Drugar je imao zanimljivu kombinaciju...
Da posle završetka srednje škole ili fakulteta ( kako god )
svi odemo u penziju
...
( da se '' izludujemo do neke tridesete ili tridesetpete ).
Potom po zavšetku penzionerskog staža,
koji ni danas nije precizno definisan
- počnemo da radimo...
Orni i puni elana,
jer smo prošli ono što je trebalo da prođemo, videli ono što je trebalo da bude viđeno, shvatili, naučili...
Kao takvi, spremni za '' nove radne pobede ''...
...
Ovo bi bilo neko brojanje od sredine ka manjem,
i od sredine ka većem...
...
Mish kaže:
Često se zezam na konto godinica, ali samo to. Niti žalim za rođenjem, niti jedva čekam smrt. Jednostavno, živim život, pokušavam da svakom trenu dam značaj i smisao. Samo tako kad pogledam unazad dobijem osmeh na lice, samo tako kada gledam unapred ja želim i nadam se.
Znam one koji ne vole svoje rođendane (kažu, podsećaju ih da stare). Ja moj rođendan obožavam. Zvanično ga ne slavim godinama, a zapravo ga uvek slavim. To mi je dan koji čekam jer znam da će uz mene biti svi koji mi znače i kojima ja značim. Upravo je to dan koji mi daje potvrdu da je svaki dan unazad imao cilj, smisao i suštinu i svaki naredni dan da će imati isto sa mojim pozitivcima oko mene.
Kada su rođeni dani u pitanju...
Ne znače mi mnogo...
Jednostavno, igraću se svaki dan... radovaću se...
uživaću u svakom trenutku.
Svaki dan će da mi bude rođendan ili Nova godina, ili...
jednom rečju praznik... za mene ...