POSLE LJUBAVI
Opraštamo se,
opraštamo se i strašno dugim nogama
odlazimo u svet.
Ti u svoju mladost
onuda iza fabrika,
iza pristaništa
i mosta,
niz raskršca koja se razilaze kao posvadani ljudi.
Ja u svoju mladost
onuda uz prugu,
gde trava ima ukus vode,
peska
i sunca.
Nikad više necemo sedeti u istoj klupi
ni jedno od drugog prepisivati zadatke,
ni deliti užinu na odmoru.
Nikada se više necu smejati tvojim olinjalim lutkama
ni ti mom neukrocenom žvrku na temenu
za koji su me vecito cupkali
oni što sede iza nas.
Nije ovo više završena samo jedna školska godina.
Kažu:
gotovo je detinjstvo.
Jedno veliko detinjstvo danas je gotovo.
Kažu,
i svi su zajedno radosni
i kotrljaju se niz stepenice kao šaka prosutih klikera,
i svi su smešni od zadovoljstva
kao plastelinske figure,
i svi su šareni i cudni
kao grad za vreme velikih praznika.
Samo ja znam:
nikada više,
nikada više,
necemo se uhvatiti za ruke
ni hodati od ugla do ugla
i pokušavati uzalud da se setimo dok cutimo
necega vrlo važnog,
necega toliko ogromno važnog
cega se razdvojeni nikada više necemo moci setiti.
Miroslav Antic