Nikad se ne razbudi
Usni, nikad se ne razbudi, nadživeće te voće
iz oka izrasti trešnja, razasuti se granom.
Isanjali smo kobno sve nejasnoće,
nebom kad grune strah, ne budi oko, to će
prokleti samo majke decu praiskon hranom.
Usni, ostani tako, nikad se ne razbudi. Sretna
pod vodama. U zeni ti sklupčana zmija leta.
O pustoši u telu beskrajno nepokretna,
kud da izmakne svet od straha, već to cveta
u svakom ljudskom oku po jedna budna Etna.
Usni, ne razbudi se nikad, ostani tako
bezbrižno osmehnuta. Sve će pod tvoju ruku.
Gradovi, pusti gradovi, krune se već polako.
Usni, tvoje je vreme, u srcu pusta rako,
tone jedino sunce u nepovratnom luku.