Prošlih noći,
dok sam u nedostatku
i tebe i sna
budan gazio sate
do prvog svitanja,
stigao sam do jednog,
po malo paradoksalnog
saznanja...
Čini mi se,
da praznina duše
potpuno obrnuto utiče
na njenu težinu...
Najteža je
kada je prazna...
Prošlih noći,
dok sam u nedostatku
i tebe i sna
budan gazio sate
do prvog svitanja,
stigao sam do jednog,
po malo paradoksalnog
saznanja...
Čini mi se,
da praznina duše
potpuno obrnuto utiče
na njenu težinu...
Najteža je
kada je prazna...
PROLECNA KOCIJA TUGE
Prolecna kocija tuge,
u njoj ponosno sedi
gospodja, Starim Polako.
Nezni,
slani kristal
klizi niz bledo lice,
topao
pa hladan
u sitan led se pretvori.
Mrznem
Prosipam natalozenu setu
(Rastvoriti je ne mogu,
koncentrisana je jako.)
Svakog proleca Ona stigne,
uzdahnem bolno
kad nam se pogledi sretnu:
Hoces li slomiti neki tocak,
na putu negde izgubiti
zlobni, nadmocni osmeh
gospodjo, Starim polako?
Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.
Epilog
Nisam li drugačije zamišljao ovu noć,
purpurnu do zvijezda,
u biserno hladnom sobičku bez zidova
i dva malena svica utetovirana u tvoju kosu ...
Bit će da jesam jer samo klovnovi znaju
koliko je najčešće tužno, ono što izaziva smijeh ...
A ja još uvijek nosim one iste
vagone neistovarene nježnosti ispod kože
kao usnulu obalu vrele krvi
u očima koje su ponekad zelene ...
Na šta te noćas sjeća sve to?
Dva svjetla u jednom mraku šta čine ...?
More ili moru ... ?
Okean ili kap ... ?
Trijumf ili elegiju ... ?
Znam,
vrijeme je rastanka
i svaka staza nekuda vodi
osim unatrag.
A ja bih noćas upravo unatrag ...
Ti dobro znaš, biseri u mom oku ne potiču od kapi
već od uplašenih svitaca koji ti više ne pripadaju ...
Rukama sada gutam prazninu dok tišina postaje bodljikava ...
Prst sudbine ... ili dva i po' prsta sudbine?
Dvije jednake zvijezde nisu li najudaljenije?
U praskozorje kad ...
...
Miladin Berić
Bila jednom jedna priča
Završavala se
Pre svog početka
I počinjala
Posle svog završetka
Junaci su njeni u nju ulazili
Posle svoje smrti
I iz nje izlazili
Pre svoga rodjenja
Junaci su njeni govorili
O nekoj zemlji o nekom nebu
Govorili su svašta
Jedino nisu govorili
Ono sto ni sami nisu znali
Da su samo junaci iz priče
Iz jedne priče koja se završava
Pre svog početka
I koja počinje
Posle svog završetka
Vasko Popa
Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.
Mi se čudno razumemo
Mi se čudno razumemo
k'o dva bola, k'o dva vala
k'o dva mosta u otkrića:
ja te volim čudno, nemo,
ti si ona čudna mala,
mašta drevna moga bića.
O tebi su pitalice,
od vekova moje bile,
odgovor o kom se sanja.
Odgovor je tvoje lice
ti si slika one vile;
iz dečačkih nagađanja.
I stvari snovi, evo
polagano nadolaze
k'o da ide vreme tavno.
Svaki gest tvoj ja sam snev'o,
znam napamet tvoje fraze
svaku reč sam čuo davno.
Stanislav Vinaver (1891-1956)
Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
Hej kafano, moja rano...Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
Bircuz koji radi 25 sati dnevno!
U gradu, nije važno ime,
u praznoj sobi, kaže priča,
i usred ljeta, usred zime,
ja vidim tužnoga mladića.
On živi sam i ko zanesen
u svom svijetu od papira,
a vani sunce, kiša, jesen,
a vani vergl nešto svira.
No jednog dana šum kraj vrata,
to netko neznan ući želi
u njegov život, poput tta,
da njegovu samoću dijeli.
A vani zima, vani sniježi,
i pored praga mačka leži,
on pruža ruke, k da sanja,
a vani zora svjetlost danja.
No, u tom času, u tom trenu
pred sobom vidje nagu ženu,
i on joj reče: budi moja,
a ona kaže: ja sam tvoja.
I sve što ima mladić skupi
i stavi trgovcu na vagu,
da prstenje od zlata kupi
i haljinu za svoju dragu.
Da, zlato želi, al' ne haje
za skromnu halju što joj daje,
i tužni mladić svako veče
u novu krađu opet kreće.
Jer, on je želi, on je ljubi,
i volio bi da je mazi,
a zna da svoju ljubav gubi
bez darova i ruku praznih.
I riješi sada, još ove noći,
u zadnju krađu on će poći,
i u zoru se mladić vrati
da strašnim novcem ljubav plati.
I donese joj dragi kamen
u svijetu najveći od sviju,
u kom se, kao jedan plamen,
sve vatre ovog svijeta kriju.
I vidje žena ruke pruža
i ljubi kamen kao muža,
i kao što njega nikad nije
uz tijelo hladan kamen grije.
I dok se njemu lice grči
u sobu uđe miš i trči,
i kao mačka skoči žena,
na plen se baci istog trena.
I stiže ga, a njeni zubi
već traže meso koje peče,
i ženi koju mladić ljubi
sa kuta usne krv poteče.
U strahu mladić oči sklopi
te strašne slike neka odu,
on vidje lađu što se topi,
i svoju ljubav na tom brodu.
A kada opet nađe snage
on digne vjeđe žene nema,
i tada mjesto svoje drage
on vidje mačku kako drijema.
Kroz prozor uđe svjetlost danja,
on pruža ruke, k da sanja,
sad opet samo mačku ima,
a vani studen, snijeg i zima.
Zvonimir Golob
Requiem za palog andjela
Možeš mi reći da u bezglasju
Često zalutaš
kad sričem slogove tvoga imena
I da se uzalud borim protiv vremena
koje na našim telima gravira
Nebeske istine u strahu od smrti.
Možeš mi reći da je moja tišina laka
Poput niti paukove mreže
A teža od sedam smrtnih grehova
I ja ću od nje satkati pesmu i pokriti te
Kad neman noći teškom šapom poklopi nebo
I u krzno svoje sakupi zvezde kao čičke.
Možeš mi reći da sam slobodna
A duša sam slepa koja čuje samo zlo kad se govori o svetlosti
Duša koja noćima ne spava i čiji su okovi tragovi nebeski
božjih karuca što u sumrak ispisuju molitve najvećih grešnika
I postaju vapaj upućen tebi.
Možeš mi reći da bih trebala da te saslušam
Kada se budem pravila da te ne čujem
Sakrivši uši rukama
Kao što deca sakrivaju po džepovima
male sedefne školjke što izbaci mora utroba.
Možeš mi reći kako sam grešila
I ja ću na svoja ramena
Težinu neba, ako treba, prihvatiti
I ti ćeš opet biti u pravu a ja ću se osmehnuti
Osmehnuću se kada tvoje ime bude prelazilo preko mojih usana
i one budu krvarile kao nekada moje srce.
Osmehnuću se jer moja će duša pevati
U tišini što tvoje ime u vazduhu iza sebe ostavi
I doći ću tebi kao što kap kiše dolazi zemlji
U krugu večnom
Isparavanja i padanja
I tada, na dlan ćeš me topao dočekati
Kao suzu izdajnicu što beži preko obraza
I u sećanjima potražiti moje ime
Kao što bi tražio uvojak kose
Il`neki davno naučen stih.
Možeš mi reći da su tvoji dani podeljeni
Na dane sećanja i dane življenja
A nećeš znati da su svi moji dani - dani preživljavanja
sećanja davnih oživljavanja
što kopne na izmaku noći.
Možeš mi ponovo reći da bi mi srce u kutiji dao
Da ga pored kreveta čuvam
dok na baršunu kao na odru
Mirno počivaju snovi
A ja bih mogla.
Mogla bi da ti kažem da te još uvek sanjam, da te još uvek volim,
Ali reći ništa neću, ćutaću,
Jer ja i kada ćutim - ćutim o tebi.
M.Simoković
nije dotakla ništa što bi moglo da boli
njene ruke su bele kao led
njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje
Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.
Sjedili su na nasoj staroj klupi
Djevojka je licila na tebe
Htio sam da im pridjem i da im kazem
Bjez'te djeco dok je jos vrijeme
I uvijek kada tuda prodje,
Mene dusa tako divlje zaboli
Ona zna sto razum nece
Uzalud voli
Uvijek kad poletis nebu
Nesto snazno vrati te na zemlju
Ne bilo vam to bas prema volji
Prava ljubav nigdje ne postoji
Znam, ja to dobro znam
Sta da rad insan kad ostane sam ?
Isao sam tako dalje parkom
Jedno dijete viknulo je tata
Okrenuh se al' isjetih odmah
Stranac da sam
Ja jos cuvam sva tvoja pisma
I ponekad tako ja bezveze placem
Al' nadu nikada ne gubim, srescemo se
Opet cemo ici k' nebu
Nikad vise sletjeti na zemlju
I kad covjek najvise se boji
Prava ljubav mora da postoji
Znam, ja to dobro znam
Sta da rad insan kad ostane sam ?
Sta da radi insan - Elvis J Kurtovich
...srce se nosi javno...
BOŽUR
Kako je lepa ova noć! Gle, svuda,
S topole, rasta, bagrema I duda,
U mlazevima zlatokosim pada
Nesuštastvena mesečina.Sada,
Nad livadama gde trava miriše,
U rascvetalim granama, svrh njiva
Koje se crne posle bujne kiše,
Velika duša mesečina sniva.
Sve mirno. Tajac.
Ćuti polje ravno
Gde nekad pade za četama četa...
- Iz mnoge krvi izniknuo davno,
Crven I plav, Kosovom božur cveta...
M.Rakić
nije dotakla ništa što bi moglo da boli
njene ruke su bele kao led
njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje
Korak niz ulicu ( )
Ne možeš da veruješ da ću da izađem iz stana
i da sam pošla da se ne okrenem?
Kafa na pola,
reč na pola,
osmeh do pola.
"Tek tako ću poći, čak i da ne trepnem?!"
Noga će mi do kraja sigurna ostati?
Pa kad sam ja izašla iz stana Stefana Pfeistlingera,
gde neću iz tvoga, mali amateru,
sa šupljom pričom i šupljim pogledom?
Pa, kad sam se ja spustila u noć, na kocku,
i kad sam znala da neću da trpim,
ja sam sebi odabrala granicu
jasno je povukla, markerom na belom
Pa, kad sam ja izašla iz stana gde je sve mirisalo
na moju dušu i moj san,
kad sam uspela da nađem svoju Tatjanu
i da je privijem kao čudnu ženu, oživljenu iz sna,
a ti nisi ni senka sna,
pa, ja mogu još sto puta u tvoju kuću da uđem,
samo da ti pokažem da mogu da izađem,
i da ću te još sto puta videti sa otvorenim ustima,
jer kad sam ja izašla iz njegovog stana
ja sad mogu da izađem i iz same sebe
nema više tog poznatog osećaja kog se ne bih mogla odreći,
a kako se tek onda lako odričem tuđih bezmirisnih prostora,
iznajmljenih apartmana sa šarenih razglednica.
Onaj ko izađe iz stana Stefana Pfeistlingera-
on je odabrao da se ne zadržava bilo gde
on je odabrao da odlazi,
on je odabrao da se odriče,
i da ne pita za smisao ili razlog,
on je naučio da se ne okreće.
A ti me gledaš nakrenute glave,
podbočenog lakta jeftinog ljubavnika iz crno belih filmova,
"Jesam li sigurna"-pitaš- "Zar ću otići", igra ti leva obrva.
Pa, znaš li ti kome govoriš?
Desi li ti se nekad da kažeš:
"Ovde sam već bio, sve mi je poznato, moje boje i moj dah,
možda sam sanjao a možda i živeo
pre nekh trista godinabaš ovde,
pa, iz minuta u minut lagano prepozajem",
I dodirneš sve ponovo,
a kao da sebe iznutra dodiruješ,
ili dušu neke tamo daleke bake
koja se u mđuvremenu u tebi naselila,
I čovek koga gledaš liči na crtane čiča Gliše iz detinjstva
Sneške Beliće, nacrtana vešala il nevešte crteže
što se čuvaju u nekoj fioci
i sa osmehom odeš i ne tražiš odgovor,
jer se i ne pitaš,
predaš se osećaju i hodaš i odlaziš
u noć, na drum, taksi il kočije
pitanje je veka, al su oči iste i duše su iste
I, dok silazuš stepenicama, sto ti duhova govori:"VRATI SE",
Al ti jedan, tvoj glas, kaže: "Idi, ni rođena nisi da se zaustavljaš",
to što si prepoznao ne znači da si našao
Ii nikad neću saznati da li se kajem,
ali znam da bih opet otišla.
A ti me sad gledaš ko umorni lovac,
važan i siguran, a da sam ti ja ženica
što treba da očisti divljač prijateljima koje čekamo na večeri,
A tebi bih grkljan, kad bih htela, sa dva zuba prerezala,
ispljunula, pa s krvavim usnama kroz otvorena vrata
Ja nisam od onih na koje te je upozoravala majka
zato ne brini, za ovakve nije ni znala da postoje,
ja ne odlazim da bi me ti molio da se vratim,
ja mogu biti sve što poželim, ali ne mogu biti lošija nego što jesam
I zato-otključaj mi vrata, prospi vino i zaboravi da sam ikada
i prešla prag tvoga stana.
Jelena Lukic
Вајар
Још једно путовање у подсвест.
Палим лампицу.
Осветљавам пространства недогледних можданих вијуга.
Укрштају се, пресецају, бриде.
Огњена светлост обасјава чело:
Замрљано филмско платно и звук поквареног грамофона.
Укочена игла забијена у месо,
док прокључала крв слива се у поре,
дере кожу и згрушава око опеклина - великих кратера боли и мучнине.
Осећам мој мозак натопљен сувишним информацијама
Као неки фоликул испуњен слузавом течношћу који чека да пукне
Експлодира!
Стање које убија
Стање ирационалне логике и кидања свести.
Црпи енергију и живост.
Гута, без жвакања, брзо и халапљиво.
Као лешинар, кљуца мозак до изнемоглости
И када схватим да је моја глава само празан простор,
потрудим се да га испуним неким вишим смислом.
Сузбијем осећања и мисли у једну тачку.
У једну реч Истиниту и јаку.
Реч, сачињену од светлуцавог материјала,
с намером да друге пеку очи.
Они не подносе боју мога гласа
Зато вриштим, док гласне жице не зашкрипе.
Зато светлим, јер Сунце јесам
Суначај се! Чини ми се да говориш истим разумом као и ја.
Знаш, сенчење је ипак предвиђено за естраду човечанства.
И док се пружам Небеским пространством,
ја летим, јер Птица јесам,
јер Човек јесам.
Ја падам... јер Звезда(на) сам.
Лептири не дозвољавају да им мрежа уништи крила.
Ипак, Гусеница у мени још се крије.
Ја не губим тле из вида.
Попут Змаја у својим волшебним одајама,
на чардаку ни на небу ни на земљи.
Јуришам тако...Чељуст ми је гадна и гладна... Пуна ватре.
Тек у очима задржала се топлина, мека и местимична.
***
Споји све елементе у један.
Лако Као пластелин.
Ево, видиш како се ја играм.
Буди ослобођен предрасуда да ћеш упрљати руке.
То је поштен посао, веруј!
Рука вођена жељом кадра је избрусити и белутак
Обликуј се
H.H
Ćuti i prenesi dalje....
Elizijska polja
Ležimo razneženi
Napetih čula
Akustični prostor naših tela
Smešten među tone perja
Odzvanja šumom tišine
I ravnomernih uzdaha
Jagodicama pogleda
Milujem ti usne duše
I širinom svog zadovoljstva
Pritiskam poslednje atome praznine
Preteći da srušim sve zidove
Oko nas i među nama
U pohodu na najdalje kutke tvoga bića
Ostavljaću zlatne tragove
Svojih malih stopa
Da možeš da me pratiš
Da me nađeš i da me vratiš
U okvire stvarnog sveta
Autor nepoznat... Meni
nije dotakla ništa što bi moglo da boli
njene ruke su bele kao led
njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje
Spoznanje
Prigno sam pred životom čelo
Upoznavši mu mudru dvojnost:
što najjače u srcu peče,
Postat će najviša opojnost.
Jer život - alkemista stari -
Umijeće znade nepoznato.
Od muke, bolova i sumnja
U mome srcu stvara zlato.
što dublji mi je bio bol,
U većem sjaju je umino.
I tako vršim poziv svoj:
Od suza praveći vam vino.
Dobriša Cesarić
"Tamo gde prestaje moć reči - počinje muzika."