Poklonite pesmu... - Strana 5
Strana 5 od 114 PrvaPrva ... 345671555105 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 61 do 75 od ukupno 1704
  1. #61

    Odgovor: poklonite pesmu..

    Nemoj da mi uputiš više
    nijedan pogled,
    čak i ako bi smeo.
    Svaki tvoj pogled samo nove uspomene piše
    i tiho, nečujno urezuje tvoje ime
    u neke moje još nerođene rime
    zute i plave boje,
    a ja nisam sigurna da li bi ti to hteo.
    Ne budi moje orkane snene
    da se neki ne zakovitla iz pene,
    ponašaj se i dalje kao da ne postojim,
    i kao što si do sada umeo
    nastavi da gledaš kroz mene
    u nedogled
    iako tu ispred tebe stojim.

    Nemoj uopšte da me gledaš,
    zaboravi me.
    Potroši svoje poglede na one druge,
    na one što znaju da se kikoću,
    da od svega naprave važnu temu,
    na one izgubljene u beskraju
    što ne znaju za samoću,
    na one što se trude
    da uvek nose šminku,
    na one kojih se sve tiče
    a tako malo znaju...
    Gledaj njih,
    zaboravi mene, klinku,
    ja nisam takva niti takva mogu da budem,
    ja sam iz neke potpuno druge priče.

    Nemoj da mi uputiš više
    nijedan osmeh.
    Jedan je dosta.
    Pomisliću da u tom novom još nešto piše
    i bojim se, izazvaću podsmeh
    kod onih kojih se sve tiče...
    U meni se rodi i osta
    želja koja klija i raste,
    i izvija se i trudi
    da izleti u nebo
    i nemoguće preraste.
    I zato nemoj, nemoj nikada više
    da mi poklonis nijednog smeška.
    Zamisli da me nema,
    da ne postojim, tako je bolje.
    Moram to da te molim jer se bojim,
    strašno se bojim
    da je tvoj osmeh samo greška.

    Pokloni tvoj osmeh tamo nekoj drugoj,
    i petoj, i sedmoj,
    pokloni ga onima koje će znati da ga vrate,
    onima koje ne vole čekanje,
    kojima nije problem da svojim osmehom uzvrate
    odmah, bez razmišljanja,
    a da ga prime još manje.
    Pokloni ga njima, meni nemoj,
    jer moj osmeh predugo sanja
    dok ne ugleda svitanje,
    predugo čezne da izleti,
    predugo plete šarene duge,
    predugo trepti dok ne sine,
    a za sve to vreme
    moje usne su neme.
    Zato me zaboravi
    jer ja nisam kao te druge,
    ja sam iz neke sasvim druge šeme.

    Nemoj da mi uputis vise
    nijednu reč,
    čak i ako to želiš.
    Sve reči mogu da imaju i drugo lice,
    i šta ako ti to prekasno shvatiš
    i poželiš da ih vratiš
    i pričuvaš za neku drugu zgodu
    kad vidiš šta u mojim očima piše,
    pa se sneveseliš,
    a već je kasno, već si ih pustio da odu?
    Ne, nemoj mi reći ni jednu reč više,
    bojim se da će i moje reči da poteku
    izazvane tvojim
    pa će da se sliju u moćnu reku
    i da teku i teku...
    Tako se bojim
    da će iz mene bujica da provali,
    da mi neće biti dovoljno sve vreme u našem veku
    da iskažem sve što smo do sad otćutali.

    Neka tvoje reči odu na tamo neke
    očima blizu
    a mislima daleke,
    na one što imaju raspletene kose,
    što uvek slušaju ali retko čuju,
    na one što se oblače u Rimu i Parizu,
    na one kojima je važno šta će da obuku
    i šta će da nose,
    na one što se stalno utrkuju...
    Na mene ne bacaj reči,
    zamisli da ne postojim,
    jer ja se bojim, strašno se bojim
    da neće ništa da me spreči
    jednom kad moja bujica krene,
    kad se otkači i provali i dotakne sve vaseljene
    koje nam dele sreću i tuge.
    Zato te molim, najlepše molim,
    zaboravi mene,
    ja sam jaka i sve ću moći da prebolim
    jer ja nisam i nikad neću
    biti kao te neke druge.

    I nemoj, nikada nemoj da me tražiš,
    čak i ako se osmeliš
    pa to poželiš,
    čak i ako se na to odvažiš.
    Čak i ako ti konačno sine da sam ja Ona,
    jedina prava samo za tebe,
    ona jedna od miliona
    koja ti pruža more tišine
    i svu silinu uragana
    u istom trenu.
    Ne, nemoj da me tražiš,
    pusti me da sama svoje dane brojim
    dok postojim,
    dokle god trajem nekih dana,
    dokle god moje vreme curi.
    Ne daj da ti misli na tu stranu skrenu,
    nipošto nedaj.
    Ja se neizvesnosti više ne bojim
    ali bih radije da požurim
    i da se sakrijem u uspomenu.

    Potraži one neke druge
    koje su svikle
    da nose štikle,
    koje samo sa debelim slojem šminke postoje,
    koje još uvek ispredaju prazne priče,
    koje se još uvek utrkuju da sve vide i čuju,
    koje nose samo uzdužne pruge
    jer im samo takve dobro stoje,
    koje ne pričaju nego se dovikuju...
    Mene nemoj,
    mene ne traži
    jer ja sam samo drhtaj jednog trena,
    samo kap rose opijena jutarnjom vlagom,
    samo neizrecivo malo parče istine u laži,
    i nestalna kao morska pena
    od koje sam sačinjena.

    Bojim se, strašno se bojim
    ako me nađeš
    da ćemo zajedno da potečemo istom snagom,
    istom silinom,
    istom žestinom,
    i da ću početi da postojim,
    stvarno postojim
    od tada pa sve do svog kraja.
    Probudićeš moje orkane
    i bujice i reke,
    moji snovi će da dobiju lice
    i da ostvare želje daleke.
    Ali, šta je sve to?
    Sve će to jednom morati da stane
    jer kad tad stane sve što jednom krene,
    jer kratak je ovaj ljudski vek
    i prolazan poput lepote maja.
    A ako me ne nađeš,
    ako me nikada ne nađeš,
    ja ću imati tebe i ti ćeš imati mene
    odavde pa do večnosti, zauvek,
    bez početka i bez kraja.



    Dragana Konstantinovic (Prva ljubav)
    Poruku je izmenio SQUAW, 01.05.2007 u 07:56 Razlog: dodat autor
    ''Though nothing can bring back the hour of splendor in the grass, glory in the flower, we will grieve not, rather find strength in what remains behind.''

    William Wordsworth

  2. #62

    Odgovor: poklonite pesmu..

    PJESMA LJUBAVI

    Velike ljetne noci
    koje nista ne krece do jasni
    napitak poljubaca, tvoje lice
    san u mojim rukama.

    Daleka ko tvoje oci
    ti si dosla s mora,
    s vjetrom nalik na dusu.

    I ljubis izgubljeno
    dok se svela usta
    ne otvore kao noc
    ponijeta svojim lahorom.

    Ti zivis tada, ti zivis,
    istinit je san koji bivas.
    Otkad sam te trazio.

    Grlim te da ti kazem kako su sni
    lijepi ko tvoje lice,
    daleki poput tvojih ociju.

    A poljubac, koji trazim, dusa je.

    Alfonso Gamo
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #63

    Odgovor: poklonite pesmu..

    JASTUK ZA DVOJE

    Ovo je pesma za tvoja usta od
    višanja i pogled crn.
    Zavoli me kad jesen duva
    u pijane mehove.
    Ja umem u svakoj kapiji
    da napravim jun.
    I nemam obične sreće.
    I nemam obične grehove.
    Podeleću s tobom sve bolesti i zdravlja.
    Zavoli moju senku
    što se tetura niz mokri dan.
    Sutra nas mogu sresti ponori.
    Ili uzglavlja. Svejedno:
    lepo je nemati plan.

    Zavoli trag mog osmeha
    na rubu čaše, na cigareti, i blatnjav
    hod duž ulica koje sigurno nekuda vode.
    Čak i kad ti se čini da ih mi nekud vodimo,
    one se smeškaju blago i nekuda nas vode.
    Bićemo tamo negde možda suviše voljeni,
    potpuno neprimetni, ili javno prokleti.

    pesma tebi,
    tvoj Sunshine

    Miroslav Antic
    Poruku je izmenio SQUAW, 01.05.2007 u 07:57 Razlog: dodat autor
    "Frankly my dear, I don't give a damn!"

  4. #64

    02 Odgovor: poklonite pesmu..

    Ko te ima taj te nema

    Ne moze se uhvatiti senka
    od zivota sto k'o Dunav tece
    jer je zivot i svetlo i tama
    nekad jutro a nekada vece

    Jer je zivot i svetlo i tama
    nekom jutro a nekome vece


    Ko te ima taj te nema
    ko te nema taj te sanja
    ko te sanja taj te ljubi
    a ti o tom pojma nemas

    Neki zive blizu al' daleko
    kao kamen ne mogu se maci
    i kad se za ruke drze stalno
    u mraku se ne mogu pronaci

    I kad se za ruke drze stalno
    u mraku se ne mogu dotaci


    Dotaknu se linije zivota
    dve sudbine kao jedna traju
    il' se dirnu, il' se ne dodirnu
    al' jedna za drugu dobro znaju




    Bane Krstić
    Poruku je izmenio Mish, 30.04.2007 u 21:19 Razlog: Ime autora

  5. #65

    Odgovor: poklonite pesmu..

    NOĆ

    Od kud dolaziš, razbludna noći,
    Te vlagom mire tvoje tamne vlasi?
    Da li iz hladnih struja okeana,
    Gde si plamen letnjeg dana
    Provela na grudi
    Vodenog duha?
    I sad se dižeš... U tvojoj kosi
    Gore korali, sija se biserje,
    Rize su tvoje oblivene
    Svetlošću blagom i dahom morske trave,
    I grudi mirisave,
    Rosne i meke
    Ko labudovo paperje!...
    Zaštitnice dobra!
    Ljubavnik se tebi klanja,
    A ti ga blagosiljaš
    Sanjiva, umorna
    Od milovanja...
    Noći! Ne toni skoro u morske struje;
    Jer ja ljubim
    Pod tvojim okriljem blagim.
    Zlato mi spava na ruci,
    Draga mi spava, sklopila je oči...
    Produži vlast, noći čarobna!
    Ah, skoro će zora doći, -
    Već dišu jutarnji lahori, -
    I ja neću moći
    Pocrpsti bogatstvo slasti
    Kojim su prepunjene
    Usne i grudi njene.


    Mileta Jakšić
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #66

    Odgovor: Molitva ljubavi

    Draga moja,

    Da li je moguće da svijet stane... da se jeseni pretvore u proljeća, onako iznenada.
    Kad te zamišljam kako spavaš, naslonjena na jastuk, okupana svojim mirisima, s kosom na mjesečini, sve je moguće u tom azurnom prostoru kojim putujem do tebe.
    Kako ljubav može sve, to sam ti rekao jednom.
    Ima snagu koja se ne može usporediti s ničim. Smiješiš se znam
    Imaš onaj osmijeh koji je negdje zatočen u galerijama slika, tajanstven i kako si samo došla do njega. Bog je upleo tu svoje prste... ima on svoje miljenike pa im daruje ono što drugima neće.
    Bila bi mu prvi andjeo da ne hodaš ovdje, ovom zemljom.
    Koliko smo daleko, pitao sam te, mjereno kilometrima.
    Koliko ima svjetlosti do tvojih očiju koje neumorno rasipaju ljepotu.
    Hocu sve znati... kako hodaš, kako otvaraš vrata prstima punim ljubavi.
    Kako kuhaš, kako se kupaš, prekrivena pjenom. Kako dišeš, kako se ljutiš.
    Sve hoću... spreman da sve dam.
    Jutra su najteža, a kad bolje pomislim, ni noći ni dani nisu laki.
    Najlakše je kad si blizu pa zubi trnu pod usnama. Pa se vulkani u venama bude, propinju.
    Nad oceanima kažu, mjesec ima čudnu moć. Diže ih i spušta.
    Odvodi i dovodi.
    Onda si moja luna nad čelom užarenim koje hladni vjetar stišava u nedostatku tebe.
    Samo prividnom nedostatku, jer tu si uvijek...
    Omotana oko mene, čvrsta i nepopustljiva.
    Naslonjena na svaku moju godinu. Na svaku riječ.
    Kako mi je slatko podnositi tvoju ljubav, ne možeš ni zamisliti.
    Tko nije doživio pljusak zvijezda s otvorenog neba, ne može znati o čemu ti pišem.
    Volim te uvijek... oduvijek i kad te nije bilo, ja sam te volio.
    Probio sam taj misteriozni kod i otkrio našu tajnu.
    Kad god budeš čitala ovo... zemlja ce se zatresti od svakog tvog otkucaja srca, pa ću znati kako me voliš nepodnošljivo lako i jednostavno...


    Samo tvoj


    Željko Krznarić
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #67

    Odgovor: poklonite pesmu..

    Ne

    Noc te unistava da bih te trazio
    kao ludjak, u tami, u snu, u smrti.
    Moje srce izgara kao osamljena ptica.
    Tvoja me odsutnost rusi, zivot se zatvorio.

    Kakva samoca i mrak, kakav suh mjesec na nebu,
    kakvi daleki putnici po nepoznatim tjelesima
    pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvog srca,
    za tvoju neocekivanu odsutnost u noci koja raste.

    Moje ruke te ne stezu i moje oci te ne poznaju.
    Moje su rijeci uspravne trazeci te utaman.
    Spokojna noc u meni, horizontalna i duga,
    pruzena kao rijeka sa samostalnim obalama.

    Ali idem da te trazim, otimam te i cupam
    iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sjecanje.
    Tisina gradi tvoju neobjasnjivu istinu.
    Svijet se zatvorio. Sa mnom ostajes.

    Hoze Luis Idalgo
    ''Though nothing can bring back the hour of splendor in the grass, glory in the flower, we will grieve not, rather find strength in what remains behind.''

    William Wordsworth

  8. #68

    Odgovor: poklonite pesmu..

    PISMO


    Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
    veća nego što mogu podnijeti, ponekad,
    i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
    i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana
    od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
    najprije ti čitava i meni okrenuta licem
    na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
    dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
    da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
    ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
    oblina trbuha poput hljeba toploga
    dok zastajem na obali jezera
    koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
    jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
    kad padne veče, daleko od stvari
    koje te bez mene poznaju.
    Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
    i ptica na tvome prozoru
    ne uzima više zrno
    iz nepoznate ruke.
    Ugasi svjetlo, u tami
    ne mogu te odvojiti
    od sebe sama.


    Zvonimir Golob
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #69

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Mnogo je lepša na engleskom, ali 'ajde...


    Prije mnogo i mnogo godina,
    U carstvu kraj mora to bi,
    Djeva je živjela koju su zvali
    Imenom Annabel Lee;
    S tek jednom je živjela mišlju:
    Da voli i da se volimo mi.

    Bio sam dijete i bila je dijete
    - U carstvu kraj mora to bi -
    Al više neg ljubavlju mi smo se ljubili,
    Ja i Annabel Lee -
    I zbog toga nebeski krilati serafi
    Bili su zavidni.

    I to je razlog što jednom davno
    - U carstvu kraj mora to bi -
    Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
    Sledivši moju Annabel Lee.
    I došli su plameniti rođaci njeni,
    Meni je oteli,
    Da je zatvore u grobnicu tamnu
    U tom carstvu što kraj mora bi.

    Zavidjeli su nam anđeli s neba,
    - Ni upola sretni ko mi -
    Da! To je razlog (kao što znaju
    U tom carstvu kraj mora svi),
    Što noću je vjetar iz oblaka došo
    I sledio, ubio Annabel Lee.

    Al ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
    Što stariji bili neg mi -
    I mudriji mnogo neg mi -
    I niti anđeli, gore na nebu,
    Ni podmorski demoni zli
    Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
    Lijepe Annabel Lee.

    Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese
    O lijepoj Annabel Lee.
    Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
    Tek oči Annabel Lee.
    Tako ležim pored svoje drage do zore
    Svoje drage. - drage, - života i mlade,
    U njezinoj grobnici uz more
    U njenom grobu uz sumorno more.

    Edgar Allan Poe ( 1809 1849 )
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #70

    Odgovor: Molitva ljubavi

    Ljubavna pjesma

    Gdje nisi ti i tvojih očiju sjaj,
    tamno je meni.
    I uz jasno treperenje svijeća,
    tamno je meni.
    I kraj tihog plamena stada
    tamno je meni.
    Sunčana svijetlost samo me ranjava,
    tamno je meni.
    Gdje tebe nema i tvojih očiju,
    tamno je meni.



    Indija
    Bhartrihari (7. Stoljeće)
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  11. #71

    Odgovor: Poklonite pesmu...


    Dobila sam...

    Dobila sam ime,
    kada sam se rodila
    dobila sam i loptu
    da bih se igrala.
    Jednom sam dobila na lutriji
    srecnik jedan...
    Kolika je to zvecka bila!
    Zveckala je dugo...
    Nisam ni primetila, jednom
    kada sam dobila i suzu...
    Da, pravu.
    I tako stalno nesto dobijam...
    Cak i jednog, malenog...
    I sada se pitam sta cu da uradim sa svim tim?
    Meni tako malo treba...do neba...

    n.n.


    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  12. #72

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju
    i to se ponavlja svakoga dana postajući neprimetno, zaboravljeno, izgubljeno...

    Ima ih koje je smrt zatekla kako se smeju, kako se smeju do suza, ali se smeh skupio
    u neodlučnu boru na obali usana... i ostala je samo voda, topla i vlažna.
    Ima ih koji umiru samo za sebe
    u njima svi žive, u njima svi traže svoju smrt i nalaze je u svemu što im pripada.

    Ima ih koji umiru samo za druge
    u njima umiru svi, sve u njima umire do njih samih. U uglu svoga tela oni dišu i plaču.

    Ima ih koji su samo uzdahnuli poput zvona u kome svaki udarac srca odjekuje kao udarac groma.
    Ima ih koji se opraštaju,
    ne znajući kuda idu, ni kome pružaju ruku. Njihova se sudbina ostvaruje ispisujući magične znakove na krilu ptice.

    Ima ih koje je smrt zatekla ljubeći se. O njima bih mogao govoriti da su reči prazne
    kao koža gusenice iz koje se rađa prekrasan leptir.
    Ima ih koji su umrli grleći se.
    Zar ima lepše smrti od plamena koji svoje oštre zube odmara na grlu koje jeca?

    Ima ih koji su smrt dočekali kao ženu,
    kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobeđeni, i ne znaju gde počinje poraz i gde pobeda prestaje.

    Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno
    i oni su ponavljali svoju smrt, kao dete koje ponavlja stihove.

    Ima nespretnih, zbunjenih, uplašenih i uznemirenih.
    O njima vetar peva dok valja svoje teško telo u sporom koritu mora.
    Ima i onih koji su umirući psovali život, rečima u kojima bejaše gorčine
    poput trnja sto jeca iza svake ruže.

    I konačno, ima ih koji su umrli odjednom, bačeni poput kamena visoko u nebo.
    Ni smrt ih nije zaustavila u letu koji još traje.

    Zvonimir Golob
    Poruku je izmenio SQUAW, 01.05.2007 u 08:01
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #73

    Odgovor: Poklonite pesmu...


    NAPISACU TI PESMU BAS OVDE


    NAPISACU TI PESMU BAS OVDE! NE, NE ZNAM NI GDE SAM DOSLA, NI GDE SAM STIGLA.
    LUTAJUCI PO NETU ,KAO PO PROSTRANOM SVEMURU, ZADRZACU SE OVDE. LICI MI NA MALU PLANETU-OAZU. HOCU DA OSTAVIM JEDAN MALI TRAG ,DA.
    O CEMU PITAS SE? PA PROCI SEC OVUDA I VIDECES. STO NIKO NIJE.



    Napisacu ti pesmu o tome
    kako sam sama,
    i kako provodim dane.
    Napisacu ti pesmu,
    kako mi svakodnevno sve vise trebas
    i kako precrtavam dane.
    Monotona i dosadna popodneva,
    i besane noci.
    Napisacu ti pesmu,
    ali ne umem da pronadjem prave reci,
    ne umem recima da iskazem bol.
    Napisacu ti pesmu, ludo moja,
    o tome kako stalno mislim na tebe,
    kako sam samo tvoja,
    i kako ti u svom pismu saljem deo sebe...

    Ali ne umem da te dodirnem u pesmi,
    ne umem da dodirnem rubove tvojih usana.
    Mozda te moja pesma zaboli,
    i bojim se da je napisem.
    Ali ona vec nocima treperi u meni,
    i moli me da ti kazem,
    sve one reci bolne i nezne,
    koje se radjaju u mojoj glavi!
    Ali kako da ti napisem broj svojih suza,
    kada to ni sama ne znam,
    kako da ti opisem svoju ljubav,
    kada ona ni u tri knjige ne bi stala!
    Reci mi,najlepse moje,
    kako da to napisem najlepsu pesmu o ljubavi,
    kada si to u stvari,ti!
    Sve ono sto mi treba,
    sve ono sto volim i sto me boli...

    Ipak,pokusacu da ti napisem pesmu,
    o najlepsem delu moga zivota,
    o jednom prohladnom aprilu,
    o tamnim ocima koje vidim i kada zazmurim,
    napisacu ti najlepse reci koje znam,
    ali sve je to nista,
    sve je to samo dim...
    Jer jedino sto zelim je da dodirnem,
    tvoje srce,
    jedino sto zelim je da shvatis,
    sve ono sto nisam napisala,
    sve ono sto sam precutala,
    jer necu da budim ceznju i stvaram bol.
    I evo,napisala sam ti pesmu,
    mada je jedino sto sam zelela u ovom trenu,
    da ti kazem da te volim
    i da to cujem od tebe!!!

    Nepoznat autor


    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  14. #74

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Plima i oseka

    Ljubio sam te celu
    Pukama
    Dahom
    Pogledom

    I bio zaljubljen u sve

    U kosu koja odaje raskoš tela
    U trepavicu na desnom oku
    U pogled odozdo
    Zamućen pomalo i uvek na tajnom
    (Niko sa tako malo pogleda ne vidi više)

    U nos
    Nema majstorske ruke
    Koja može postići tu finoću izrade

    U usne
    Koje su uvek otvorene kao ruža
    I sa uvek svežim ružom
    (Na njima sam uzimao najmanje i najslađe obroke
    Kojima sam se zatim danima hranio)

    U vrat
    Vilinski vitak i beo
    Nema tog dragulja koji ne bi poželeo
    Da na njemu visi

    U duge pravilne lukove
    Koji se dižu na bregovima tvojih dojki
    Tamo sam pogledom i željom najčešće boravio
    One su prošle sve
    A ostale netaknute
    Tvoje detinje grudi
    Tvoj najnevidniji deo tela

    U stomak
    Gladak i hladan po površini
    A ispod vatra i grč

    U tvoje tišine
    Kada si me znam napuštala
    I ko zna gde i s kim lebdela

    U tvoje bure
    Koje su dolazile sasvim neočekivano
    Sa nepoznatog komandnog mosta

    Ti si plima
    Ti si oseka
    Dohvatš sve što poželiš
    I uzmakneš brzo
    Da ne bi i sama bila uhvaćena

    Ja sam čovek
    Između plime i oseke tvoje ljubavi
    Čas beskrajno bogat
    A čas pusti siromah
    Kome je sve blago isteklo
    Kroz prste

    Volim te
    I to je stvarno

    Petar Rus
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #75

    Poklonite pesmu...

    Poezija vode

    Ispricat cu ti jednu davnu pricu
    u tom ce mi pomoci moja muza
    kol'ko se moze kad se nekog voli
    i cudna kako je poezija suza.

    Niz tvoje lice sada teku rijeke
    za necim dragim sto bez traga ode
    a oci boje meda kriju lijepu tugu
    i neku cudnu poeziju vode

    Od mene samo sjecanje ti osta
    i jedna rijeka za ljubavi sto vapi
    i nesto malo izmrvljena bola
    i cudna, cudna poezija kapi.

    Dlanovi neba padaju sve nize
    i mrtva ljubav u osvit novog dana
    a sve su, sve su jaci zagrljaji kise
    i stara pjesma starih oceana

    Da ja sam umro i vise me nema
    na mome grobu tek trubadur pise
    u tvojoj kosi tuga vjetra spava
    i cudna, cudna poezija kise.

    Zdenko Jelcic
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

Strana 5 od 114 PrvaPrva ... 345671555105 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Na koju pesmu vas asocira forumaš?
    Autor Arthur Dent u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 343
    Poslednja poruka: 12.04.2020, 21:07
  2. Tebe ne volim, al' sto volim tvoju pesmu...
    Autor starsica u forumu Muzika
    Odgovora: 61
    Poslednja poruka: 29.04.2014, 17:24

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •