Poklonite pesmu...

[ZOE]

I srušiše se lepi snovi moji,

Jer glavu tvoju venac sad pokriva,

Kraj tebe drugi pred oltarom stoji -

Prosta ti bila moja ljubav živa!



Čestit'o sam ti. I ti reče "Hvala!"�

A da li znadeš da se u tom času

Granitna zgrada mojih ideala

Sruši i smrvi i u pep'o rasu?



Al' ne! Ne vidim od toga ni sena:

Po tvome licu radost se razliva�

I svršeno je! Ti si sada žena -

Prosta ti bila moja ljubav živa!



Ja neću kleti ni njega ni tebe,

Ni gorku sudbu što sam tebe sreo;

Ja neću kleti čak ni samog sebe,

Jer ja bih time svoju ljubav kleo.



I našto kletve! Našto ružne reči?

O sreći svojoj čovek vazda sniva;

Bol, jad i patnju smrt jedino leči.

Prosta ti bila moja ljubav živa!



Pa pođi s Bogom! Još ti mogu reći:

Da Bog da sunce sreće da ti sija!

Sve što god počneš svršila u sreći!

Sa tvoje sreće biću srećan i ja.



I svakog dana ja ću da se molim

Kad zvono verne u crkvu poziva�

Ja nisam znao da te tako volim

Prosta ti bila moja ljubav živa!



Čuj, Bože, molbu moje duše jadne:

Sva patnja što si pis'o njoj k'o ženi,

Nek mimoiđe nju, i neka padne

Na onaj deo što je pisan meni!



Usliši ovu molitvu, o Bože!

I duša će mi mirno da počiva:

I šaputaće večno, dok god može:

Prosta ti bila moja ljubav živa!



I onda kada dođe ono doba

U kom će zemlja telo da mi skriva,

Čućeš i opet sa dna moga groba:

"Prosta ti bila moja ljubav živa!"

Velimir Rajic

[Crazy Angel]

Osmjeh jedan mali-Ognjen x

Lagano i sneno povjetarac piri
a u meni rastu sve veci nemiri.

Dahom me golica, usnama me ljubi
rukama me miluje, proljece mi budi.

Osmjeh jedan mali o ljubavi zbori
komadić mu sunca stalni izgovori

maštu moju draška, sve više i više
od nje se ne spava, od nje se ne diše.

Za sve je to kriva kapljica od suze
koja me razgalila da me ona uze.

Sada skupa plivamo, slap sreče nas moći
pjevamo o ljubavi skoro svake noći.

Do kad ćemo tako - nitko to ne znade
ali dok se ljubimo - za nas ima nade

[Crazy Angel]

Sve je moje-Nepoznat Autor

Svi moji pogledi idu prema tebi
Gledam te kako sa drugom živiš
A znam i osjećam da nisi sretan

Sve moje emocije si ti potaknuo
Samo mi se plaće
I lagano padam u depresiju

Sve moje skrivene osjećaje
Samo ti si ih probudio,nitko drugi nije mogao
Oni su ti živi dokaz da te volim

Svi moji dani su bili sretni
Sve do sad,jer ti si to uništio
Uništio si i razlog za život

Sve moje uspomene si izbacio
Jer nisi htjeo da ih imam
Jednom rijeći,bio si gad

Je li moram živjeti sa tom
Teško je reći što želim
Sve je postala zbrka u glavi

Htjela bi oko svog kreveta pometati ružine latice
Upaliti svijeće,leći na krevet
Sve zaboraviti,zaspati i više nikad se ne probuditi

[Crazy Angel]

Uzaludna ljubav-Nepoznat Autor

Dok si bio uz mene sve je bilo tvoje
Dala sam ti svoju dušu,tijelo i srce
Postala sam kao ti
Da ne bi morala patiti

Sve je išlo svojim redom
Čak sama bila sretna,zadovoljna sa svime
Osjećala sma se puput princeze
A tu su bio kralj moga srca

Sa njime si počeo upravljati
Svaka tvoja želja je bila poput naredbe
Rekao si kako želiš da nestanem iz tvog života
I ja sam te poslušala

Ostavio si moje srce
Kao da ti ništa ne znaći
Bacio si ga u smeće poput otpada
Ali zašto?!

Sad te vidim kako nju grliš
Kako joj šapućeš da ju voliš
Ehh,je li se sjećaš to si i meni radio
A sad je ona zauzela moju poziciju

Što sam Bogu skrivila da nismo zajedno
Zar ću morati svoj život uništiti
Ako je to cijena tvoje ljubavi
Ja ću to ućiniti,samo znaj VOLIM TE!

[ZOE]

Kada se gledam u tvojim ocima,
koje su kao duboka smrt ili zivot sto me doziva,
kao pesma iz dubine koju samo naslucujem;
kada vidim tvoj oblik, tvoje spokojno celo,
kamen blistavi, na koji kapaju moji poljupci
kao ruze sto odrazavaju sunce koje nikad ne zalazi.
Kada primicem usne toj nesigurnoj muzici,
tom mrmoru neugasive mladosti,
izgaranju zemlje koja peva u zelenilu,
kao sretna ljubav sto bezi i opet se vraca.
Osecam kako se svet valja pod mojim nogama,
kako se valja lagan, s vecnom odvaznoscu zvezda,
s onom radosnom dobrotom vecernjace,
koja ne trazi niti more u koje bi se spustila.
Sve je iznenadjenje. Svet u iskrama
oseca da je more naglo postalo golo i drhtavo,
da je taj celik uzaren i pomaman
i da cezne samo za blistanjem svetlosti.
Svemir svetluca. Smirena sreca
prolazi kao naslada koja se ne moze zadovoljiti,
kao nagli uzlet ljubavi,
gde se vetar opasuje oko slepih cela.
Gledati tvoje telo i samo tvoju svetlost,
tu blisku muziku sto se radja medju pticama,
u vodama, u sumi, u vezanom bilu
ovog sveta apsolutnog sto ga osecam na usnama.

Aleixandre Vincente....

[SQUAW]

Postoji mesto gde ljubav počinje

Postoji mesto gde ljubav počinje
i mesto gde ljubav prestaje.

Postoji dodir dve ruke
koji se opire svim rečnicima.

Postoji pogled što bukti ko veliko vitlejemsko ognjište
il` mala acetilenska lampa zelenog sjaja.

Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
čudesna ko velika okuka Misisipija.

Ruke, oči, tepanja -
pomoću njih se ljubav bori i gradi.

Postoje cipele koje ljubav nosi
i njen je dolazak tajna.

Postoji upozorenje koje ljubav šalje
i cena njegova zna se mnogo docnije.

Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
i nije nađeno nijedno mudrije od ovog:

Postoji mesto gde ljubav počinje i mesto
gde ljubav prestaje - a ljubav ne traži ništa.



Carl Sandburg

[Kathy]

Stid

Kad me ti gledas postajem sva lepa
kao trava koju umiva rosa
I kad sidjem niz reku, visoke trske
nece prepoznati moje slavno lice.

Stidim se svojih zalosnih usta,
svog razbitog glasa, svojih grubih kolena.
Sada kad si dosao i kad si me video
osetih da sam jadna i da sam posve gola.

Nijednu stenu na putu nisi sreo
tako golu pred jutarnjom svetloscu,
ko sto je ova zena koju si pogledao,
kad si zacuo vedro pevanje.

Ucutacu zbog ljudi sto prolaze,
da ne bi mozda primetili moju srecu
po sjaju sto izbija iz mog visokog cela
ili po nemirnom drhtanju mojih ruku.

Noc je na travu se spustila rosa,
gledaj me otvoreno i govori blago
jer vec ujutro, silazeci niz reku,
ona koju si ljubio odnece lepotu.

Gabrijela Mistral

[Kathy]

Postoji sigurno neko

Postoji sigurno neko
Ko me jednom ubio
A zatim otišao
Na vrhovima prstiju
Ne narušivši svoj savršeni ples.

Zaboravio me položiti na krevet
I ostavio me da stojim
Svezana čvrsto
Na putu
Sa srcem zarobljenim kao i pre
S očima nalik
Na njihov odraz u vodi još čist.

Zaboravio izbrisati lepotu sveta
Oko mene
Zaboravio sklopiti moje oči gladne
I dopustio im tu pustu strast.

Anne H�bert

[Crazy Angel]

..za moga rodjenog brata..

..koji je na danasnji dan na pocetku rata poginuo..

(original je napisao godeslav zovko ali sam ja vecinu promenila)

posalji mi pozdrave iz rodnoga kraja,
i gutljaj hladne vode iz bivseg nam raja,
i mirisa zlatno-zelene trave
sa livade pored reke drine.
cvrkut ptica koji srce para
znam, ne mozes spakovati kuco stara,
da i ovde ga ima, ali ovaj nema zara..

druzim se, brate, ovde sa vetrovima
to mi je druga domovina sada.
treperim u krosnjama engleskih vrtova i suma
pogleda uperenog ka nasim prostorima.

Otkad te nema vreme je stalo
sunce ne sija k'o sto je sjalo
i stalno padaju sumorne kise
i nebo place a i ja sa njim,
nema te vise, brate moj, gde god da si, volim te!

..jutro mi je bilo predivno..
..nesto sam razmisljala i nikako se nisam mogla da setim koji je datum danas..
..pogledam u kalendar i vidim da je 07.07. i pocela sam da placem..
..nisam verovala da cu ikada moci zaboraviti taj datum..
..ali nazalost jesam i doslo mi je da se ubijem..
....

[jega]

..."Boze,Boze
di bas ja
od svih sretnih cigana
da padnem
na sitnim gresima...?

Nedas mi je videti
i od ruke ide ti...


...morate mi oprostiti...ali dalje...treba progutati ovoliku knedlu...

[SQUAW]

U struku vremena

Nebeske kapi iskre na paleti duše,
a brojni uzdasi, tirkizne zvijezde,
ugađaju bjelinu ljubavnih ploha.
Grlimo se tijelom u tišini siječnja
i kao važan detalj naših zagrljaja,
nijemi dodiri ostavljaju osmjeh.
Ulazeći polako u sveti šapat noći
klizimo jezerom divnih osjećaja
i sve dublje tonemo u vodu života.
Uzvišeno nebo potajno nas krijepi,
beskonačno se roji mekim usnama.

Naše su usne vreli dah u granama
i plavom nebu pomažu smiriti vjetar.
U njima se lišće drhtanjem ljubi
i bez prestanka neumorno treperi.
Nabrekle u veljači, ljubavi moja,
sa drveća ispraćaju hladni nemir
i osluškuju sjaj bisernih grudi.
Provlače se kroz krošnje prstiju
i ne smiruju crvenilo mirisa,
već strpljivo i nježno bujaju,
miluju nas oblacima strasti.

Oslobodimo brazde tragova srebra
i s poljupcima slatkog šaputanja
razmašimo se prisutnim ožujkom.
Probudimo uzdahe zanosnih bokova,
jer jato divljih ptica cijelom ravnicom
liježe na slabine i svlači rumenilo.
Užarimo strasti u ljubavnoj čežnji,
dotaknimo zjenice i sletimo srcem.
Pripremimo odmorište našem biću
i na obroncima zavodljivog pogleda
postanimo rijeka koja zemlju umiva.

Ti, ja i rijeka u našem divnom tijelu,
tecimo poput slapa travnjem.
Razbacajmo valove u svitanje,
i pustimo neka nakapa čisto sunce,
naša ljubav zaslužuje jedinstvene boje.
Ti, ja i rijeka u našem divnom tijelu,
pamtimo putove ostavljenih stopa
i čuvamo svijet u zakašnjelom snijegu.
Imamo nježnost na koju cvijeće miriše
i obećanje misli što neponovljivo raste.
Imamo bistri tok veći i od gustih šuma.

Dragocjena moja, poljupci smo kristala,
i pod nama se otvaraju odaje jutra,
kroz struk vremena ulazimo u svibanj.
Jasnim prizorom vječnosti utječemo,
ja tvoj muž, kojeg ljubavlju obnavljaš
i ti moja žena, koja u blagom svjetlu
tako izazovno i lijepo kaplješ po meni.
Samo zaljubljeni osjećaju strast duše,
a mi oduvijek cijenimo izlazak sunca
i rađamo rosu dok vodimo ljubav.
Zato smo omiljeni u vrevi blaženstva.

Pređimo u polja, zastanimo u travi,
u ljupkim vrtovima visokih vlati,
gdje zelena mekoća livade opija,
smireni pristanimo u njihanje lišća.
U naručje lipa, u njedrima lipnja,
dok vjetar svija boje, zelenu i zlatnu,
privijmo cvijeće oko našeg struka,
u medene niti pretočimo boje sunca.
Legnimo bez ikakvog razmišljanja,
a grane što titraju raščupanom kosom
svoju će moć predati u naše ruke.

Raširimo se u svilenoj lepezi makova,
nježnost srpnja oblikujmo u sebi.
Mila, ne napuštajmo žuta polja sna,
neka nas ljuljaju prozirni pramenovi,
neka se usne opijaju slatkim svjetlom,
potrebna je žudnja našoj ljubavi.
Ponesimo bedra u vreli šum žita,
u mirisu šuma raspletimo strasti,
jer na postelji sunca, u dnu horizonta,
gdje borave zlatne vrpce vjetra,
visoki su jablani i leptir umiva dušu.

Eto, zagrljena moja, drhtimo užareni
u nevinom i čistom osmjehu cvijeća,
ližu nas vrele latice poput plamena.
Između korijenja zemlje i naših nogu
na obrazu ljeta otkucava podne.
Rastrčimo butine u snoplje kolovoza,
tu gdje šutljivi suncokreti krče hlad,
ispružene sjenke ovjenčane vatrom,
jedna po jedna, gledaju prema nebu.
Ništa više ne trebamo u ovom snu,
njihove poljupce smo dostigli u klasju.

I nastavimo zemlju strasno voljeti,
jer dok vodimo ljubav, jedina moja,
u nama je snažan vjetar nagona.
Naslonimo rujan na površinu trbuha
i zaustavimo uzdah valovite vode.
U vrtlogu milosti pokrenimo dah
a kad nas kapi doprate u sazviježđe,
do nebeske rijeke bezbrojnih pora,
nježno ćemo plavetnilom sjati.
Uronimo tanke ruke u spektar neba,
ka sunčanom otkosu pružimo tijela.

Krenimo prema vatrenom rumenilu,
na rub toplog sutona, u odjek neba,
gdje godina skita obalom pijeska.
Tamo su još zadihani obrisi žetve
i kao mjesečina obasjavaju horizont.
Cijelom dužinom listopada, mila moja,
čuvaju svu radost i tjeskobnost vrba.
Za njima čeznemo, a naše žedne oči
njihovom požudom znoje tijelo.
Zato možemo u raskvašenoj jeseni
zvjezdano nagi kroz svemir strujati.

Zadrhtalo moje, dašćimo ljubavno,
naše je vatreno uzglavlje crveno,
živi plamen požudnih milovanja.
Kupajmo se mlazom toplog znoja
u blaženom zagrljaju vječnosti.
Pod oblacima kiše izvijmo leđa
i sa lišća što nas šuštanjem časti
zagrljeni udahnimo noćnu pjesmu.
Pored nas u mraku studeni se čuje,
ali jesen ne remeti bjelinu postelje,
naše su usne plamteće skuti neba.

Razgorimo se i odjeknimo zimom,
sa vitkog vrata rastjerajmo maglu.
Ti, ja i ljubav u našem divnom tijelu
odolijevamo hladnom pogledu inja,
vodimo ljubav i ništa nam ne smeta.
Usred jare ćutimo se zanosno goli,
rastapamo snježne nalete prosinca
i na ramena naslanjamo mjesečinu.
Ti, ja i ljubav u našem divnom tijelu
na kraju prosinca ulazimo u siječanj,
ispod mraza grlimo zaspale trave.



Kad tišina neba tiho zajeca u meni

Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
šutim i ne žalim se, već promatram
drhtanje zvijezda kako se razmiče.
Ne vidim tvoje razmažene obline,
samo slutim tajnu tvog odlaska
i jednostavno šutim u našoj postelji.
Odsutna si i što da kažem na to?
Da plačem? Da se plačem branim?
Ne, kroz portret našeg vremena
u kojem su naši koraci bojali ulice,
napuštam vjetrove i sazviježđa,
i udišem mirise nevidljivih zanosa.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
grlim te u svom bolnom čekanju,
a svoje ruke kupam u tvom obrisu,
jer dok radosno zalaziš u moje pore
slušam tvoje bijelo tijelo u sebi.
Ne molim ga tugom, već kličem
i svu noć uzvikujem njegov dolazak.
Tako slažem i uzdahe u osmjeh,
a poljupce što te traže i tebe hoće,
uvjeravam kako zaista postojiš.
Znam, pronaći će latice cvijeća
i na gnijezdima ptica usne sviti.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni
pokušavam dokučiti svježinu polja,
to vječno proljeće u mojim zjenicama,
jer bez njih kao da ti se ne divim,
tebi koja si u njihove brazde zasjela!
Ta ista polja na kojima duša plamti,
navikla na suncokrete tvoga pogleda,
drijemaju ispod neba naših milovanja.
Pružam se po njihovoj toploj mekoći
i kao tvoj ljubavnik, odsutna moja,
bez obzira što te nema, ne plačem,
jer zašto da se plačem branim?

Kad tišina neba tiho zajeca u meni
u dubokoj noći otvaraš moje srce,
i odjednom kao bistri korak srne
rastrčavaš ruke mojim bunilom.
Neprestano žuboriš i prstima ječiš,
a tvoj dah s lakoćom preskače kožu.
Sva ta svila što me tišinom slatko dira,
dašće u plavim kapima moga znoja,
i obliven tvojim vrućim stenjanjem,
uspinjem se sretan među tvoje grudi,
i pomiješan s oblacima toplog neba,
podižem grane jablana nad posteljom.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
cijelu noć sam žedan tvoga tijela,
cijelim tijelom sam kroz noć žedan.
I dok te ispijam golu nasred mjesečine
opijam se tvojim slatkim mirisom.
A kad s glasom jutra osvanu nemiri,
ponovno složim čežnju u tvoje kose
i zašutim, jer si u stvari odsutna.
Što da kažem na to? Da plačem?
Da se plačem protiv toga branim?
Ne! Sa suncem te i dalje sanjam!
Doduše strepim, ali nikako ne spavam.

Zal Kopp

[simke]

Pošto sam prvo pažljivo pročitao sve pesme koje ste postavili odlučio sam da moje prve poruke na ovom forumu budu upravo ovde, na ovoj temi.

Pesme nisu nikom posebno namenjene, tj. namenjene su svima onima koji mogu i žele da ih osete ... a što se tiče izbora pesama/pesnika u pitanju je čista sebičnost, biram i postavljam ih samo zato što su meni dragi.

LJUDI SJENKE

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
sto kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a nase oči nikad ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima ćutljivih patnika na svijetu
sto se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih tesko ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima ljudi usamljenih i bonih,
sa obrazima upalim i žutim
što ne čuje im se ni smijeha ni plača,
sto žive kao samotna i divlja drača,

ali s bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikoga ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rodjeno srce, i sebe.
Njih ne vidi nase oko kad ih srijeta,
kad tiho prodju u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.

Aleksandar Leso Ivanović

[simke]

PUTOVANJE NA KLINIKU

1.

Proleti njiva, topola, grana,
kućica niska u dnu šljivika;
zatrepti sjetno - od čeznje tkana -
dlekog doma drhtava slika.

Noć crni konac divljine suče,
I zvoni, zvoni točkova lupa,
kao da neko šinama stupa
pa nogom jednom drvenom tuče.

2.

Stanica bučna velikog grada.
Drhtave noge tromo me vuku.
A noć i magla i kiša pada,
i nikog znanog da stisne ruku.

S perona samo nosač mi pridje,
poguren, s mokrim rukama dvjema.
Al mene i on nek mimoidje:
za patnje ljudske nosača nema.

Aleksandar Leso Ivanović

[simke]

Slomljenom oknu

Slomljeno okno sa pola stakla,
ko li te razbi, šta ti je bilo?
Je li te ruka kamenom takla,
il dok si odsjaj daljine pilo
zalupi vjetar prozorsko krilo?

Ko li ti uze odbljeske dana,
nebo i kucu u granju skritu?
Ko li ti ubi u letu pticu
i slomi grane jablanu vitu?

Da neko ko te po sudbi svoji
skrhano tvoje komade spoji,
da li bi sliku još krila staru
ta sitna parčad na trotoaru?

Slomljeno okno iz tankog rama,
u tebi vidim, dok slazi tama,
krajičak puta i golo polje.

A kad se malo zagledam bolje,
da li to vidim i sebe sama?

Aleksandar Leso Ivanović

[DrinChe]

Kad vas ljubav pozove, podjite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle,
prepustite joj se,
Premda vas mac, skriven medju
perima njenim, moze povrediti.
A kad vam progovori, verujte joj,
Premda vam glas njen moze unistiti snove,
k'o sto severac opustosi vrt.
Jer, bas kao sto vas krunise,
ljubav ce vas i razapeti.
Isto kao sto vas podstice da rastete,
isto tako ce vas i okresati.
Kao sto se uspinje do visina vasih i miluje vam
grancice najtananije sto trepere na suncu,
Tako ce se spustiti i do vaseg korenja i protresti ga u
njegovom prijanjanju za zemlju.
Poput snoplja psenicnog,
sakupice vas u narucje svoje.
Omlatice vas, da bi vas ogolila.
Prosejace vas, da bi vas otrebila od kukolja.
Samlece vas, do beline.
Umesice vas, dok ne postanete gipki.
A onda ce vas izloziti svojoj svetoj vatri,
tako da postanete sveti hleb za svetu Boziju svetkovinu.

Sve ce vam to ljubav uciniti,
ne biste li spoznali tajne svoga srca
i u spoznaji toj postali deo srca Zivota.

Budete li, pak, u strahu svome trazili
samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju,
i odete sa gumna ljubavi,
U svet koji ne poznaje godisnja doba gde cete se smejati,
al' ne punocom smeha svog i plakati,
al' ne do poslednje suze svoje.

Ljubav ne daje nista osim sebe i nista ne uzima, osim sebe.
Ljubav ne poseduje, niti dopusta da je poseduju;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Kad volite, ne treba da kazete: "Bog mi je u srcu",
vec: "Ja sam u srcu Bozijem."
I nemojte misliti da mozete usmeriti puteve ljubavi,
jer ljubav,
ako joj se ucinite vrednima,
usmerice vase puteve.

Ljubav nema drugih zelja nego da se ispuni.
Ali, ako volite a morate jos i da zelite,
neka vam ovo budu zelje:
Da se istopite i budete kao potok razigrani sto
peva svoj milozvuk noci.
Da spoznate bol prevelike neznosti.
Da vas rani sopsvtveno poimanje ljubavi;
I da krvarite drage volje i radosno.
Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i
uputite zahvalniicu za jos jedan dan ljubavi;
Da otpocnete u poslepodnevnom casu
i razmisljate o ljubavnom zanosu;
Da se s veceri vratite kuci sa zahvalnoscu,
A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu
i pesmom slavljenickom na usnama…

HALIL DŽUBRAN

_____________________
poklon urucen nadam se da uzivate