Poklonite pesmu... - Strana 45
Strana 45 od 114 PrvaPrva ... 3543444546475595 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 661 do 675 od ukupno 1704
  1. #661

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Tog tuznog dana nebo je prolivalo suze za nama
    kisne kapi su se slivale niz moje lice,
    trcala sam ulicama sama
    izgubljena poput lutalice...

    Cinilo mi se da svud oko sebe
    cujem tvoje reci rastanka,
    dok je bljestala u ocima mojim
    slika naseg prvog sastanka...

    Ali to vise nisi bio ti
    onaj kog sam nekad poznavala,
    ti si stranac koji mi je dao suze
    stranac kome sam srce davala...

    Stranac koji je u jednom trenu
    mogao srce da mi uzme i slomi...

    autorska BM
    Poruku je izmenio Kalina, 24.10.2008 u 14:58 Razlog: autor...
    Life is a mystery to be lived,not a problem to be solved.

  2. #662

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Moja te rech dotakla

    u trenu kad si odluchila

    da ne verujesh nikome ko je

    odrastao i ko pokushava

    da te ukroti.

    Kao ptica nevidljiva,

    kao zzuti list koji te

    u shetnji presretne naglo

    i upozori na pad.

    Jer jesen je. Jer sve je

    prolazno i sve se smenjuje.

    Kao da gledash veliku reku

    u predvecherje koja odnosi

    bele ladje, a iza svakog

    malenog osvetljenog prozora

    mozzda odlazi neko koga bi

    mogla zavoleti

    zauvek.



    Pero Zubac

  3. #663

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Kada mi nedostajes
    Mislim tudje misli
    Kradem svoje vreme
    Provlacim ga
    Izmedju oblaka, snova,
    Daljine i snega...
    Kada pozelim
    Da ti nedostajem
    Odsanjam pesmu
    Zatvorim oci
    I na kaldrmi zamislim
    Cvet beli.
    Kada te nema
    Jer tako hocu
    Zaledim osmeh
    U sebi kazem ime
    Udahnem duboko
    I pomislim
    Tako mi nedostajes...

    Mika Antic
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  4. #664

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Моја рука на твом рамену

    Заустављам руку на твом рамену
    и осећам под прстима
    снагу и младост.
    Под кожом ти тутњи и риче
    хиљаду лавова младих
    што славе живот и борбу.

    И док,
    тако златоуст,
    мирно изговараш речи
    којима освајаш простор
    и бришеш време,
    знам да
    испод црног памука
    под мојим прстима
    стампедо бизона трчи
    и чопор вукова завија.

    Моја рука мирује
    на твом рамену,
    као камен,
    а у јагодицама прстију
    лавице се притајиле
    и газеле хитре стале.
    Вучице се само облизују.

    Никад ближи
    у веку.
    Трен скупљи вијека

    Кад склоним руку са твог рамена,
    личићу на обичну пролазницу,
    а бићу
    гладна вучица,
    поносита лавица
    и газела заустављена у трку,
    иако само трен пре тога
    бејах сита, снажна и млада
    јер осећах мирисе степе
    и слушах рику лавова.

    Више не чујем твој глас.

    Са привидне удаљености видим
    једино твој осмех
    који пева своју нему песму.
    Свеједно,
    златоуст си и кад ћутиш.

    Кад склоним руку,
    опет ћу бити само жена
    која те воли
    издалека,
    из себе.

    Подижем руку са твог рамена
    јер истиче време
    у коме сам тај додир
    могла да назовем случајним
    или спонтаним

    И знам,
    моја ће рука
    заувек
    остати прикована
    за то раме
    као Прометеј
    за кавкаску стену.

    (Виолета Милићевић)
    neunistiva zlojebaba!

  5. #665

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Fatalni igrači

    Dok na monitoru
    ispisujem rečenicu "Duguješ mi smrt"
    kažeš, živimo među duhovima,
    ali ipak istinito.
    Jednostavnim programskim postupkom
    mogu unedogled sakrivati i ponovno otkrivati
    napisano.
    A što će biti s nama
    kada utihne autodestruktivna igra,
    a tvoje ime
    duguje mi smrt.

    Slavko Jendričko
    Ćuti i prenesi dalje....

  6. #666

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Izmišljanje sveta


    Kraj vatre kojom ne hrane se dani
    Izobličeni oblici od žestokog rastvora
    Sna i praznine. Istino govora
    Sve je zamenjeno rečju na nejasan poj mami.

    Svet sa vetrom ispod svakog lista u tami
    Koji se završava zvezdama iznad naznačenih
    gora
    I nakazom u poljupcu koja se roditi mora
    Svojim dolaskom izmislili smo sami.

    Al vrebaju nas visine gde stvari smisao gube,
    Gde je suština okrugla i oblik sebi sličan,
    I od cele jave ostale su tek reči. A boje?
    A zvukovi i miris? Mogu i da se ljube
    Al ne postoji ljubav. Događaj prepričan,
    Zakopani lelek i nenađeno blago stoje.

    Branko Miljković

  7. #667

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    SRCE



    Srce moje Nemoj odrasti

    nemoj Danas nemoj još Sutra

    budi mi prijatelj

    nemoj mrziti

    nemoj umrijeti glupo

    nemoj umrijeti bez razloga

    nemoj se sramiti Mene

    voljet ću za TEBE

    patit ću plakat Živjeti

    kad nitko ne bude

    znao



    Josip Škerlj 1993.
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  8. #668

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    ПОЂИ

    Пођи!
    Пођи куд било,
    пут неба,
    пут мора,
    на ледник
    или сиђи у равнице!
    Тражи шта било,
    рад,
    лепоту,
    љубав!
    Но чини то са душом пуном снова
    и светлости,
    са душом
    пуном доброте и снаге
    ѕа праштања.

    Одени се у храброст
    и у наду
    и пођи
    пркосећи мразу јутра,
    подневној јари
    и ноћи без звезда.

    Путем искрпи – ако трба –
    срце,
    ко морнар растргнута једра на катарци.
    Размрси мисли буром заплетене
    попут рибарске мреже
    напуштене,
    на голом песку.
    Ако си већ легао –
    устани!
    Изнова крени,
    изнова отпочни,
    упорно,
    мирно,
    ко што то чине деца на пржини,
    градећи од шкољака морских
    и шљунака
    бродове
    које вал потопи ноћу
    и дворце
    које прва плима збрише,
    а она нову лађу,
    дворац нови,
    тек мало даље
    и тек мало више
    направе опет већ следећег јутра!

    Ако си освојио
    врх какав под ледом
    крилима новим
    која не оману,
    крилима дотле још не даним,
    а ти без страха
    вини се
    и стопи
    са бесконачним!

    Ал' пођи!
    Упркос свему,
    без обзира куда!

    Само, окончај започето дело!
    Воли!
    И стварај!
    Куј!
    Периј земљу,
    небо или море!
    Али окончај започето дело!
    И дело твоје
    нек лепотом зрачи!
    Уткај у њега сав жар срца врели
    и поклони му, свесно, живот цели!

    СЕСИЛ ШАБО

  9. #669

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Čistim svoj život

    Čistim svoj život, kroz prozor, ormar stari
    čistim svoj prostor od nepotrebnih stvari

    Gdje li sam ih kupio?
    Gdje sam ih sakupio?

    Čistim svoj život, petkom odvoze smeće
    kada se nada budi, i kad je blago veče

    Gdje li sam ih kupio?
    Gdje sam ih sakupio?

    Čistim svoj život od onih šupljih ljudi,
    kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi.

    Gdje li sam ih kupio?
    Gdje sam ih sakupio?

    Čistim svoj život, da spasim dok je vrijeme,
    malu jutarnju nježnost i gorko noćno sjeme

    Gdje li sam ih kupio?
    Gdje sam ih sakupio?

    Čistim svoj život od prividnog svijeta,
    od ljubavi bez traga, od jeftinih predmeta

    Gdje li sam ih kupio?
    Gdje sam ih sakupio?

    Čistim svoj život, to hrđa je i tmina,
    i osta'ću bez ičeg al' bolja je tišina...

    Arsen Dedić
    Ćuti i prenesi dalje....

  10. #670

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Ti me ne voliš i ne želiš,
    jer nisam nimalo lep, mala?
    Ne gledajući me, od strasti uz žar
    na rame mi je ruka tvoja pala.

    Sa keženjem,mlada,osećajnim
    ja s tobom nisam ni nežan, ni zao.
    Koliko si ih milovala sjajnih?
    Ko ti je sve do sad ruke, usne dao?

    Znam, oni su prošli kao senke, mila
    ne dodirnuvši tvoj oganj u snima.
    Na kolenima mnogima si bila,
    a sada, evo, sediš na mojima.

    Neka ti oči trepavica rubi,
    neka ti u misli dođe drugi neko.
    Ta i ja te baš jako ne ljubim
    tonuć u nešto drago i daleko.

    Ovu vatru sudbinom očajno
    ne zovi, veza lakoumna to je.
    Kao što smo se susreli slučajno
    rastaćemo se uz smešak nas dvoje.

    Svojim putem otići ćeš u smiraj
    da prokockaš dane i plač novi.
    Neljubljene samo ti ne diraj,
    negorele nikako ne zovi.

    U ćorsokaku s drugim ćeš se naći,
    o ljubavi brbljajuć bez svesti.
    Tad ću možda u šetnju izaći
    i sa tobom ponovo se sresti.

    Bliža pleća okrenuvši drugom
    i malo se pognuv ne misleći
    " Dobro veče" reći ćeš mi s tugom.
    " Dobro veče, mis." i ja ću reći.

    I ništa neće dušu da zanjiše.
    Nit u drhtanje može da je svali.
    Ko je ljubio, taj ne ljubi više.
    Izgorelog niko ne zapali. "

    Jesenjin....

  11. #671

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    "Žao mi je svih onih neslobodnih ljudi
    koji su postali robovi nad svojom sudbinom,
    žao mi je svih onih nesrećnika
    koji su čitavog života pribavljali sebi alibi,
    žao mi je onih koji se šitavog života slepo drže jednog mesta,
    jer nisu za neko drugo...
    žao mi je onih intelektualaca
    koji misle da su miljenici vlasti,
    žao mi je svih onih koji primaju mito od laskavaca,
    žao mi je svih onih nesrećnika
    koji tudje mišljenje saopštavaju kao svoje.

    Žao mi je svih onih koji misle da nešto znače
    u očima onih koji ne znače ništa,
    žao mi je svih onih koji nemaju snage da kažu "Ne",
    onda kada se ne može kazati "Da",
    žao mi je svih onih nesretnika
    koji za slobodoumnost odmah traže nagradu.
    Žao mi je onih koji o istini ne znaju ništa.

    Žao mi je onih za koje je efemerna slava večnost,
    žao mi je onih koji idu na premijere,
    žao mi je onih koji za trpezom žude za prvim mestima,
    žao mi je onih koji su ljubomorni na druge,
    koji su tašti i ne mogu se izlečiti od oholosti.

    Žao mi je onih koji za svoje ćutanje misle da je principijelnost.
    Žao mi je onih koji celog svog života
    nisu smeli da rizikuju,
    svih onih kukavica koje drhte nad sobom,
    negujući svoj strah.
    Žao mi je ljudi koji misle da će uspeti na tudju štetu,
    žao mi je onih koji mrze ljude sposobnije od sebe...

    Žao mi je sebe... Gospode...
    Molim te za sve one nesrećnike
    koji su sami uzrok svoje nesreće.
    Molim te za sebe... "


    Mirko Kovač "Uvod u drugi život"
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  12. #672

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Ljudi kao mi

    Godine su me ispekle
    na tihoj vatri
    naučile me da više iz kurtoazije
    ne radim ništa besplatno
    i obratno
    sve ima svoju cenu
    zakon tržišta nije ubožnica
    ponuda i potražnja diktira
    cirkulaciju proizvoda
    znaš kako je
    j*****
    ljudi kao mi su retkost:
    nešto kao penzionerski osmeh prosutih zuba
    ili medveđa motivacija za svako sledeće buđenje
    ljudi kao mi
    ne daju se svakome konzumirati
    godine kurtoazije su prošlost
    merljiva monetama
    mene nećeš naći u čoporu dekodiranih osećanja
    hemijskih vikenda
    i lažnih osmeha
    dodir moje ruke nije slučajan
    mene nećeš naći na kragni tuđih muževa
    ni u kandžama brđanina dođoša
    devalvacija današnjice kao da mi kaže:
    na dobrom si putu
    dovoljno različit
    da sa strane skeniraš ljudske živote
    i tek ponekad kroz zube opsuješ
    pokoju pesmu ....

    Ivana Premužić
    Ćuti i prenesi dalje....

  13. #673

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    sicusna mrva detinjstva

    Stojte!
    Cekajte!-vicem.
    Ja znam sta znaci ta duga.
    Znam :ona obala druga
    mnogo lepse se plavi.
    Al neka svako od vas
    bar mrvicu detinjstva
    ponese krisom u ruci
    i sacuva u glavi.

    Mozda vas bez te mrve
    necu ni sresti,
    ni stici,
    a zivecemo skupa,
    u isti bioskop ici,
    u istom restoranu
    rucati istu hranu,
    u istoj ulici mozda
    prolazice nam dani,
    pa ipak-bez te mrve
    sicusne mrve detinjstva,
    bicemo toliko tudji
    bicemo toliko strani.


    m.antic

  14. #674

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Samo da se uz tebe budim,
    meni na svetu ne treba vishe.
    Da svaku tvoju menu slutim.
    Da zrak u tvojoj blizini dishem.

    Samo da tiho uz tebe cutim
    prisutan kao svetlo bez glasa.
    I da ti ochi ochima cutim,
    kao da cu te izgubiti,
    sad,
    ovoga chasa.

    Enes Kishevic

  15. #675

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Posmrtni mars klovnova - Mika Antic

    Kad umrem
    bar sam siguran:
    niko se nece dovuci da mi pljune u lice.

    Svi cete mi odjednom biti prijatelji
    i ko zna kakvo izmisliti priznanje.

    Potpuno vas razumem:
    mrtvi ljudi nisu zlocinci,
    nisu gadovi,
    nisu ubice.

    Smrt je - pomilovanje.

    Smrt je najpristojniji nacin da se ode
    bez pozdrava,
    bez obecanja,
    na miru.

    Smrt je invalidnina herojima za amputirane lobanje
    i nesanica pepela u kojoj duse trava vetrove ishtu.

    Odlaskom se znatno dobija:
    plakatiraju covekovo ime i prezime po uglovima
    na malo finijem papiru
    i svako vas chita,
    cita,
    kao da ste odjednom postali vrlo vazna izlozba
    ili premijera u pozoristu.

    Ako to mora da bude u nekakvu jesen,
    - neka bude.
    Zemlja ne menja boje kao trava i vetar.
    Zemlja uvek mirise samo na presne ljude
    uporno,
    metar po metar,

    uporno,
    grudvu po grudvu,
    zemlja je gluvonemo zgrusano vece
    sasuseno i tamno kao pokojne lude.
    Zemlja je veliki san o pticama krtica
    i zvezdama crva
    otecen,
    i ako sve to bas mora da bude u nekakvu jesen,
    - u redu,
    neka bude.

    Gledacu kako sunce nagriza drvecu ruke
    pa su dlanovi liscca ranjavi i krti,
    a mostovi tegle na ledjima topli vetar
    sto prve kise najavljuje.

    I ako vec svi odlaze
    po nekakvom zakonu pomirljivosti i umora,
    ucinicu to odjednom,
    ne postujuci priglupe i svakodnevne smrti,
    nestpljiv da dozivim taj mrak
    sto mi se u zenice strmoglavljuje.

    I smeskajuci se,
    a necu objasniti zasto se smeskam
    i sta osecam
    dok mi se u raznobojnim klikerima ociju
    hiljadu svetlosti menja.

    Morate vec jednom shvatiti:
    ja samo na sebe podsecam
    ovako pijan od snova i proklet od poverenja.

    Posle mene slobodno disite
    i vi
    sa rukama od crepa,
    i vi
    sa rukama od kolaca.

    I prelamajte se u bezbroj nijansi
    od crne
    od bele,
    - nikad me necete stici
    jer bio sam drukcija prizma.

    Ja sam
    ispred nosa svih vrlo postovanih pronalazaca
    prvi uspeo da patentiram
    pod istim rednim brojem osmeh zanosa
    i cinizma.

    Ja sam
    ispred nosa svoje vrlo cenjene generacije
    prvi isao da onjusim oblake
    i prvi se namrsten vratio.

    I sad znam
    da je mudrije uciniti korak van sebe
    nego proci milione kilometara
    u svojim grudima.

    Inace,
    bio sam pomalo vanbracno zaljubljen
    u vetrenjace
    i stanicne restoracije
    i posteno sam,
    cini mi se,
    platio kiriju sto sam ziveo medj ljudima.

    Nije mi zao
    sto sam ispao naivan
    kao dimnjak - sanjalica
    koji za zivota ceka da ga proglase za vulkan,
    iako nisam bljuvao ni pepeo ni zhar
    put oblaka i ptica.

    Ja sam vecito cvetao plavo
    i to bez razloga plavo
    kao jorgovan
    u blatu ispred kasapnica.

    Ja sam mislio:
    dobro,
    razmrskajmo usijane celenke o zid,
    mozda ce se iz toga izleci nekakvi dani.

    Ja sam mislio:
    dobro,
    sve grobare na bastovanski kurs,
    mozda cemo nauciti
    na kosti da kalemimo cvet.

    Sad mi zbilja vise nicega nije zao
    i necu urlati
    ni sliniti u rukav ako sutra neko
    ko bude pozvan da nisani
    - na mene prstom ne nanisani.

    Pljujem ja pomalo na vas,
    nadmeni buduci.

    Da se nismo ovako prljavi grizli i parili,
    da nismo ovakvi nakazni pre vas krvarili
    i sanjarili,
    voleo bih da vidim na sta bi licio
    vas okupani,
    puderom posuti,
    razmazeni svet.

    Kad umrem,
    samo ce mi biti zao ptica,
    jer sve vreme sam sanjao letove,
    pa ono drugo za mene nije imalo
    narocitog smisla i znacenja.

    A vi se nasmejte
    kad spuste u raku velikog klovna
    i njegove nerazumljive svetove
    umorne od zivotnog segacenja.

    I neka sve prodje bez molitvi
    i rodoljublja.
    Ulicarkama
    donji ves od kaludjerickih riza!

    Nisam bio ni ikona,
    ni vojnik,
    ni gradonacelnik u provinciji
    kome bone decu vaspitavaju.

    Cirkusi su bili moja najveca ljubav
    i moj najveci patriotizam,
    i radjao sam se kad su ginuli,
    a umro kad vaskrsavaju.

    Vi mozda shvatate:
    bio sam tu
    da vam prstom na usni napisem osmeh
    i na trepavicama suzu u isti mah.

    Bio sam razapeta celicna zica
    izmedju bivsih koji sve lepo veruju
    i buducih koji u svemu traze trik.

    Po meni je igrala
    balerina sa amputiranom nogom
    i kisobranom u ruci,
    i svima vam je zastajao dah.

    Kazite hvala sto se nisam prekinuo
    i zgrusao vreme u crven krik.

    Hocu da cujem taj aplauz
    kojim ste dlanove raskrvarili
    pod ogromnim satorima neba
    naduvenim od ridjih vetrova sto oluju obecavaju.

    Jer posteno je,
    na kraju krajeva,
    razumeti komedijase koji su se zbog vas izmotavali.
    iako su mogli da sidju u publiku
    i da za svoje pare psuju i obozavaju.

    Ako sve to mora da bude u nekakvo prolece,
    - neka bude.
    Belo od kisa
    prolece je tek okrecena fabrika etiketa
    na granama ispod kojih idemo.

    Zalepite mi usput na celo jedan list
    i nista vise,
    - ako se razumemo.

    Ostalo moze da ostane kao i kad sam disao.
    Neka se leprsaju suknje i marame.
    Nek neko nekom zariva noz u vrat,
    i neko nekom i dalje sapuce: draga.

    Neka izgleda kao da sam se vrlo uctivo
    i diskretno udaljio
    i u slivnike prospite svaku drugu smisao.

    U desetoj sam leteo na mesec.
    U dvadesetoj sam leteo na grudobrane.
    U tridesetoj sam odleteo dovraga.

    Na kraju:
    ne umivajte me, molim vas.
    Maramicom mi pokrijte lice
    ako vam smeta moja budalasta maska.

    I cegrtaljke u sake,
    a onda:

    orkestar,
    molim jedan sasvim tihi jecaj!

    Upalite sve ulicne svetiljke i reklame
    neka grad izgleda kao arena
    pre mog odlaska.

    Zar ne primecujete,
    gospodo i dame,
    da smo u smrti opet nekako samo deca.

    Vama ce od naseg poslednjeg kikota
    utrnuti rskavica u zglobovima,
    a to je,
    ustvari,
    nasa poslednja naivna sala,
    poslednja salva crnog snega
    po vasim licima sivim.

    I ko zna,
    mozda cemo samo svoju prazninu dati na cuvanje
    grobovima,
    a mi cemo ostati da se cerimo i naricemo
    ovde negde u travi,
    ovde negde u liscu,
    ovde negde pod kamenom i dalje neverovatno zivi.

Strana 45 od 114 PrvaPrva ... 3543444546475595 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Na koju pesmu vas asocira forumaš?
    Autor Arthur Dent u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 343
    Poslednja poruka: 12.04.2020, 21:07
  2. Tebe ne volim, al' sto volim tvoju pesmu...
    Autor starsica u forumu Muzika
    Odgovora: 61
    Poslednja poruka: 29.04.2014, 17:24

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •