Reči bih se mogao setiti
Vetar pokušava da mi otrgne
papir u koji utiskujem reči
u majsko popodne 79.
I ja vlažnim dlanom pritiskam
hartiju na kolenu.
Reči bih se mogao setiti isponova
i dozvolio bih pesmi da se otme
od mene,
jer bi deo tebe ostao u ovom gradu.
Ali šta bi mogao znati čovek
koji slučajno uzme ispisan papir
ako bi i znao moj jezik,
do da je nešto nejasno beležio
dokon, usamljen,
Jugosloven, koji je, ko zna zašto,
sedeo u parku,
zagleda u krovove Bukurešta,
na koje sipi mlako veče.
~:~:~:~:~:~:~:~:~:~:~
Onima koji su čitali "100 godina samoće" možda nešto zazvuči poznato.
Tužbalica za A. B.
U ovom času streljaju
pukovnika A. B.
pucaju u njegovo tiho srce
pucaju njegovi jer sa drugima
nije vojevao
gadjaju srce pukovnika A. B.
da bi mu lice ostalo lepo
na vidjenju
da bi mu čelo bilo vedro i mirno
u njegovo srce koje je kucalo
bilom naroda
i pukovnik A. B. ne pali cigaretu
on sa devetoro očiju gleda
u devet nišana
vidi svojuženu s belim letom
u kosi
svoje odjednom odrasle dečake
na brzim belim konjima
u rodnom lugu
........................ u zelenom
i vidi sebe u seni niskog drveta
na bregu ponad doma
ruka mu je mirna ali je ne oseća
i srce mu je mirno
i misao sigurna i hitra
pukovnik A. B. je mrtav
pre smrti
........................ jer tako on hoće
ne moraju ticati oroze
da im usnidni budu tihi
........................ ali to oni ne znaju
pukovnik A. B. u uniformi
s koje su strgnuti svečarski venci
a sada niću mladice na ramenima
........................ ali to oni ne vide
niko to ne razume
smrt zatiče pukovnika A. B.
u danu potpune blagosti
jer je svaki minut čekanja umanjivao
lepotu sećanja na život koji
traje
izmireni sa smrću ne žedjaju minute
preostalog života
pukovnik A. B. vidi svoju kuću
u osoju
i javor pred kućom
i sunce u granju
vidi male kolevke kako lete nebom
i dečje košulje zmajeve u nebu
on je veseo ali to ne zna
on je krotak po prvi put u životu
prijatelji ne znaju da je već
mrtav pukovnik A. B.
dok ispisujem ovu uzaludnu molitvu
za njegovu lepotu
vidim zvezda padallica gori u moru
gori i ne gasi se
vidim uzleće ponovo i luta
praznim nebom zvezda pukovnika
Aurelija Buendije
sitna i žarna
........................ hladnog svetla
sestra moje zvezde.