Poklonite pesmu... - Strana 55
Strana 55 od 114 PrvaPrva ... 545535455565765105 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 811 do 825 od ukupno 1704
  1. #811

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Završavanje pjesme

    Ako sam pjesnik samo da zapalim cigaretu
    Pod krovovima svemira,
    Nije važno koliko ih popušim, dok sa ožiljcima
    Prošlih dana
    Kradem odsutni dio svemira iz tvoje kože
    Sa kojim se ponosim,

    Ako sam pjesnik samo da sakrijem
    Tragove tupog noža između slova
    Potrošenim oruđem nalik na divljaka
    Možda i nije bolje nego što je moglo biti
    Kada poštovanje jednog prostora ugrađujem u svoj nemir,
    Ništa se ne javljaš proteklih dana,

    Ako sam pjesnik tek da se sakrijem među slovima,
    Možda je bolje da izvadim iz sebe
    Jedno oko,
    Jednu ruku,
    Jednu četvrtinu sebe
    I budem neki čovjek što se
    Prokleto boji kiše,

    Ako sam pjesnik tek da sam drugačiji
    Onda ne znam čitati,
    Pisati
    Ni govoriti,
    Već mi je bolje poput majmuna
    Sviti gnijezdo
    U nekoj obiteljskoj prostoriji,

    Ako sam pjesnik, možda sam pjesnik zbog tebe,
    Te ako su razlozi
    Moga kraja tužni,
    Možda je bolje da završim sa ovom pjesmom

    Robert Ravenščak
    Vrag odneo šnalu...

  2. #812

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    DA BIH TE VOLIO

    Da bih te volio, sudbini
    predao sam svoje srce.
    Više se nećeš moći osloboditi
    -više se neću moći osloboditi!-
    od kobnosti te ljubavi!

    Ne mislim na to, ne osjećaš to;
    ja i ti smo već ti i ja,
    kao more i kao nebo,
    a nebo i more postoje
    bez svoje volje.

    Juan Ramn Jimnez
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  3. #813

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    PRAVO IME

    Nazvat ću pustinjom zamak koji si bila
    Noću ovaj glas, odsućem tvoje lice,
    I kad budeš pala u jalovu zemlju,
    Ništavilom ću nazvat munju što te nosila.

    Umrijeti, zemlja je koju si ljubila. Stižem
    Al vječito tvojim sumračnim putovima.
    Razaram tvoju žudnju, tvoj oblik, tvoj spomen,
    Neprijatelj sam što prema tebi neće imat smilovanja.

    Nazvat ću te ratom i uzet ću
    Spram tebe slobodu rata: Imat ću
    U rukama tvoje lice mrko i ispresijecano,
    U svom srcu ovu zemlju koju obasjava oluja.

    Yves Bonnefoy

  4. #814

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    JA SAD IDEM VAN

    Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.

    Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti
    i čučati i doći ću pijan.

    Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za tristo godina,
    pa zar je to neko vrijeme?

    Past ću ti na prozor u spodobi jednog bezprizornog
    razrokog fotona.Posadit ću se u obliku
    prašine, spale nelome s cipela,
    na prag tvojih vrata.

    A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi.Ne pravi mi
    scene. Ljubavnike
    ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.

    I ostavit ćemo sebi svjetlo.Ma pusti me k sebi.

    Ma pusti me već k sebi, pa pusti me već,zašto ti
    to toliko traje, to je nekoliko trenutaka, ma to je
    grozno dugo,pa ja ću tu usahnuti umrijeti umrijet od
    žalosti,ma molim te ipak otvori il' ću ti ta vrata razvaliti,
    kožu ću ti izgrebsti, oči ću ti iskopati

    ljubavi moja

    Jirži Šotola

  5. #815

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Priblizavanje OluJe


    Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš
    Nisam, zaboga, životinja, aIi evo kiše
    Kako je naglo zahIadnjeIo
    DaIeko smo od grada

    U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi darovala
    Mi smo sada jedno i čemu govoriti
    Žuti oblaci obično donesu tuču
    Sve je već nijemo, zrikavci i žito

    Ako ti želiš, možemo i ostati
    Bojim se za tebe, za mene je svejedno
    Gromovi su opasni u poljima
    A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami)

    Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem prosutim iz klasja
    Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o mijenama
    Ne plači, Vera, to su samo živci
    I oni slute oluju

    Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji
    Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes
    Zakopčaj haljinu, gIe i cvijeće se zatvara
    Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi

    Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati sveto
    Moilim te brže koračaj i nemoj se osvrtati


    Slavko Mihalic

  6. #816

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    za tebe, virtuelna ...

    Vidim da sigurno nesto jesam
    ovde sam,
    tamo sam,
    jedno sam,
    sve sam ...

    Krenem ponekad,
    pa se bojim ...
    koracam
    a ko da u mestu stojim

    Stanem ponekad,
    pa se stidim,
    vidim
    a ko da nista ne vidim

    Stanem ponekad, pa se bojim
    dal' ja postojim
    il' ne postojim?

    Antic

  7. #817

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Noć te uništava da bih te tražio
    kao ludak, u tami, u snu, u smrti.
    Moje srce izgara kao usamljena ptica.
    Tvoja me odsutnost ruši, život se zatvorio.
    Kakva samoća i mrak, kakav suv mesec na nebu,
    kakvi daleki putnici po nepoznatim telesima
    pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvog srca,
    za tvoju neočekivanu odsutnost u noći koja raste.
    Moje ruke te ne stežu i moje oči te ne poznaju.
    Moje su reči uspravne tražeći te utaman.
    Spokojna noć u meni, horizontalna i duga,
    pružena kao reka sa samostalnim obalama.
    Ali idem da te tražim, otimam te i čupam
    iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sećanje.
    Tišina gradi tvoju neobjašnjivu istinu.
    Svet se zatvorio. Sa mnom ostaješ.

    Jose Luis Hidalgo, Ne
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  8. #818

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    BEZ NASLOVA

    One sve me mrze
    Zovu rano ujutro da me psuju
    Imaju svoje priče koje se mene ne tiču,
    Izgleda da jedino ja znam
    Da sam postavljen da budem
    Prolazna stanica za sve njih

    Zaista, bilo bi to putovanje u Ništa,
    Kada bi ja bio konačno odredište

    Najgore su one koje ne mogu preboljeti,
    Koje vole, kako je Sylvia Plath rekla,
    Grubu čizmu fašiste i okrutno, okrutno
    Srce kao što je moje

    Pokušavam ostati koliko-toliko miran
    Na njihovu beznačajnu tragediju
    Ali kada izgovore Ljubav
    Onda poludim i bacam
    Stvari uokolo
    Spreman da ih ubijem

    Takve stvari nema,
    Postoje dani sa drugačijim osjećajem samoće,
    Postoje neponovljive žene i njihova tijela,
    Postoje sitnice vezane za njihovo postojanje
    Koje mogu i najtvrđeg gada pretvoriti
    U budalu koja boluje od nesanice

    Ali ne postoji Ljubav onako
    Kako one misle

    Najbolji su dani
    Kada telefon šuti
    Kao
    Da nitko
    Nikada
    Nikoga
    Ovdje
    Nije
    Volio

    autor nepoznat

  9. #819

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    ČETA LUĐAKA

    Tutnji život pored mene
    ne gleda četu luđaka
    Ruše se snovi
    troše se žene
    filmovi tuđi a moja traka

    Uvijek drugi mirni u zbrci
    uvjek drugi sa srećom svježom
    A ja nevičan prljavoj trci
    smijem se čestit
    nad praznom mrežom

    Al ja imam sebe
    u sebi poštenog druga
    i volim što su tako čiste
    moja sreća moja tuga

    Četa luđaka neda se rjeci
    a batina tuče
    bez kičme je bolje
    ljuti se stoka
    al bodre me preci
    skupo je voće
    građanstvu se kolje

    Juče u plavom autu prođe
    Djevojka moja maše mi satom
    Neko prokleto pseto srce mi glođe
    A neki čovjek zove ga bratom

    Al ja imam sebe
    u sebi poštenog druga...

    Miladin Šobić
    Poruku je izmenio Bazarov, 17.12.2008 u 21:21 Razlog: jutub link - poezija, bre, nisu lirycs

    THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "


  10. #820

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    OČAJNIKOVA PJESMA

    IZRANJA SLIKA TVOJA iz noći u kojoj bivam.
    Rijeka s morem spaja svoj tvrdokorni lament.
    Napušten poput gatova u osvit.
    Trenutak je odlaska, oh, napušteni!
    Po srcu mome prosipaju se cvjetni vjenčići studeni.
    Oh, spremište otpada, okrutna spiljo brodolomca!
    U tebi su nagomilani vojne i uzleti.
    Iz tebe izlijeću krila ptica pjevica.
    Ti si sve to upilo, poput razdaljine.
    Poput mora, poput vremena. Sve u tebi brodolom bi!
    Bijaše čas ushita i poljupca.
    Vrijeme zanosa što je plamtio poput svjetionika.
    Tjeskoba je kapetana, bijes slijepa ronioca,
    bunilo ljubavna pijanstva, sve u tebi brodolom bi!
    U maglenom djetinjstvu duša mi ranjena i krilata.
    Izgubljeni otkrivaču, sve u tebi brodolom bi!
    Potisnuo sam zidine mračne,
    nadišao želju i čin.
    Oh, puti, puti moja, ženo koju ljubljah i izgubih,
    tebi pjevam, u času ovom vlažnom i zazivam te.
    Poput čaše bila si ispunjena beskonačnom nježnošću,
    i beskrajni zaborav razbi te kano čašu.
    Vladala je crna, crna samoća otoka
    i tamo, ljubljena ženo, tvoje me obgrliše ruke.
    Vladale su žeđ i glad, a ti voće bi!
    Vladale su tuga i muka, a ti bješe čudo.
    Ah, ženo, ne znam kako si se mogla zadržati
    u posjedu duše svoje i u zagrljaju ruku svojih!
    Moja želja za tobom bila je kratka i žestoka,
    burna i pjana, krhka i strasna.
    Groblje poljubaca, još ognja ima u tvojim grobovima,
    još grozdovi plamte što ih ptice kljuju.
    Oh, usta izgrižena, udovi izljubljeni,
    oh, zubi žudni, oh, tijela isprepletena.
    Oh, sjedinjenje prožeto nadom i silinom
    u koje smo utonuli kao očajnici.
    I nježnost, lagana kao voda i brašno.
    I riječ, jedva na usnama započeta.
    Takva mi sudba bi i u njoj mi želja prostruji,
    i u njoj mi se želja izgubi, sve u tebi brodolom bi!
    Iz skoka u skok još si plamtjela i pjevala.
    Uspravna poput mornara na pramcu.
    U pjesmama si još cvala, u strujama razbijena.
    Oh, spremište otpada, gorki i otvoreni zdence!
    Blijedi slijepi ronioče, zlosretni praćkašu,
    izgubljeni otkrivaču, sve je u tebi brodolom!
    Vrijeme je da se pode, okrutan i tužan čas,
    jer noć svoj čvrsti raspored ima.
    Bučan pojas mora obalu steže.
    Pomaljaju se hladne zvijezde, odlijeću crne ptice.
    Napušten poput gatova u osvit.
    Samo se drhtava sjena u mojim rukama svija.
    Ah, dalje od svega. Ah, tamo dalje od svega.
    O, napušteni! Trenutak je odlaska.

    Pablo Neruda
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  11. #821

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Jiri Šotol - A koliko si imala ljubavnika

    A koliko si imala ljubavnika? I gde si sve s njima spavala?
    I što su ti govorili? I kako je kako je bilo? Daj mi mira.


    Čuješ, daj mi mira, fućkam ti na tvoje
    fotografije spremljene u kutiji od cipela,
    pisamca u vernoj ljubavi sakrivena po manžetnama
    i u policama pod rubljem, prestani,
    prestani, idi već, kao nesnosnu muhu
    pratim očima tvoj lik po svim kutovima, idi,
    izleti kroz prozor, nek te odnese propuh, idi, nemam vramena,
    moram se ispavati, idi, rasplini se,
    rastopi se negde u toj naradzastoj lokvi pod svetiljkom,
    izgubi se među slovima ove glupe knjige što je čitam.


    Idi, ne volim te, ništa neću, ništa ne pitam,
    to me ne zanima,
    fućkam ti na tvoje adrese i telefonske brojeve, i sed,
    i sed, ću te još voleti, no za ime Isusovo,
    koliko, koliko si ih imala?
    Osmeh je kriva linija koja ispravi sve..skoro sve..


  12. #822

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    OTKADA TE NEMA



    Danas je dan kada sanjam, kada se moj strah bliži
    Kraju,
    Danas je sve tako lijepo i stvarno,
    Otkada te nema

    Nema te od jučer, i prekjučer te nije bilo
    I sletio je vjetar u trag čovjeka,
    Ovdje u pustoj zemlji bliskoj mraku

    Danas te nema, odavno te nema, samo tvoji
    Tragovi u bezbojnom licu vremena
    I tuga je glup pojam, i snaga je otišla,
    Sve je zbilja
    Otkada te nema

    Nema te ni danas, ni sutra te neće
    Biti i kazala si da imam srce pjesnika
    Ali dušu filozofa

    Pokupila si svoje stvari, ostao je miris neodređnog parfema,
    I sjena nekadašnjeg stana, prostor odaslan u nadu
    Ta te pravi
    Otkada te nema


    Robert Ravenščak
    Vrag odneo šnalu...

  13. #823

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    PRVA LJUBAV

    Nemoj da mi uputiš više
    nijedan pogled,
    čak i ako bi smeo.
    Svaki tvoj pogled samo nove uspomene piše
    i tiho, nečujno urezuje tvoje ime
    u neke moje još nerodjene rime
    žute i plave boje,
    a ja nisam sigurna da li bi ti to hteo.
    Ne budi moje orkane snene
    da se neki ne zakovitla iz pene,
    ponašaj se i dalje kao da ne postojim,
    i kao što si do sada umeo
    nastavi da gledaš kroz mene
    u nedogled
    iako tu ispred tebe stojim.

    Nemoj uopšte da me gledaš,
    zaboravi me.
    Potroši svoje poglede na one druge,
    na one što znaju da se kikoću,
    da od svega naprave važnu temu,
    na one izgubljene u beskraju
    što ne znaju za samoću,
    na one što se trude
    da uvek nose šminku,
    na one kojih se sve tiče
    a tako malo znaju...
    Gledaj njih,
    zaboravi mene, klinku,
    ja nisam takva niti takva mogu da budem,
    ja sam iz neke potpuno druge priče.

    Nemoj da mi uputiš više
    nijedan osmeh.
    Jedan je dosta.
    Pomisliću da u tom novom još nešto piše
    i bojim se, izazvaću podsmeh
    kod onih kojih se sve tiče...
    U meni se rodi i osta
    želja koja klija i raste,
    i izvija se i trudi
    da izleti u nebo
    i nemoguće preraste.
    I zato nemoj, nemoj nikada više
    da mi poklonis nijednog smeška.
    Zamisli da me nema,
    da ne postojim, tako je bolje.
    Moram to da te molim jer se bojim,
    strašno se bojim
    da je tvoj osmeh samo greška.

    Pokloni tvoj osmeh tamo nekoj drugoj,
    i petoj, i sedmoj,
    pokloni ga onima koje će znati da ga vrate,
    onima koje ne vole čekanje,
    kojima nije problem da svojim osmehom uzvrate
    odmah, bez razmišljanja,
    a da ga prime još manje.
    Pokloni ga njima, meni nemoj,
    jer moj osmeh predugo sanja
    dok ne ugleda svitanje,
    predugo čezne da izleti,
    predugo plete šarene duge,
    predugo trepti dok ne sine,
    a za sve to vreme
    moje usne su neme.
    Zato me zaboravi
    jer ja nisam kao te druge,
    ja sam iz neke sasvim druge šeme.

    Nemoj da mi uputis vise
    nijednu reč,
    čak i ako to želiš.
    Sve reči mogu da imaju i drugo lice,
    i šta ako ti to prekasno shvatiš
    i poželiš da ih vratiš
    i pričuvaš za neku drugu zgodu
    kad vidiš šta u mojim očima piše,
    pa se sneveseliš,
    a već je kasno, već si ih pustio da odu?
    Ne, nemoj mi reći ni jednu reč više,
    bojim se da će i moje reči da poteku
    izazvane tvojim
    pa će da se sliju u moćnu reku
    i da teku i teku...
    Tako se bojim
    da će iz mene bujica da provali,
    da mi neće biti dovoljno sve vreme u našem veku
    da iskažem sve što smo do sad odćutali.

    Neka tvoje reči odu na tamo neke
    očima blizu
    a mislima daleke,
    na one što imaju raspletene kose,
    što uvek slušaju ali retko čuju,
    na one što se oblače u Rimu i Parizu,
    na one kojima je važno šta će da obuku
    i šta će da nose,
    na one što se stalno utrkuju...
    Na mene ne bacaj reči,
    zamisli da ne postojim,
    jer ja se bojim, strašno se bojim
    da neće ništa da me spreči
    jednom kad moja bujica krene,
    kad se otkači i provali i dotakne sve vaseljene
    koje nam dele sreću i tuge.
    Zato te molim, najlepše molim,
    zaboravi mene,
    ja sam jaka i sve ću moći da prebolim
    jer ja nisam i nikad neću
    biti kao te neke druge.

    I nemoj, nikada nemoj da me tražiš,
    čak i ako se osmeliš
    pa to poželiš,
    čak i ako se na to odvažiš.
    Čak i ako ti konačno sine da sam ja Ona,
    jedina prava samo za tebe,
    ona jedna od miliona
    koja ti pruža more tišine
    i svu silinu uragana
    u istom trenu.
    Ne, nemoj da me tražiš,
    pusti me da sama svoje dane brojim
    dok postojim,
    dokle god trajem nekih dana,
    dokle god moje vreme curi.
    Ne daj da ti misli na tu stranu skrenu,
    nipošto nedaj.
    Ja se neizvesnosti više ne bojim
    ali bih radije da požurim
    i da se sakrijem u uspomenu.

    Potraži one neke druge
    koje su svikle
    da nose štikle,
    koje samo sa debelim slojem šminke postoje,
    koje još uvek ispredaju prazne priče,
    koje se još uvek utrkuju da sve vide i čuju,
    koje nose samo uzdužne pruge
    jer im samo takve dobro stoje,
    koje ne pričaju nego se dovikuju...
    Mene nemoj,
    mene ne traži
    jer ja sam samo drhtaj jednog trena,
    samo kap rose opijena jutarnjom vlagom,
    samo neizrecivo malo parče istine u laži,
    i nestalna kao morska pena
    od koje sam sačinjena.

    Bojim se, strašno se bojim
    ako me nadješ
    da ćemo zajedno da potečemo istom snagom,
    istom silinom,
    istom žestinom,
    i da ću početi da postojim,
    stvarno postojim
    od tada pa sve do svog kraja.
    Probudićeš moje orkane
    i bujice i reke,
    moji snovi će da dobiju lice
    i da ostvare želje daleke.
    Ali, šta je sve to?
    Sve će to jednom morati da stane
    jer kad-tad stane sve što jednom krene,
    jer kratak je ovaj ljudski vek
    i prolazan poput lepote maja.
    A ako me ne nadješ,
    ako me nikada ne nadješ,
    ja ću imati tebe i ti ćeš imati mene
    odavde pa do večnosti, zauvek,
    bez početka i bez kraja.

    Dragana Konstantinovic
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  14. #824

    14 Odgovor: Poklonite pesmu...

    PONOVO IMAM POTREBU DA ĆUTIM

    Ponovo imam potrebu da ćutim
    Jer ono što najlepše umem da kažem više me ne zanima.
    Odlučio sam da govorim kao da će mi svaka reč biti poslednja
    Šta sam ja da bi pevao?
    Moj siromašni rečnik zamenjujem prirodom
    I gdje god putujem nailazim na nju
    I njena smela poređenja.
    Priroda je izrazila moje namere na više načina
    Svojim biljem,svojim požarima
    I drugim čudesima čiji sam učenik.
    Ona je dala oblik ptici
    Smelije no što se usudio ijedan pesnik
    I ja se ispod njenih ptica potpisujem
    Ne dodajući im gotovo ništa.
    O mutna jelo izrasla iz moje mastionice,
    Priroda je puna mojih pogleda na svet
    Ja stoim iza njenih cvetova bez granica
    Ja poštujem jedino njene neumoljive zakone.
    U čitavoj prirodi nigde,osim na svoj život,
    Ne mogu da stavim tačku,
    Jer se sve javlja ponovo i ravnomerno sa godišnjim dobima.

    Kad posle jeseni ne bi došla zima
    U šta bi smo onda verovali i čemu se nadali?
    Ponovo imam potrebu da ćutim
    Jer govorim sa željom da budem ućutkan.
    Vetar upada u sudsku pisarnicu i diže papire sa stolova

    Ceo dan sam napolju kao da sam cvet,
    Napolju su šume, oblasti pod snegom, ovas i raž su napolju,
    Gradovi su na ulicama, ulice su na ulicama
    Svi kontinenti su napolju.
    Ja bih bio jedini grad koji sam unutra!
    O nebesa jedini naslove na mome grobu
    Bunim se protiv svega, jer nemam na šta da pristanem.

    Šta sam ja da bih ćutao?
    Sve što sam rekao ponavljam još jedamput,
    Moje ćutanje je službi strašne istine.
    Sve što ima na svetu ima i u meni.
    Ne znam dali je noć ili sam sklopio oči:
    Moje slike sveta se menjaju dok putujem.
    Nisam ništa video prvi put sve sam prepoznao.
    Predeli koje otkrivam oni su koje sam sanjao.
    Šta će mi more.Imam ga u glavi
    I ja ih samo poredim i bratimim.
    Prizor koji gledam odavno postoji u mome sjećanju,
    Putevi što godinama zavijaju na istom uglu,
    Najređe biljke,jedini primeri,
    Nalaze se i u mom srcu,
    A sve što je u njemu
    Postoji i još negde u svetu ili se potuca.
    Ja putujem da bi svakoj stvari prineo drugu svojom dušom
    Da bi obe bile manje usamljene.
    Sedeći među drvećem govorim o svojoj prirodi,
    A kad bih razumeo pticu
    Rekao bih joj isti što i vama:
    Svemu pretpostvaljam prirodu,
    Ali svoju!

    Matija Bećković
    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  15. #825

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Postoji - Dejan Dimitrijevic

    Postoji rec i miris,
    popodne sa kapima kisnim
    i susretom slucajnim.
    Postoji negde izmedju oblaka
    trag i pismo bez adrese
    koje luta sa odgovorom
    koji mozda nikad saznati necu.
    Postoji u pogledu skrenutom
    mnogo vise reci,
    nego li su svi pesnici sveta napisali.
    Postoji na drugoj strani ulice mnogo vise,
    nego na ovoj na kojoj smo se
    sasvim slucajno susreli.
    Osmeh je kriva linija koja ispravi sve..skoro sve..


Strana 55 od 114 PrvaPrva ... 545535455565765105 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Na koju pesmu vas asocira forumaš?
    Autor Arthur Dent u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 343
    Poslednja poruka: 12.04.2020, 21:07
  2. Tebe ne volim, al' sto volim tvoju pesmu...
    Autor starsica u forumu Muzika
    Odgovora: 61
    Poslednja poruka: 29.04.2014, 17:24

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •