Voljela Bih Da Mi Neko Pokloni Pjesmu
Kazes da sam meka,
kako imaju i moje rijeci lakirane nokte.
Potom u luku rasirim ruke, tako da napravim most,
kao da bih htjela obgrliti drvece koje kipi.
Znas, negdje su spustena lica. Cekaju na glas,
na poziv, na pokret, da se dignu iznad venecijanske
maske
lica koja izmicu. Lica koja cekaju ljeta
i koja kada spavaju, sanjaju da spavaju dobro.
Kompas poklonis prijatelju sa zeljom
da bude njegovo putovanje lakse, a ne zato
da bi mu pokazao put.
Moja putovanja su krugovi tragaca.
Zato se uvecer vracam pricama koje raskrivaju
duboke povezanosti i nemogucu udaljenost.
Lucija Stupica