A ja volim sve gore nabrojano.
Nekad ne mogu ni reč da izgovorim, bojim se da će reč razbiti tu snagu emocija koja je među nama. Nekad bih samo ćutala i slušala njega, nežnog ili raskalašnog, bezobraznog, prostog, kako kad. Nekad njega ućutkavam, i pričam mu. Pričam nežno, pričam slatko, tepam, ili se pretvaram u "pravu malu prostakušu" (ih, nekad mi ova klasifikacija izgovorena iz njegovih usta daje poseban stimulans).
A volim da znam kada mu je lepo, volim da čujem to od njega, izgovoreno, ili tek da pusti neki neartikulisani glas uživanja iz sebe. Isto i dajem.