Mesta koja volimo
Mesta koja volimo postoje samo po nama,
Razoren prostor samo je privid u stalnom vremenu,
Mesta koja volimo ne mozemo napustiti,
Mesta koja volimo zajedno, zajedno, zajedno,
Pa zar je ova soba soba ili je zagrljaj,
I sta je pod prozorom; ulica ili godine?
A prozor, to je samo otisak prve kise
Koju smo razumeli koja se stalno ponavlja,
I ovaj zid ne medji sobu, nego mozda noc
U kojoj sin se pokrenu u krvi tvojoj zaspaloj,
Sin kao leptir od plamena u sobi tvojih ogledala,
Noc kad si bila uplasena od svoje svetlosti,
I ova vrata vode u bilo koje popodne
Koje ih nadzivljuje, zauvek naseljeno
Obicnim tvojim kretnjama, kada si ulazila,
Kao vatra u bakar, u moje jedino pamcenje;
Kad odes, prostor za tobom sklapa se kao voda,
Nemoj se osvrtati: niceg van tebe nema,
Prostor je samo vreme na drugi nacin vidljivo,
Mesta koja volimo ne mozemo napustiti.
Ivan V. Lalic