Nedavno sam razgovarala sa ženom čija su deca tinejdžeri i saopštila mi je pomalo,hmmmm...hajde da to nazovem totalno šokantnu vest.Naime,dotična je počela redovno da kontroliše i najmanju sitnicu koja je vezana za život njene dece.Manično proverava gde se oni nalaze,pretura im po stvarima,čita dnevnik,kontroliše njihove telefonske razgovore,...i još milion drugih stvari.
Priznajem da sam bila pomalo šokirana posle tog razgovora.Razumem ja njenu potrebu da zaštiti svoje dete,i sama sam roditelj,medjutim sve ono što mi je ispričala vodi u krajnost.
I sama sam kao tinejdžerka imala milion tajni koje sam čuvala samo za sebe.Naravno da nisam želela da moja mama čita moj dnevnik ili da mi pretura po torbi.Hvala Bogu,nije to ni radila.
Sa druge strane,donekle razumem i potrebu roditelja da kontrolišu odredjene aspekte detetovog života ali u nekim umerenim granicama.Postoji milion dobrih razloga zbog kojih dete treba kontrolisati,u tinejdžerskom dobu oni nailaze na raznorazna iskušenja i potrebno ih je usmeriti na pravi kolosek.Kada postanu zrele i kompletne ličnosti zahvaliće roditeljima na tome.Uskraćivanje i najmanjeg prava na privatnost će dovesti do toga da deca izgube poverenje u roditelje koje je kasnije jako teško vratiti,strogom kontrolom se ipak može mnogo više izgubiti nego dobiti.
A možda ipak grešim?