SMIRENE RECI
U jeku mog zivota meni hita
istina ova ko cvet, sveza, sjajna:
zivot je zlato i zlatkoca zita,
mrznja je kratka, a ljubav beskrajna.
Menjajmo zato u stih nasmejani
linije ove od krvi i zuci.
Siri se cvece bozansko i rani
vetar dah meda u dolini luci.
Sad dobro shvatam onoga ko moli,
jos bolje onog ko gromko zapeva.
Zed je duga, brdo milosti ne voli,
a pred ljiljanom pogled ne okleva.
Oci su nase teske od plakanja,
al' nas potocic na osmeh podseti.
Zbog jedne seve i njenog pevanja,
zaboravljamo da je mucno mreti.
Nikakva muka ne hara mi telom,.
S' ljubavlju zarkom zgasnuse i strasti.
Hrani me oko pod majcinim celom.
Slutim: u blag cu san sa Bogom pasti!