Pero Zubac - Strana 3
Strana 3 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 48

Tema: Pero Zubac

  1. #31

    Odgovor: Pero Zubac

    LJUVENA I

    Već kad je biti treba biti visok
    i čelo da ti bije u gradonošnjake i
    vetar da ti kroz prste protiče.
    Nauk je svakom memla u grkljanu
    a reč prečista da ističe.

    Koji se plaši nepobediv je i sunce mu
    je pod pazuhom.

    Iza brega je grad, tvoje me grlo iščekuje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #32

    Odgovor: Pero Zubac

    LJUVENA II

    Nama je svejedno živeti u dobru
    kao u grehu i jednako nam je mreti
    kad usudi pomor. Ali učiti ljubav
    sve teže je.

    Bilo bi dobro da je dan na izmaku
    i krotak da ti bude dodir reči
    i grlo visoko ukrošnjena ptica.

    Iznenada će zavetrit večer
    a polje je premalo da bi se
    mogli dotaknuti i sve što nam
    preostaje krin je tvoje dolame
    na polegloj travi.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #33

    Odgovor: Pero Zubac

    SNIM

    Snim i snim svu jesen snim
    neko oko
    bespućem sna putujem s njim
    duboko
    snim i snim beskrajno snim
    to oko
    u nepovrate srljam s njim
    visoko
    pa danom bdim svu zimu bdim
    i znam
    jesen kad truli to neću s njim
    već sam
    odbrodit nekud niz južne vode
    džunkom
    a ono će mi ko zvezda sjat
    nad humkom
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #34

    Odgovor: Pero Zubac

    Nikad se ne razbudi

    Usni, nikad se ne razbudi, nadživeće te voće
    iz oka izrasti trešnja, razasuti se granom.
    Isanjali smo kobno sve nejasnoće,
    nebom kad grune strah, ne budi oko, to će
    prokleti samo majke decu praiskon hranom.

    Usni, ostani tako, nikad se ne razbudi. Sretna
    pod vodama. U zeni ti sklupčana zmija leta.
    O pustoši u telu beskrajno nepokretna,
    kud da izmakne svet od straha, već to cveta
    u svakom ljudskom oku po jedna budna Etna.

    Usni, ne razbudi se nikad, ostani tako
    bezbrižno osmehnuta. Sve će pod tvoju ruku.
    Gradovi, pusti gradovi, krune se već polako.
    Usni, tvoje je vreme, u srcu pusta rako,
    tone jedino sunce u nepovratnom luku.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #35

    Pero Zubac

    Lakunoćna

    Zelenim, mladim rečima,
    kanim da te uspavljujem,
    dok se nehajno pripremaš
    da preskočiš potok noći
    s promišlju, radosnom,
    da jutro donosim u rukama.

    Tako đe godine minuti,
    hitro kao dečastvo.

    Moje reči gase svetiljke,
    utopljavaju te.

    I moja ruka usnula je
    vec sretna
    na tvom licu.


    Poruku je izmenio Cecara, 16.09.2009 u 10:20
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  6. #36

    Odgovor: Pero Zubac

    Pismo Moniki

    I okna raduje o tebi vest
    na zgradi u Balzakovoj 26.

    I još te, u snu, ponekad zove
    ona breza na uglu Šekspirove.

    I baš kao i ti rastu topole,
    u onom parku ispred škole.

    Sve se izmenilo. I nije ništa.
    Porasla deca iz tvog dvorišta.

    Po zidovima novi grafiti.
    Da si tu, mozda bi šarala i ti.


    Grad je radostan kad si prva,
    ima u svemu i njega, bar mrva.

    Šaljem ti pismo po jednoj lasti,
    samo se igraj i sporo rasti.

    Veliki smo samo dok sanjamo.
    Ostani uvek Mala Mo.
    Poruku je izmenio Cecara, 24.03.2010 u 10:25 Razlog: sh, ch, zz +ostatak pesme

  7. #37

    Odgovor: Pero Zubac

    JABUKA

    Otkuda jabuka zorom u mojoj ruci?

    Pamtim staze kojima sam u snu koračao,
    pamtim kišu nad morem i tvoju ruku
    na čelu vlažnu i toplu pamtim.

    Modar je san u prisećanju, niz vodu
    divlji su konji razuzdani trčali
    i nasmejanu prozirnu decu kroz
    mrežu noći prodevali.

    Reči nije bilo da bih ih se mogao setiti,
    dugo smo se nedugo gledali u noći.

    Otkuda jabuka, vrela od tvoje ruke,
    jutros u mojoj ruci?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #38

    Odgovor: Pero Zubac

    POSLE TEBE

    Na drugoj strani stola,
    samo mrve hleba, prosute,
    podsećaju na tebe.

    Negde romori sat.

    Isto li je vreme pokoja
    i tvome i mome srcu?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #39

    Odgovor: Pero Zubac

    Sve što je pamtilo moje telo

    Sve što je pamtilo moje telo
    škrtih godina sumnje
    svaki žig dodira sunčeve strele
    zarivene u kosti
    belege hitrog dečaštva
    freskopise na dlanu
    sve što je primalo moje telo
    kao uzdarja žića
    kao vodu
    oni čitaju lako kao što je
    s užitkom il bolom pamćeno
    lako kao što vetar ljulja
    školjku vodenog cveta
    kao što večer spira tople stope
    dana
    na žalu
    žalno otvara moje telo
    pretince
    i titra
    poput pločica na usnoj harmonici
    njih privlači ta muzika
    i dok otvaraju korice mog groba
    sama se knjiga prelistava
    sve što je pamtilo moje telo
    oni čitaju kao pesme
    i beleže to samo njima znanim
    pismenima
    ne mogu se odupreti njihovoj
    toploj znatiželji
    jer ih osmatram
    sa svoje visoke zvezde
    tako daleke i nedostupne
    onoj zvezdi
    na koju će sve što je
    tajilo
    moje
    telo
    odneti.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #40

    Odgovor: Pero Zubac

    Gledam te


    Gledam te. Ti si, a nisi.
    Ruke su tvoje. A nisu.
    Bar mi pismo napiši
    da vidim po rukopisu.

    Gledam te. Sneg na kosi.
    I korak isti. Drag.
    I vetar pahulje nosi
    i zameće ti trag.

    Gledam te. A sneg sipa.
    I sve te više znam.
    U sobi miriše lipa.
    Ponoć je. Opet sam.
    Poruku je izmenio Cecara, 24.03.2010 u 11:01 Razlog: naslov + slova

  11. #41

    Odgovor: Pero Zubac

    Dunavska elegija

    Ta voda nije više voda koju gledaš
    Jer nju već neko drugi, udaljen od tebe,
    Vidi a ti u drugu vodu gledaš.
    I Grad koji reka preseca na dvoje
    Kao što jabuku dele zaljubljeni
    Nije više Grad koji vidiš
    Jer on se menja neprestano, samo ga svako,
    U svome sećanju može sačuvati
    Neizmenjenog, jer deca rastu
    I opet je nad vodom zima,
    Moja ljubavi.

    I ja ti, bezbedno razmaknut od zaborava,
    Reči o Gradu izgovaram jer u mojim
    Rečima, samo, možeš u noći čuti zvon
    Malenog zvona sa Jermenske crkve
    I zrnast, od zlata dobrote, tkan glas
    Brata moga sa druge obale kako u
    Vetar kazuje reči o Vojvodini
    Varmeđskoj i svetonikoljskoj, od zlatnog
    Saća i božićnih kolača i bruj tanke žice
    Sa malog prima s kojim se staču naše minule
    Godine.
    Ti znaš, Grad je od ljudi tkan,
    A naši su prijatelji otišli
    I gledaju nas sa umornih i
    Dalekih zvezda.

    Ali, svejedno, ja sam još tu, i još prelazim
    Jutrom mostom kojeg nema
    Do u sećanju krhkom i vraćam
    Se mostom kojeg nema.

    I pored reke stojim koja pamti
    Kako smo umeli plakati kao napuštena
    Deca u zimne čase sećanja na one kojih
    Nema a ova ista reka je strah njihov
    U jutru talasom tamnim zaplavila.

    I uvek nekoga nema. A Grad, svejedno,
    Stoji i zalazi u atare i neka nova deca trče
    Dugim obalama i svoju radost u
    Novo jutro izdišu.

    Voliš li ovaj Grad, umeš li se na licu njegovom,
    Katkada, prepoznati?
    Možeš li u sećanju vratiti mladu sliku
    Kako gimnazijalka Isidora zaplašena
    Naglim zvukom vidi kako iz širom otvorene
    Kapije dva besna vranca izleću a na kočijama,
    Po sportskoj reguli, sa strane, stoji uspravna i tvrda
    Lenka Dunčerska?
    I kako mladi Kašanin gleda kako
    Lazar Kostić s šeširom zgužvanim u ruci
    Zamiče ulicom Dunavskom
    I kako Zmaj, s večeri, bodar, dugom obalom
    Kamenici se vraća.

    Ima li reka pamćenje i da li iz tamnih
    Dubina zemlja ona ista voda
    Vraća se u izvorište odakle velika misao
    O večnoj vodi dolazi i uvek naš Grad ne
    Mimoiđe u svome toku ka moru koje sve slike
    U album sećanja vode beleži.

    Ti znaš, mi smo od ovog Grada i ovaj Grad
    Je od nas, od ove smo reke i ona je od nas,
    I sat sa Varadina broji i naše sate
    I sate onih kojih nema i onih
    Koji će biti.

    U vremenu koje je moćno kao reka
    Na kojoj umorne oči odmaramo.

    Da li umeš da čuješ reči na jezicima
    Koji se govoraše ovde i koji se govore sada dok
    Mi ćutimo u svetu uspomenu zagledani?
    I da li možeš da oslušneš pesme
    Koje su u ovom Gradu i o ovom Gradu
    Napisane, u vekovima koji se
    Gube u sećanju?

    I da li možeš da vidiš sve te devojke
    Sa našeg starog korzoa kako trče uz reku
    U svojim prozirnim lepršavim haljinama
    I zamiču spokojne iza vidika.
    A oni momci, što su ih osmatrali,
    Ushićeni na uskim trotoarima našim,
    Na drugoj obali, većma i odavno, stoje
    I uzaludu se dozivamo.
    Vidiš li ih? Da li ih mlade prepoznaješ?

    A zvona sa Saborne, i Almaške, i Uspenske i zvona
    Iz naših sećanja, zatamnjenih, ali sa večnim zvonom
    Radosti, zrnima svetlosti, opet zvone. I da smo prolazni
    I prolaznici, govore nam.

    I Sinagoga naša svetli iznutra
    I miriše na vreme iz koga smo potekli.
    Možeš li da zamisliš kako gore lampe
    Sa rundbrenerom i mekim svetlom zalivaju reči molitava Gospodu:
    ...da milostiv bude kada sudi "narodu svojemu
    jer žao će mu biti sluga njegovih kada bude video
    Gospod, da je prošla snaga i da nema ništa od uhvaćenoga ili od ostavljenog..."

    A samo je grad ovaj večan i ovo nebo u koje se reči
    Naše uzdižu kao jato ptica koje se vinu u nebo,
    S Dunava, u večeri.

    Na plači, moja ljubavi,
    Ne plači u sećanju, za sećanjem,
    Nad sećanjem.
    Grad će nam oprostiti sve što mi nismo
    Oprostili njemu.

    Za pamet vječnaju.
    Za jutro obično, pored Dunava,
    Za dan koji će i nas u drugi dan
    Velikom vodom prevesti.

    Možda se u pahuljama ranim opet vraća
    Zgusnuta voda koja pamti naše ruke
    Dok smo dlan Dunava letnjeg zahvatali, davno,
    Jer sve je oko nas u protoku i sve se
    Ponovo vraća.

    Nema druge vode doli ove koja se u oblake
    Pretvara i radosnim nam slikama oplemeni dan. I noć u
    Kojoj se branimo snovima. A Grad, svejedno,
    Traje, umoran od istorije, ali sasvim nalik na nas.
    On je od naših lica.
    I bez nas ne postoji.

    A na novim licima su sva lica dragih, kojih nema.
    I lepi mostovi naši. I kuće, malene, kojih
    Više nema. Ni ulica naše mladosti.
    Ni mladosti.

    Neko od naših peva i neko od naših plače. Umeš li ih čuti?
    To što čuješ vetar i kriku ptica u zraku,
    I bruj velikog grada i žamor novog detinjstva,
    To je to što čuješ i ne čuješ i od toga zvuka
    Gradi se i ova pesma koja se na veliko i moćno srce
    Našeg Grada, u sećanju, ovog što se nad nas visokom
    Senkom nadnosi -
    Oslanja - to je zvuk od kojeg se male reči istaču
    I padaju na vodu, modru vodu, u koju se zvezde padalice
    Obaraju i odlaze, daleko, daleko, gde nas čeka
    Poslednja i najtiša tišina.
    Sveta tišina sećanja.
    Svetla tišina sećanja.
    Sećanje na tišinu.

    Na Badnje veče, 6. januara 2004. g.
    Poruku je izmenio Cecara, 24.03.2010 u 10:40 Razlog: sh, ch, zz

  12. #42

    Odgovor: Pero Zubac

    Rukom si iznad granja

    Otrovna kobra jeseni izvija se nad rekom,
    vetar joj zanosi senku, svija se u klupko mraka.
    Stojimo nemi pred vodom: u mekom slapu zraka
    tvoje su zenice blago tek okupane mlekom.

    Rukom si iznad granja, okom po mirnoj vodi,
    smeh ti se osuo predelom niz sumračja što toči.
    Jablan poželeh, vetar, smernost tvoja da rodi,
    da leto kasnom kupinom prelije tvoje oči.

    Glas ti u koren biljke, prekor niz senokose,
    smeh podno ranog vetra utihnut suncokretom;
    Oko ti izvito klasom. Cvrčci pod srebrom rose
    ravnaju našu tugu sa tugom nad mrtvim svetom.

    Samo se kobra jeseni izvijala nad rekom,
    vetar joj svijao senku u klupko ranog mraka.
    Nestali smo pod vodom u mekom slapu zraka
    kad su ti zene bile tek okupane mlekom.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #43

    Odgovor: Pero Zubac

    Ne šalji kišu


    U svakom si kamenu,
    u šišarkama dišeš,
    u svakom si listu koji
    vjetar dotakne dahom,
    u svakoj si kapi vala
    koji se rasprskava,
    u svakoj misli na more,
    na sunce, na ljeto,
    ne šalji mi kišu
    sa tvoje strane mora,
    onaj koji voli
    ne umije da se sjeća.
    Jutro uzima mirise
    sa tvoga noćnog stočića,
    hoće da liči na tebe.
    Vjetar raznosi jutro,
    dilj obala, sve južnije,
    rani kupači, zbunjeni
    mirisom ranog jutra,
    ne izlaze na more;
    ne izlazi na more,
    vjetar će te u miris rasijati,
    ne šalji mi kišu,
    ne umijem da se sjećam,
    prvo bih te bar u snu
    morao zaboraviti.


    Poruku je izmenio Cecara, 24.03.2010 u 10:44 Razlog: sh, ch, zz

  14. #44

    Odgovor: Pero Zubac

    Zaludna je ruka

    Val koji donosi mir
    rastvara se na pučini
    u svoje oblo ravnilo
    moćno srce vode ubrzanije kuca
    kako pada večer sporo kao smola
    na kaleidoskop tela na doku
    mrmori more
    krotka životinja leta
    i mi se parimo s njim
    u neizmenjivoj ljubavi
    ruka u vodi traži minulo
    svetlo mleča
    ranih godina
    dok smo udisali leto
    plućima koja vole
    i dlanom koji ljubi
    i uhom koje naslućuje
    kako vrutak u telu kani
    da izgejziri
    val koji donosi mir
    rastapa se u noći
    i zaludna je ruka koja
    iščekuje brid
    potopi svoju lautu
    i gusti med mora
    i spavaj kao pčela
    nad punim saćem šutnje
    nad slutnje punim saćem.

    ~:~:~:~:~:~:~:~:~:~:~


    Samo kiša


    Bezbrojne igle prošivaju
    široku plavu dolamu
    srcem bi da se
    ogrnem
    sipi daždi
    kroz gusto sito leta
    na tvoj zaustavljeni korak
    tako smo skrckali
    ljutu ljusku ljubavi
    a jezgro sunčanog
    ne bi
    okrećeš dlan visoko
    samo kiša
    kiša iz svih stvari.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  15. #45

    Odgovor: Pero Zubac

    Ljeto u prozoru hotela "Ruža"

    Ako i ne bude zajutra
    ptica leta na prozoru
    bit' će leto,
    ako mimoiđe kiša
    drveće pod našim balkonom,
    biti će kiša,
    ako ne uneseš vatru
    u moje zimne osame,
    biće vatra;
    pevaju na vodi dečaci,
    glas mujezina ih prati,
    deca se kroz vrt predevaju
    kao crne igle šutnje,
    kroz jezik koji te očekuje.
    Osmeh je kriva linija koja ispravi sve..skoro sve..


Strana 3 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Pero Defformero
    Autor HLEBmaster u forumu Domaći spotovi i tekstovi
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 08.01.2010, 09:49

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •