Pero Zubac
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 48

Tema: Pero Zubac

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    Pero Zubac


    PERO ZUBAC


    Pero Zubac je rođen u Nevesinju, Hercegovina, 30. maja 1945. godine. Osnovnu školu završio u rodnom mestu, a eksperimentalnu gimnaziju u Lištici i Zrenjaninu. Studirao književnost južnoslovneskih naroda na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Clan Udruženja novinara Jugoslavije i Udruženja književnika Srbije.

    Objavio 30 knjiga poezije, 17 knjiga pesama za decu, jednu knjigu eseja, knjigu parodija na jugoslovensko pesništvo, 12 antologija jugoslovenskog i stranog pesništva. Na strane jezike prevedeno mu je 6 knjiga (dve knjige na makedonski, dve na albanski, jedna na mađarski i jedna na italijanski jezik), a pesme su mu prevođene na dvadeset svetskih jezika. Nalazi se u 10 stranih i pedesetak antologija jugoslovenskog pesništva i pesništva za decu.

    Pero Zubac živi i stvara u Novom Sadu. Zaposlen je u Radio - Televiziji Srbije, Televiziji Novi Sad, kao odgovorni urednik Redakcije programa za decu i mlade.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Pero Zubac

    MOSTARSKE KIŠE


    U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni,
    jao kad bih znao sa kim sada spava,
    ne bi joj glava, ne bi joj glava,
    jao kad bih znao ko je sada ljubi,
    ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
    jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
    još nedozrele.

    Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica,
    sve sam joj govorio.
    I plakala je na moje ruke, na moje reči,
    govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
    telo ti zdravo što se praviš svetica,
    a padale su svu noć neke modre kiše
    nad Mostarom.

    Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo.
    Pitala me je imam li brata, šta studiram,
    jesam li Hrvat, volim li Rilkea,
    sve me je pitala.
    Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako
    sačuvaj Bože,
    da li je volim, tiho je pitala,
    a padale su nad Mostarom neke modre kiše,
    ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
    al' nije htela to da čini,
    nije htela il' nije smela,
    vrag bi joj znao.

    Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
    njene oči ptica, njena bedra srna,
    imala je mladež, mladež je imala,
    ne smem da kazem,
    imala je mladež, mali ljubičast,
    ili mi se čini.
    Pitala me je da li sam Hrvat, imam li devojku,
    volim li Rilkea - sve me je pitala,
    a na oknu su ko božićni zvončići moga detinjstva
    zvonile kapi
    i noćna pesma tekla tihano niz Donju Mahalu,
    Ej, Sulejmana othranila majka.

    Ona je prostrla svoje godine po parketu.
    Njene su usne bile pune kao zrele breskve,
    njene su dojke bile tople ko mali psići.
    Govorio sam joj da je glupava, da se pravi važna,
    Svetlana, Svetlana, znaš li ti da je atomski vek,
    De Gol, Gagarin i koještarije,
    sve sam Joj govorio,
    ona je plakala, ona je plakala.

    Vodio sam je po Kujundžiluku, po aščinicama,
    svuda sam je vodio,
    u pećine je skrivao, na čardak je nosio,
    pod mostovima se igrali žmurke, Neretva ždrebica,
    pod starim mostom Crnjanskog joj govorio,
    što je divan, šaputala je, što je divan.

    Kolena joj crtao u vlažnom pesku,
    smejala se tako vedro, tako nevino,
    ko prvi ljiljani,
    u džamije je vodio, Karađoz-beg mrtav, premrtav
    pod teškim turbetom;
    na grob Šantićev cveće je odnela,
    malo plakala, kao i sve žene,
    svuda sam je vodio.

    Sada je ovo leto, sad sam sasvim drugi,
    pišem neke pesme,
    u jednom listu pola stupca za Peru Zupca
    i ništa više,
    a padale su svu noć nad Mostarom neke
    modre kiše,
    ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
    al' nije htela to da čini,
    nije htela, il' nije smela,
    vrag bi joj znao.

    Ni ono nebo, ni ono oblačje, ni one krovove,
    bledunjavo sunce - izgladnelog dečaka nad Mostarom
    ne umem zaboraviti,
    ni njenu kosu, njen mali jezik kao jagodu,
    njen smeh što je umeo zaboleti kao kletva;
    onu molitvu u kapeli na Bijelom Bregu,
    Bog je veliki, govorila je, nadživeće nas;
    ni one teške, modre kiše,
    o jesen besplodna, njena jesen...

    Govorila je o filmovima, o Džemsu Dinu,
    sve je govorila,
    malo tužno, malo plačljivo o Karenjini;
    govorila je Klajd Grifits ne bi umeo ni
    mrava zgaziti,
    smejao sam se - on je ubica, ti si dete;
    ni one ulice, one prodavce poslednjeg izdanja
    "Oslobođenja", ni ono grožđe polusvelo
    u izlozima ne umem zaboraviti,
    onu besplodnu gorku jesen nad
    Mostarom,
    one kiše,
    ljubila me je po cele noći, grlila me
    i ništa više, majke mi,
    ništa drugo nismo.

    Posle su opet bila leta, posle su opet bile kiše,
    jedno jedino malo pismo iz Ljubljane,
    otkuda tamo,
    ni ono lišće po trotoarima, ni one dane,
    ja više ne mogu, ja više ne umem
    izbrisati.

    Piše mi, pita me šta radim, kako živim,
    imam li devojku,
    da li ikad pomislim na nju, na onu jesen,
    na one kiše,
    ona je i sad, kaže, ista, kune se Bogom
    potpuno ista,
    da joj verujem, da se smejem
    davno sam, davno, prokleo Hrista
    a i do nje mi baš nije stalo,
    klela se, ne klela,
    mora se tako, ne vrede laži.

    Govorio sam joj o Ljermontovu, o Šagalu,
    sve sam joj govorio,
    vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu,
    čitala popodne,
    u kosi joj bilo zapretano leto, žutilo sunca,
    malo mora,
    prve joj noći i koža bila pomalo slana,
    ribe zaspale u njenoj krvi;
    smejali smo se dečacima što skaču
    s mosta za cigarete,
    smejali se jer nije leto, a oni skaču - baš su deca,
    govorila je: mogu umreti, mogu dobiti upalu pluća...

    Onda su dolazile njene ćutnje, duge, preduge,
    mogao sam slobodno misliti o svemu,
    razbistriti Spinozu,
    sate i sate mogao sam komotno gledati
    druge,
    bacati oblutke dole, niz stenje,
    mogao sam sasvim otići nekud, otići daleko,
    mogao sam umreti onako sam u njenom krilu,
    samlji od sviju,
    mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu,
    u stenu,
    sve sam mogao...

    Prste je imala dugačke, krhke, beskrvne a hitre,
    igrali smo se buba-mara i skrivalice,
    Svetlana izađi, eto te pod stenom,
    nisam valjda ćorav,
    nisam ja blesav, hajde, šta se kaniš,
    dobićeš batine;
    kad je ona tražila - mogao sam pobeći
    u samu reku - našla bi me,
    namiriše me, kaže, odmah,
    pozna me dobro.
    Nisam joj nikad verovao,
    valjda je stalno ćurila kroz prste.
    Volela je kestenje, kupili smo ga po Rondou,
    nosila ga u sobu, vešala o končiće,
    volela je ruže, one jesenje, ja sam joj donosio,
    kad svenu stavljala ih je u neku kutiju.

    Pitao sam je šta misli o ovom svetu,
    veruje li u komunizam, da li bi se menjala
    za Natašu Rostovu, svašta sam je pitao,
    ponekad glupo, znam ja to i te kako;
    pitao sam je da li bi volela malog sina,
    recimo plavog,
    skakala je od ushićenja - hoće, hoće,
    a onda, najednom, padala je u neke tuge
    ko mrtvo voće:
    ne sme i ne sme, vidi ti njega, kao da je ona
    pala s Jupitera,
    ko je to, recimo, Zubac Pera, pa da baš on
    a ne neko drugi,
    taman posla, kao da je on u najmanju ruku
    Brando ili takvi.

    Govorio sam joj ti si glupa, ti si pametna,
    ti si đavo, ti si anđeo,
    sve sam joj govorio.
    Ništa mi nije verovala.
    Vi ste muškarci rođeni lažovi,
    vi ste hulje,
    svašta je govorila.
    A padale su nad Mostarom neke modre kiše...

    Stvarno sam voleo tu Svetlanu
    jedne jeseni,
    jao, kad bih znao sa kim sada spava,
    ne bi mu glava, ne bi mu glava,
    jao, kad bih znao ko je sada ljubi,
    ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
    jao, kad bih znao ko to u meni
    bere kajsije, još nedozrele.

    1965.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Pero Zubac

    KAD DOĐE ČAS



    Kad dođe čas, Bože, da se
    odmetnem,
    na drugu obalu, među svoje,
    pomozi, na čas, bar, da sretnem
    sve one što se susreta boje;

    šta ću im reći, šta prećutati,
    kakva će vest od mene da se
    sazna,
    da li im dolazim da se vratim
    ili kao opomena i kao kazna?

    Kad kucne ura da se krene,
    u nepostojanje, u duša vrt,
    učini ko da je došla po mene
    Lenka Dunđerska a ne smrt.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Pero Zubac

    OPROSTAJNA

    Recimo da je otisla iz grada
    u nepredvidivu vecer
    i da su joj zameli puti.
    Recimo da su boje kojima sam
    je slikao bile nestalne
    i da su izcilile sa koze.

    Recimo da je odlucila da je
    ne prepoznaju moje zene,
    da ima srce nevidivo.
    Samo da nije mrtva,
    samo da dise.

    Tacka na kraju price mala je
    kao srce.
    Stavljena je lakim potezom,
    ali jos pulsira,
    jos se otima svetlu.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Pero Zubac

    ULAZIS U PESMU KAO U VRT

    Ulazis u pesmu kao u svoj vrt
    slazes reci,pomeras mlado drvece
    u nekakav red razumljiv tvom oku
    tako nehajno kao sto u san moj
    ulazis kao u svoj vrt
    gde te svaka travka s radoscu
    docekuje i sunce ti na rame silazi,

    i korak ti je lak i necujan,
    kao da si i sama od sna satkana,
    iz noci u noc tako sa morem
    snagu premeravas,umirujes ga
    recima i u poslusnu pticu pretvaras.


    Ulazis u pesmu kao u svoj dom
    gde je sve oblikovano tvojom rukom,
    koja i mojom rukom uzaludne
    reci ispisuje koje bi da me
    od tebe odbrane.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Pero Zubac

    NEKO DRUGO MORE

    Neko drugo more
    jutrom ti osvice pod
    oknima

    Neka druga ruka
    u snu ti kupine na
    dlan prinosi

    Neko drugo lice u
    tvojoj bistroj se zenici
    ogleda

    Neko drugo uho iz
    sna tvoga,
    muziku za svoje uho
    izbira

    Neka druga senka vitku
    tvoju senku podnevom
    dotice

    Ali niko drugi u tvom
    snu
    ne usni
    a da u
    budnom oku
    osvane
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Pero Zubac

    Lakunoćna

    Zelenim, mladim rečima,
    kanim da te uspavljujem,
    dok se nehajno pripremaš
    da preskočiš potok noći
    s promišlju, radosnom,
    da jutro donosim u rukama.

    Tako đe godine minuti,
    hitro kao dečastvo.

    Moje reči gase svetiljke,
    utopljavaju te.

    I moja ruka usnula je
    vec sretna
    na tvom licu.


    Poruku je izmenio Cecara, 16.09.2009 u 10:20
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  8. #8

    Odgovor: Pero Zubac

    Zaludna je ruka

    Val koji donosi mir
    rastvara se na pučini
    u svoje oblo ravnilo
    moćno srce vode ubrzanije kuca
    kako pada večer sporo kao smola
    na kaleidoskop tela na doku
    mrmori more
    krotka životinja leta
    i mi se parimo s njim
    u neizmenjivoj ljubavi
    ruka u vodi traži minulo
    svetlo mleča
    ranih godina
    dok smo udisali leto
    plućima koja vole
    i dlanom koji ljubi
    i uhom koje naslućuje
    kako vrutak u telu kani
    da izgejziri
    val koji donosi mir
    rastapa se u noći
    i zaludna je ruka koja
    iščekuje brid
    potopi svoju lautu
    i gusti med mora
    i spavaj kao pčela
    nad punim saćem šutnje
    nad slutnje punim saćem.

    ~:~:~:~:~:~:~:~:~:~:~


    Samo kiša


    Bezbrojne igle prošivaju
    široku plavu dolamu
    srcem bi da se
    ogrnem
    sipi daždi
    kroz gusto sito leta
    na tvoj zaustavljeni korak
    tako smo skrckali
    ljutu ljusku ljubavi
    a jezgro sunčanog
    ne bi
    okrećeš dlan visoko
    samo kiša
    kiša iz svih stvari.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

Slične teme

  1. Pero Defformero
    Autor HLEBmaster u forumu Domaći spotovi i tekstovi
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 08.01.2010, 09:49

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •