Pero Zubac
Strana 1 od 4 123 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 48

Tema: Pero Zubac

  1. #1

    Pero Zubac


    PERO ZUBAC


    Pero Zubac je rođen u Nevesinju, Hercegovina, 30. maja 1945. godine. Osnovnu školu završio u rodnom mestu, a eksperimentalnu gimnaziju u Lištici i Zrenjaninu. Studirao književnost južnoslovneskih naroda na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Clan Udruženja novinara Jugoslavije i Udruženja književnika Srbije.

    Objavio 30 knjiga poezije, 17 knjiga pesama za decu, jednu knjigu eseja, knjigu parodija na jugoslovensko pesništvo, 12 antologija jugoslovenskog i stranog pesništva. Na strane jezike prevedeno mu je 6 knjiga (dve knjige na makedonski, dve na albanski, jedna na mađarski i jedna na italijanski jezik), a pesme su mu prevođene na dvadeset svetskih jezika. Nalazi se u 10 stranih i pedesetak antologija jugoslovenskog pesništva i pesništva za decu.

    Pero Zubac živi i stvara u Novom Sadu. Zaposlen je u Radio - Televiziji Srbije, Televiziji Novi Sad, kao odgovorni urednik Redakcije programa za decu i mlade.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Pero Zubac

    MOSTARSKE KIŠE


    U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni,
    jao kad bih znao sa kim sada spava,
    ne bi joj glava, ne bi joj glava,
    jao kad bih znao ko je sada ljubi,
    ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
    jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
    još nedozrele.

    Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica,
    sve sam joj govorio.
    I plakala je na moje ruke, na moje reči,
    govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
    telo ti zdravo što se praviš svetica,
    a padale su svu noć neke modre kiše
    nad Mostarom.

    Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo.
    Pitala me je imam li brata, šta studiram,
    jesam li Hrvat, volim li Rilkea,
    sve me je pitala.
    Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako
    sačuvaj Bože,
    da li je volim, tiho je pitala,
    a padale su nad Mostarom neke modre kiše,
    ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
    al' nije htela to da čini,
    nije htela il' nije smela,
    vrag bi joj znao.

    Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
    njene oči ptica, njena bedra srna,
    imala je mladež, mladež je imala,
    ne smem da kazem,
    imala je mladež, mali ljubičast,
    ili mi se čini.
    Pitala me je da li sam Hrvat, imam li devojku,
    volim li Rilkea - sve me je pitala,
    a na oknu su ko božićni zvončići moga detinjstva
    zvonile kapi
    i noćna pesma tekla tihano niz Donju Mahalu,
    Ej, Sulejmana othranila majka.

    Ona je prostrla svoje godine po parketu.
    Njene su usne bile pune kao zrele breskve,
    njene su dojke bile tople ko mali psići.
    Govorio sam joj da je glupava, da se pravi važna,
    Svetlana, Svetlana, znaš li ti da je atomski vek,
    De Gol, Gagarin i koještarije,
    sve sam Joj govorio,
    ona je plakala, ona je plakala.

    Vodio sam je po Kujundžiluku, po aščinicama,
    svuda sam je vodio,
    u pećine je skrivao, na čardak je nosio,
    pod mostovima se igrali žmurke, Neretva ždrebica,
    pod starim mostom Crnjanskog joj govorio,
    što je divan, šaputala je, što je divan.

    Kolena joj crtao u vlažnom pesku,
    smejala se tako vedro, tako nevino,
    ko prvi ljiljani,
    u džamije je vodio, Karađoz-beg mrtav, premrtav
    pod teškim turbetom;
    na grob Šantićev cveće je odnela,
    malo plakala, kao i sve žene,
    svuda sam je vodio.

    Sada je ovo leto, sad sam sasvim drugi,
    pišem neke pesme,
    u jednom listu pola stupca za Peru Zupca
    i ništa više,
    a padale su svu noć nad Mostarom neke
    modre kiše,
    ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
    al' nije htela to da čini,
    nije htela, il' nije smela,
    vrag bi joj znao.

    Ni ono nebo, ni ono oblačje, ni one krovove,
    bledunjavo sunce - izgladnelog dečaka nad Mostarom
    ne umem zaboraviti,
    ni njenu kosu, njen mali jezik kao jagodu,
    njen smeh što je umeo zaboleti kao kletva;
    onu molitvu u kapeli na Bijelom Bregu,
    Bog je veliki, govorila je, nadživeće nas;
    ni one teške, modre kiše,
    o jesen besplodna, njena jesen...

    Govorila je o filmovima, o Džemsu Dinu,
    sve je govorila,
    malo tužno, malo plačljivo o Karenjini;
    govorila je Klajd Grifits ne bi umeo ni
    mrava zgaziti,
    smejao sam se - on je ubica, ti si dete;
    ni one ulice, one prodavce poslednjeg izdanja
    "Oslobođenja", ni ono grožđe polusvelo
    u izlozima ne umem zaboraviti,
    onu besplodnu gorku jesen nad
    Mostarom,
    one kiše,
    ljubila me je po cele noći, grlila me
    i ništa više, majke mi,
    ništa drugo nismo.

    Posle su opet bila leta, posle su opet bile kiše,
    jedno jedino malo pismo iz Ljubljane,
    otkuda tamo,
    ni ono lišće po trotoarima, ni one dane,
    ja više ne mogu, ja više ne umem
    izbrisati.

    Piše mi, pita me šta radim, kako živim,
    imam li devojku,
    da li ikad pomislim na nju, na onu jesen,
    na one kiše,
    ona je i sad, kaže, ista, kune se Bogom
    potpuno ista,
    da joj verujem, da se smejem
    davno sam, davno, prokleo Hrista
    a i do nje mi baš nije stalo,
    klela se, ne klela,
    mora se tako, ne vrede laži.

    Govorio sam joj o Ljermontovu, o Šagalu,
    sve sam joj govorio,
    vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu,
    čitala popodne,
    u kosi joj bilo zapretano leto, žutilo sunca,
    malo mora,
    prve joj noći i koža bila pomalo slana,
    ribe zaspale u njenoj krvi;
    smejali smo se dečacima što skaču
    s mosta za cigarete,
    smejali se jer nije leto, a oni skaču - baš su deca,
    govorila je: mogu umreti, mogu dobiti upalu pluća...

    Onda su dolazile njene ćutnje, duge, preduge,
    mogao sam slobodno misliti o svemu,
    razbistriti Spinozu,
    sate i sate mogao sam komotno gledati
    druge,
    bacati oblutke dole, niz stenje,
    mogao sam sasvim otići nekud, otići daleko,
    mogao sam umreti onako sam u njenom krilu,
    samlji od sviju,
    mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu,
    u stenu,
    sve sam mogao...

    Prste je imala dugačke, krhke, beskrvne a hitre,
    igrali smo se buba-mara i skrivalice,
    Svetlana izađi, eto te pod stenom,
    nisam valjda ćorav,
    nisam ja blesav, hajde, šta se kaniš,
    dobićeš batine;
    kad je ona tražila - mogao sam pobeći
    u samu reku - našla bi me,
    namiriše me, kaže, odmah,
    pozna me dobro.
    Nisam joj nikad verovao,
    valjda je stalno ćurila kroz prste.
    Volela je kestenje, kupili smo ga po Rondou,
    nosila ga u sobu, vešala o končiće,
    volela je ruže, one jesenje, ja sam joj donosio,
    kad svenu stavljala ih je u neku kutiju.

    Pitao sam je šta misli o ovom svetu,
    veruje li u komunizam, da li bi se menjala
    za Natašu Rostovu, svašta sam je pitao,
    ponekad glupo, znam ja to i te kako;
    pitao sam je da li bi volela malog sina,
    recimo plavog,
    skakala je od ushićenja - hoće, hoće,
    a onda, najednom, padala je u neke tuge
    ko mrtvo voće:
    ne sme i ne sme, vidi ti njega, kao da je ona
    pala s Jupitera,
    ko je to, recimo, Zubac Pera, pa da baš on
    a ne neko drugi,
    taman posla, kao da je on u najmanju ruku
    Brando ili takvi.

    Govorio sam joj ti si glupa, ti si pametna,
    ti si đavo, ti si anđeo,
    sve sam joj govorio.
    Ništa mi nije verovala.
    Vi ste muškarci rođeni lažovi,
    vi ste hulje,
    svašta je govorila.
    A padale su nad Mostarom neke modre kiše...

    Stvarno sam voleo tu Svetlanu
    jedne jeseni,
    jao, kad bih znao sa kim sada spava,
    ne bi mu glava, ne bi mu glava,
    jao, kad bih znao ko je sada ljubi,
    ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
    jao, kad bih znao ko to u meni
    bere kajsije, još nedozrele.

    1965.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Pero Zubac

    KAD DOĐE ČAS



    Kad dođe čas, Bože, da se
    odmetnem,
    na drugu obalu, među svoje,
    pomozi, na čas, bar, da sretnem
    sve one što se susreta boje;

    šta ću im reći, šta prećutati,
    kakva će vest od mene da se
    sazna,
    da li im dolazim da se vratim
    ili kao opomena i kao kazna?

    Kad kucne ura da se krene,
    u nepostojanje, u duša vrt,
    učini ko da je došla po mene
    Lenka Dunđerska a ne smrt.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Pero Zubac

    OPROSTAJNA

    Recimo da je otisla iz grada
    u nepredvidivu vecer
    i da su joj zameli puti.
    Recimo da su boje kojima sam
    je slikao bile nestalne
    i da su izcilile sa koze.

    Recimo da je odlucila da je
    ne prepoznaju moje zene,
    da ima srce nevidivo.
    Samo da nije mrtva,
    samo da dise.

    Tacka na kraju price mala je
    kao srce.
    Stavljena je lakim potezom,
    ali jos pulsira,
    jos se otima svetlu.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Pero Zubac

    ULAZIS U PESMU KAO U VRT

    Ulazis u pesmu kao u svoj vrt
    slazes reci,pomeras mlado drvece
    u nekakav red razumljiv tvom oku
    tako nehajno kao sto u san moj
    ulazis kao u svoj vrt
    gde te svaka travka s radoscu
    docekuje i sunce ti na rame silazi,

    i korak ti je lak i necujan,
    kao da si i sama od sna satkana,
    iz noci u noc tako sa morem
    snagu premeravas,umirujes ga
    recima i u poslusnu pticu pretvaras.


    Ulazis u pesmu kao u svoj dom
    gde je sve oblikovano tvojom rukom,
    koja i mojom rukom uzaludne
    reci ispisuje koje bi da me
    od tebe odbrane.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Pero Zubac

    NEKO DRUGO MORE

    Neko drugo more
    jutrom ti osvice pod
    oknima

    Neka druga ruka
    u snu ti kupine na
    dlan prinosi

    Neko drugo lice u
    tvojoj bistroj se zenici
    ogleda

    Neko drugo uho iz
    sna tvoga,
    muziku za svoje uho
    izbira

    Neka druga senka vitku
    tvoju senku podnevom
    dotice

    Ali niko drugi u tvom
    snu
    ne usni
    a da u
    budnom oku
    osvane
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Pero Zubac

    JEDNOSTAVNA PESMA

    Citamo se bez reci.
    Bez straha do trenutka
    kada ostajemo sami.
    Pricamo o ljubavi,
    o tajnama prirode,
    o nama bivsima,
    otvaramo se recima
    kao knjige na stranicama
    koje smo najcesce citali.
    Radujemo se radosti
    sto mozemo razmenjivati
    reci kao darove.
    Malo li smo sami
    postajemo drugi,
    oni sto stvarno jesmo
    i govorimo:
    probudi me sutra ranije,
    pricaj mi nesto obicno,
    kao da ce upravo kisa.
    Volim onu u tebi
    koju nikome ne pokazujes.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #8

    Odgovor: Pero Zubac

    KADA GOVORIM O TEBI

    Jedem podnevna pisma,
    pijem recenice.
    Ljudima iz tvog sveta
    o tebi govorim.
    Reci o tebi bude pigmente,
    toliko sunca u njih
    unosim.
    Kada govorim o tebi
    onaj sam decak na
    gimnazijalnoj priredbi
    koji deklamuje srcem
    koje se penje pod grlo.
    Gusim se od reci
    koje ne smem izgovoriti
    a zeleo bih.
    Sta si mi
    i kako.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Pero Zubac

    SVE STO JE BILA VATRA

    Sve sto je bila vatra
    mala je sveca u daljini.
    Jedva razaznatljiv plamen.
    I nasi zivoti trag su samo svetao
    u dugoj noci isceka.

    Ja sam onaj tuzni egipatski pisar
    koji je belezio tvoje poruke,
    onaj koji te potajno urezivao u glinu.
    Ja sam tiha noc iza tvog oka
    i more moje te u snu zapljuskuje.

    Sve sto je bio san, dug i neodgonetnut,
    sada je otvorene knjiga u
    koju slazemo brojanice slova.

    Zaspao bih u tebi makar me
    budila samo kad se zazelis
    mojih reci.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #10

    Odgovor: Pero Zubac

    DOK SAM TE IMAO

    Jezik sam ptica razaznavao
    i tajne pticije odgonetao
    biljke sam razumeo, i u nocima
    prepisivao razgovor trava
    tolike sam pesme ispisao
    prepisujuci rukopis vetra
    uz more, u noci,u planini
    tolike navoljnike saslusati umeo
    i ciniti im male radosti
    bez napora,bez sebicnosti imalo
    tolike sam dobrote i plemenitosti
    umeo u druge utkati
    a da i prevec ostane u meni
    san sam s radoscu na oci nanosio
    i budjenju se kao drvece radovao
    dok sam te imao.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Pero Zubac

    BLAGAJSKI DERVIŠI



    Mladi derviši iz Blagaja
    Viđeni jednom, s jeseni,
    u noći kada su se pitomo
    razmenjivale reči,
    gde li su sada?

    I Bog nad njima i
    u njima, koga sam osluhnuo,
    gde li je?

    I konjanici koji su s pesmom
    u brda kao u noć
    zamicali
    gde li su i pesma njihova
    peva li se još u krajevima
    koje i ova molitva
    pokušava u dušu
    zazvati.
    You're not your job. You're not how much money you have in the bank. You're not the car you drive. You're not your fucking khakis. You're the all-singing, all-dancing crap of the world.

  12. #12

    Odgovor: Pero Zubac

    KAO GLAD DETINJA





    Čempres na Humu, tanak
    kao svirala, ni do ramena
    mi ne bi.

    Mlad kao mlado proleće.
    Zelen kao glad detinja.
    Čempres već je, slutim,
    visok kao uspomena
    na ljude koji su minuli
    a stajali su, svete li slike,
    uz mene dok sam se
    s njegovim mladim rastom
    odmeravao.

    Niko više od prijatelja
    iz te slike živ nije.
    A ja odlazim.
    On, vidim, nadrasta
    svojim tankim rastom
    visoko zlo koje se
    nad svetom ulicom
    zavičaja
    nadvilo.

    You're not your job. You're not how much money you have in the bank. You're not the car you drive. You're not your fucking khakis. You're the all-singing, all-dancing crap of the world.

  13. #13

    Odgovor: Pero Zubac

    Ljudi U Nasim Godinama

    Ljudi u našim godinama
    ulaze u ljubav oprezno
    kao neplivai u plitku vodu,
    kao politiari u kombinacije,
    iz istog straha od ponovnog voljenja,
    iz nesigurnosti,
    a oni su zanate ljubavi
    ve dobrano izuili
    i mogli bi biti od slatke
    pouke neiskusnima,
    no ostae zavatreni
    a sigurni i uspravni na ulici,
    me ljudima,
    samo e u hladnim noima,
    sami i prepoznati odjednom,
    izai na zauen sneg
    i glasno zaplakati.
    Possibility of dream come true makes life worth living.....

  14. #14

    Odgovor: Pero Zubac

    O SMRTI

    Obične smrti i herojske smrti
    i pesničke smrti od omče i metka,
    nek te ne zbunjuju, zemlja se vrti,
    smrt je, u stvari, život ispočetka.

    Neko će drugi, neznan i drag,
    još lepše pesme da ti piše.
    Za svakim od nas ostane trag,
    travka nad glavom kroz koju diše.

    Možda smo bili ptica nad morem,
    u Podmoskovlju breza tanušna.
    Možda ćemo biti čempres međ borjem.
    Život je velik! Smrt je majušna.

  15. #15

    Odgovor: Pero Zubac

    Ne bira se ljubav

    Ne bira se ljubav
    kao ni smrt.
    Sve je u knjigama
    duboko pod morem
    zapisano.
    Jezikom neznanim nama,
    nebeskim pismima.
    Niti se oduprijeti mozes
    niti preskociti dan.
    Kao sto ne mozes
    tudji san usniti
    niti okom drugim
    vidjeti.
    Violeo bih da nisi ti
    ona koju u ovom casu
    volim.

Strana 1 od 4 123 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Pero Defformero
    Autor HLEBmaster u forumu Domaći spotovi i tekstovi
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 08.01.2010, 09:49

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •