Poklonite pesmu... - Strana 9
Strana 9 od 114 PrvaPrva ... 78910111959109 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 121 do 135 od ukupno 1704
  1. #121

    Odgovor: Čarolija zaborava

    Ovde

    kao sumske cestare zavoleli smo
    sustinu skrovista
    sto cuvaju ljude

    i zivot je odlazio u sebe kao put u sume
    i kao njegov hijeroglif pocela mi se ciniti
    rec "ovde"

    i ona oznacava i zemlju i nebo
    i ono sto je u senci
    i ono sto vidimo svojim ocima
    i ono sto ne mogu da poverim pesmi

    i odgonetka besmrtnosti
    nije iznad odgonetke
    zbuna obasjanog zimskom noci -

    belih grana nad snegom
    crnih senki na snegu

    ovde sve odgovara jedno drugom
    jezikom iskonski-uzvisenim
    kao sto odgovara - vazda uzviseno-lezerno
    zivota slobodni deo sto ne poznaje granice brojeva
    susednom neunistivom delu

    ovde
    na rubovima grana koje je polomio vetar
    u pritajenom vrtu
    ne trazimo nakazne grumene soka
    nalik na tuzne figure -

    sto grle raspetog
    u veceri nesrece
    i ne znamo rec i znak
    koji bi bili iznad drugog
    ovde zivimo i ovde smo lepi

    i ovde cutanjem zbunjujemo javu
    ali ako je oprostaj od nje gorak
    i u tome ucestvuje zivot -

    kao od same sebe
    vest koju ne cujemo

    i koja odmakavsi se od nas
    kao odraz zbuna u vodi
    ostace uz nas kako bi potom zauzela
    nasa mesta
    koja su nam odlsuzila svoje -

    kako bi prostore ljudi zamenjivali
    samo prostori zivota
    u svim vremenima

    Genadij Ajgi
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  2. #122

    Odgovor: Molitva ljubavi

    GEORG TRAKL

    Iz Knjige Vijecnosti


    Uvijek se vracas,ti Melankolijo,
    O njezna Hrabrosti usamljene Duse.
    I ovaj zlatan Dan je pri kraju.
    Gubeci svoj uzareni Sjaj.

    Porazeno se poklanja bolu Smrtnik.
    Jecajuci iz Blagosti i iz mekog ludila.
    Pogledaj!vec je Sumrak.

    Vraca se Noc i zali se Smrtnik,
    i jedan Drugi pati sa njim.

    Jezivo ispod jesenskih Zvijezda
    Savija se godisnje njegova Bit sve nize.


    In ein altes Stammbuch


    Immer wiederkehrst du, Melancholie,
    O Sanftmut der einsamen Seele.
    Zu Ende glht ein goldener Tag.

    Demutsvoll beugt sich dem Schmerz der Geduldige
    Tnend von Wohllaut und weichem Wahnsinn.
    Siehe! es dmmert schon.

    Wiederkehrt die Nacht und klagt ein Sterbliches,
    Und es leidet ein anderes mit.

    Schauernd unter herbstlichen Sternen
    Neigt sich jhrlich tiefer das Haupt.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  3. #123

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Poklanjam jednoj osobi koja obozava ove pjesmu.....


    U libar svojih dugova
    upisi mene
    jer odavno te kupujem
    s onim sto si htjela cut'

    Od straha da ne potone
    tvoja ljubav za mene
    i kao pcela u zlici caja dok drzi dah
    ja nemam razloga za strah

    Dajem ti verse i note
    sve moje sarene perle na dar
    jos te mogu pjesmom kupiti
    lukavo i slatkorjecivo
    jos uvjek mogu ti podvaliti ljubav

    I sve cu ti obecati
    bas sve sto hoces
    moju kozu, moju kost
    i lice koje pozelis

    Teh ma hi seva hilejda
    s'n a heja, s'n deja peji
    lej sen da ti veh s'n vejdela
    jon di sejla vih s'n da
    lej sen da ti veh s'n vej de la heya

    Gibonni
    Poruku je izmenio SQUAW, 01.05.2007 u 09:16 Razlog: dodat autor
    Danas otvaram oči,nakon svih ovih godina...
    niti ja voljeh tebe,nit si ti mene voljela...
    samo stara navika je ostala...

  4. #124

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Evo jedne meni drage pesme Dobriše Cesarića...


    Povratak


    Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.

    Krhko je znanje!)

    Možda je pao trak istine u me,

    A možda su sanje.

    Još bi nam mogla desiti se ljubav

    Desiti-velim,

    Ali ja ne znam da li da je želim,

    Ili ne želim.



    U moru života što vječito kipi,

    Što vječito hlapi,

    Stvaraju se opet, sastaju se opet

    Možda iste kapi -

    I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem

    Jedna vječnost pusta,

    Mogla bi se opet u poljupcu naći

    Neka ista usta.



    Možda ćeš se jednom uveče pojavit

    Prekrasna, u plavom,

    Ne sluteći da si svoju svjetlost lila

    Mojom davnom javom,

    I ja, koji pišem srcem punim tebe

    Ove čudne rime,

    Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,

    Niti tvoje ime!



    Pa ako i duša u tome trenutku

    Svoje uho napne,

    Sigurnim će glasom zaglušiti razum

    Sve što slutnja šapne;



    Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom

    Pogledat ko stranci,

    Bez imalo svijesti koliko nas vežu

    Neki stari lanci



    No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće

    Ko sunce u krugu,

    I nosi nam opet ono što je bilo:

    I radost, i tugu.

    I sinut će oči, naći će se ruke,

    A srca se dići -

    I slijepi za stope bivšega života

    Njima ćemo ići

  5. #125

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    I ova pesma Vesne Parun mi je draga...



    Ti koja imaš ruke nevinije od mojih



    Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

    i koja si mudra kao bezbrižnost.

    Ti koja umiješ s njegova čela čitati

    bolje od mene njegovu samoću,

    i koja otklanjaš spore sjenke

    kolebanja s njegova lica

    kao što proljetni vjetar otklanja

    sjene oblaka koje plove nad brijegom.



    Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

    i tvoja bedra zaustavljaju bol,

    ako je tvoje ime počinak

    njegovim mislima, i tvoje grlo

    hladovina njegovu ležaju,

    i noć tvojega glasa voćnjak

    još nedodirnut olujama.



    Onda ostani pokraj njega

    i budi pobožnija od sviju

    koje su ga ljubile prije tebe.

    Boj se jeka što se približuju

    nedužnim posteljama ljubavi.

    I blaga budi njegovu snu,

    pod nevidljivom planinom

    na rubu mora koje huči.



    Šeći njegovim žalom. Neka te susreću

    ožalošćene pliskavice.

    Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri

    neće ti učiniti zla.

    I žedne zmije koje ja ukrotih

    pred tobom biti će ponizne.



    Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

    u noćima oštrih mrazova.

    Neka te miluje dječak kojega zaštitih

    od uhoda na pustom drumu.

    Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah

    svojim suzama.



    Ja ne dočekah naljepše doba

    njegove muškosti. Njegovu plodnost

    ne primih u svoja njedra

    koja su pustošili pogledi

    goniča stoke na sajmovima

    i pohlepnih razbojnika.



    Ja neću nikad voditi za ruku

    njegovu djecu. I priče

    koje za njih davno pripremih

    možda ću ispričati plačući

    malim ubogim medvjedima

    ostavljenoj crnoj šumi.



    Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

    budi blaga njegovu snu

    koji je ostao bezazlen.

    Ali mi dopusti da vidim

    njegovo lice dok na njega budu

    silazile nepoznate godine.



    I reci mi katkad nešto o njemu,

    da ne moram pitati strance

    koji mi se čude, i susjede

    koji žale moju strpljivost.



    Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

    ostani kraj njegova uzglavlja

    i budi blaga njegovu snu!

  6. #126

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    BARBARA

    Sećaš li se Barbara
    Padala je kiša neprestana
    Nad Brestom tog dana
    A ti si išla nasmejana
    Pokisla ozarena očarana
    Pod krupnim kapima kiše
    Seti se Barbara -
    Sretoh te u ulici Sijama
    Smejala si se
    I ja sam se smejao
    Sećaš li se Barbara
    Nisam te poznavao
    A nisi ni ti mene
    Sećaš li se
    Seti se toga dana
    I ne zaboravi ga
    Jedan čovek ispod neke kapije
    Zaklonjen
    Viknuo je tvoje ime
    Barbara
    A ti si potrčala ka njemu po kiši
    Pokisla ozarena očarana
    I bacila si mu se u zagrljaj
    Sećaš li se Barbara
    Ne ljuti se na mene što ti kažem TI
    Jer TI kažem svakom koga volim
    Pa makar ga samo jednom video u životu
    Jer TI kažem svakom koga volim
    Pa čak i ako ga ne poznajem
    Seti se Barbara
    I ne zaboravi nikad
    Tu kišu tako blagu i tako srećnu
    Na tvome licu srećnom
    Nad tim gradom srećnim
    Tu kišu nad morem
    Nad arsenalom
    Nad brodom iz Cesana
    O, Barbara
    Velika je svinjarija taj rat
    I šta je sa tobom sada
    Pod kišom od gvožđa
    Vatre, čelika, krvi
    A onaj koji te je stezao u zagrljaju
    Zaljubljeno
    Da li je umro, nestao ili je još živ
    O, Barbara
    Još uvek pada kiša nad Brestom
    Kao što je padala nekad
    Ali nije to isto, jer sve je porušeno
    To su samo posmrtne kapi kiše
    Užasne i očajne
    A nije ni onaj potop više
    Gvožđa, čelika, krvi
    Već prosto kiša iz oblaka
    Koji nestaju kao psi
    Kao psi koje odnosi
    Vodena struja iz Bresta
    Da istrule negde daleko
    Vrlo daleko od Bresta
    Od koga nije ostalo ništa.

    Prever

  7. #127

    Odgovor: Čarolija zaborava

    Smiri se, dušo moja,
    padne li suza na dlan
    nije ni drugima lako
    sutra je novi dan.

    Smiri se, dušo moja,
    ako i ostaneš sam,
    možda je najbolje tako,
    sutra je novi dan.

    Sutra je novi dan i život teče,
    ne postoji bol ni jad što proći neće.
    Sve će ostati iza nas
    dok vrijeme leti.
    Zastani barem malo,
    svega se, svega sjeti.

    Sutra je novi dan i život teče,
    ne postoji bol ni jad što proći neće.
    Oblaci bijeli što plove
    susrete donose nove.
    Nek' ti oči sklopi san,
    sutra već je novi dan.
    Oblaci bijeli što plove
    susrete donose nove
    nek ti oči sklopi san
    i ljubav...

    Smiri se, dušo moja,
    htjela sam sve da ti dam.
    Ništa mi imali nismo,
    sutra je novi dan.
    Smiri se, dušo moja,
    o nama sve ja znam:
    lađe u oluji mi smo,
    sutra je novi dan.

    Sutra je novi dan i život teče.....

    Ž. Sabol
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  8. #128

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    MORU

    Ala si divno, oj sinje more!
    Pučini često šaljem ti gled:
    U tebi tajne pjesme se hore,
    A srcu mome svaka med.

    Još kada mila po tebi zora
    Razvije tihi vjetrića pir,
    I spusti na te sa čarnih gora
    Svjež, mio, bujan taj cvjetni mir,

    Ti mnogo sličiš srdašcu mome:
    Sad mirno spavaš, a sad si lav!
    Ne trpiš bure koje te lome,
    Na njih se vineš razjaren sav.

    Mnoga te lađa teretom tišti,
    A ti je trpiš, jer trpit znaš,
    Al' kad ti srce srdžbom propišti,
    Jednim je mahom ponoru daš.

    Probudiš tvoje gromovne vale,
    A svijet se čudi sili ti toj,
    Velike lađe i s njima male
    U stravi dršću gledeć ti boj.

    Pa zdravo da si, oj sinje more!
    Rado ti gledam pučine lik
    U tebi tajne pjesme se hore,
    Samo im mladost dočuje klik.

    U Dubrovniku, 12. avgusta 1888.

    Santic
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  9. #129

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    If


    IF you can keep your head when all about you
    Are losing theirs and blaming it on you,
    If you can trust yourself when all men doubt you,
    But make allowance for their doubting too;
    If you can wait and not be tired by waiting,
    Or being lied about, don't deal in lies,
    Or being hated, don't give way to hating,
    And yet don't look too good, nor talk too wise:

    If you can dream - and not make dreams your master;
    If you can think - and not make thoughts your aim;
    If you can meet with Triumph and Disaster
    And treat those two impostors just the same;
    If you can bear to hear the truth you've spoken
    Twisted by knaves to make a trap for fools,
    Or watch the things you gave your life to, broken,
    And stoop and build 'em up with worn-out tools:

    If you can make one heap of all your winnings
    And risk it on one turn of pitch-and-toss,
    And lose, and start again at your beginnings
    And never breathe a word about your loss;
    If you can force your heart and nerve and sinew
    To serve your turn long after they are gone,
    And so hold on when there is nothing in you
    Except the Will which says to them: 'Hold on!'

    If you can talk with crowds and keep your virtue,
    ' Or walk with Kings - nor lose the common touch,
    if neither foes nor loving friends can hurt you,
    If all men count with you, but none too much;
    If you can fill the unforgiving minute
    With sixty seconds' worth of distance run,
    Yours is the Earth and everything that's in it,
    And - which is more - you'll be a Man, my son!



    Rudyard Kipiling


    I lepsi prevod nego sto ga je neko ovde vec postavio

    Ako

    Ako mozes da sacuvas svoju glavu kad svi oko tebe gube svoje i okrivljuju te za to;
    Ako mozes da verujes sebi kad svi u tebe sumnjaju,i cak pridodajes njihovim sumnjama;
    Ako mozes da cekas , a da ti ne dosadi cekanje,
    ili ako si prevaren,da ne lazes,ili ako si omrznut,da ne mrzis.
    A pored svega toga da ne izgledas predobar ili premudar;

    Ako mozes da sanjaris a da snovi ne ovladaju tobom;
    Ako mozes da razmisljas a da ti mastanje ne bude cilj;
    Ako mozes da se suocis sa uspehom i neuspehom
    i da smatras te dve varalice kao da su potpuno iste;
    Ako mozes da podneses kad cujes da su istinu koju si izrekao
    izvrnuli nitkovi da bi napravili zamku za budale,
    ili da posmatras propast onoga cemu si posvetio ceo zivot,
    i da pogrbljen sa dotrajalim alatom opet novo stvaras;

    Ako mozes da stavis na gomilu sve sto imas,
    i da bacis na kocku i izgubis, i opet pocnes ispocetka,
    i nikad ne izustis rec o tom svom gubitku;
    Ako mozes da prisilis svoje srce i nerve i tetive
    da te sluze dugo iako ih vise nemas,
    i tako izdrzis kad nema niceg u tebi ,
    sem volje koja ti dovikuje ,,Istraj''!

    Ako mozes da razgovaras sa najnizima,
    i da sacuvas svoje dostojanstvo,ili da setas sa kraljevima,
    a da ne izgubis razumevanje za obicne ljude;
    Ako ni neprijatelji ni prijatelji ne mogu da te uvrede;
    Ako te svi cene,ali ne suvise;
    Ako mozes da ispunis jedan nezaboravan minut sadrzajem koji traje sezdeset sekundi,
    TVOJA JE ZEMLJA I SVE STO JE NA NJOJ, I IZNAD SVEGA BICES COVEK,SINE MOJ!
    Lako cu,ako je do mene.........

  10. #130

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Ispunjenost duše

    Kapi sreće rose nad mojim životom
    I maglovita tama nestaje sa mojih
    trepavica
    Drugačijim očima jutros Te ljubim
    dok oko mene mutne vode teku
    laži i neistine
    Dok me zapljuskuju tanke niti
    izgubljenosti na odlasku
    Krivac svemu si Ti jer si zavirio
    u unutrašnjost moje duše
    I samo jedan Tvoj smiješak oživio
    je moju zaspalost
    Uzalud sam se godinama odmarala
    lebdeći mislima ka nekom
    savršenstvu
    Samo Tvoj tihi korak bio je presudan
    da osjetim ispunjenost duše
    Da se prizemljim u stvarnosti
    Tvoje ljubavi
    Da se okupam istinom u Tvojim
    očima
    Da se nastanim zauvijek
    u Tvome srcu

    Evica Kraljic



    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  11. #131

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Sesil Šabo-Pođi

    Pođi kud bilo
    put neba,
    put mora,
    na lednik
    ili siđi u ravnice.

    Traži šta bilo
    rad
    lepotu
    ljubav!

    Učini to sa dušom
    punom snova
    i svetlosti
    sa dušom
    punom dobrote i snage
    za praštanje.

    Ako se već desi da
    padneš
    ustani!
    iznova kreni
    iznova počni,
    uporno,
    mirno,
    kao što to rade deca na
    plaži
    gradeći od školjki
    morskih i šljunka
    brodove
    koje prva plima zbriše
    a deca novu lađu,dvorac
    novi
    naprave opet već sledećeg jutra.

    Pođi,
    uprkos svemu!
    Samo,
    okončaj započeto delo!
    Voli
    i stvaraj!
    Kuj!
    Prekuj zemlju,
    nebo i more!
    Ali okončaj započeto
    delo.
    I delo tvoje
    nek lepotom zrači!
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  12. #132

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Ko sam???

    Ko sam? Sta sam? Samo sanjalica
    kojoj oko ispi magle let.
    I svoj zivot uzgred, tuzna lica,
    ja proziveh uz ostali svet.

    I s tobom se ljubim po navici-
    mnogo puta vec se ljubih s drugom,
    k'o da kresem vatru po sibici,
    nezne reci sapucem ti dugo.

    "Draga moja", "mila", "znaj, doveka"-
    dusa hladna ostaje u svemu,
    kad se darnu strasti kod coveka,
    nema vise istine u njemu.

    Zato moja dusa i ne preza
    od ljubavi ledom zalivene,
    ti si moja lutalica breza
    sazdana za druge i za mene.
    Ali uvek, trazec srodnu sebi,
    muceci se bez neznosti pune,
    nimalo se ne ljutim na tebe,
    nimalo te i nikad ne kunem.

    Ko sam? Sta sam? Samo sanjalica
    kojoj oko ispi magle let,
    i voleh te uzgred, tuzna lica,
    isto tako k'o ostali svet.

    Sergej Jasenjin

    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  13. #133

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    PLAVA ZVEZDA


    Iza šuma, iza gora, iza reka, iza mora,
    žbunja, trava,
    opet nocas tebe ceka cudna neka zvezda plava,
    zvezda prava.

    Cak i ako ne veruješ,
    probaj toga da se setiš.
    Kad zažmuriš i kad zaspiš, ti pokušaj da je cuješ,
    da odletiš,
    da je stigneš i uhvatiš i sacuvaš kad se vratiš.

    Ali pazi:
    ako nije sasvim plava, sasvim prava,
    mora lepše da se spava, da se sanja do svitanja,
    mora dalje da se luta,
    trista puta,
    petsto puta,
    mora druga da se nade... treca... peta...
    mora u snu da se zade na kraj sveta
    i još dalje iza kraja - do beskraja.

    Mora biti takve zvezde.
    Što se cudiš?
    Pazi samo da je negde ne ispustiš dok se budiš.
    Pazi samo da se negde ne izgubi,
    ne povredi.
    Takva zvezda u životu mnogo znaci, mnogo vredi.

    Ja ti necu reci šta je ova zvezda plava,
    zvezda sjajna.
    Kad je nadeš - sam ceš znati.
    Sad je tajna.

    Miroslav Antic


    Poruku je izmenio SQUAW, 01.05.2007 u 09:26 Razlog: dodat autor
    Ljudi mogu da oproste sve osim iskrenosti !!!

  14. #134

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    ODLUKA

    Život je sve nešto iz pocetka.
    Juce i prekjuce sutra ne vrede.
    Nema na svetu dva ista petka,
    dve iste nedelje,
    dve iste srede.

    Pa cemu onda razocaranja?
    Ako je jedna ljubav - corak,
    odmah se drukcije i lepše sanja.
    I kad si najviše tužan i gorak
    nekih se novih ociju setiš
    i shvatiš da letiš... divnije letiš.

    Ko je to video da decak pati?
    Da kunja kmezav i da place?
    Svaki put moraš iznova znati
    da voliš bolje, da voliš jace.
    Ne da se vadiš.
    Ne da se tešiš.
    Vec da se istinski do neba smešiš.

    Nema na svetu dve iste srede,
    dva ista utorka,
    dva ista petka.
    Sve nove ljubavi drukcije vrede.
    Živi se svaki put iz pocetka.
    Živi se da se nikad ne pada.
    Da budeš snažniji posle oluje.
    I da se u tvom srcu vec sada
    sto zlatnih zvezda unapred cuje

    Miroslav Antic
    Poruku je izmenio SQUAW, 01.05.2007 u 09:26 Razlog: dodat autor
    Ljudi mogu da oproste sve osim iskrenosti !!!

  15. #135

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Mislim da nije napisana u celosti pa... nije je naodmet ponoviti...jedna od najlepših po mom mišljenju

    BESMRTNA PESMA

    Ako ti jave: umro sam
    a bio sam ti drag,
    mozda ce i u tebi
    odjednom nešto posiveti.

    Na trepavicama magla.
    Na usni pepeljast trag.
    Da li si ikad razmišljao
    o tome šta znaci živeti?

    Ko sneg u toplom dlanu
    u tebi detinjstvo kopni.
    Brige...
    Zar ima briga?
    Tuge...
    Zar ima tuga?

    Po merdevinama mašte
    u mladost hrabro se popni.
    Tamo te ceka ona
    lepa, al lukava duga.

    I živi!
    Sasvim živi!
    Ne grickaj kao miš dane.
    Široko žvaci vazduh.
    Prestiži vetar i ptice.

    Jer svaka vecnost je kratka.

    Odjednom nasmejani
    u ogledalu nekom
    dobiju zborano lice.

    Odjednom: na ponekom uglu
    vreba poneka suza.

    Nevolje na prstima stignu.
    Godine postanu sivlje.

    Odjednom svet, dok hodaš
    sve više ti je uzan
    i osmeh sve tiši
    i tiši
    i nekako iskrivljen.

    Zato živi, al sasvim!

    I ja sam živeo tako.
    Za pola veka samo
    stoleca sam obišao.

    Priznajem: pomalo luckast.
    Ponekad naopak.
    Al nikad nisam stajao.
    Vecno sam išao.
    Išao...

    Ispredi iz svoje aorte
    pozlacen konac trajanja
    i zašij naprsla mesta
    iz kojih drhte cudenja.

    I nikad ne zamišljaj život
    kao uplašen oproštaj,
    vec kao stalni docek
    i stalni pocetak budenja.


    2.

    A onda, vec jednom ozbiljno
    razmisli šta znaci i umreti
    i gde to nestaje covek.

    Šta ga to zauvek ište.

    Nemoj ici na groblja.
    Ništa neceš razumeti.
    Groblja su najcrnji vašar
    i tužno pozorište.

    Igrajuci se nemira
    i svojih bezoblicja,
    zar nemaš ponekad potrebu
    da malo krišom zadeš
    u nove slojeve razuma?
    U susedne buducnosti?

    Objasnicu ti to nekada
    ako me tamo nadeš.

    Znaš šta cu ti uciniti:
    pokvaricu ti igracku
    koja se zove bol,
    ako se budes odvažio.

    Ne lažem te.
    Ja izmišljam
    ono što mora postojati,
    samo ga nisi jos otkrio,
    jer ga nisi ni tražio.

    Upamti: stvarnost je stvarnija
    ako joj dodaš nestvarnog.

    Prepoznaceš me po cutanju.
    Vecni ne razgovaraju.

    Da bi nadmudrio mudrost,
    odneguj veštinu slušanja.

    Veliki odgovori
    sami sebe otvaraju.

    Posle bezbroj rodenja
    i nekih sitnicavih smrti,
    kad jednom budeš shvatio
    da sve to što si disao

    ne znaci jedan život,

    stvarno naidi do mene
    da te dotaknem svetlošcu
    i pretvorim u misao.

    I najdalja buducnost
    ima svoju buducnost,
    koja u sebi cuje
    svoje buducnosti glas.

    I nema praznih svetova.

    To, cega nismo svesni,
    nije nepostojanje,
    vec postojanje bez nas.


    3.

    Ako ti jave: umro sam,
    evo šta ce to biti.

    Hiljade šarenih riba
    lepršace mi kroz oko.
    I zemlja ce me skriti.
    I korov ce me skriti.

    A ja cu za to vreme
    leteti negde visoko.
    Upamti: nema granica,
    vec samo trenutnih granica.

    Jedricu nad tobom u svitanja
    niz vetar klizav ko svila.
    Razgrtacu ti obzorja,
    obrise doba u povoju
    i prizore buducnosti
    lepotom nevidljivih krila.

    I kao necujno klatno
    zaljuljano u beskraju,
    visicu sam o sebi
    kao o zlatnom remenu.

    Prostor je brzina uma
    što sama sebe odmotava.
    Lebdecu u mestu, a stizacu
    i nestajacu u vremenu.

    Odmoricu se od sporednog
    kao galakticka jata,
    koja su srasla pulsiranjem
    što im u nedrima traje.

    Odmoricu se od sporednog
    kao ogromne šume,
    koje su srasle granama
    u guste zagrljaje.

    Odmoricu se od sporednog
    kao ogromne ptice,
    koje su srasle krilima
    i celo nebo oplele.

    Odmoricu se od sporednog
    kao ogromne ljubavi,
    koje su srasle usnama
    još dok se nisu ni srele.

    Zar misliš da moja ruka,
    koleno,
    ili glava,
    mogu da postanu glina,
    koren breze
    i trava?

    Da neka malecka tajna,
    il neki treperav strah
    mogu da postanu sutra
    tišina,
    tama
    i prah?

    Znas, ja sam stvarno sa zvezda.
    Sav sam od svetlosti stvoren.

    Nista se u meni nece
    ugasiti ni skratiti.

    Samo cu,
    obicno tako,
    jedne slucajne zore
    svom nekom dalekom suncu
    zlatnih se ociju vratiti.

    Kažnjavan za sve što pomislim,
    a kamoli što pocinim,
    osumnjicen sam za nežnost
    i proglašen sam krivim
    što ljubav ne gasim mržnjama,
    vec novom, vecom ljubavlju
    i život ne gasim smrtima,
    vec necim drukcije živim.

    Poslednji rubovi beskraja
    tek su pocetak beskrajnijeg.

    Ko traje dalje od trajnijeg
    ne zna za kratka znanja.

    Nikad se nemoj muciti
    pitanjem: kako preživeti,
    nego: kako ne umreti
    posle svih umiranja.


    4.

    Ako ti jave: umro sam,
    ne brini. U svakom stolecu
    neko me slucajno pobrka
    sa umornima i starima.

    Nigde toliko ljudi
    kao u jednom coveku.

    Nigde toliko drukcijeg
    kao u istim stvarima.

    Proceprkaš li prostore,
    iskopaceš me iz vetra.
    Ima me u vodi.
    U kamenju.
    U svakom sutonu i zori.

    Biti ljudski višestruk,
    ne znaci biti rašcovecen.

    Ja jesam deljiv sa svacim,
    ali ne i razoriv.

    A sva ta cudesna stanja
    i obnavljanja mene
    i nisu drugo do vrtlog
    jednolik,
    uporan,
    dug.

    Znaš šta su prorocanstava?
    Kalupi ranijih zbivanja
    i zadihanost istog
    što vija sebe ukrug.

    Pa što bismo se opraštali?
    Cega da nam je žao?
    Ako ti jave: umro sam,
    ti znaš - ja to ne umem.

    Ljubav je jedini vazduh
    koji sam udisao.
    I osmeh jedini jezik
    koji na svetu razumem.

    Na ovu zemlju sam svratio
    da ti namignem malo.
    Da za mnom ostane nešto
    kao lepršav trag.

    Nemoj da budeš tužan.

    Toliko mi je stalo
    da ostanem u tebi
    budalast,
    cudno drag.

    Nocu kad gledaš u nebo,
    i ti namigni meni.

    To neka bude tajna.

    Uprkos danima sivim,
    kad vidiš neku kometu
    da vidik zarumeni,
    upamti: to ja još uvek
    šašav letim i živim.

    Miroslav Antic
    Ljudi mogu da oproste sve osim iskrenosti !!!

Strana 9 od 114 PrvaPrva ... 78910111959109 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Na koju pesmu vas asocira forumaš?
    Autor Arthur Dent u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 343
    Poslednja poruka: 12.04.2020, 21:07
  2. Tebe ne volim, al' sto volim tvoju pesmu...
    Autor starsica u forumu Muzika
    Odgovora: 61
    Poslednja poruka: 29.04.2014, 17:24

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •