Jutarnja idila
Imao sam i ja veselih časova
Nije meni uvek bilo kao sada
Imao sam i ja sate bez bolova
Osmejaka vedrih i radosti, mada.
To je davno bilo... Na grudi sam ruke
Prekrstio svoje. Gledam kako tama
Nečujno i tiho, ne praveći zvuke
Po zidu se penje u čudnim slikama.
Ko ljubavna čežnja, kao tuga znana
Preko mrtve drage, preko groba lednog
I nasuprot tami iz ranijih dana
Javlja mi se slika srećnog jutra jednog.
Ustao sam rano, preko običaja
Otvorio prozor. Izgledaše kao
U prirodi da je bilo okršaja
Nekog groznog, strašnog. Vazduh mokar pao.
Neba nigde nema. Možda je propalo
Elementi strasti negde se još bore
Možda je i sunce ropstva nam dopalo
Znam, tog jutra zemlji nije bilo zore.
Oblaci se sivi uplašeno nagli
Ispred moga oka, i kao da mole
Za pomoć, spasenje njima, kiši, magli,
Od nečije ruke što ih tera dole.
Naglo odoh k njima. Tamo videh kako
Zalaze sva bića, i propast ih nosi
Videh da se gasi i svetlost i pako
Neku mutnu utvar da maše i kosi.
U trenutku jednom ne znam šta se desi...
Kada se probudih, udarahu zvona
Uz očajni ropac umirahu gresi
Kupljeni životom: to mre vasiona,
Zemlja, njeno vreme. Umirahu boje,
S njima duše ljudi i grobovi njini
Sazrevahu zvezde, al da ih opoje
Ne ostade niko, ni noć u crnini.
I nesta planeta i životu traga
Izumire i smrt. Više nema ljudi
Sa mene se poče da otkida snaga
Svi udovi, redom, i pogled što bludi.
Minu sve što beše, htede biti ikad
Tama se uvuče u ideju snova
Raskošnije smrti nisam gledao nikad.
Imao sam i ja veselih časova.
Vladislav Petković Dis