Nedelja oko podne

Miris recne smole, kuvanog kukuruza, pecenog kestenja i vanil secera.

Biti kod kuce pre mraka.

Crveneti od stida, a ne od besa.

Ne stajati na tudju senku i muku.

Voziti bicikl.

Kupovati cvece.

Ulagati vise u cerke nego u sinove.

Ponositi se svojima kada postanu slavni.

Dotle ih vise kuditi nego hvaliti.

Ne gubiti iz vida da su Beograd, Budimpesta i Bec malko zabaceni.

Obozavati akvamarin, boju panonskog pra-mora.

Praviti se kao da Venecija nema golubove.

Pamtiti da su najvece poplave bile 1770. i 1965. a najbolje berbe 1900. i 1969. godine.

Kladiti se da je osamdeset meteri prava mera nadmorske visine za pogled na svet, a dve stotine meteri najpogodnija daljina izmedu obala.

Sanjati mostove.

Pricati o vremenu.

Ici u bioskop.

Setati se.

Ocenas govoriti u sebi, bez obzira na jezik molitve.

Biti bezobrazan samo kad to pristojnost nalaze.

Ne zaboraviti nikad ono sto se nekom dalo, ali ni ne iskati nazad.

Podeliti hladovinu sa drugima.

Posle dobrog gutljaja obrisati se rukavom, kao sto to rade dole, na jugu.

Ne dolaziti nenajavljen u tudju kucu, kao sto se to ne radi ni gore, na severu.

Imati instinkt za ponavljanje istorije.

Ljubiti u ruke, a ne u obraz.

Bol u grudima drzati za zubima.

Biti spor iz otmenosti.

I blago uobrazen.

Zbog tradicije depresiju negovati, melanholiju prenositi u naslede.

Ne smejati se grohotom, vec pogledom.

Otezati sa vokalima.

Odugovlaciti sa odlukama, ali ih se pridrzavati.

Drzati ruke cesce na ledjima, nego u dzepu.

Ne znati za kletvu, zavicajni kompleks i nezeljene goste.


P.S. Novosadizam nije zarazan i ne prenosi se kontaktom.


Autorka: Zagorka Radovic