Ljubavi moja jedina,
gdje se naša misao miri sa željom,
kad mramorni snovi ostanu poslije takvog nevremena
nakon kojeg nam nitko više ne dopušta pravo izbora?
Kojom to stazom moramo umorno lutanje nastaviti
i u kakav vjetar baciti samoću koja se nikako ne briše?
Ćutim se kao planinsko sjećanje u pramenu tvoje kose
i dok se s mirisom svih onih vrhova
u snježnim oblacima budiš,
rastem i hvatam malo sunca
da se dolinom mojih uspomena rastaču,
pa sve to postupno
mojim srcem topim i u moju dušu stavljam,
ne bih li te bez nemira sačuvao.
Najdivnija misli mojih maštanja,
što učiniti sa obrisom tuge u komadiću jutra?
Jesmo li dovoljno rastrčani od svih onih koraka
što su nas već jednom poveli,
da se ni sa kakvim navikama lako ne mirimo,
već u pjesmama pronalazimo izvore svojih nadanja?
Osjećam svaku kap kiše u moru svojih čekanja
i preko tihih ravnica kako puštaš brazde svojih pučina,
jer poslije nemirnih vremena i polomljenih tragova
napokon pristajem uz mirnije obale,
otkrivam u tebi nova sastajališta
i na njima sa tvojom dušom gradim sva svoja očekivanja,
izvlačiš me visinom jablana,
a podno slatke mjesečine ispisuješ tijelom nježne dodire.
Zal Kopp