Gabriela Mistral
Prikaz rezultata 1 do 13 od ukupno 13
  1. #1

    Gabriela Mistral

    JA NISAM SAMA

    Noc, napuštena je
    Od planina pa sve do mora.
    Ali ja, ona koja te uspavljuje.
    Ja nisam sama!

    Nebo, napušteno je
    Od mjeseca koji pao je u more.
    Ali ja, ona koja te drži.
    Ja nisam sama!

    Svijet, napušten je
    ljudi su tužni i ti to vidiš.
    Ali ja, ona koja te grli.
    Ja nisam sama!
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  2. #2

    Gabriela Mistral

    LAGANA KIŠA

    Ta plašljiva, tužna voda,
    kao dijete koje pati,
    prije nego takne zemlju
    iznemogne.

    Mirno stablo, miran vjetar.
    U tišini omamljivoj
    ovaj plac i fin i gorak
    samo pada.

    Nebo kao silno srce
    otvara se u svom bolu,
    i ne kiši, vec krvari
    tiho, dugo.

    A ljudi ne osjecaju
    u svom domu tu gorcinu,
    to poslanje tužne vode
    sa visine.

    Ova voda pobijedjena
    slazi dugo i zamorno
    prema zemlji koja leži
    ukocena.

    Kiši, a noc kao šakal
    vreba, strašna, u planini.
    Iz zemlje ce šiknut nešto
    u mrklini?

    Zar bi mogo tko usnuti
    dokle vani patec pada
    ova troma, smrtna voda,
    sestra smrti?
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  3. #3

    Gabriela Mistral

    ODSUTNOST

    Od tebe moje tijelo kap po kap odlazi,
    moje lice odlazi u gluhome ulju;
    moje ruke u rastopljenoj živi,
    moje noge u dva prašnjava vremena.

    Sve odlazi od tebe, sve od nas odlazi.

    Odlazi moj glas koji se pretvarao
    u zvono, gluho za svakog, osim za nas.
    Odlaze moji pokreti što su se upredali
    pred tvojim ocima kao tkalacki cunak.
    Odlazi moj pogled, koji je nemocan
    kada te gleda,brijest i smreka.

    Odlazim od tebe sa samim tvojim dahom,
    kao vlaga isparavam se iz svoga tijela.
    Odlazim od tebe s budnošcu i sa snom.
    U tvom vjernom sjecanju vec se brišem
    i u tvojoj uspomeni vec sam kao oni
    što se ne rodiše u poljima i dubravama.

    Da sam krv, kolala bih u dlanovima
    tvog rada, u tvojim ustima od mošta.
    Da sam tvoja utroba, izgorjela bih
    u tvojim koracima, koje više ne cujem,
    u tvojoj strasti, koja prolama noc
    kao mahnitost osamljenog mora.

    Sve od nas odlazi ,sve od nas odlazi
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  4. #4

    Gabriela Mistral

    RAJ

    Bakrorez prevucen zlatom, i u
    zlatnom redu, dva tijela ko klupka
    zlatasta.

    Pobjednicko jedno tijelo koje cuje i jedno
    tijelo pobjednicko koje prica u livadi u kojoj
    ništa ne govori.

    Disanje koje u disanje pretace se i jedno lice
    koje podrhtava od njega u livadi u kojoj ne
    drhti ništa.

    Sjetiti se tužnog vremena

    u kome njih dvoje uživahu Vrijeme

    i življahu njime ožalošceni.

    U satu zlatnog cavla

    u kome je Vrijeme zastalo pred pragom

    kao psi lutalice ...
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  5. #5

    Odgovor: Gabriela Mistral

    STID

    Kad me ti gledaš postajem sva lijepa kao trava koju umiva rosa i kad sidjem na rijeku,visoke trske nece prepoznati moje slavno lice.
    Stidim se svojih žalosnih usta, svog razbita glasa, svojih grubih koljena.
    Sada kada si došao i kada si me vidio, osjetih da sam jadna i da sam posve gola.
    Nijednu stijenu na putu nisi sreo tako golu pred jutarnjom svjetlošcu, k'o što je ova žena koju si pogledao, kada si zacuo njeno vedro pjevanje.
    Ušutjeti cu zbog ljudi što prolaze, da ne bi možda primjetili moju srecu po sjaju što izbija iz mog visokog cela ili po nemirnom drhtanju mojih ruku.
    Noc je i na travu se spušta rosa, gledaj me otvoreno i govori blago, jer vec ujutro,silazec' na rijeku, ona koju si ljubio odnijet' ce ljepotu.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  6. #6

    Gabriela Mistral

    TRI STABLA

    Tri stabla oborena
    ostadoše na rubu staze.
    Drvosjeca ih zaboravio, i razgovaraju,
    pritiješnjena ljubavlju, kao tri slijepca.

    Sunce sa zapada lije
    svoju živu krv u ispucana debla,
    a vjetrovi odnose miris
    iz njihova otvorena boka.

    Jedno, presavito, pruža
    svoju beskrajnu ruku s drhtavim lišcem
    prema drugome, a njegove rane,
    kao dva oka, pune su prošnje.

    Drvosjeca ih zaboravio. Doci ce
    noc. Ostat cu s njima.
    Primit cu u svoje srce njihovu
    blagu smolu. Ona ce za me biti kao vatra.
    Nijeme i stisnute
    dan ce nas zateci kao hrpu bola.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  7. #7

    Gabriela Mistral

    VIDJETI GA PONOVO

    Zar se stvarno nece ponoviti , nikada? Ni u nocima
    ispunjenim trepetajima zvijezda, ili u cistom svjetlu
    djevicanskih jutara, ili u žrtvovanim popodnevima?

    Nikad, na kraju ogradjenih staza
    koje granice sa poljem, ili pored bilo koje
    fontane obasjane mjesecinom?


    Nikad, ispod zamršenog granja šume gdje,
    zazivajuci njegovo ime,docekivah noci?
    Niti u pecini koja uzvraca jecaje moje?


    O, ne! Samo da mi ga je vidjeti ponovo,bilo gdje -
    u malom djelicu neba ili u uzavrelom viru,
    ispod spokojnog mjeseca ili u pobješnjelom užasu!


    I, zajedno sa njim, biti sva proljaca
    i sve zime, isprepleteni u jednom bolnom cvoru
    oko njegovog krvlju umrljanog vrata!
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  8. #8

    Gabriela Mistral

    VRHUNAC

    Cas je vecernji, cas koji ostavlja
    krv svoju na planinama.

    Netko pati u ovom casu;
    neka žena, ojadjena, gubi
    u ovaj suton jedine grudi
    na koje je nekoga privijala.

    Postoji neko srce u koje vecer
    umace ovaj vrhunac okrvavljeni.

    Dolina je vec u tami
    i tišinom se puni.
    Ali gledaj odozdo kako se planina
    pali rumenilom.

    Uvijek u ovaj cas ja zapjevam
    svoju tužnu, nepromjenljivu pjesmu.
    Možda sam ja ona koja vrhove
    grimizom kupa?

    Prinosim ruku na srce i osjecam:
    bok mi krvari.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  9. #9

    Odgovor: Gabriela Mistral

    ŠUTLJIVA LJUBAV

    Kad bih te mrzila mržnju bih ti dala
    Riječima zvučnim, sigurnim i jasnim,
    No ja te ljubim, ljubav ne bi stala
    U ljudski govor, sjenovit i glasni.

    A ti bi htio čuti jecaj boli;
    Iz tako mračnog bezdana on se digne
    Da njegov vreli mlaz svu snagu proli
    Još prije nego do mog grla stigne.

    Ja ribnjak sam do vrha napunjeni,
    A čini ti se vodoskok sam spori,
    I sve je samo šutnja i bol meni
    Svirepiji, od same smrti gori!
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  10. #10

    Odgovor: Gabriela Mistral


    MISTRAL, Gabriela, pravo ime Lucila Godoy de Alcayaga, čileanska pjesnikinja; r. 1889, u. 1957. Dobila Nobelovu nagradu 1945. Njen život pun nedaća, dao je njenom djelu unutrašnju dubinu i neposrednost. U nastojanju da životnim vrijednostima nadvlada očaj, stvorila je pjesama od istinske snage i vrijednosti. Pisala je i za djecu i tražila utjehu u brizi za potlačene i siromašne. Važnije zbirke: Očaj; Nježnost; Tala.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  11. #11

    Odgovor: Gabriela Mistral

    SMIRENE RECI

    U jeku mog zivota meni hita
    istina ova ko cvet, sveza, sjajna:
    zivot je zlato i zlatkoca zita,
    mrznja je kratka, a ljubav beskrajna.
    Menjajmo zato u stih nasmejani
    linije ove od krvi i zuci.
    Siri se cvece bozansko i rani
    vetar dah meda u dolini luci.
    Sad dobro shvatam onoga ko moli,
    jos bolje onog ko gromko zapeva.
    Zed je duga, brdo milosti ne voli,
    a pred ljiljanom pogled ne okleva.
    Oci su nase teske od plakanja,
    al' nas potocic na osmeh podseti.
    Zbog jedne seve i njenog pevanja,
    zaboravljamo da je mucno mreti.
    Nikakva muka ne hara mi telom,.
    S' ljubavlju zarkom zgasnuse i strasti.
    Hrani me oko pod majcinim celom.
    Slutim: u blag cu san sa Bogom pasti!
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  12. #12

    Odgovor: Gabriela Mistral

    KAPI ŽUČI

    Ne pevaj, uvek ostaje
    u tvom odanom jeziku
    pesma koju je trebalo reći.

    Ne ljubi, jer ostane uvek,
    zbog čudne kletve,
    poljubac kome se ne čudiš.

    Moli, moli, kako je slatko;
    ali, da se neuspelo oglašava
    tvoj škrti govor,
    to zna sam Otac Naš koji spasava.

    I ne prizivaj smrt iz milosrđa
    jer će u telu bezmerne beline
    ostati jedan živi deo koji će osećati
    kamen što te davi
    i nezasitnog crva koji te rastače.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  13. #13

    Odgovor: Gabriela Mistral

    LIŠENA SNA

    Pošto sam kraljica a bejah prosjak žena,
    sad živim u čistom strahu da ne odvojiš mi se,
    i bleda zapitkujem te skoro svakoga trena:
    "Da l' si i dalje sa mnom? Jaoj, ne odmiči se!"

    Htela bih nekako s osmehom da koračam
    verujući da si već preda me stao.
    Ali, do samog usnuća strepnja ojača,
    i već te usred sna pitam:"Da nisi otišao?"
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •