas se,
    Sve bih ti oprostio
    samo da te ima,
    Da ima krvi u tebi.
    Srce od najfinijeg drveta
    izvajao bih i pod rebra
    ti ga sakrio,
    More bih ti u san
    donosio.
    Vetrovi bi ti bili pokorni,
    Kisama bih te uspavljivao,
    Samo da te ima
    imalo izvan reci,
    Samo da postojis.
    Kako ces i ovu
    Molitvu citati
    Ako te nema
    Ako uporno tvrdis
    Da te nema,
    Da sam te
    Izmislio.
    Ćuti i prenesi dalje....

  7. #22

    Odgovor: Pero Zubac

    Odatle te poznajem

    Volio bih znati kako se
    drveće u tvom dvorištu
    ponašalo kad si se rodila,
    da li je vazduh bio gust
    i da li se spremala kiša?
    Možda sam je bio mlado
    drvo u tvom vrtu, odatle
    te tako dobro poznajem.
    Možda si se na mene pela
    i plodovima mojim
    lice i haljinu umrljala.
    Odatle te tako dobro poznajem.
    Možda si mi prste sijekla
    i pravila male svirale,
    možda si od mog lišća
    niske nizala i u sjeni mi se
    nad knjigu nadnosila,
    za dugih ljeta mladosti,
    odatle te tako dobro
    poznajem.

    Pero Zubac
    Poruku je izmenio Cecara, 24.03.2010 u 10:19 Razlog: naslov

  8. #23
    Jedino ce ostati

    Tvoje ce oko zaboraviti
    moj neodlucan korak
    i uho ce zaboraviti
    moj neobuzdani smeh
    i usna ce ti zaboraviti
    moj gorak usnotok reci
    i rame ce ti zaboraviti
    moj nesiguran dlan
    samo ce tvoja kosa
    upamtiti moju ruku
    koja se suprotstavlja
    zamisljenom vetru.

    Posle mene

    Umeces prepoznati senu moga dlana
    u visokoj travi,
    stope skorovljene po osojima
    gde se grusalo moje detinjstvo

    Moje ce te lice presretati
    u gradskim autobusima, u redovima za bioskope,
    mojim ce glasom govoriti slucajni prolaznici,
    a zalud ces se osvrtati.

    U snu ce te pohoditi usna Svetog Jovana
    iz kapele Brankaci,
    moj vlazni dah ticace ti celo
    letnjih veceri,
    sve sto sam bio znaces da je u stvarima
    koje dodirujes,
    muskarci koje ljubis udvarace ti se mojim cutnjama
    a zalud ces se osvrtati.

    Sve ce me biti vise kako trule godine,
    i leta ces docekivati scaurena
    puna polena,
    isto bilje u polju, voda koja ne otice,
    mladi drvoredi prekonoc ce nestajati
    sa trotoara,
    moji prijatelji nece se vracati s putovanja,
    Hrist ce prestati da zalazi u male bistoe
    i da protura vesti o meni.

    A ja cu gledati iz tvojih zenica
    i pred ogledalom tebi ce se ciniti kao da sam zaspao,
    kao da me nema.
    Poruku je izmenio Cecara, 15.07.2010 u 14:55
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  9. #24

    Odgovor: Pero Zubac

    Jedne zimske noći 1970 godine u Bijeljini sam "sreo", Peru Zubca. A kako, pa evo slušajući noću radio u vojsci na nekoj stanici spiker je pročitao pesmu "Mostarske kiše".Nostalgija, usamljenost, mladost, sve je to stvorilo jednu posebnu lepotu poezije Pere Zubca. Kako su godine prolazile nestajala je mladost usamljenost, pa možda i nostalgija, ali lepota pisanja Pere Zubca je sve lepša!
    In vinas veritas

  10. #25

    Odgovor: Pero Zubac

    DRVO KOJE KORAČA

    Ima drvo u gori u kojem
    spavam.
    Zveri šumske srce moje
    u stablu slušaju
    i odmeravaju vreme.
    Staze gorske zameću da im
    sat neko ne otkrije.
    Tvoga se glasa plaše
    kad s drugog brega zapevaš,
    primakneš li se
    drvo će zakoračati.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #26

    Odgovor: Pero Zubac

    VIDIM TE KOSOM

    Vidim te kosom
    i vratnim pršljenom te vidim
    i rukom zanetom u gonetanje
    tek uzrelih reči te vidim,
    dok se pripremaš
    da uroniš u san
    jednostavno kao što
    ulaziš u more u mojim
    pesmama.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #27

    Odgovor: Pero Zubac

    KIŠA IZ EVIJANA

    Kiša iz Evijana
    nerado prelazi na
    švajcarsku stranu.

    Donosim u džepovima
    bukete kapljica
    i noću ih prosipam
    s balkona.

    Potom siđem u noć
    i gacam po baricama,
    igram se,
    učim se izmišljanju.

    Da si tu već bi sve
    bilo toliko neuverljivo.

    Odveć je lepote.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #28

    Odgovor: Pero Zubac

    MOĆ SLIKE

    Proziran dečak leta
    U jutra proletnja naš dom
    Obilazi.

    Dom je od reči satkan
    I laka košulja na letu
    Od reči je satkana.

    Reči su nečujne
    A ja mu hod vitak čujem.

    Ležim u seni zamišljenog stabla.

    I vrata na kući vidim
    I sag zelen vidim
    I korak tvoj zelen vidim
    Iz polja,
    Kroz okna otvorena širom.

    Dodirujem te okom
    Lako kao što te volim
    Jednostavno i ti mi
    Okrećeš osunčano lice.

    Grozdovi ptica u zraku,
    U lišće svira vetar,
    Radujem se moći da
    Ovu sliku zamislim.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #29

    Odgovor: Pero Zubac

    Ruke Antićeve, zlatne

    U tim rukama spava
    Davno iščezlo svetlo,
    Nedostupno našim čulima,
    Zaustavljeno pred svetlom
    Neke druge zvezde, izmešano kao vode
    Brdskih potoka,
    U prstima je govor
    Međuzvezdanih ćutnji,
    On dlanovima sluša disanje
    Zvezda izvan našeg spoznanja,
    On je dete putnik iz
    Inih svetova,
    Njegova rukovanja su prevodi
    Neznanih jezika
    Pretočeni u hladnu vatru,
    Sve što mi ne umemo da čujemo
    Čuju njegovi dlanovi potopljeni
    U san onih koji ne znaju
    Da sanjaju a znaju
    Da mi sanjamo njihove snove
    Iz vremena dalekih i bliskih daljinama,
    Te su ruke sestre vatre
    Satkane od niti svetla
    Mrtvih zvezda koje volimo
    Kao iščezle ljubavi iz naših života.
    Živa vatra sestra je mrtvoj vatri
    I sestra vodi,
    Vreme buduće utkano je u
    Vreme prošlo,
    On nam rukama može
    Dozvati san onih
    Koje ljubimo
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #30

    Odgovor: Pero Zubac

    SMRT MAJKE

    Kao lud sam se smejao kad mi je u jesen
    Umrla majka
    Mene poveli za ruke meni smešno gledam
    Svi moji zajedno i prvi put stric iz mitrovice
    Najmlađa sestra crnom koprenom zaklonila lice
    Svi polako ja bih potrčao
    Samo gde je majka zašto i majku nismo poveli

    Ponekad su me vodili na utakmice tako za ruke
    Čudno mi zašto se niko ne smeje
    Tražim staklenac u levom džepu plavih pantalona
    Moj najlepši staklenac od žutog stakla

    Kad smo se vraćali svaka mi je ruka kosu dotakla nežno
    Lagano

    Pitam se zašto i Vanja ne pomiluju
    Stoji sa ocem pored nas i ćuti
    Vanjo ima nekog starog drvenog konja Vanjo je dobar
    Samo često plače

    Kasnije nisam video majku
    Kupili su mi malu železnicu

    Godina uvek u oko uraste
    U srcu odraste
    Iz mozga izraste

    U sećanju slomljen lepi staklenac od žutog stakla
    Sedim nad sobom pognuta glava
    Neka mi je ruka iz davnih sećanja kosu dotakla

    Odneli su je kao što odnose naranče
    U ulicu gdje je zalutalo vreme
    Bio sam zauzet slaganjem sličica o pticama i malim srnama
    Neka me žena povela za ruku u onu veliku sobu na spratu
    Tamo sam išao samo kada sam krao šećer i slatko od šljiva
    Bilo je mnogo ljudi u crnom neko je rekao nije više živa
    Neko je odjednom ugasio sveću poveli su me vikao sam
    Neću neću ostavite me
    I Vanja su poveli imao je zelene pantalone
    Onda su nam davali kekse i bombone i bili smo opet ona
    Ista deca iz parka u najtišoj varoškoj ulici

    To je već jesen jesen jesen
    Deca prolaze ulicama deca se smeju deca ne ćute
    Bilo je jednom moje detinjstvo lipe su bile bolesno žute
    I u dnu sobe sanduk u svili
    Sećam se samo da smo negde bili
    Da smo negde bili
    Da smo negde bili.

    (1964.)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Pero Defformero
    Autor HLEBmaster u forumu Domaći spotovi i tekstovi
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 08.01.2010, 09:49

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •