Poklonite pesmu... - Strana 61
Strana 61 od 114 PrvaPrva ... 1151596061626371111 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 901 do 915 od ukupno 1704
  1. #901

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Kad se nasluti kraj


    Na zgarištima snova
    Uspomene sviraju requiem
    Dok se duša u pepeo pretvara.

    * * *

    Kad je vrisnula bijesna riječ
    I kao nož se nad ljubav nadvila,
    Bilo je ili opstati ili nestati.
    A mi, bezglasni u čuvstvima,
    Otrovne smo riječi, kao vodu,
    U ljutnji, nekontrolirano sipali.
    Tvoje su padale na plodno tlo,
    Moje na padine stijena granitnih.

    Suze su mi klizile do golih dlanova,
    A tvoje se cijedile i skrivale u svili,
    Što ti je uvijek, uz neizbježne rukavice,
    Morala iz lijevog džepića sakoa da viri.
    Ma uvijek smo, zapravo, kao lice i naličje bili.
    Bacao si nas u vis, a ja padala na leđa,
    Lice je važno, zaboga, ne smije da se vrijeđa.

    U duborezima duše žive sva naša
    Usahla i neobećavajuća proljeća,
    Ona ista što bujnost nekome donose,
    A netko ne želi ni da ih se sjeća.

    Oživljavamo ih, iznosimo na svjetlo dana,
    U dronjcima skrivamo zlatoveze snova.
    Kad iscuri vrijeme na pješčanom satu zajedništva,
    Krivnje se nadigravaju salvama riječi od olova.


    Danja Đokić
    "Tvorac nije obećao dan bez bola, smijeh bez tuge,sunce bez kie:
    ali je obećao snagu za dan, utjehu za suze i svjetlo za put!"

  2. #902

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Rođak smrti
    Endre Adi (1877-1919)


    Ja sam rođak smrti.
    Volim ljubavi koje ginu
    I da poljubim svakog ko odlazi
    U daljinu.

    Volim bolesne ruže,
    Žene kad od čežnje venu,
    Volim sumornu, tmurnu
    Maglu jesenju.

    Volim kucanje tužnih satova,
    Njihov samrtni, preteći krik:
    Velike Smrti, svete Smrti
    Nestalni lik.

    Volim one koji putuju,
    Koji plaču i bude se bez volje,
    U hladnoj zori, pod injem
    Sleđeno polje.

    Volim umorno odricanje,
    Plač bez suza, mir i odmorišta,
    Mudraca, pesnika i bolesnika
    Utočišta.

    Volim onog ko se obmanuo,
    Ko je posrnuo, pao i kleo,
    Koji ne veruje, koji je tužan:
    Svet ovaj ceo.

    Ja sam rođak smrti.
    Volim ljubavi koje ginu
    I da poljubim svakog ko odlazi
    U daljinu.

    (1907)
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  3. #903

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    U drhtajima se prepoznajemo

    Vežem se u snopove užarenih drhtaja,
    Mirišem na jutrom pokošeno sijeno.
    Izvuci iz mene sve raskoši žene,
    Nek mi tijelo tvojim bude uvijeno.

    * * *

    Koga si noćas dodirivao,
    Dok su zvijezde svijale
    Gnijezdo u utrobi neba?
    Jesi li me makar mislima
    U dvoranama sjećanja prizivao,
    Ili je nagost moja zarobila
    Sve ovojnice putenih snova,
    Dok sam se sva drhtava
    Po dlanovima strasti razlijevala.
    Onako sama, u titrajima tijela,
    Ljubavlju oplemenjena, a zaboravljena?

    Na zidovima poredane sjenke snova,
    I znoj koji se cijedi u mukama čekanja.
    Ugrizom za usne zatomljujem krik
    U nemoći da te stvarnog dodirnem.
    Plaču li to zidovi suzama sjena
    Kroz pogled sjetnih jesenjih očiju?
    Na orošenom prstu kap, kao kugla,
    U kojoj razaznajem tebe u odlasku
    Bez riječi, s rukom u lijevom džepu.
    Gdje si sakrio našu posljednju nadu
    Ispijenu, onemoćalu, slomljenu i slijepu..

    U mojoj bezgrješnosti su se utopili,
    Svi tvoji ovozemaljski, pogubni grijesi,
    I još da ih ima, mogli bi unutra stati
    Okajala bih ih ne pitajući se gdje si,
    I isplakala sjetno, u jednoj jedinoj suzi.
    Nije mi žao uludo potrošenih godina
    Ni zgaženih iluzija na pločnicima nade.
    Ja samo plačem za izgubljenim uzdasima
    Što mi ih tvoja prevrtljivost varkom ukrade.
    Ne mirim se s onim: sad hoću, sad neću,
    Ne priznajem kako nam nije bilo suđeno.
    Pa nismo ni probali van urnebesne požude,
    Dok su nam tijela pričala plamteći zaluđeno.

    Neće me biti, kad te samoća snađe,
    I lijeva ruka prazninom bude zaurlala.
    Opraštajući, nemoći svojom sam te zaklinjala,
    Dok sam ti se na otkosima besramno predavala.


    Danja Đokić
    "Tvorac nije obećao dan bez bola, smijeh bez tuge,sunce bez kie:
    ali je obećao snagu za dan, utjehu za suze i svjetlo za put!"

  4. #904

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Sretna ti Nova godina, ljubavi moja!


    Kakvu ti čestitku napisati, najdraže moje,
    Kako sve osjećaje pretočiti samo u riječi.
    Za takvo nešto trebala bi mi cijela vječnost,
    I uvijek bih ti imala još nešto lijepo i važno reći.

    Pronašao si me u tuzi, zbunjenu i nijemu,
    Usnama obrisao suzu što je niz obraz klizila.
    Ista sudbina, ali i neka kemija među nama,
    Bila je dovoljna da bi nas zauvijek zbližila.

    Ušetao si u moj svijet, sa osmijehom na licu,
    A pomislila sam kako je za mene život stao.
    Ohrabrio si me da postoji ljepše i bolje sutra,
    Pogledao me, zagrlio i ruku mi svoju dao.

    Poklonio si mi sebe, cijelog, samo sam to i trebala,
    Pružio si mi ljubav, iskrenost, sreću i povjerenje.
    Sve što mi je nedostajalo, u tebi sam pronašla,
    Ti si nova zora, radost života i moje opredjeljenje.

    Uz tebe je sve ljepše, veselije, opuštenije i jasnije,
    Naučio si me da svijet gledam novim, realnim očima.
    Pokazao si mi kako uvijek postoji gore od goreg,
    I da nisam sama i napuštena u dugim zimskim noćima.

    Kako ti riječima reći sve ono što sada osjećam,
    A mislila sam da poznajem sve riječi ovog svijeta?
    Djelima ću ti pokazati ovu svoju ogromnu ljubav,
    A riječima zaželjeti sretna i vesela sva nova ljeta.


    Dahlia


    "Tvorac nije obećao dan bez bola, smijeh bez tuge,sunce bez kie:
    ali je obećao snagu za dan, utjehu za suze i svjetlo za put!"

  5. #905

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    GENIJ VREMENA


    Takve stvari,
    Zaključujem,
    Dolaze sa godinama

    Ljubavi,
    Poput zuba,
    Postaju rijeđe

    Samoće
    Postaju
    Naviknuti dijelovi
    Tvoga
    Živčanog sustava

    Osjet
    Zaostaje
    Za tvojim željama

    Telefon
    Rijeđe zvoni
    I sve češće
    Si pogrešan broj

    Oči
    Nose
    Neke druge tuge
    I piće
    Postaje slabije

    Samo
    Neke stare vatre
    U korama limuna
    I dalje
    Pustoše
    Nepregledne
    Dijelove

    Naposlijetku
    Zidovi gledaju
    U tebe
    Svjedočeći
    Kako se
    Konačno
    Urušavaš

    R. Ravenšćak

  6. #906

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    GODINA STARA I GODINA NOVA

    U obilju briga, u moru života,
    Jedna za drugom, polako odlaze.
    I čini nam se, i nije strašno,
    Ali iza nas su sve duže staze.

    Smjenjuju se tako, Stara, pa Nova,
    I tako uvijek, kroz život nas prati.
    A svaka Nova sa željom je jednom,
    Da loše, iz Stare, se nikad ne vrati.

    Iskreno opraštajmo, jer praštati treba,
    Sve sto je ružno, zaboravljajmo.
    Nesuglasice i sve probleme,
    U godini Staroj, svjesno ostavljajmo.

    Danja Đokić


    _________________
    "Tvorac nije obećao dan bez bola, smijeh bez tuge,sunce bez kie:
    ali je obećao snagu za dan, utjehu za suze i svjetlo za put!"

  7. #907

    Odgovor: Poklonite pesmu...


    Uzbrdo ne mogu
    Sistem me ne služi
    Ali hvala dragom B-gu
    Uz pilule se držim

    Kurs sam slijedio svoj
    Ka umijeću od kaosa
    Žudnja mi je bila konj
    A depresija karuca

    Kao labud sam jedrio
    I tonuo kao okovi
    Al čas je davno minuo
    Da me izvrgne poruzi

    Površje mog lista bijelo
    Odveć bi i tinta tanka
    Pa dan ne izbi na vidjelo
    Što risala je noćna crtanka

    Moja zvijer sad urla
    Moj anđeo je tužan
    Al ni dašak žala
    Nije mi nužan

    Jer neka druga će biti
    To što nisam mogao ja
    I srce uz nju će se sviti
    Kao duga bezlična

    Ona stat će mi na put
    I ona će razumjeti
    Moju raspolućenu volju
    I slobodu između krajnosti

    I za tili čas neznatni
    Životi će nam se sraziti
    I pred vratima otvorenim
    Beskraj se skameniti

    I nekome poput tebe
    Ona će se namrijeti
    Da preuzme na seba
    To što bi drugi odbili

    Znam da čas uprizorenj
    Je i da njoj slijedi potraga
    Stog velim: ovo je ta čežnja
    I knjiga što joj pripada

    Leonard Cohen KNJIGA ČEŽNJE

    THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "


  8. #908

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    SLUTNJA


    Slutim strahotu u svom okruzenju,
    nabrekla usta i bludnicka tela
    i radost usled istrganih dela
    i ljude koji djavolu se penju.

    I slutim uzdah jednog besnog vala
    u zemlji koja kikoce se tupo,
    jer misli da je sve oko nje glupo.
    Vidim suzu od Boga sto je pala.

    Slutim da razum pobedjuje telo,
    a srce kupti u loncu varvarskom,
    spas se trazi u vremenu paganskom.
    Ljudsko se telo, gle, na zdrelo svelo.

    I slutim prah nastaje od zivota
    pa kipti zemlja u ljudskome mulju,
    a Sunce greje nezasitog hulju.
    Nestala je sva Bozija lepota.

    Slutim da posta kraj bez duhovrata
    sa belim kaputom nepostojanja,
    na nebu senka od pravog svitanja,
    omce stegnute svima oko vrata.

    Al' slutim krik u decakovoj dusi
    sto spasava vecnost od ljudskih zala.
    Kosa mu svetla, a ruka je mala.
    Pred njim se oblak tragedije rusi.

    Tanja Prokopljevic

  9. #909

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Život kojim živim

    Ako se premostim
    Između jutra i sutra
    Hoću li možda biti
    Duga ovom danu?

    * * *

    Kada je Tvorac stvarao svijet i čovjeka
    Uvijek je neku ravnotežu održavao.
    Nikada dva dobra, a ni dva zla
    Nije spajao, niti ih je podržavao.

    Znaš li gdje živim, gdje stvarna obitavam?
    U krvotoku sam što miriše na cvjetanje,
    Što kola životom od jučer do sutra,
    U ime i za račun nekog novog jutra.
    Tetovaža sam tvojih dozrelih godina,
    Otisnuta visoko iznad očnih kapaka,
    I gumica za brisanje svih tvojih poroka
    I svih pogrješnih i neusklađenih koraka.
    Trajem u prkosnim odbljescima svitanja,
    Što su se nakon tame ponovo dogodili.
    I podižem se osnažena iz pepela istina,
    Što su se iskrenošću duše porodili.

    Tvoja sam šutnja, tvoja riječ, tvoja slutnja,
    I svjetlost koju si svetim kresivom zapalio.
    Natkriljujem sve tvoje strahove i nedoumice
    U kojima si se nepromišljenošću zaglavio.
    Tvoj sam anđeo čuvar, unatoč svim promašajima
    I tvom nezrelom rasipništvu koje te obezglavilo.
    Sve sam tuge stojećki izdržala i prešutjela
    Ismijavana i izvrijeđana u zalagaonici snova,
    Dok sam crvenih obraza otkupljivala budućnost
    Koju si založio sa sedam stotina sedamdeset sedam rokova.

    Odavno je ozvaničen početak našeg trajanja,
    Bez tam-tam bubnjeva i veličanstvenih fanfara.
    Životnu sam istinu spoznala i apsolvirala,
    Borba s vjetrenjačama je i nagrada i pokora,
    Potpuno nemoćna da me obezglavi, uzdrma i umori.

    Sve prave ljubavi u legendama traju i žive,
    A ove što nam život navješta, samo su naši izbori,
    Nekada slučajno dobri, ali najčešće formalni ugovori.

    Danja Đokić
    "Tvorac nije obećao dan bez bola, smijeh bez tuge,sunce bez kie:
    ali je obećao snagu za dan, utjehu za suze i svjetlo za put!"

  10. #910

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    OSTAVIMO LJUBAV ZA VRIJEME KOJE TO ZASLUŽUJE


    Ne znam da li griješim,
    Ali sigurno znam kako
    Nisam u pravu

    Limuni su pobacani po podu
    I nešto ne valja sa mojim rukama ( između ostalog )

    Nešto strašno nedostaje
    Među drvom

    Nikotin ima strašan miris
    Kada je to neki drugi miris

    Nedostaje cvijeće
    Nedostaje cvijeće koje prezirem
    I nema jastuka

    Mrak nije uvijek samo
    Obrnuta strana sunčeve volje
    Već i ogromna
    Metafora
    Ove civilizacije
    Izgubljenih atoma
    Osobnih imenica
    I cijepanja stvarnosti

    Zaista sve je otišlo predaleko

    I ova kiša što
    Pada
    Ne pomaže da se krv
    Skupi u normalnu lokvu
    Već je nosi
    A more je daleko

    Ja nisam ocean
    Ili boca ( premda nije ni to loše )
    Ni staklo

    Ja ne primam natrag nečiste stvari

    Gotovo
    Nema više razgovora o tome

    Ja ne nedostajem
    Ja nisam rođen takav
    Ja nikada neću nedostajati

    Njima,
    Svima njima
    Ja sam onaj koji je bio

    Opća gramatička greška
    Tako rijetkog
    Jezika
    Kao što je ljubav

    Limuni
    Prokleti limuni
    Na stolu

    Kvare kompoziciju

    Krv ne prestaje
    I bolje je tako

    K vragu

    Hej!!!
    Pa ja nisam prošlost
    Ja sam sretan
    Jer sam tamna
    Mrlja vremena
    Sabijena u
    Zaboravljen jezik
    Svih onih
    Koje su ovdje tražile ljubav

    Ja nikada nisam tražio
    Pingvine na Floridi
    Niti sam
    Nosio kupaće gaće
    U prosincu

    Zaboga to rade propalice

    I ne znam što im je došlo
    Ali uvijek su nosile limune
    Proklete žute limune
    Sa etiketama
    Na francuskom
    Sa štambiljima
    Gvinejskih kompanija

    Tišine se prelamaju na
    Rijetkim otocima
    Čistih mjesta
    Ovoga prostora

    Sjećam se njenog imena
    I više od toga
    ( ali odlučio sam ne pisati o njenom ostatku )
    Kako ga je isprobavala uz moje

    Priče su o tome napisane
    Vragovi su ( priznajem ) to odigrali vrlo dobro
    I sjene
    Sada prijete
    Svojim siluetama
    Dok
    Miris acetilena i limuna
    Polako
    Prisvaja ovu sobu

    Žene
    One učine
    Poeziju
    Bitkom
    Na život i smrt …

    Robert Ravenščak
    Poruku je izmenio Bazarov, 01.01.2009 u 21:19 Razlog: autor

  11. #911

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Jalovost trenutka



    Misliš li još uvijek
    Kako oblaci nemaju život,
    I kako ih nečija ruka uporno,
    Kao odbačenu krpu, razvlači nebom?

    Razmaženo dijete šeta
    Tvojim uspavanim čulima,
    Što nikad oluju emocija
    Nisu osjetile na pravi način.

    Razgovaraš li ikada otvoreno
    Sa svojim nezrelim godinama,
    Kad ti život izgleda nepravedan,
    I kad ti ništa ne ide od ruke?

    Mislis li, još uvijek, tvrdoglavo,
    Kako su to tuđi grijesi,
    A samo tvoji problemi
    I samo tvoje muke?

    Hoće li ikada iskrenost i kajanje,
    Kolati tvojim zatrovanim žilama,
    Donoseći neke prave spoznaje?

    * * *

    Bojiš se komunicirati sa vremenom,
    Tebi je najlakše pobjeći od svega.
    Za tebe je luksuz stati na raskrižju života,
    A već godinama kradeš Bogu dane.

    Tvoje su zasluge isparile u vrelini podneva,
    Tvoje se ruke nikad neće raskriliti nad morima,
    Tvoje oči bit će utočište zaspalim pticama,
    Što su zalutale i stigle iz lošeg u gore.

    Ne, ja ne proklinjem, poput tebe, nadolazeće zore.

    Ja samo zauvijek čuvam gorčinu pelina,
    Kao tvoj poklon, mojim raspucalim usnama,
    Što si, kao potpis, ostavio u mojim snovima
    I davno odbrojenim i potrošenim godinama.

    Danja Đokić
    "Tvorac nije obećao dan bez bola, smijeh bez tuge,sunce bez kie:
    ali je obećao snagu za dan, utjehu za suze i svjetlo za put!"

  12. #912

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    PESNIKOVA SMRT

    Pogibe pesnik, rob svoje časti,
    Pade pod kletvom jezika zlih,
    S metkom u srcu, odmazde žedan,
    Sad i dušom ponosnom spi.
    Pesnička duša ne podnese
    Sitnih uvreda sram;
    Ustade protiv celog sveta
    I pade boreći se sam.
    Pogibe! I čemu plakati sada,
    Hvale i suza izlišan je hor,
    I čemu žalost i pokajanje
    O smrti njegovoj zbor!
    Zar niste nekad baš vi gonili
    Njegov slobodni divni dar,
    Iz obesti raspirivali
    Tek ljubomore zapreteni žar.
    Radujte se! Poslednjih muka
    Podneti nije mogao jad.
    Ko baklja utrnu božanski genije,
    S vencem na čelu svenu mlad.
    Ubica podli srca tvrda
    Prekide njegov plemenit dah
    I bez milosti na nišan uze
    Genija živog - ne bi ga strah!
    I nije čudo. Iz tuđine
    Ko mnogi, jurnu i on u lov
    Za srećom, čašću, činovima,
    Zabasa k nama na sudbe zov,
    I smejući se, prezirao je
    Svetinje naše i sve nas,
    Čak i genija božanski glas!
    Pojmio nije na kog se digo
    U taj krvavi kobni čas ! . .

    Pogibe i sad je samo sen,
    Podoban onom sanjaru blagom
    Što ga opeva s iskonskom snagom
    Kako ko ljubomore plen
    Ko i on pade pod rukom svirepom.
    Zašto ostavi domaće radosti
    I prijatelje iskrene, časne,
    Sa žarom duše slobodne, strasne,
    Što stupi u svet prepun gadosti?
    On koji poznade ljude u ranoj svojoj mladosti,
    Zašto je verovao njima i njinim lažnim maskama?

    Oni mu skidoše venac, na čelo staviše novi,
    Uvijen lovorima, al' venac patnje trnovi;
    Skrivene igle naneše
    Svirepo njemu ranu
    Krva sa čela mu bleda na crnu zemlju kanu.
    Otrovaše mu mučki poslednje njegove dane
    Plešuć i šireć spletke o njemu na sve strane,
    I on zatvori oči, duboko žedan osvete
    I gnevan zbog prevarenih nada sa ovog sveta krete. . .
    Prekrasnih pesama zamukoše zvuci
    I nikad se neće razlegati više,
    Onemela lira u njegovoj ruci,
    Divna mu se usta navek zatvoriše.

    Vas ja žigošem, nadmene potomke
    Podlošću strašnom čuvenih dedova
    Što ropskom petom zgaziše odlomke
    U igri sudbe propalih rodova !
    Vas koji oko prestola puzite,
    Slobodi, Geniju, Slavi kobite !
    Zakon vas štiti silni, svemoćni,
    Sud su i pravda pred vama nemoćni !
    Al' ima Boga, vi čeda razvrata !
    Sudija strašni vas će dostići,
    Nepokolebljiv pred sjajem zlata,
    Vaše će misli, dela pronići.
    Ništa vam neće tad pomagati
    Pred njime padati, podlo lagati !
    Svu vašu poganu krv uzalud ćete dati
    Al' krv nevinu pesnika nećete njome sprati !

    Ljermontov
    Poruku je izmenio Bazarov, 01.01.2009 u 21:18 Razlog: autor

    THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "


  13. #913

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Nota bene


    Nista sam i sve
    I ono nesto izmedju,
    Sto… dodiruje obale
    Spokoja i nespokoja.
    Nista za neznance,
    Puno sam za poznanike,
    Prijatelji mi presli u rodbinu,
    A tebe nema cak ni
    U ono malo izmedju,
    Pa da se razapnes
    Na horizontalu nemila
    I vertikalu nedraga,
    Odakle dolazis, kad te,
    Uhvati kriza identiteta.
    Ono sto jedino znas
    Je dimorfno postojanje,
    Jer vegetiras na muski nacin
    A ja, hrabroscu zene, nastojim
    Zivjeti, a ne samo zivotariti.

    Tebe sam susrela
    Na razmedju jutra i sutra.
    Nisi pripadao ni tamo.
    A nema ti mjesta ni ovdje.
    I zasto si onda za mene zapeo,
    Zakacio se kao cicak,
    Pa te nosim stalno
    Na licu i nalicju sebe.
    Valjda mi je dodjeljen
    Zadatak dusebriznistva,
    Ili sam lijepak za sve
    Nesretne, neshvacene i izgubljene

    Danja Đokić
    "Tvorac nije obećao dan bez bola, smijeh bez tuge,sunce bez kie:
    ali je obećao snagu za dan, utjehu za suze i svjetlo za put!"

  14. #914

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Chovjek Je Pao Na Ulici Od Crvene Kuge



    Ivana! sagradit ću ti kuću od pigmentiranog brazilskog drva
    (to je drvo koje ne gubi borbu s vremenom)
    kuću bez tvrdih kutova u jednoj staroj luci iz doba zlatne
    groznice (u potrazi za zlatom sve je dozvoljeno)
    to je mala kolonijalna luka sa tri crkve:
    jedna je crkva crnih robova, druga slobodnih mulata a treća je
    crkva bijelih zemljoposjednika
    ime te luke je Parat!
    ulazna vrata će biti takva da kroz njih ne prolazi prošlost
    zidovi će biti obloženi knjigama: samo vrijednim knjigama,
    tisućama knjiga

    bit će to knjige Melvillea, Conrada, Stevensona i ostalih

    okorjelih pustolova
    sagradit ću ti kuću od drva kojeg ne može izgristi sol i otvrdnuti
    sunce

    to će biti kuća s dugačkim istočnim prozorima
    koji će se otvarati na brda i šume i parni vlak koji vodi rudnicima
    a sa zapadne strane durbinom ćeš vidjeti francusku utvrdu
    napravljenu za obranu od pirata i prolaz kojim se ide između
    otoka
    jest ćemo velike ribe ulovljene u moru jedan na jedan.
    tvoj život će biti lak!
    toliko lak da će ti oči postati bistri smaragdi koji umjesto
    šumskih jagoda rastu pod humusom Mato Grossa
    da, prozori će uvijek biti otvoreni i zastori će putovati
    hodnicima
    bijeli poput haljina starih bahianki koje šapuću:candomble.
    a u stropu ću probiti staklenu rupu i djeca će sanjati duboke
    snove pod tim južnim križem.


    Tomislav Bajsic

  15. #915

    Odgovor: Poklonite pesmu...


    Vrati mi moje krpice


    Padni mi samo na pamet
    Misli moje obraz da ti izgrebu
    Iziđi samo preda me
    Oči da mi zalaju na tebe
    Samo otvori usta
    Ćutanje moje da ti vilice razbije
    Seti me samo na sebe
    Sećanje moje da ti zemlju pod stopalima raskopa
    Dotle je među nama došlo

    Vrati mi moje krpice
    Moje krpice od čistoga sna
    Od svilenog osmeha od prugaste slutnje
    Od moga čipkastoga tkiva
    Moje krpice od tačkaste nade
    Od žežene želje od sarenih pogleda
    Od kože s moga lica
    Vrati mi moje krpice
    Vrati kad ti lepo kažem

    Slušaj ti čudo
    Skini tu maramu belu
    Znamo se
    S tobom se od malih nogu
    Iz istog čanka srkalo
    U istoj postelji spavalo
    S tobom zlooki nožu
    Po krivom svetu hodalo
    S tobom gujo pod košuljom
    Čuješ ti pretvorniče
    Skini tu maramu belu
    Šta da se lažemo

    Neću te uprtiti na krkače
    Neću te odneti kud mi kažeš
    Neću ni zlatom potkovan
    Ni u kola vetra na tri točka upregnut
    Ni duginom uzdom zauzdan
    Nemoj da me kupuješ
    Neću ni s nogama u džepu
    Ni udenut u iglu ni vezan u čvor
    Ni sveden na običan prut
    Nemoj da me plašiš
    Neću ni pečen ni prepečen
    Ni presan posoljen
    Neću ni u snu
    Nemoj da se zavaravaš
    Ništa ne pali neću

    Napolje iz moga zazidanog beskraja
    Iz zvezdanog kola oko moga srca
    Iz moga zalogaja sunca
    Napolje iz smešnog mora moje krvi
    Iz moje plime iz moje oseke
    Napolje iz mog ćutanja na suvom
    Napolje rekao sam napolje
    Napolje iz moje žive provalije
    Iz golog očinskog stabla u meni
    Napolje dokle ću vikati napolje
    Napolje iz moje glave što se rasprskava
    Napolje samo napolje

    Tebi dođu lutke
    A ja ih u krvi svojoj kupam
    U krpice svoje kože odevam
    Ljuljaške im od svoje kose pravim
    Kolica od svojih pršljenova
    Krilatice od svojih obrva
    Stvaram im leptire od svojih osmeha
    I divljač od svojih zuba
    Da love da vreme ubijaju
    Kakva mi je pa to igra

    Koren ti i krv i krunu
    I sve u životu
    Žedne ti slike u mozgu
    I zar okca na vrhovima prstiju
    I svaku svaku stopu
    U tri kotla namćor vode
    U tri peći znamen vatre
    U tri jame bez imena i bez mleka
    Hladan ti dah do grla
    Do kamena pod levom sisom
    Do ptice britve u tom kamenu
    U tutu tutinu u leglo praznine
    U gladne makaze početka i početka
    U nebesku matericu znam li je ja

    Šta je s mojim krpicama
    Nećeš da ih vratiš nećeš
    Spaliću ti ja obrve
    Nećeš mi dovek biti nevidljiva
    Pomešaću ti dan i noć u glavi
    Lupićeš ti čelom o moja vratanca
    Podrezaću ti raspevane nokte
    Da mi ne crtaš školice po mozgu
    Napujdaću ti magle iz kostiju
    Da ti popiju kukute s jezika
    Videćeš ti šta ću da ti radim
    Seme ti i sok i sjaj
    I tamu i tačku na kraju mog života
    I sve na svetu

    I ti hoćeš da se volimo
    Možeš da me praviš od moga pepela
    Od krša moga grohota
    Od moje preostale dosade
    Možeš lepotice
    Možeš da me uhvatiš za pramen zaborava
    Da mi grliš noć u praznoj košulji
    Da mi ljubiš odjek
    Pa ti ne umeš da se voliš

    Beži čudo
    I tragovi nam se ujedaju
    Ujedaju za nama u prašini
    Nismo mi jedno za drugo
    Stamen hladan kroz tebe gledan
    Kroz tebe prolazim s kraja na kraj
    Ništa nema od igre
    Kud smo krpice pomešali
    Vrati mi ih šta ćeš s njima
    Uludo ti na ramenima blede
    Vrati mi ih u nigdinu svoju beži
    Beži čudo od čuda
    Gde su ti oči
    I ovamo je čudo

    Crn ti jezik crno podne crna nada
    Sve ti crno samo jeza moja bela
    Moj ti kurjak pod grlo
    Oluja ti postelja
    Strava moje uzglavlje
    Široko ti nepočin-polje
    Plameni ti zalogaji a vostani zubi
    Pa ti žvaći izelice
    Koliko ti drago žvaći
    Nem ti vetar nema voda nemo cveće
    Sve ti nemo samo škrgutanje moje glasno
    Moj ti jastreb na srce
    Manje te u majke groze

    Izbrisao sam ti lice sa svoga lica
    Zderao ti senku sa svoje senke
    Izravnao bregove u tebi
    Ravnice ti u bregove pretvorio
    Zavadio ti godišnja doba
    Odbio sve strane sveta od tebe
    Savio svoj životni put oko tebe
    Svoj neprohodni svoj nemogući
    Pa ti sad gledaj da me sretneš

    Dosta rečitoga smilja dosta slatkih trica
    Ništa neću da čujem ništa da znam
    Dosta dosta svega
    Reći ću poslednje dosta
    Napuniću usta zemljom
    Stisnucu zube
    Da presečem ispilobanjo
    Da presečem jednom za svagda
    Staću onakav kakav sam
    Bez korena bez grane bez krune
    Staću oslonjen na sebe
    Na svoje čvoruge
    Biću glogov kolac u tebi
    Jedino što u tebi mogu biti
    U tebi kvariigro u tebi bezveznice
    Ne povratila se

    Ne šali se čudo
    Sakrilo si nož pod maramu
    Prekoračilo crtu podmetnulo nogu
    Pokvarilo si igru
    Nebo da mi se prevrne
    Sunce da mi glavu razbije
    Krpice da mi se rasture
    Ne šali se čudo s čudom
    Vrati mi moje krpice
    Ja ću tebi tvoje

    Vasko Popa

    THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "


Strana 61 od 114 PrvaPrva ... 1151596061626371111 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Na koju pesmu vas asocira forumaš?
    Autor Arthur Dent u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 343
    Poslednja poruka: 12.04.2020, 21:07
  2. Tebe ne volim, al' sto volim tvoju pesmu...
    Autor starsica u forumu Muzika
    Odgovora: 61
    Poslednja poruka: 29.04.2014, 17:24

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •