Devojaka toliko znam.

Ako neka od njih hoće,

dom ću rado da joj dam.

Lud sam od samoće.

Kupiću joj šal od svile

da ga vetar zatalasa.

Slomiću je kroz aprile

rukom oko pasa.

Razderaću prsluk njen.

Voleću je do bezumlja

u dvorištu gde je klen

buknuo iz grmlja.

Sve ću zbog nje da proćerdam.

Šta će meni svet na dar.

Kupiću joj jeftin đerdan

i minđuša par.

Biće jutra mokra, rosna

opečena od proleća.

Na dlan njiva žut i pljosnat

prosuće se sreća.

Pa ću tako mrak da gorim,

da se pesmom niz drum javljam,

da se nikad ne umorim

od neba i zdravlja.







Miroslav Antic