Poklonite pesmu... - Strana 62
Strana 62 od 114 PrvaPrva ... 1252606162636472112 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 916 do 930 od ukupno 1704
  1. #916

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Robert G. Tili: OTAC SEBI SAMOtnoME
    NA VRHU BRDA (SAM)

    "Kravica muče/probudi se, luče/Ali Isus, boga mali/neće plačem da se javi."
    Kurt Vonegat Junior: Klanica Pet
    na vrhu brda sam 1000
    devet
    180
    je & neka
    vrelo je nad gradićem boulder u američkoj saveznoj državi kolorado
    u dobrovoljnom sam izgnanstvu
    manastiru
    od apsane (od)
    tela svog umornog
    istrošenog
    zanemarivanog & zanemarenog
    od sviju & od sebe, napokon
    zab
    lude lude
    jedne zab
    ludele ovčice u ovom vučjem toru
    lude jedne
    poput svih inih 8
    ljenih, neistomišljenika
    Bližnjih
    i i
    nih Drugih
    u reonu koji mi je najpoznatiji
    znan do bola
    -sve sama samo
    ispitivanja
    propitivanja dragih Drugih
    što na ljubav mržnjom i podsmeho
    m m
    i uzvraćaju
    elegičnih naznaka gubitka svrhe
    potpune besmislice
    naravno
    o
    stajem u šu
    mama:mama
    je odatle, kao isus iz postrevolucionarne bulgakovljeve moskve, ruku pod ruku s volandovom svitom,
    dogom pilat
    ovom & pilatom nestala,
    sa sve judom
    i i
    ni
    m M
    ajstorima
    (margarite uvek o(p)staju, nikada ne ostaju
    uz svoga čoveka, osim kada ga napuste, a napuštaju Prave uvek)
    mater je odatle
    nestanuta )jašući "po indijanski" hrbat jednog narogušenog vepra
    kao & paund iz mog rodno
    g g
    ada od grada
    anabaptistgrada
    kao ja iz gradova
    ali prethodno rev
    nosno & nazalno
    zgažen & poražen
    zgromljen
    i i
    spljuvan: pljunut
    i i
    scedak sperme grupe autora što se odazivaju na skupno ime "otac", napomenuh već to
    u prethodnoj pesmi, dobro, omda ispljuvani
    pljunuti majakovski
    pre samoubistva-ili nakon i
    100
    g?("Ne pucatj. Druzja!"-behu mu poslednje reči)
    ("Eli, Eli, lama savahtani?")
    o
    stajem u šu
    mama kao robert
    frost u snežnom predvečerju
    & udišem stvarnost ne bih li o
    stao živ-
    u(z)dišući duboko (kao) 1000 poljubaca
    pun rukoveti gubitka
    krila bremenitog naramcima praznine
    svi su otišli
    oni Najbolji nestanuti su
    sve su pobegle
    "voleh dovoljno"-kažu mi, hoće mi se dati na znanje
    da je ljubav kategorija koja se može meriti, ograničavati dakle
    i
    100
    tako
    gluposti
    u gradovima
    obilja bednim, gladni
    m m
    ansardama srednj
    e e
    vrope
    po predgrađima noći
    po međuvremenu
    između redaka mojih stihova
    neosedlanih & nepočešljanih
    gde svetla će osvetlit
    i i
    stine jednoga dana
    a možda ni tad
    a a
    ko bude malo sreće
    a nema je & neće je nikada ni biti
    mada je to jedino, sem nešto topline Sunca i mirisa ma
    slina za čim slinih, što iskah od Nadležnog
    ali jedino što ikada sam dobijao bile su suicidalne depresije & delirijum tremens
    kraj sve tamnijih i mutnijih voda
    & nemuštih mora
    okeana (od) nesporazuma & nerazumevanja
    u gradovima o
    d d
    ima gde gosti mili su mi kada ih nema(m)
    u gradovima koji grade mi (pro)pad(anja)
    nalik sam snovima ciganinove žene
    & ne umem (o)prostiti
    & ne umem zauzdati sećanja & naučiti
    kako se, kao Indijanci ili zen-monasi prazni pro
    100
    r između dva neoprana uveta nagluva
    svakolikog sadržaja
    prošlosti ponajprije
    beunadne sadašnjosti
    nepo
    100
    jeće budućnosti koja tek 100
    ji, n
    e e
    gzistira ni kao "noch nicht sein"
    ne umem (o)praštajući (se pro)plakati:
    zbogom

  2. #917

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Nezaborav u tvojim rukama

    Koliko je samo nabujalih uzdaha
    Otplovilo niz hladnu Neretvu,
    Dok si mi nizao poljupce, kao perle,
    Na ogoljela ramena premazana nezaboravom?
    Da li je moglo more zaprimiti baš svaku
    Našu misao razmjenjenu, a neizgovorenu,
    Dok su se tijela sudarala u ritmu damara,
    A ti poprimao aureolu moga jedinog Božanstva?

    Uvirući u mene, zapljuskivao si me ljubavlju,
    Onim istim zaveslajima snova po meni si plivao,
    A ja te dočekivala obalama skliskim i orošenim,
    U pećinama što su sladostrašćem odzvanjale.
    Dani za pamćenje, noći bezvremenošću zaogrnute
    I dlanovi na kojima su se i sunce i mjesec odmarali.

    Nebo se nad nama otvorilo
    I lomile se planine granitnih principa
    I otvarali se oceani zaboravljenih zakletvi,
    Onog trenutka kad su se dva vriska
    Istom putanjom, prema zvijezdama, vinula.


    Danja Đokić
    "Tvorac nije obećao dan bez bola, smijeh bez tuge,sunce bez kie:
    ali je obećao snagu za dan, utjehu za suze i svjetlo za put!"

  3. #918

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    NE

    Noć te uništava da bih te tražio
    kao ludak, u tami, u snu, u smrti.
    Moje srce izgara kao osamljena ptica.
    Tvoja me odsutnost ruši, život se zatvorio.
    Kakva samoća i mrak, kakav suh mesec na nebu,
    kakvi daleki putnici po nepoznatim telesima
    pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvog srca,
    za tvoju neočekivanu odsutnost u noći koja raste.
    Moje ruke te ne stežu i moje oči te ne poznaju.
    Moje su reči uspravne trazeći te utaman.
    Spokojna noć u meni, horizontalna i duga,
    pružena kao reka sa samostalnim obalama.
    Ali idem da te tražim, otimam te i čupam
    iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sećanje.
    Tišina gradi tvoju neobjašnjivu istinu.
    Svet se zatvorio. Sa mnom ostaješ.

    Jose Luis Hidalgo
    Vrag odneo šnalu...

  4. #919

    Odgovor: Poklonite pesmu...


    SMRT PUŠI MOJE CIGARE

    Znaš: Ponovo sam ovde
    I pijan
    I slušam Čajkovskog na radiju .
    Isuse , čuo sam ga pre 47 godina
    Kada sam bio izgladneli pisac
    I sada evo ga
    Ponovo
    Sada kada sam stekao delimičnu slavu
    Kao pisac
    I smrt šeta ovom sobom
    Gore-dole
    Pušeči moje cigare
    Cirkajući moje vino
    Dok Čajk uporno odrađuje
    Svoju Pathetique ,
    Kakav je to samo put bio
    I sva sreća koja me je zadesila bila je
    Samo zato što sam kockice bacio
    Kako treba:
    Ginuo sam za svoju umetnost,
    Ginuo sam da se dokopam
    5 prokletih minuta, 5 sati
    5 dana -
    Sve što sam želeo bilo je da izbacim
    Reč iz sebe
    Slava, novac nisu bili važni:
    Ja sam želeo da izbacim tu reč iz sebe
    A oni su me želeli za štanc-presom ,
    Fabričkom trakom
    Želeli su da budem magacioner u
    Robnoj kući .
    Pa, kaže smrt, prolazeći sobom,
    Svejedno ću te ščepati
    Ma šta bio:
    Pisac, taksista, svodnik, kasapin,
    Padobranac, ščepaću te .
    Važi srce, kažem joj .
    I sada pijemo zajedno
    Dok jedan po ponoći polako prelazi u dva
    Po ponoći i
    Samo ona zna pravi trenutak
    Ali sam je ipak zajebao:
    Izvukao sam svojih
    5 prokletih minuta
    i još mnogo
    preko toga.

    Bukovski


    THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "


  5. #920

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Životnost



    Odlično se poznam, bez sumnjičenja
    U lijevo i desno orjentirane misli.
    Kad pričam, pričam pjesmom duše
    A pjevam prstima što su se u dvije šake
    Po istom logičkom rasporedu stisli.
    Plačem zvijezdama padalicama što klize
    Niz moćne vodopade skliskih trepavica,
    A smijem se očima sedefastih bisernica
    Što mi ih vrijeme nikad ne briše sa lica.
    I istinom trajem, u moru životnih nedoumica.

    Pozivam te večeras na premijeru,
    Oratorij tuge u vječnom neprebolu.
    Soliste i zbor pregazit će aplauzi
    Licemjerja što se svijaju u parabolu
    Kao, oni su sretni, njima cvjetaju ruže
    I njihovi se obrazi proziru od tančine,
    A mi smo rasprostrli svoje gole živote
    Da ih gaze takve samozvane junačine.
    O Bože, daj mi moć da viknem kroz eter,
    Daj mi prkos da vrisnem snagom istine,
    Kako to izgleda kad istinoljublje jačinom sijeva
    I iskrenost zaurla paroksizmom gnijeva.

    Na lijevom mi ramenu feniks, na desnom ibis,
    Sebe isuviše dobro poznam, bez straha,
    U krvotok mi unijeli poštenja kodni zapis
    Kad su me iskrenošću s izvora, po rođenju, krstili,
    Da između uzleta i pada nikad ne ostajem bez daha.

    Danja Đokić
    "Tvorac nije obećao dan bez bola, smijeh bez tuge,sunce bez kie:
    ali je obećao snagu za dan, utjehu za suze i svjetlo za put!"

  6. #921

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    ELEGIJA O NEMOGUCOJ PESMI

    Šta ne bih dao za sećanje
    na prašnjav puteljak sa niskim ogradama
    i visokog konjanika što zoru ispunjava
    (pohaban dugacki pončo)
    jednog dana među danima ravnice,
    jednoga dana bez datuma.
    Šta ne bih dao za sećanje
    na majku koja posmatra jutro
    na estansiji Svete Irene
    a ne zna da će se zvati Borhes.
    Šta ne bih dao za sećanje
    da sam se borio kod Sepede
    i video Estanislaa del Kampa
    kako pozdravlja prvi kuršum
    s radošću hrabra čoveka.
    Šta ne bih dao za sećanje
    na kapiju skrivenog letnjikovca,
    koju je moj otac svake večeri zatvarao
    pre no što bi se izgubio u snu
    i koju je zatvorio poslednji put
    četrnaestog februara 38.
    Šta ne bih dao za sećanje
    na Hengistove čunove
    koji kreću sa peščanih obala Danske
    da osvoje ostrvo
    koje još Engleska ne beše.
    Šta ne bih dao za sećanje
    (imao sam ga i izgubio)
    na jedno zlatasto Tarnerovo platno
    široko kao muzika.
    Šta ne bih dao za sećanje
    da sam čuo Sokrata
    kad je pred veče kukute
    s vedrinom ispitivao problem
    besmrtnosti,
    naizmenično navodeći mitove i razloge
    dok se plava smrt penjala
    iz već studenih nogu.
    Šta ne bih dao za sećanje
    da si rekla da me voliš
    i da nisam spavao do zore,
    bestidan i srećan.

    THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "


  7. #922

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Besmrtna pesma



    Ako ti jave: umro sam
    a bio sam ti drag,
    mozda će i u tebi
    odjednom nešto posiveti.

    Na trepavicama magla.
    Na usni pepeljast trag.
    Da li si ikad razmišljao
    o tome šta znači živeti?

    Ko sneg u toplom dlanu
    u tebi detinjstvo kopni.
    Brige...
    Zar ima briga?
    Tuge...
    Zar ima tuga?

    Po merdevinama mašte
    u mladost hrabro se popni.
    Tamo te čeka ona
    lepa, al lukava duga.

    I živi!
    Sasvim živi!
    Ne grickaj kao miš dane.
    Široko žvaći vazduh.
    Prestiži vetar i ptice.

    Jer svaka večnost je kratka.

    Odjednom nasmejani
    u ogledalu nekom
    dobiju zborano lice.

    Odjednom: na ponekom uglu
    vreba poneka suza.

    Nevolje na prstima stignu.
    Godine postanu sivlje.

    Odjednom svet, dok hodaš
    sve više ti je uzan
    i osmeh sve tiši
    i tiši
    i nekako iskrivljen.

    Zato živi, al sasvim!

    I ja sam živeo tako.
    Za pola veka samo
    stoleća sam obišao.

    Priznajem: pomalo luckast.
    Ponekad naopak.
    Al nikad nisam stajao.
    Večno sam išao.
    Išao...

    Ispredi iz svoje aorte
    pozlaćen konac trajanja
    i zašij naprsla mesta
    iz kojih drhte čuđenja.

    I nikad ne zamišljaj život
    kao uplašen oproštaj,
    već kao stalni doček
    i stalni početak buđenja.

    2.

    A onda, već jednom ozbiljno
    razmisli šta znači i umreti
    i gde to nestaje čovek.

    Šta ga to zauvek ište.

    Nemoj ići na groblja.
    Ništa nećeš razumeti.
    Groblja su najcrnji vašar
    i tužno pozorište.

    Igrajući se nemira
    i svojih bezobličja,
    zar nemaš ponekad potrebu
    da malo krišom zađeš
    u nove slojeve razuma?
    U susedne budućnosti?

    Objasniću ti to nekada
    ako me tamo nađeš.

    Znaš šta ću ti učiniti:
    pokvariću ti igračku
    koja se zove bol,
    ako se budes odvažio.

    Ne lažem te.
    Ja izmišljam
    ono što mora postojati,
    samo ga nisi jos otkrio,
    jer ga nisi ni tražio.

    Upamti: stvarnost je stvarnija
    ako joj dodaš nestvarnog.

    Prepoznaćeš me po ćutanju.
    Večni ne razgovaraju.

    Da bi nadmudrio mudrost,
    odneguj veštinu slušanja.

    Veliki odgovori
    sami sebe otvaraju.

    Posle bezbroj rođenja
    i nekih sitničavih smrti,
    kad jednom budeš shvatio
    da sve to što si disao

    ne znači jedan život,

    stvarno naiđi do mene
    da te dotaknem svetlošću
    i pretvorim u misao.

    I najdalja budućnost
    ima svoju budućnost,
    koja u sebi čuje
    svoje budućnosti glas.

    I nema praznih svetova.

    To, čega nismo svesni,
    nije nepostojanje,
    već postojanje bez nas.

    3.

    Ako ti jave: umro sam,
    evo šta će to biti.

    Hiljade šarenih riba
    lepršaće mi kroz oko.
    I zemlja će me skriti.
    I korov će me skriti.

    A ja ću za to vreme
    leteti negde visoko.
    Upamti: nema granica,
    već samo trenutnih granica.

    Jedriću nad tobom u svitanja
    niz vetar klizav ko svila.
    Razgrtaću ti obzorja,
    obrise doba u povoju
    i prizore budućnosti
    lepotom nevidljivih krila.

    I kao nečujno klatno
    zaljuljano u beskraju,
    visiću sam o sebi
    kao o zlatnom remenu.

    Prostor je brzina uma
    što sama sebe odmotava.
    Lebdeću u mestu, a stizaću
    i nestajaću u vremenu.

    Odmoriću se od sporednog
    kao galaktička jata,
    koja su srasla pulsiranjem
    što im u nedrima traje.

    Odmoriću se od sporednog
    kao ogromne šume,
    koje su srasle granama
    u guste zagrljaje.

    Odmoriću se od sporednog
    kao ogromne ptice,
    koje su srasle krilima
    i celo nebo oplele.

    Odmoriću se od sporednog
    kao ogromne ljubavi,
    koje su srasle usnama
    još dok se nisu ni srele.

    Zar misliš da moja ruka,
    koleno,
    ili glava,
    mogu da postanu glina,
    koren breze
    i trava?

    Da neka malecka tajna,
    il neki treperav strah
    mogu da postanu sutra
    tišina,
    tama
    i prah?

    Znas, ja sam stvarno sa zvezda.
    Sav sam od svetlosti stvoren.

    Nista se u meni neće
    ugasiti ni skratiti.

    Samo ću,
    obično tako,
    jedne slučajne zore
    svom nekom dalekom suncu
    zlatnih se očiju vratiti.

    Kažnjavan za sve što pomislim,
    a kamoli što počinim,
    osumnjičen sam za nežnost
    i proglašen sam krivim
    što ljubav ne gasim mržnjama,
    već novom, većom ljubavlju
    i život ne gasim smrtima,
    već nečim drukčije živim.

    Poslednji rubovi beskraja
    tek su pocetak beskrajnijeg.

    Ko traje dalje od trajnijeg
    ne zna za kratka znanja.

    Nikad se nemoj mučiti
    pitanjem: kako preživeti,
    nego: kako ne umreti
    posle svih umiranja.

    4.

    Ako ti jave: umro sam,
    ne brini. U svakom stoleću
    neko me slučajno pobrka
    sa umornima i starima.

    Nigde toliko ljudi
    kao u jednom čoveku.

    Nigde toliko drukčijeg
    kao u istim stvarima.

    Pročeprkaš li prostore,
    iskopaćeš me iz vetra.
    Ima me u vodi.
    U kamenju.
    U svakom sutonu i zori.

    Biti ljudski višestruk,
    ne znači biti raščovečen.

    Ja jesam deljiv sa svačim,
    ali ne i razoriv.

    A sva ta čudesna stanja
    i obnavljanja mene
    i nisu drugo do vrtlog
    jednolik,
    uporan,
    dug.

    Znaš šta su proročanstava?
    Kalupi ranijih zbivanja
    i zadihanost istog
    što vija sebe ukrug.

    Pa što bismo se opraštali?
    Čega da nam je žao?
    Ako ti jave: umro sam,
    ti znaš - ja to ne umem.

    Ljubav je jedini vazduh
    koji sam udisao.
    I osmeh jedini jezik
    koji na svetu razumem.

    Na ovu zemlju sam svratio
    da ti namignem malo.
    Da za mnom ostane nešto
    kao lepršav trag.

    Nemoj da budeš tužan.

    Toliko mi je stalo
    da ostanem u tebi
    budalast,
    čudno drag.

    Noću kad gledaš u nebo,
    i ti namigni meni.

    To neka bude tajna.

    Uprkos danima sivim,
    kad vidiš neku kometu
    da vidik zarumeni,
    upamti: to ja još uvek
    šašav letim i živim.

    Miroslav Antić

  8. #923

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Lokvanj



    Chastim za pesmu napisanu
    i tvoj pogled preko ramena.

    Chastim za pesmu otpevanu.

    Chastim za shaku tvoju sklopljenu
    u kojoj sedim
    i ispijam pice nazdravljajuci.

    Chastim, jer si me osmehom svojim odvela
    na mesto za koje sam u prichi chuo.

    Chastim, jer vishe nisam lokvanj na suvom,
    ni prst na chelu zamisljenom.


    Dejan Dimitrijevic

  9. #924

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Ne Bira Se Ljubav (by P.Zubac)


    Ne bira se ljubav
    kao ni smrt.

    Sve je u knjigama
    duboko pod morem
    zapisano.

    Jezikom neznanim nama,
    nebesnim pismenima.

    Niti se odupreti mozeš
    niti preskočiti dan.
    Ploviti se mora i bez broda ..

  10. #925

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Halil Džubran - Pesma cveta

    Ja sam reč koju izgovara Priroda,
    Pa je zatim povlači
    I krije u dubini svoga srca,
    Da bi je ponovo izgovorila,


    Ja sam zvezda
    Pala sa plavog šatora
    Na zeleni sag.
    Ja sam ćerka tvari
    Što ih zima nosi u utrobi,
    Proleće rađa,
    Leto uzgaja,
    A jesen uspava...
    Ja sam poklon zaljubljenih;
    Ja sam svadbeni venac
    I poslednji dar
    Što ga život daje smrti.
    Ujutro s povetarcem zajedno
    Najavljujem dolazak svetlosti,
    A uveče je sa pticama ispratim.
    Idem u korak sa livadama
    I ukrašavam ih bojama;
    Udišem vazduh i opijam ga
    Svojim mirisima.
    Dok mirno snivam
    Gledaju me bezbrojne
    Oči noći.
    Budim se da posmatram
    Jedino, blistavo
    Oko dana.
    Pijem vino rose,
    Slušam raspevane kosove,
    Plešem uz lelujave trave.
    Uvek naviše gledam
    Da svetlost spoznam,
    A sopstvenu senku ne opažam.
    To je mudrost velika,
    Čoveku zasad nepoznata.
    Osmeh je kriva linija koja ispravi sve..skoro sve..


  11. #926

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    KAD ZABORAVIŠ NEDELJU


    A kad zaboraviš šarene pokrivače sredom i subotom
    A naročito kad zaboraviš nedelju;
    Kad zaboraviš naše trenutke nedeljom u krevetu,
    Ili mene kako sedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne,
    I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
    Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;
    I ništa ne moram raditi, i sretna sam ...
    I kad ponedeljak ne bi nikad trebao doći!
    Kad to zaboraviš kazem ...

    I kako si psovao ako bi neko uporno zvonio na vratima,
    I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
    I kako smo konačno odlazili na nedeljni ručak;
    U stvari, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog tintom
    u jugozapadnom uglu, na nedeljni ručak.
    A to je uvek bilo pile s testeninom, ili pile s rižom, i salata,
    pa raženi hleb i čaj, i kolačići s čokoladnim mrvicama.
    Kažem, kad to zaboraviš ...

    Kad zaboraviš moj tihi predosećaj
    Da će rat završiti pre nego dođe red na tebe;
    I kako smo se konačno svlačili,
    Gasili svetlo, uranjali u krevet,
    Ležali načas opušteni u nedeljno svežoj posteljini
    I nežno se slivali jedno u drugo ...

    Kada, kažem zaboraviš sve to,
    Tada možeš reći, tada ću možda poverovati
    Da si me dobro zaboravio.


    Gwendolyn Brooks

    THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "


  12. #927

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    DUŠA
    Zašto plačeš,draga,svu noć i dan ceo:
    Izgubljena sreća još uvek je sreća!
    I taj jad što te na nju seća,
    To je jedan njezin zaostali deo.

    Ne daj mutnoj suzi na sumorno oko:
    Sreća nikad ne mre,ni onda kad mine,
    Taj eho kog jedva čuješ iz daljine,
    To je još ona zbori u tebi duboko'
    U samotne noći,kad žalosno šume
    Reke pune zvezda,gore pune sena...
    Do sluha ta pesma ne dopire njena,
    No duša je sluti,čuje i razume...

    Jovan Dučić
    Ako voli jedan cvet koji se nalazi na nekoj planeti,slatko je noću gledati nebo.

  13. #928

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Zato što ne mogu da te dodirnem


    Mesečina punog meseca
    Noćas nema nikakvog smisla

    Osećam se kao pokisla
    Senica na pustom polju
    Kao lađa nasukana na kraj sveta

    Tuga nadire u smetovima

    Dva dlana kao dva šteneta
    Cvile u praznim džepovima
    Zato što ne mogu da te dodirnem.


    Ljiljana Ninković - Mrgić
    Ćuti i prenesi dalje....

  14. #929

    Odgovor: Poklonite pesmu...




    OD SUTRA NOVI ZAKON VLADA
    srušiću pola grada.

    S muzikom uz treštanje glasno,
    poljubiće me dete časno.

    U bezakonju, bez svedoka
    venčaće se dva naša oka.

    Za njeno desno daću levo,
    jer sam sa desnim mnogo pev'o.

    A njeno levo oko staće
    u oči uplakane braće.

    Pa ipak, iduć' ko po nebu
    odvešću je u kolebu.

    I tu će ona čedna vrlo
    preseći sama sebi grlo.

    A ja ću skitati, piti, cvasti
    ko dugmići sedefasti.

    Začudo, na opštu zlobu
    umreće ona na mom grobu.

    Libero Markoni



    THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "


  15. #930

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    TOPLE RUŠEVINE ZIME

    Žene su zlo

    Ali još veće zlo
    Je u tome što nikada
    Ne dolaze same

    Zamisli whiskey od ruža
    Začinjen
    Ženom od koje
    Psi ili sunce
    Ili oboje
    Mijenjaju vrstu

    Vrlo blizu apokalipsi
    Samo sa mnogo više
    Krvi

    Potvrdio je
    Neki
    Čudni čovjek u tvidu
    Sa sveučilišta Oxford
    ( a istu stvar sam vam mogao reći i ja; čovjek u potkošulji i bez diplome )
    Kako je žena
    Genetski predodređena
    Da bude suprotan
    Ekvivalent
    Svemu onome što
    Čini životinju
    Kao što je
    Muško

    Ne samo ja
    Bilo koje muško
    Bilo kojeg dana
    U bilo kojem gradu

    Da, u to se računaš i ti

    Nadalje
    U sobama kao što je ova
    Pakao nikada
    Nije više od dva tri pića
    I isto toliko vrata
    Udaljen od mjesta na kome
    Evo sada sjedim
    I pijem
    I pišem možda besmislene stvari

    Jer kako stoji
    Ja nikada nisam mogao bez toga
    Zla,
    Pića mislim,
    Žene
    Su dolazile i
    Prolazile
    Samo je ostalo
    Piće sa
    Njihovim okusom

    Sa okusom svake od njih

    Jednom kada
    Su nestale
    Kao vrapci
    Pod snijegom

    Žene su zlo

    Jer, koliko god mislim ovu pjesmu
    Napisati kao odu
    Sve više riječi
    Lutaju u
    Elegiju

    Najljepšu elegiju
    O ikome
    Ikada

    Ali naposlijetku
    Elegiju
    Koju,
    Dok vani
    Hodaju sjene
    Tko zna
    Koje zime,
    Piše
    Čovjek
    Koji
    O ničemu
    Nikada nije
    Ništa
    Znao …

    Ravenšćak
    Poruku je izmenio Nitko_Poseban, 08.01.2009 u 21:00

Strana 62 od 114 PrvaPrva ... 1252606162636472112 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Na koju pesmu vas asocira forumaš?
    Autor Arthur Dent u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 343
    Poslednja poruka: 12.04.2020, 21:07
  2. Tebe ne volim, al' sto volim tvoju pesmu...
    Autor starsica u forumu Muzika
    Odgovora: 61
    Poslednja poruka: 29.04.2014, 17:24

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •