Krešimir Butković
DOK ŠUTIMO U DVOJE
Bez i jedne izgovorene riječi,
gledamo se i kao da sve znamo,
osluškujemo što nam kažu misli,
i šutimo u dvoje.
Smijemo se ne pomaknuvši usta,
plačemo bez i jedne suze,
a kad nas pitaju čemu takva šutnja,
puštamo ih i šutimo u dvoje.
Oni se čude, smiju se i viču,
nama je pogled važniji od riječi,
šutnjom ispreplićemo vlastite sudbine,
u razgovoru šuteći u dvoje.
Šutnjom, šuteći u dvoje,
šuteći šutimo o svemu,
tad šutnjom, kad se misli spoje,
šutnjom pronađemo temu.
Šutimo, šuteći u dvoje,
gutljaj šutnje iz šalice tišine,
šutnjom kradem šutne misli tvoje,
ispreplićući vlastite sudbine.
U šutnji razdvajamo misli,
šutnjom kažemo si zbogom,
šuteć koračamo tišinom,
bez i jedne izgovorene riječi.