Na sve spremna budi
Na sve spremna budi. U noći nekoj
kao devojčici pričaću ti bajke i skaske.
Drugi put cu zaželeti da odem daleko, daleko.
Do Aljaske.
Nekad jednostavno neću ti doći
i na stolu uzalud čekaće me tvoje ruke i čaj.
U društvu s brezama šetaću u noći,
a ti ćes misliti da je zauvek prošao naš maj.
Na sve spremna budi, na smeh i na suze.
U životima našim mošda tek prvi čin je gotov.
Da bih bio muzej, ako želis da budem taj muzej,
prethodno moram da budem Ljermontov.
Prethodno moram da napišem stotine ovakvih
redaka.
Jer u stihu ništa se drugo i ne dešava sem ljubavi
i vere.
Tako je bilo u doba predaka.
Tako će biti i hiljadu godina posle naše,
posle tvoje i moje ere.
Pa ipak, na sve spremna budi
jer zajedno nam je
i da čekamo i da spavamo.
Da strahujemo za sunce, za srne, za snove.
Preostaje nam još toliko toga a u nasim glavama,
nažalost, mesta nije samo za stihove.
Nekad mozda neću ni primetiti bore na tvom licu,
ni bele epolete snega na tvojim ramenima kad
udjes s ulice.
Nekad tvojim kćerkama zaboraviću da ispričam
Snezanu i Crvenkapicu.
I četiri zida naše sobe učiniće ti se kao četiri
beznadežna zida tamnice.
Ponekad pomislićeš da odumirem, kao država.
Ni Danton, ni Goran, ni Kosevoj Oljeg.
I to ja, koga si za besmrtnog držala,
za najboljeg.
Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale,
na suze i na pisma što preklinju i prete,
ali ruke koje su mi se jednom predale
te ruke su svete!
Izet Sarajlic