Rastko Petrović
Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 31
  1. #1

    Rastko Petrović

    Ta izađoh iz džungle namirisane
    I pokrih zemlju telom da je sačuvam od isparenja
    .......................................
    Ja vam neću spomenuti nikad
    Prašumski zanos slobode!

    (Tajna rođenja)



    Posle prvog talasa ekspresionizma, koji zahvata vreme od 1919. do 1921, a glavni su mu nosioci M. Crnjanski i S. Vinaver, dolazi do rastakanja jedinstvenog delovanja modernista u nekoliko naporednih pravaca. Pisci drugog modernističkog talasa, koji dostiže vrhunac 1922, označuju dalji napredak naše avangardne literature. Novine koje su uneli tiču se pre svega odnosa prema pesničkoj formi. Dok je Crnjanski stalno isticao značaj novih sadržaja u težnjama modernista, ovi su pisci stavljali akcenat na morfologiju književnog dela, na njegove konstruktivne zakone, govorili o arhitektonici dela, o čežnji za kristalizacijom oblika, o čistom geometrizmu kojim su usklađeni odnosi unutar dela. Konstruktivističko shvatanje umerenosti prisutno je u kritičkim i teorijskim napisima i u pesničkom stvaranju niza modernista, od najstarijeg, Stanislava Vinavera, angažovanog u svim fazama i u svim pravcima modernizma, do mlađih modernista koji u to vreme izbijaju u prvi plan.

    Među ovima najznačajniji je Rastko Petrović (1898-1949), brat slikarke Nadežde Petrović, začetnika modernog srpskog slikarstva. Kao sedamnaestogodišnji mladić, đak gimnazije, proživeo je albansku golgotu a zatim, preko Krfa, otišao u Francusku, gde je završio gimnaziju i položio srpsku maturu. U Parizu, u kojem je i posle rata povremeno živeo, sve do 1922, kada je diplomirao pravo, došao je u doticaj s istaknutim predstavnicima umetničke i literarne avangarde. Dalji životni put ovog pisca sličan je putu Crnjanskog: ušao je u diplomatsku službu, dosta putovao, 1935. otišao je kao diplomatski službenik u Vašington, gde ga je zatekao rat i gde je, posle rata, nastavi da živi u emigraciji, sve do smrti.

    Petrović je počeo objavljivati pesme u krfskom "Zabavniku" (1917), ali pun zamah njegova književnog rada pada u godine posle rata. U pokretu mladih bio je jedan od najekstravagantnijih. Defetistička nastrojenost modernista, poljuljanost tradicionalnih normi, moralnih i estetskih, duh sumnje, razočaranja i strepnje pred neizvesnim izražava se naročito u rušilačkom, ekspanzivnom ekspresionizmu njegove poezije i poetske proze. U ranim radovima u fantazmagorijskom romanu Burleska gospodina Peruna boga groma (1921), u poetskim pripovetkama Nemogući ratar, Pustinjak i medenica, Za kičevskoe, za makedonskoe i dr., u člancima o preokupacijama i predstavnicima moderne umetnosti i poezije, među kojima se izdvaja esej Mladićstvo narodnog genija, u ranim pesmama, gde se moderni avangardizam spaja s motivima narodne lirike i, naročito, u zbirci pesama Otkrovenje (1922), koja je njegov pesnički vrhunac Petrović je pesnik snažna dionizijskog osećanja života, koje se kreće između bolnih i razornih krajnosti, od vedre, čulne raspuštenosti slovenskog paganskog raja u Burlesci do mračne atmosfere uništenja, nasilja i smrti u pojedinim pesmama Otkrovenja. Vegetativni život rastinja, biološki nagoni u čovek, organska preinačenja od rođenja do smrti, putnički zanosi, naklonost prema primitivnim kulturama sve je to u tim delima izraženo na načni u kojem bezazlena otvorenost u samorazgolićavanju često prelazi u ekstazu i paroksizam, postajući samo sebi svrha. U svetu starih Slovena, koji su njegova trajna opsesija, u našem folkloru i u srpskoj srednjovekovnoj umetnosti i književnosti tražio je izvore za našu autohtonu pesničku obnovu.

    Posle Otkrovenja Petrović se okreće pretežno prozi. Oblici u kojima je u kasnijim periodima najviše stvarao jesu putopis i roman. Putopis je odgovarao njegovoj težnji za promenom i kretanjem. Putnička inspiracija prisutna je u mnogim njegovim delima, u pesmama (Putnik, Spomenik putevima), pripovetkama (Putnik bez senke), esejima (Pozorište, pozorište!) i u velikom romanu Dan šesti. Njegova najbolja i umetnički najzrelija ostvarenja potekla su iz putničkog iskustva, Afrika (1930), i Ljudi govore (1931). Velik putopis "Afrika, možda najznačajnija knjiga koju je napisao, doneo je oživotvorenje davnašnjeg pesnikova sna o paganskom raju. Knjiga ima ne samo umetnički nego i dokumentarni, naučni karakter. U njoj se, pored poetskih opisa, lirskih raspoloženja, prizora iz života domorodaca i belaca, egzaltiranog oduševljenja lepotom naga crnačkog tela u slobodnom afričkom pejzažu, dje niz zanimljivih saopštenja o crnačkoj umetnosti, muzici, igri, običajima. Na putopisnoj osnovi ostvarena je i kratka lirska proza Ljudi govore, po opštem sudu najcelovitije delo ovog pisca. U njoj su dati razgovori putopiščevi s ljudima koje je sretao na jednom svom putovanju. U govoru nepoznatih ljudi nema ničeg neobičnog, on se sastoji od jednostavnih, često konvencionalnih reči kojima se daju prve, ravnodušne informacije o sebi i svom životu. Ali iz tih reči naziru se potresne ljudske drame, izbijaju na videlo skriveni ljudski odnosi, otkrivaju se duboke privlačnosti među ličnostima za koje ni one same nisu znale. Putopis se pretvara u priču o ljudima i njihovim sudbinama.

    U razdoblju između dva rata R. Petrović bio je najmanje poznat kao romanopisac. Burleska je više književni izazov nego roman. Drugi njegov roman, Sa silama nemerljivim (1927), zanimljiv kao egzaltirana apologija života, bez veće je vrednosti. Tek pošto je posthumno objavljen njegov veliki roman Dan šesti (1960), o Petroviću se počelo govoriti kao o piscu koji je zajedno s Crnjanskim udario temelje modernom srpskom romanu. Roman se sastoji od dva dela, koji su gotovo nezavisni romani. U prvom se govori o povlačenju preko Albanije 1915, a drugi se zbiva u Americi dvadesetak godina kasnije. Strahote albanske tragedije Petrović ne doživljava kao apoteozu stradanja naroda, već kao trenutak vraćanja prirodi, kao obnovu prvobitnog stanja u kojem je čovek živeo po "plemenskim pećinskim uredbama čopora". U borbi s prirodom njegovi junaci doživljavaju rastakanje i obnovu istovremeno, rastakanje svog društvenog bića i obnovu vlastitih vitalnih, bioloških snaga. Dan šesti je roman moderne strukture komponovan kontrapunktski. Prvi deo liči na putopis ili, tačnije, na više putopisa, međusobno isprepletenih, u kojima su svi susreti slučajni, sve veze privremene i neobavezne, gde se čovek na svom putu sam probija kroz prostor.

    Petrović je značajan i kao likovni kritičar, i to jedan od najboljih u razdoblju između dva rata. Negovao je teorijsko-sintetičku kritiku u kojoj se zalagao za konstruktivno slikarstvo ili "novi realizam", kako ga on naziva. Pisao je o našim savremenim slikarima i vajarima, o našim srednjovekovnim freskama i, prvi u nas, o Pikasu i francuskom kubizmu. Za vreme boravka u Americi napisao je na engleskom jeziku više članaka iz istorije jugoslovenske umetnosti.

  2. #2

    Odgovor: Rastko Petrović

    Najsentimentalniju o sitosti legendu

    U duši mi je odaja prostrana,
    U njoj klupe drvene, i tri peći zidane.
    Neko zdesna ulazi i ovakvu čudnu priču ispriča:
    "Ima li ičeg lepšeg od tresišta pokrivenog biljem,
    I ptica koje se nad njim dovikuju;
    Ima li ičeg veselijeg od premlade devojčice
    Što trči uskom stazicom?
    Evo je skače čas na jednu nogu, čas na dve,
    Toliko je vesela.

    Htela je već da prođe, da nađe ubavog mladića,
    Da ga poljubi na usta, kada ševar ugleda.

    U ševara tri su lista: jedan crven, jedan plav,
    Jedan od zlata. Ševar se na sve strane poklanja,
    Jedan list veli: poljubi; drugi veli: zagrizi;
    Treći najzad: pojedi,
    Devojče potrča da ih uzbere.

    Ali je tresište rovito: više se nikud ne može
    Nego u dubinu do kraja.
    Devojka pomisli: da li je dovoljno duboko
    Da joj se visoko telo utopi.
    Pa kada se uveri, nasmeši se i opusti!"

    U duši mi je odaja prostrana,
    U njoj svako veče jedu jegulje pržene.

  3. #3

    Odgovor: Rastko Petrović

    Proletnja posmrtna lista

    Sa utehom kao da bi podnosili
    I ovaj pakao,
    Kad bi za njim dolazio ma jedan gori;
    Neizvesnošću, sumnjom, dosadom sam zvao
    Strah ništavila krajnjeg
    Što me mori.

    Nijedna vizija nije nego vizija smrti:
    Ali u zoološkoj bašti su i botanički vrti,
    I ništenjem začas probudimo lepotu.

    Zadremam večeras, gle,
    Zauvek,
    Pitajući:
    Da li to sviraju mazurku ili gavotu,
    Ili što drugo.
    Zbogom.
    U 11˝ opelo, crkva Sv. Marka!

    Sa utehom kao da bi podnosili
    I ovaj pakao,
    Kad bi za njim dolazio ma jedan gori;
    Neizvesnošću, sumnjom, dosadom sam zvao
    Strah ništavila krajnjeg
    Kad me mori.

    Naš sin, naš brat, naš unuk
    Nikad neprežaljeni,
    Jovan,
    Umre u cvetu svoje mladosti
    Na dvadeset i prve godine rođendan.
    U nedrima hraniteljke zemlje pobeleće njegove kosti:
    Dok ucveljena majka isplakaće do slepila zeni;
    O, jadni sine,
    Zar si široku svoju sobu za tako uski promenio stan!
    Naš sin Jovan
    Bio najbolji đak;
    Od svih drugova ljubljen i mio,
    Kao krin među devojke nosio muškosti znak.
    U jedanaest i po opelo, crkva Sv. Marka.
    Ožalošćeni...
    Oči plave tvoje: njive malene neba.
    Po kojima prstima sejao si zvezde;
    I misli ti kao košute što se u toplini gnezde. Ali tvoje grudi!
    Jadne tvoje grudi: sama tuberkuloza.
    U dečaštvu džbunjak zeleni sveži,
    U mladićstvu što ga nemilosrdno obrsti koza.
    Kroz njih duše vetar ništenja i studi,
    I uvek je noć u njima, Jadne tvoje grudi:
    Samo u praznini što kao grozd srce visi.
    Ne, Kaica Vojvoda više nisi!
    Bolani Dojčin možda samo.
    Ili ti je srce ptica što je nogom vezana za granu
    U mraku:
    Svaki čas trudi se da poleti, krilima zaleprša,
    A onda je mrtvije obešena.
    Kao hranu,
    Proždire tuberkulozu.
    Pod njom pustoš krša,
    Rovitih stena.
    Ili je jedini grozd okačen o lozu,
    Kao sok iz tebe siše tuberkulozu.

    Pod vrbama je pisao pesme,
    Kraj voda je sanjao devojke;
    Zažarene mu bile jagodice grozničave
    Na pomisao: da jedne malene dojke
    Nikada dodirnuti ne sme,
    Pod vrbama tek zelenim, na obalama Save.
    Mislio je da koliko je njegova prijateljica čedna.
    Isto je prezirna i srca ledna,
    Pod vrbama tek zelenim na obalama Save.
    Na adi prekoputa
    Ljubila je baš tog trenutka, opijeno,
    Jakog i milog jednog regruta.

    I to je sve.
    Ožalošćeni,
    ... do groba.

    I na grobu će biti napisano da je bio
    Talenat veliki, i da je umro vrlo mlad.

    Jednom pre smrti poginuo je bio kao heroj na Ceru.
    To se dogodilo ovako:
    Pred veče napusti dom,
    A imao je tada godina šesnaest,
    I uputio se najbližim putem kojim se lovci veru.
    Do jutra je već stigao tamo lako
    Usred bitke, kad se kršio najžešći lom.
    Pod kišom kuršuma, pukovničku naredniku odnese zapovest:
    Napred, na juriš! –
    Jedini se kraj pukovnika nađe on;
    Sam od jedne granate bi zakopan.
    Svi držahu da je mrtav i počast daše,
    A on malo ugruvan kući stiže već drugi dan:
    Napred, na juriš!
    Bitka dobijena.
    Bio jednom heroj i sam;
    Doboši objaviše njegovu pobedu:
    Pam, pam! Pam, pam!
    Bio je jednom heroj i sam:
    Pam, pam!
    I to je sve,
    I šta bi više!
    Opelo, crkva Sv. Marka,
    Saučešća primaju do groba ucveljeni.

    Kakav je danas divan sinuo dan:
    Na suncu se rascvetale sve ruže,
    Život Jovana neki je daleki san,
    Iz čamca gledam kako ribe kruže.
    Pod talasima gledam kako ribe kruže.
    Bacimo brzo mrežu, mili druže;
    Kakav je danas plodan sinuo dan.

    Bitka je dobijena,
    Doboši zvone:
    Pam, pam!

  4. #4

    Odgovor: Rastko Petrović

    Putnik

    Stanislavu Vinaveru

    Kneže Potemkine izdahnuli u kolima na velikome putu,
    Da mogu, kao ti, umreti na drumu,
    Kad točak razgliba glinu žutu;
    Šibaj, kočijašu, teraj carski u Strumu,
    Ćut!
    U tajnosti da ti poverim ime jedne zvezde
    Ili jednog slova iz jedne knjige o prašumi. Ćut!
    Ali heroj sam na drumovima:
    Od svega najviše volim da se opijem, a posle toga još da putujem:
    Ko ti reče, prijatelju, da ću doći u nedelju, u nedelju Dunav teče!
    Ko ti reče Šar-planinu, kočijašu, drumovniče moj!
    Znam: i ti si sam, i ja sam sam,
    A psovka kočijaška, – pozdrav vetra zavičajni Odiseju na moru.
    Sa ponosom da se nosi biča njegovog ožiljak na licu,
    Grudi su mu dlakave kao oblaci sivi u zoru
    Malje kriju jednu crvenu modricu... smrti.
    Konji kaskaju i ja plačem, velim: to je, ti si Sibinjanin Janko!
    Ne trzaj, Crnko, ha, ha! He, ja sam Jovanović Ranko,
    I sela mi se zovu Rudari; kočijaš sam, bolujem od druma, izvan datuma.
    Gle, mesec, ta čudna svim stenama rima! Zbog njega plima
    Crvenokoškog poglavice odnosi leš:
    Na talasima se talasa crna kosa i mokro perje, bolivijsko zverje,
    On preplivava okeane, –
    Da l nad vodama, da l duž kinematografskih platana,
    Ili po žicama telegrafskim? na mišici "amblem klana"
    Zmija u čeljustima lavskim; on dolazi kroz okeane i kroz vekove,
    Mrtav ili živ; za njim njegove šume plove.
    Opažaš li: sjajnih očiju kunu, opažaš li Hajduk-Veljka na topu,
    Ili Dmitra Jakšića da megdan vodi?
    Šest kraljeva špiritusa? Sve to brodi. Ko će poludeti prvi?
    Tup, tup! kopaju ugalj ispod nas;
    Klo, klo! to u Bečkereku piju kvas;
    Bum, bum! u Timbuktu nove krvi.

    Ako devojčica ponese tajnu u grlu
    Da joj po šupljim grudima prstom dobošari kadet,
    U šumi gustoj masnoj fazanku umrlu
    Kozačkom igrom oplakuje svet.
    No ljubav služi na čast silnim u vozu, između dve železničke stanice;
    Na prozoru saksija s tri cveta, lice neke starice,
    Na poljani iz amrela izviru četiri noge gole...
    Branko, moj Branko, da li devojka, da li krin, da li mač,
    Čistotom svojom prethodivši zoru,
    Zaspaše u kutu oka ti? Klokoće izvor u
    Tami. Eskimski čamci, koji klize niz vodu,
    Otprate me svojim tokom do bolova – nebesima
    Šesnaest hiljada robinja taru velikoga boga uljima,
    Na dlanu mu engleska flotila njiše se:
    Admiral, veći od palca, harangira Napoleona,
    Vasiona rasteže se. Ako te ljubim pod vrat, šapnuću
    Klevetu: ko ti reče mor-dolamu!
    Mor-dolamu, crna hata, besna svata, ah, Koštano,
    Mnogočisna, mnogolepa, mnogocvetna, okupano,
    Okupano. Oh, prokleta!
    Ti ključevi violinski u jetri mi kote se, ko bacile Kohove:
    Hanibale, Karavađo lopove, hajdmo, mili, da slavimo kanibalike.

    Sad daleki svitaj produbljuje zeleni istok,
    I Atlantik je toliko širok i duboko je u našoj žudnji tako,
    Šarloiku i Odiseju da zapevamo, kad bi ko plako.
    A zagrokta ko svinja kad je ko štroji:
    O, ljubljena je lokomotiva;
    Ta mašinovođa nij e ništa drugo
    Do nož koji pod matericom zaboden stoji:
    Garava britva kriva.
    Jureći, uređuje i pomera ona polja, njen pisak to je zlih bogova volja.
    O, juri, nek juri voz uz groktanje. I noć.
    Noć, nastade savršeni mrak,
    A kroz varnice što iz dimnjaka biju,
    – Iz kiklopovog oka izleću zvezde, i on njima obavijen beži jak
    Kroz Trakiju, Besarabiju i Ungariju; noć –
    Da l leti moj voz? O, toliko varnica,
    Kroz poludeli podmlađeni Mlečni Put;
    Dole se providi i miriše nađubrena mračna njiva,
    Međ noge tu prima poslanu ženu Boz, – i jedan mesec žut,
    Ogroman, istinski prvi put noćas, mesec žut
    (U čijem li vrtu sultanske kćeri sad je skut?) o, ćut! o, ćut!
    Pod vrbama sad peva, ko otac, mesec žut.
    Ah, bože moj, šta je to za mene!
    Zar ceo svet, zar će na njemu sve to jurnuti kroz zrak;
    Ja ne razumem otkud se onda sudara vlak kraj jedne reke!

    Pa zamišljen sam, a plah,
    I ne znam, kojim pravcem iz smrti: nisam li uvek
    Onako jak ... !
    Iz jednog sudara vozova izlazim,
    Okrvavljen malo, evo, kao prvi zorin zrak,
    I smejem se: na devojku neku, što pogibe
    Razgolićenih bokova –
    Tako sjajna kao ptica sred purpurnih sosova,
    Za malo golemog drhtanja,
    I mladosti, sred krvavih sosova.
    I da bih njen jauk saslušao, oči sklapam
    Pa mislim: da će joj grob biti beskrajan
    Tamo, gde budem bio veliki heroj, a otac dolmen trajan,
    I brat razbojnik užasan,
    Krvopija, mlad i užasan.

    I to zapisah ja kraj jedne reke ...
    I amin!

  5. #5

    Odgovor: Rastko Petrović

    Jedini san

    Bahćem se i dahćem, gle, u košmaru i svi snismo
    Osvajanje prostora nečim što je bez mere ...
    Savladasmo poniženje... i ubismo! i ubismo!
    Kao da to i mi nismo!
    Ja sanjah na rubu proleća, a vi gde sniste
    Nedirnuto?
    Za njega bar znam da sanja taj san
    U trbuhu svoje matere.

    Tako tesno obvijen kao da sanja o prostoru,
    O dubinama: o, da sna košmarske razmere
    I drhtanja!
    Njegov mozak tek utiče u lobanju:
    Tako mu oko sveg tela kruži čudna misao;
    O, veličanstveno je da se u divnom ovakvom moru
    I čekanju ne utapa nijedna vizija stvarnosti,
    Oči mu se još nikada nisu obnažile na svetlosti.

    Nad glavom ruke te: šta dotiču, šta pridržavaju?
    Il jedan refleks milovanja i stvarnosti
    Pomilovati znale su
    Još pre no što se rodiše!
    Probijajući se kroz san i ljubavi
    Kako ćeš utonuti u nemogućnosti
    (Gde neće više leći trbusi i sni,
    I kojim kao da vladaju neki drugi zakoni
    Koji već i nisu zakoni
    No iznenadne neke radosti i nepodnošljivi bolovi):
    Kad je za tebe i to nastanjeno fantomima,
    Koji ne ulivaju nade već obeshrabrenja;
    Da l s tobom, ili oni sami,
    Nađoše put ovuda za beskraj?

    Sanjao, ne sanjao; psovao ti po drumovima:
    Oči će ti zauvek ostati zaražene
    Užasnim zbiljama koje si negde živeo,
    I kojima ćeš opet pošumiti,
    Sve provalije sna,
    Još pre rođenja – zalud za spas tvoj – od beskraja obnažene.

    Pa nijedan života san
    Nije tako čist
    I od svega čedan, kao da je u trbuhu neke matere;
    Prohodim kroz onaj tmuri prostor gde svaki list,
    U sanjanju, poriče da ima jedan svet
    Koji je van ovog: slobodan, i bez mere;
    I opet kroz iste sale sna
    Zakucam prestravljen na mišićna vrata ovog života:
    Ah, jedan, dva! ah, jedan, dva!

    U Beogradu, XII 1921. Prva pesma Otkrovenja
    Poruku je izmenio maqa, 14.08.2006 u 23:44

  6. #6

    Odgovor: Rastko Petrović

    Tajna rođenja

    O, crvenilo mi doteče iz matere
    Svetlost, čuj, iz doma gde se ne vraća
    Plameni zrak, čuj! kroz prebele šatore
    Za smešnog mladića
    (Kome se vizija detinjstva vraća!)
    Crveni zrak mozak da probode!
    Duboka zvučna šuma podseti na stado mladih jarića;
    Ja vam neću reći nikada crvenu plimu slobode,
    Ja vam neću spomenuti nikada
    Prašumski zanos slobode!

    A koliko supom pojih zanosnih svojih snova,
    Koliko vrućih nebesa kusah to iz tanjira:
    Trbuh još pamti težinu i grč bogova,
    Ostatke čije protera sa mučnog trbušnog pira!
    Ali crvena svetlost doma gde se ne vraća,
    I krepko telo još zvučno od himni i pokreta
    Pobrkaće me kod načela i kaljača,
    Pobrkati – ha, divote! – i otuđiti od sveta!
    Ta izađoh iz džungle namirisane
    I pokrih zemlju telom da je sačuvam od isparenja,
    I njuškah je tako duge dane
    Dok ne zastrepih od razdraženja.
    Ali umrli već dom gde se ne vraća
    Odvući će me tajnom do mesta smrtnog košmara,
    I neće mi reći niko tad – koja je staza najkraća
    Do spasenja: No umreću, vidim, od prskanja
    Damara.

    U jednoj maslinovoj šumi zanosa,
    gorčina nad Velalukom, na Korčuli.

  7. #7

    Odgovor: Rastko Petrović

    Sa svetlim poljupcem na usnama

    To, to! Umreti; nikada više ne živeti! Nikada!
    Ovu ljubav sa očiju skinuti, početak ove misli, ovo disanje;
    Ptico, složi krila, senkom njinom uzbuđuje me livada -
    Gledaj, evo sunca! Jadnice, šta zoveš ti: disanje;
    Zar i zato umreti i nigde više ne živeti!
    Gledaj, gledaj ovaj drukčiji Uskrs, gledaj ove drukčije Cveti!
    Teško krilo!... Nikada više ne živeti, nikada.
    Veče, veče! Srce, bolno srce moje, umiri se...

    Čudne reči devojke, dobre nevezane reči,
    Srce, pametno srce moje, zaboravi!
    Zaboravi sve, sve, boje jutra i voća, bolne usne dok ječi,
    Zaboravi Tajne rođenja, zaboravi Velikog druga;
    Idi, idi, jecaj, srce moje! Zaboravi! Zaboravi!
    Il pogledaj još jednom to divno veče što pada;
    Pre no što pođeš smrti,
    Da ne živiš više nikada, nikada.

    Jedan se jedini put ipak probuditi u večnosti,
    Ne živeti opet, već samo svoje oči otvoriti,
    Pod nebom prepunim ptica, pod talasima mladim svetlosti;
    Od opšteg uzbuđenja, odjednom oči otvoriti:
    O, kako čudno i divno to dođe!
    Dok gledah ljubičaste zrake ovog granja u zori,
    Kao da njina opojna mladost tek prođe...
    Ne luduj, srce, o njima ni trag više ne govori!

    Uzbuđen, neznanog časa, širokih zenica u beskraju;
    Još jedan jedini put tada u veličanstvenom sjaju
    Zaboravljati; zaboravljati sve to što život bi iza mene.
    Sanjati, sanjati, o slušati da se iz samog dna smrti penje
    Taj već davno zaostali poljubac za usne njine rumene.
    Preći i ova rasvetljenja, preći i ovo gorenje...
    U onaj čas, u kom se čuje i krv i lišće kako pada.
    Ne pamtiti, al sanjati, možda biti nesrećan ko nekada.

    To, to! Odjednom oči otvoriti!...

    Zadihan i probuđen za čas jedinstvom u drveću, -
    Da l smrti ostavih žeđ za dno idućeg dana? -
    Oslobođen videh kružna slivanja da pokreću
    I ovu umornu moju usnu, da s njom i zenica mi sana
    Od ponoći već shvati Čas nenadmašnog ganuća!
    Kroz jedinstvo bola mog probi zrak, dok leže po dubravi
    Sunca, što sijaše kroz mene u tolika svanuća:
    Da jedan čas sam večit, sred ove bezrazložne ljubavi,
    Pronesite i sjedinite kroz mene neba večito putujuća;
    Pa nek se vežeš najzad sve što bi u telu, nenadmašno u glasu,
    I nek se izvrši najzad ta Žudnja, jedina verna ovom Času!

    I neka umrem već jednom, nek prevaziđe ta misao,
    Suviše žedna da zna koji bi nov san da ustavi...
    Toliko dobre tišine dođe iz noći koju sam disao,
    Mir, srce; i taj Čas daću, za jedan još čas ljubavi!
    Il osvrni se na veče što zasta da gleda još u dan,
    I rasvetli se naglo ko da bi sunce da vrati;
    Osvrtaše se tako tad da nam i pogledom plati
    Taj Čas; o srce, budno već, što se vraćaš u san...

    Pa nebo kad bude rasvetljeno, što već bi rasvetljeno,
    Kad i daljina bude sama, što je večito bila sama,
    Kada i radošću i saznanjem sve bude natopljeno:
    O tada tek, ko u san, tonuti u smrt iz beskraja,
    Tonuti, tonuti, za večnost, sa svetlim poljupcem na usnama.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #8

    Odgovor: Rastko Petrović

    Pustolov u kavezu

    Ne ličim ni na hrast, ni na propeler,
    drukčije proždiru parobrodi
    okean, sunčane senke, modro granje.
    Da li ironiju ili osnaženje na život novi,
    proleće, sad mi donosiš?
    Neukrotljiva je tuga za mladošću, nesavladljivi drumovi;
    probuđena na košare skočila moja želja,
    čeka; roguši se, nigde nema nikoga.
    Zbrisaću sve mutne reči između sebe i boga,
    pouzdaću se samo u svoje ruke,
    celivaću goru ili hajduke,
    komični potok što žubori.
    Ubiću kakvoga gnusnog sanjalicu,
    mesto senki zasaditi mu zeleni vrt po licu;
    to krv iz mene govori!

    Sitosti, sitosti, svuda na hiljade!
    Ta zadovoljenje pohote samo uspe da me načini čudovištem
    što drhće, dahće, zviždi od trbušnosti i zasićenja:
    ne znam (šta me se tiče!) da li priroda onda mora da me prizna,
    ali je prevazilazim.
    Kao ogromna plazma sred dahtanja,
    žvaćem oblake zelene, šuštave,
    sva moguća društva i slave
    komika su tada;
    pa da opštim, zaboravim da dajem ugovorene znake,
    već se utapam u besprimerno otupljenje,
    i varim, varim, podrigujući svu tu zbrku koja mnoge očarava,
    pa iako čudovište bez oblika, bez sklada, ja ipak nadmašavam.
    Ovde na ovoj postelji zatvaram geografiju:
    nema više dužina, širina; samo nogu,
    ruku; sve se širi!
    Ima takve neke moći u meni da samo jedno mogu;
    sve je utopljeno: beskraj, pustolovina, manastiri,
    moj život mi sija kap zvezda izdaleka,
    i sve ono što treba da se nastavi čeka
    da je prvo ugnjavim pesnicama, pa...
    Nema više ljubavi za čovečnost, već dahtanje.
    Više držim do tvog tkiva no do života,
    i ništim sebe, ne iz ljubavi, već iz besa;
    sa tobom počinje životinjstvo i kanibalstvo,
    zbog tebe neću stići trezne svesti ni umreti,
    moj trbuh nije mogao još svariti grudvu krvi i mesa.
    Mesto vrba, udove i creva prostirati na Cveti.
    Tako visoko peo, tako duboko ronio u blato!
    Čovek,
    kom dadoh prijateljstvo
    u vremenu propinjanja ka savršenstvu,
    ili da mu se smejem kroz sva čuda zauvek,
    neka se seti da sam lovio medvede iznad jezera,
    drhtao, pisao pesme, hrkao sred oltara.
    Kad bih hteo ispričati noć
    lova s lovcem mačem na divlje svinje,
    nijedna mi muza ne bi mogla zadojiti takvu moć:
    trebalo bi iščupati celu noć tu iz sebe
    kao basnoslovni mač;
    nastalo bi krvoliptenje za slikom
    koju utisnu tada noć i lovac Mač;
    pred nama leže mrtvi vepar, vetar i tolike zvezde.
    Gle, sipam krv, zvezde i salo u ovaj pehar;
    možda i preterujem meru alkoholstva ... ali
    od planinske vode ja ne nađoh nigda misli trezne...
    Valjda bejah i snob...
    ali posle svih velikih ekstaza,
    otupim čak i dosadu da shvatim.
    Ne, ne! Zar ipak samo komad boga, bačen u svet,
    nemajući nikakvog srodstva sa onim što me okružuje.,
    i kevće, i laje, i tuguje,
    taj komad džigerice bačen za hranu psima,
    i predaje se najzad nekim veličanstvenim zanosima
    rastrzanja; ja imam toliko genija
    da bi dvadeset manekena postalo od njega duhovima,
    pa ipak ja hoću da pušim tela, a mnogo me briga:
    istorija.
    Šta istorija! šta Kaledonija!
    Retko da nisam drugi, da mi ime nije: Neko,
    da ne pevam:

    Jedan poljubac dug na njena usta
    koja pritiska na rđave karte gde je slikano cveće,
    poljubiću je tako često na prsi,
    jer se sanja o devojkama koje zadrhću rano,
    i kojima je uz oči zelene dano
    da im noć odnosi glas kao šešire,
    kao pad teške hladne vode.
    Ti, čiji sam sad ženik, koja govoriš hladno o smrti,
    dok su po tebi barbarstva moja slovenska
    i njini perunski vrti,
    svojom kosom kao vencem me uzvisi:
    da u poljima jelisejskim kojima budem šetao
    moja senka uvek mirna bude,
    izmeđ večeri koje ne plave i zora koje ne rude;
    da kad pođem na zbor među negdašnju slovensku gospodu
    uz sela mirna ili uz vodu.
    kada zboriti im budem stao:
    veličanstven i gord da sam na tebe, ponosit kao šumski petao!
    Stihovi, nosite me daleko od ove zemlje:
    u mukama me za bolji život rađala majka,
    radi višega otac je sa ushićenjem plodio;
    život mora da je drag, a ljubavnom da se stremlje
    kada sam se kao Magbet u tolikoj žurbi rodio;
    nad rekom a pod nebom lovcu na domet leti čajka:
    za njom, o za njom, stihovi moji, budimo hajka!
    Budimo hajka! Evo druma po kom gazimo puk ljudi,
    na konjima smo, mladci smo, stupamo krepki gvožđa volje:
    osvrnem li vam lice, na njemu osmeh, tuga i ćudi,
    ali upravljenom unapred značenje mora da je čudno bolje;
    beli se drum u beskraj sve više izmeđ borja,
    sa njeg će na Kumov Put neosetno preći nam žudi;
    briše pesma moja: to oblak češlja kosu gorja.

    Trenutak makar samo - daleko od ove zemlje,
    jer čini mi se da mi se opet zbivaju one čudne stvari
    što kao da se prikradaju sa drugoga sveta;
    usta mi evo puna krvi, a usna napeta,
    raspinju me užasni bolovi i sram,
    grudi poblede a trbuh zažari;
    a uvek sam tada u gužvi neke gomile, pateći sam,
    bolničkim kolima odvode me na giljotinu,
    stazom blatnjavom iz koje izniču žene.
    O! mrzim, mrzim da mi otkrivaju istinu,
    da sviću dani i da gledaju u mene!
    Gde sam to sada?
    Verujte da je onda tek ono: kad me dosada savršenstvu vodi,
    onda mi je dosadno, onda sam opet stari Sloven
    u čunu koji jezerom sivim brodi,
    i pun junaka čija pada sen
    na vodi. O, ponekad mi se zbivaju čudne stvari,
    kao da se spuštaju sa drugoga sveta:

    dok me ponova ne obuzme veliki vrtlog strasti,
    sve žuto, crveno, zeleno pred očima;
    tamo, gde je nekada bio dugački vidik planina,
    jedna noga, jedna glava, jedno smejanje bez trajanja,
    mnogo zlata, zlata i rasputanost časti,
    moćna uzletanja, u krvave kaše, utapanja.
    Nema više želje, već da izbrišem postojenje,
    da ispunim sve sobom, sve razmake, sve šupljine,
    nema više ni duboko plavog ni planine,
    samo: krkati, hrkati, čmavati i groktati,
    biti gnusna, ogromna, drhtava plazma:
    a time prestaje ova pesma i nastaje krvavo otupljenje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Rastko Petrović

    Fabrički dimnjak u pejzažu i kanibalac čekajući novorođenog

    Pretovrio je, gle, sav trud u gustu pesmu, nebu,
    I kao kroz trubu dimnjak
    Odnese moju ekstazu u oblake i nad sandžake;
    Ali ko peva o hlebu, o rubini i o hlebu!
    To dole igraju radnici i pevaju vitlovi u reci,
    I pevaju u trbusima žena meseci:
    Budućih junaka za ceo svet, o hlebu od jedan do devet:
    I ja sam mlad,
    I tebe rad,
    U nje je cvet!
    U nebo, u oblak, u svet! Ljubljeni garavokožče,
    Ta nije vajde, gledajući u tu ogromnu i neumitnu rotativu
    Zasviraj u gajde, u diple, u zurle - sećaš se! onu pesmu živu. Hajde!
    Zasviraj u jareće gajde, pa umri!
    O slatki brate, zasviraj mi violon,
    Sviđa l' ti se Žan Fransoa Vilon?
    Ta on je umeo da bude i lopuža;
    Da l' znaš, brate, one tamo sa Gruža?
    Neka im je od mene zaveštana prva majska ruža,
    Dok popovi poje - to je još jedino moje - upokoj.
    A kad vojnik uđe da se kupa, u reci po noći -
    On i njegov konj -
    Draga, u koje ću ti vreme doći
    Od ljubavi sam bon?
    Kad vojnik krepki u reku ujaše,
    Zakucaće na prozor tad neki smelo:
    Odškrini da samo protne ruku
    Pa pomiluje dojku i grlo belo:
    I zarije se u tebe sav bez bola.
    Tvog oca, radnika fabričkog, s prstiju curi smola -
    A po mokrim plećima tvog mladića i tog vranca,
    U ogledanju kreću zvezdana kola.

    Tu međ konzervama je zgrčen i jedan amor hrom,
    Čije su oči pune suza sa ogromnih vizija
    Horizonata.

    Gle, jahač na konju, kom, Milice, sad tepaš imenom Marata,
    U odeći mokroj svoj izveženoj šljokicama svoda,
    Zagaziće reku što se zove Istorija,
    Daleko negde sanja Kalifornija.
    Kad uđe vojnik da se kupa u reci po noći
    On i njegov konj,
    U koje ću ti vreme doći: od ljubavi sam bon?
    Od ljubavi,
    U proleće ili u jesen
    Smrti dimnjačke zvon čućete;
    O basnoslovnom njegovom zvuku kriknuće sve strasti, mržnje...
    Ko? Dekameron!

    Ali to nije ništa,
    O baš to nije ništa;
    Gore je ovako uvek vezan, kao kokoš u pilićaru:
    Seljanka nosi u ruci živinu i smeši se žandaru,
    Žandar zazviždi pesmu staru
    Prkoseći odžačaru. Prosjak prosi: daj mi paru,
    Tako ti očnjeg vida i ljubljene ti dečice!
    Veruj, dragi, užasno je - manometar - srce moje
    Zatreptalo; i plakalo, tako dugo u fabrici.
    Pa ne ljubi, kad smrt ti dođe draganu tu na usta;
    Uskoči međ vitle i međ kajiše,
    Dočekaće te ova šuma gusta,
    Kao trgovca čežnjiva uskočka četa Radiše,
    I razneće to belo telo tvoje, tako puno pobeda i nebesnih odseva.
    Svim zavrtnjima, krcajući: tad će iz tebe, škripeći,
    Izvući glasne zvukove svih pomorskih napeva.
    I trbuh, gle, zategnut kao na bubnju koža,
    A u želudcu je jedna arija,
    Nju slušajući uspavljuje se velmoža
    U aeroplanu. Ko peva o hlebu i o gladi!
    Ulicama i kraj bioskopa, pred glumicom mladić bogoradi:
    Prisluškujući: Iz želudca Vam se diže opere neke arija!
    Ona: O, ne! o ne! to nije od gladi;
    To šesti mesec otkucava moj trbuh: biće fabrički
    radnik, a pijanicom će ga zvati Skadarlija!

    O, pa divna je ta Skadarlija!
    Dva vojnika kraj druma sede,
    Govore o vaškama i o seljanci,
    Zatim o onom što se ne jede -
    Bar u vojsci i železničkoj stanici:
    O kokošci prženoj na kajmaku...
    Bregovi su tako meki, ljubavi moja velika,
    Bregovi su tako meki, i reka nije duboka;
    Ma kud da pođemo, budalo, bagro, ista nas smrt čeka,
    Ista nas baš smrt čeka kraj mile seljanke
    U vojsci i železničkoj stanici.
    Te nikad njenog olakšanja dočekati neću,
    Smrt će mene najzad rasturiti sutra;
    Umreću.
    Kad?
    U hladna jutra.

    Dva vojnika kraj druma sede,
    Pa ushićeno gledam njina lica mlada:
    Ko bi rekao da ko hulje -
    Od starice što ih primila -
    Ukraše osam dinara!
    A ta žena bila tako sumorna
    I tako stara;
    I njoj su sa ushićenjem govorili o prženju na kajmaku,
    Ne bi li se prevarila da im zgotovi...
    Ali je starica ta tako lukava;
    Ona ne bi ni svraku
    Pripravila tek onako
    Olako,
    Olako.
    Kamo l' kokoš prženu na kajmaku,
    Kamo l' zvezdu da porodi
    Budućim junakom za ceo svet: sve u broju od šest do devet:

    Zemlja je teška u prostorima,
    Vrteći se, dubinu zavrće u ciklon:
    Pepeo i slama sležu se na dnu kroz toliko boja,
    Drhće u Zodijaku Orion (oriona bez broja);
    Toliko je teška, teška, i to od skora!
    Teži je jedan Šarlo no sva kozmička mora;
    Nikad njenog porađanja dočekati neću:
    Umreću. Olakašaće se jednim uzdahom ili smehom,
    Otkinuvši od pritiska
    Odleteti kroz zrak -
    Zazvučaće ime jedne palanke proletnjim ehom!
    I doći će na domak jednom detetu,
    Koje bledo
    Kao vaskrsnuti heroj jak,
    Uzeće je u bele ruke svoje pa spustiti u pas;
    A jedan jedini voz
    Othuktaće svim pravcima u isti čas.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #10

    Odgovor: Rastko Petrović

    Svi su čanci prazni

    Tako zaspi meseče,
    Nad toplom supom detinjstva:
    Iz mene će preliti tuga doveče,
    Kao iz čanka mladog životinjstva.

    U ovoj noći opet prazan

    Čanak iz kog, ko dečko, ne dokusa,
    No zaspa baš kad zastruji
    Velikom svemoćju ukusa
    Pićem: utopiše se voljno u nj slavuji.

    To je doticalo bogatstvo iz matere
    Kroz kraterstvo tanjirnog kruga,
    I sav će, sav će sklad da razdere
    Ogromnost njena i tuga,

    Ogromnost njena i tuga.

    A zaspim uvek pred kraj večere,
    Služavka svlači nebo, dan i mene,
    Pa baci noći da nas proždere:
    Tek jutro nađe kosti raznesene.

    Bože, oslobodio sam se svih veza, svih morala:
    Gušim se, zar, u plazmi dosade;
    Da je jedna kap bar supe ostala
    Kroz pobedu se ovu smešnu da prikrade.

    U ovoj noći svi su čankovi prazni
    Nikakvo potkrepljenje!

    Stresoh sa sebe čednost,
    Stresoh sa sebe poštenje;
    Ni jedne fiks-ideje.

    U ovoj noći. Radije zabludu;
    No kakvo spasenje!
    O ljubiću te, ljubiću te zaludu;
    Tek da se tvoje bede domamim
    Tražiću od tebe oproštenje,

    Da nasmeje se u meni ostatak humora
    Kada se budeš smatrao nedostojnim
    Da usred ponoćne strogosti i sumora
    Pokušaš još jednom isceljenje.

    U ruci jednoj seks, u drugoj mozak,
    Grozdove, tu berbu večnosti:
    Pijanstvom crnim zateturaću ga nauznak,
    Uprkos rujnog čela sumornosti.

    No u ovoj noći svi su čankovi bez dna:
    Gde iscediti to vrenje?
    U jutra su opet čankovi prazni;
    Nikakvo osnaženje!

    To priticala je briga iz matere
    Kroz dubinu tanjirnog kruga,
    I sav će, sav će sklad da razdere
    Ogromnost njena i tuga:

    O, ja slobodom ništa nisam stekao
    Ni nazreo dno ponora strašna,
    Pa bolje da sam u hlebari nekoj pekao i žvakao
    Lepinju od zemlje i brašna,
    Kotao supe da sam ispio,
    Zagnjurio glavu u krilo dragane,
    Svoj gnusni žig na nju pribio
    Pa pljuvao pred prag i dane.

    Izgrej, meseče, i njima!

    Zamesiću kolač u čanku praznu,
    U nj streseno mi poštenje,
    U nj fosili i fiks-ideje;
    I učinuću im to za kaznu, -

    No zašto, i kome!

    U ovoj noći svi su čankovi prazni,
    U ovoj noći ni jedne fiks-ideje,
    Odvratićemo glave.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Rastko Petrović

    Noć Pariza

    (Sa poslednjeg snimka materinog)

    Da li moj otac prema...
    Da li moj otac prema tebi, majko, beše zver
    ta najdivljija, najdivnija, što je čovek?
    Majko, otac moj beše li zver
    Kraj tebe, il' samo istoričar:
    jer i sam ja zver?
    Našto mi sav ovaj život i prolazna mu čar,
    majko, ako i ti - moja kolevko - ne beše zver!
    E dobro, a te oči sa slike tvoje na samrti,
    užasno što pate: nikad ih se neću moći osloboditi!
    nikakvom ih neukrotljivošću moći neću zastrti.
    Nije li i tvoj život bio životinjski:
    jednom fatalnošću ću u užasu strašnom umreti!

    Tu taj bol bez smisla sveg mesa, tvojih ruku, glave!
    nikada, o nikada neću izdvojiti košmare od jave!
    nikada! Užas: ako je meni ovakvom apokalipsa poreklo!
    O, hoću da znam koliko je za mnom tad krvi isteklo...

    Nikada! Zašto me nikada nisi išopala,
    da se jedna ljubičasta modrica
    na mom dečačkom debelom mesu rascvetala?
    Ta opekotina, taj otisak ti ruke mi drag
    i danas bi mi evo bio trag,
    do kolevke mi pune krvi,
    do porekla mi tvoga mesa,
    samo ne ove oči, ne ove oči patnje. Gle, besa!
    Materice, ja bih da zderem sa sebe tu patnju.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #12

    Odgovor: Rastko Petrović

    Zverstva

    Da, čini mi se, smeću da pevam tvoje ruke,
    Tvoj trbuh namagnetisani, tvoje grudi,
    Na životvorjašče načine sa groktanjem ritmova!
    Smeću - ha, neukrotljivče!
    Da izvučem i sve hajduke
    Iz pomrčine gde neki hrast kašlje ludi
    Od drhtanja, pa prosipanja, pa bolova!
    Iskaljujem se, evo, po tvom telu,
    Udarajući te besomučno po licu
    Izbijam jednu ljubičastu varnicu;
    A tu mišicu belu,
    I oblivenu krvlju i belu,
    Umočili, majku mu! u apokalipsu.

    Ne svojom mržnjom: oboje nebo mrzi,
    Planina nas, dolina kičevska, i grlo to i gnjat;
    I sve to biće ropac moj: grlo to, vrat! proklet! Proklet!

    Pili smo do riganja i ništenja na muži, na vrelu,
    Ne skidajući s usta mešinu jeda
    Proključalu mišicu ti belu...

    Ja sam čitao, kao u panici, zelenu livadu
    Deteline, van sebe da nabavim ti Odlakšanje-Sreće,
    Sve je ipak - da l' prokletstvom u meni! - obećavalo veće
    Osvete za krv, za jed, za ovu noć u vinogradu:
    Kad izbezumljena od užasa ne mogade ipak pobeći od mene,
    Ne samo psujući pokazivaše mi prsi od modrica šarene.

    Plakah od ushićenja da si mi toliko žrtva;
    Da uskoro će nas (i nas) taj pokolj naći...
    Gde naći?
    Kad naći?
    Oba mrtva:
    Majku mu! I ne uspesmo nikada postići vanmišićne ekstaze!
    Već skrivasmo se pod klupe i porube
    Zločinci! - tih neba,
    Trčalo bi da nekim spasonosnim svetovima odlaze:
    Ali oznojeni, naježeni saznavasmo za košmarske poraze!

    Ko dići kotve,
    Ko prekinuti lance, za velike polaze?

    Zato smo čekićima razbijali svoje mišićne palube,
    Zato smo britvama kidali užad živu sa krvi;
    Pod katarkom oborenom zdruzganih creva izdisasmo tad prvi
    A već se za nas rađalo i rađalo mirijadama novih crvi.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #13

    Odgovor: Rastko Petrović

    Dvadeset neprikosnovenih stihova

    U ustima još gadno od velikih imena,
    I prošlost miriše na hartiju i neoprano rublje:
    Evo ja žvaćem vrući hleb u društvu smelih stvorenja;
    O, taj vrući kotur, kako me odvlači sve dublje
    U tajanstveni život tela!
    Evo: otisci poslednjih rukovanja
    Novoga zaveta;
    Evo sva tela smeđa, debela i bela;
    Evo njina druga (i sva redom do milijarditih) stanja!
    Skoro me straši silna mudrost ove ruke,
    Moj mozak je nemoćan da bude gospodar svih njenih
    pokreta
    (Ne, duhovnost mojoj pustolovini mišićnoj samo
    smeta!).
    I ta rebra savijena u luke;
    Tajanstveno učešće jednog bedra;
    Drhtaj! Puna sala i zvezda je noćas ova noć vedra,
    Noć rukovanja!
    Te ruke savijene zastave, noge: stovarišta drumova.
    Jednom višom voljom ja stavljam ova slova:
    Noć Novoga zaveta:
    Zato te noćas ja obznanjujem toliko i za Svedočanstvo Sveta!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #14

    Odgovor: Rastko Petrović

    Preinačenja

    Tako opori mornar pada u more
    strmoglav,
    Otčepljujućeg naglo primio ga i život,
    A nagrizaće ga do zore
    Tajanstva, i sva ta ljubav zamiriše na jod.

    Jedino zbog ovih razderanih obala u rukama,
    Kukavico, zadrhtaćeš zar opet!
    nimalo strpljenja da prkosiš mukama,
    Pljuni! Savladaće te pesnicama svet.

    Stari mornar strmoglavljuje se u more
    Čep majke, s glavom naniže kao u život,
    Otčepljena boca krvavo vino toči u zore
    Tajanstva, i rasputanost, gle, miriše na jod.

    Od rođenja je crtao dragane u smrt,
    Tako umirući ceri se nad albumom;
    Mornaru moj, sav taj vrt
    Mladićstva svoga ne poredi sa snom:
    Strašan jedan krik razbudi tvoj pad!

    Pa zagnjuren, zagadiv pučinu, iz prošlosti očima,
    Odeo si beskraj sa poderotinom u besmrtnost;
    To nije kao kad si plave čakšire svoje
    Krpio satima:
    Neće svariti niko tu kost!

    Iz tela bolnih i iz voća isisao si svetlost,
    A potom sa rođenom jetrom izbljuvao to u besmrtnost,
    Bio si pusta sprava za premeštanje stvarnosti:
    Da li ćeš naići pritom na lik? spokojstvom da te ugosti,
    Da spreči onaj krik opori užasa
    negde daleko u večnosti (ujedom mračne otrovne tečnosti).

    I iz zadaha posteljnog znoja i nikotina,
    Ispe se kao rođaj po katarci,
    Zatim se spusti do najmračnijih dubina:
    Mi saznasmo za iznakaženost mu lica... al' udarci!

    Udarcem, čvrstinu neba zahvativši rukom,
    Komad plavetnila odvuče za sobom:
    Sada je njegov pad kao i grom,
    A nebo sazrelo tako za more
    Bujice neprekidno kaskadom
    Izliće ceo svod do zore.

    No mi ostasmo - trzanjem prirode iza smrti unakaženi,

    Mornaru, tvoje - nesrećni:
    No ne, ne, rad tvoje seni:
    Mogućnost nove jave nas muči!
    Pođemo na put ma gde, ne usuđujući se da osvrnemo glave,

    I uvek pred sobom vidimo košulje tvoje plave,
    A azur nikad više,
    Ni čeljust tvoga dlana nikad više;
    Želudcem zar svojim žuđasmo
    za voćno tvoje truljenje i pad;
    Uz tajnu tela kad zagrizosmo u okean,
    Taj plod detinjstva kojim nam sazre san,

    I koji daleka glad odbaci u naše krilo.
    Tada i ono što bi već bilo
    Najužasnijim grcanjem i da se snilo, tražismo zacenjeni:

    O, bolno neko prapotopsko meso;
    Drhtanju našem kao da si streso
    U nedra, sa grana svojih mornara
    Ti, Okean! - toliko saznah: GO,
    I čas preobraženja neodložnog da udara:
    Jednom kornjačom korom u dno mramorne lubanje,
    A iznad psećeg sna, koga dogriza senkom granje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #15

    Odgovor: Rastko Petrović

    Zimski repertoar

    Skok je preklane kokoši u nebo
    Krv toči,
    I revolverski pucanj,
    To: gramofonska ploča,
    U obrtanju , prstom svojim izazvati ariju,
    To: gnezdo lastije u violini
    Cele zime ostaće bez zvuka i bez ptica
    Ta topla kuća selica.

    U stanju da pođem za pukom,
    Banda kroz polja kad zasvira,
    Zamišljeno da živi o crnom
    Luku, o hlebu i na senu:
    O, na trulom plašću iza manastira!
    U stanju da sanja pučinu crvenu
    SUNCE, odsustvo četiri meseca:
    Evo približuje se zima!

    O afazija, o podnošenja, o mučna balkanska klima
    Što vlada detinjstvom i snegom, i đonovima krvavo;
    Siroti šegrt koji će noćas zaspati go,
    Siroti balkanski vo!

    Ne veruj, ne veruj ipak, u brlog, dim i tortu,
    Zanosu novom begunac kad preda vizitkartu,
    Prosjaku kome starom što čuva ulaz u portu
    Kartu ovoga sveta! i jedan mišić za Martu
    (Marta je devojče i dunja u ormanu);
    U Indiji, u Kambodži, na Polovima, u Sudanu,
    Svuda zima dođe u svoje vreme,
    Svuda velike prosjake i sanjalice zateče bez spreme.

    Spavajte, spavajte zajedno, kurjaci i magare:
    Pejzaži izviru iz očiju i teku niz lice,
    Suzni ogoljeni pejzaži,
    Od savesti i mraza drhću ozeble ubice
    Sa žudnjom izgledajući žandare.
    Pa košulju mu ovu otesmo iz izgnanstva.
    Da prihvatimo se njom vreline sunca,
    O vi pleća gola sad u odmicanju begunca
    Što kroz sve postelje proniže svoja kurvarstva:
    Više go no mržnja našeg odsustva;
    Ne veruj ni u sumraku u mlaz sunčani aorte.

    Nedogled, gde, pljuje svetlost međ oblake,
    Moje srce, još mornar, napaja sebe krvlju;
    I sva ta prekomorska putovanja
    Koja obviju glave u vidike ko u saruke,
    A nadmu trbuh trulom ribom po ostrvlju,
    Ne razderu rođenja senke, svirepošću granja,
    Ne ublaže oporu pljuvačku dubina
    No još natope sve solju gorčine i joda;
    Ima cela jesen, da mi se muči na modrost voda,
    I na trud prelaženja preko krivina.

    Suviše tesan prostor da se protegli,
    Suviše malo zvukova kojima da se zeva
    Pod pokrivače oštre neba, kojima peva
    Revmatični bol sumnje, besmo legli.
    O, san je vampir pun gnusobe i krvi,
    A buđenje te vreba razrokim očima;
    Nesposoban da izgradiš biografiju, nisi prvi
    Koji si žrtva otrovnih gljiva. Ima!

    Ima onih što, iz spavanja, probude se pa vide
    Nedogled,
    Očiju plavih kako sedi kraj prozora,
    I pre no što upiju ga u pogled
    Naloču se opet sna i umora.
    Ima onih koji odlaze
    Pod plotove da olakšaju utrobu
    Kraj razbijenih flaša, koji prolaze
    I nađu se odjednom u grobu.

    Ima onih koji proklinju!

    A ja sam u stanju da pođem za pukom
    Iz sobe svoje koja nema prozora,
    Treba mišlju i voljom da ih probijem,
    Sad je doba mraza, revmatizma i umora;
    Tamo gde kroz tri oblaka puca iz revolvera
    Dubina mokra koja zoru protera,
    Mene mrzi da se uzbuđujem zato što umirem.

    Postigoh li dakle dovoljno usavršenja,
    I siromaštva čak uvodih li u čistine?
    Ko je postio, ko razmišljao, kad nemogućna prekoračenja;
    Ko, napušten od njuški, ne beše i od istine?
    Ja!

    Imah svoj južni pol, svoj Sudan;
    Svoju košavu bar, koju ne delim.
    Od sve čistijih obilja načinih plan
    Proširivanja života - iz danas u sutra
    Prošivajući sebe suncem (svojim; svaka motornost
    druga: starija)

    To:
    Postoji revolverski pucanj iznutra
    Što ubija.

    NALIČJE: Opkoljen sa svih strana svojim samoubistvom;
    Doći će proleće, puno blata kao i zima;
    Proleće nosi pune džepove pištolja;
    Razbijanjem čaša raskrčiti mesta ekstazi (zakon neprobojnosti);
    Manje crvenila na snegu posle samoubice.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Ratko Petrović
    Autor vladapera u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 20
    Poslednja poruka: 04.11.2015, 10:37
  2. Branislav Petrović
    Autor blueella u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 36
    Poslednja poruka: 02.02.2014, 17:59
  3. Rastko Nemanjić - Sveti Sava
    Autor Goga u forumu Biografije poznatih ličnosti
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 17.04.2013, 12:17
  4. Rastko Pocesta
    Autor maski u forumu Politika
    Odgovora: 112
    Poslednja poruka: 09.09.2010, 17:09
  5. In memoriam - Žarko Petrović
    Autor DarkRed u forumu Spomenar
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 02.04.2007, 21:12

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •