Jel ovo važi i za nastavnike i profesore?
Koliko me pamćenje služi, u osnovnoj školi sam imala nastavnike alkoholičare (više puta neuspešno lečene, znači hospitalizovane, komada četiri) i nastavnice sa dijagnozom šizofrenije (komada tri).
Neki od njih još uvek rade. I još uvek piju. I još uvek imaju napade šizofrenije.
Ko je onda tu zakazao? Prosveta koja se ne obazire na lekarska uverenja ili zdravstvo koje lažira ista?
I što je bitnije, ko je žrtva toga?
Prisetila bih se i onih jaaako zanimljivih predavača koji bi nas prozivali sa: Magarac iz zadnje klupe neka ustane... Konju, šta si sad rekao... i slično.
I nekih šamara (doduše, uglavnom deljenih na ekskurzijama, i poprilično zasluženim).
Likove koji su nas gađali dnevnicima, kredom, ključevima...
I onih mnogo veštijih koji bi te postavili tik do table, i kao, zamahnuli rukom. Naravno, ne bi te udarili, ali bi se sam lepo razvalio glavom po tabli.
Ne, ni danas to ne opravdavam.
Ali uvek se sa radošću i zahvalnošću setim nekih divnih likova koji su mi predavali i koji su me naučili.
I znam neke svoje prijatelje koji su prosvetari i sigurno nisu ni Kurte ni Murte. Ne zato što su moji prijatelji, nego zato što čujem i komentare dece i roditelja.
I dalje verujem da su brojniji pozivitni primeri, ali negativni su toliko negativni da nekako stave u senku svoje kolege koji zaslužuju samo reči hvale.