Devojaka toliko znam.
Ako neka od njih hoće,
dom ću rado da joj dam.
Lud sam od samoće.
Kupiću joj šal od svile
da ga vetar zatalasa.
Slomiću je kroz aprile
rukom oko pasa.
Razderaću prsluk njen.
Voleću je do bezumlja
u dvorištu gde je klen
buknuo iz grmlja.
Sve ću zbog nje da proćerdam.
Šta će meni svet na dar.
Kupiću joj jeftin đerdan
i minđuša par.
Biće jutra mokra, rosna
opečena od proleća.
Na dlan njiva žut i pljosnat
prosuće se sreća.
Pa ću tako mrak da gorim,
da se pesmom niz drum javljam,
da se nikad ne umorim
od neba i zdravlja.
Miroslav Antic