Poklonite pesmu... - Strana 96
Strana 96 od 114 PrvaPrva ... 46869495969798106 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1,426 do 1,440 od ukupno 1704
  1. #1426

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Senka

    Zbog svega što smo najlepše hteli
    hoću uz mene noćas da kreneš.
    Ma bili svetovi crni, il beli,
    ma bili putevi hladni, il vreli,
    nemoj da žališ ako sveneš.

    Hoću da držiš moju ruku,
    da se ne bojiš vetra i mraka,
    uspavana i kad kiše tuku,
    jednako krhka, jednako jaka.

    Hoću uz mene da se sviješ,
    korake moje da uhvatiš,
    pa sa mnom bol i smeh da piješ
    i da ne želiš da se vratiš.

    Da sa mnom ispod crnog neba
    pronađeš hleba komadić beli,
    pronađeš sunca komadić vreli,
    pronađeš života komadić zreli.
    Il crkneš, ako crći treba zbog
    svega što smo najlepše hteli.

    M. Antić


  2. #1427

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Da si me poljubio bar jednom

    Da si me poljubio bar jednom!...
    Da si me poljubio bar jednom
    zasumila bih poput proljetnih voda
    od neznih sjecanja, od besanica
    od briznih sutona, od starih vodenica,
    od rasplakanih oluja, od snijevalica,
    od poludjelih ptica, od groznica.
    Nebo da ranim, zoru da ozarim,
    zelenim smijehom vazduh da zapalim:
    od zvijezda,
    Balbek i Palimru
    da sagradim.
    Da si me poljubio bar jednom!...


    L.Radovic


  3. #1428

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Volim te



    Sjedni.
    Ne tu.
    Preko puta.
    Moram te vidjeti.

    Ne, ne prekidaj me.

    Šuti.

    Pusti me da ti kažem
    ono što sam već trebala reći.

    Kad trebaš doći, bojim se tvog dolaska.
    Zbog nedolaska.
    Jer,
    ako kasniš samo pet minuta
    srce mi je u dlanu
    i moja me ljubav ili mozda strah
    boli.

    I zato ne smijem kasniti.
    Vec sutra moze biti kasno.
    A nisam ti još rekla
    kako i koliko te volim.

    Volim te tijelom, pokretima, pogledom, dodirima, riječima.
    Volim te smijehom i suzama.
    Volim te tugom i brigama.

    Ne. Ne gledaj me zastrašeno.
    Ljubav, ma kakva bila:
    neispunjena, sretna, lakomislena i površna
    prava i zauvijek...

    Boli.

    Kad dolazim, pitam se čekaš li me.

    Bojim se da jednog dana više ne otvoriš vrata.

    Bojim se praznog stubišta bez mirisa, bez zvuka,
    svjetla.

    A nisam ti rekla:
    najviše se bojim vremena koje ne čeka.
    A ja kasnim.

    Volim te.
    I volim sve što si ti.

    Tvoje oči pitajuće.
    Tvoj smješak opraštajući.
    Tvoj korak ohrabrujući.

    Volim tvoju nesigurnost.
    I moja je najcešća.

    Bore na tvom licu i moje su.

    I u tom trajanju ne znam da li sam učinila sve za tebe
    ljubavi moja.



    Iskra Tanodi

  4. #1429

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Da li sam svuda gde su mi tragovi,
    Ko zna s čim sam se spajao,
    A nisam ni takao?

    Možda sam boravio i u svom životu,
    Možda postoje izvesni znaci,
    Ali kao da je neko stran.

    Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
    Sa mnom je opasno ići, ja se nikad ne umaram.

    Valjda sam jedini svedok koji sumnja u sebe
    Sve češće mi se čini
    Da nisam nikakav oblik
    Već da slobodno jedrim kroz sopstveno
    Pijanstvo prepušten sunčevom vetru
    Odlivam se i dolivam.

    Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
    Sa mnom je opasno hteti, ja nikad ne odustajem.

    Neiskvaren iskustvom, poseban slučaj samoće.
    Ponekad izmislim sadašnjost,
    Da imam gde da prenoćim.
    I suviše sam video, da bih smeo da tvrdim,
    Mnogo toga sam saznao, da bih imao ijedan dokaz.

    Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
    Sa mnom je opasno voleti, ja nikad ne zaboravljam.

    Pokušavam da shvatim učenja koja mene shvataju.
    Nejasna mi je vera, spremna u mene da veruje.
    Teško je biti okovan u moju vrstu slobode.
    Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir.

    Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
    Sa mnom je čudno čak i umreti, jer ja se ne završavam.

    Miroslav-Mika Antić

  5. #1430

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Da si blizu

    Da si blizu, naslonila bih čelo
    na tvoj štap i nasmiješena
    ovila bih ruke oko tvojih koljena.
    Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
    ne može da usne ni u noćnoj travi
    ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
    Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
    kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
    Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
    pred dolazak oluje u večer punu briga.
    O da si barem tako tužno blizu
    kao cvijet što spava zatvorenih očiju
    pod bijelim pokrovom snijega u tišini
    kamenih šuma, čekajući proljeće.
    Da si blizu, o moj hladni cvijete.
    Samo jednom kretnjom da si blizu
    neveselim vrtovima mojim
    što već sahnu, klonuli od bdijenja.
    Ali, noć je i svijet je daleko
    a ja ne znam mir tvoj.
    Ptice moje s tvojih su grana sašle.
    I sjaj zore iz mojih zjena odlazi zauvijek
    u uvrijeđenu zemlju zaborava
    u kojoj je neznano ime ljubavi.

    Vesna Parun


  6. #1431

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Uspavanka

    Svet ovaj,
    u stvari, i nije
    tako rđav i zao
    mada poneko plače
    i samuje
    i brine.

    Svuda je jednako suton
    na stare krovove pao
    al' nekom sutra svane
    a nekom neće da sine.

    Ja volim da svima valja
    i verujem beskrajno
    da će u zoru svako
    lakše moći da diše.

    I sklapam oči.
    I sanjam
    potajno
    to vrelo
    to sjajno
    jutro od vetra
    i vlati
    sto se nad krošnjama njiše.

    A sigurno je važno
    i od svega najpreče
    za svaki obraz na svet
    po jedan poljubac skrojiti.

    I kad se umoriš pseći
    i bude najcrnje veče
    umet svoj jastuk nadom
    zaliti i obojiti.

    I važno je i ovo,
    važnije od najprečeg
    kad se toliko lepote
    u sebi čuva
    i ima
    umeti da niko ne zna
    bar komadic tog nečeg
    spakovati u pismo i razaslati svima.

    Tako će vek tvoj biti
    manje plesniv i zao.
    sa manje briga
    samoće
    plača
    straha
    i tuge.

    I svaki put kad budeš
    komadić sebe dao
    ličiće svet na tebe
    više nego na druge.

    Miroslav-Mika Antić
    Poruku je izmenio Morpheus, 06.09.2010 u 22:21 Razlog: Naslov pesme

  7. #1432

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Senka

    Zbog svega sto smo najlepse hteli,
    hocu uz mene nocas da krenes
    Ma bili svetovi crni ili beli,
    ma bili putevi hladni ili vreli,
    nemoj da zalis ako svenes.
    Hocu da drzis moju ruku,
    da se ne bojis vetra I mraka,
    uspravna I kad kise tuku,
    jednako krhka, jednako jaka.
    Hocu uz mene da se svijes
    korake moje da uhvatis,
    pa sa mnom bol I smeh da pijes
    I da ne zelis da se vratis:
    da sa mnom ispod crnog neba
    pronadjes hleba komadic beli,
    pronadjes sunca komadic vreli,
    pronadjes zivota komadic zreli.
    Ili crknes, ako crci treba,
    zbog svega sto smo najlepse hteli..
    Miroslav Antic


    Ceznja

    Danas cu ti dati, kada vece padne,
    u svetlosti skromnoj kandila i sveca,
    u cistoti duse moje, nekad jadne,
    citavu bujicu proletnjega cveca.
    U sobi ce biti sumrak, blag ko tvoje
    srce, sumrak stvoren da se dugo sanja.
    Na oknima svetlim zabljestace boje
    U taj svezi trenut prvoga saznanja…
    Sve ce biti lepse, sve draze i vise,
    noc koja se spusta, svet sto mirno spava,
    dugo mrtvo polje na kome mirise
    krzljava i retka u busenju trava.
    I tako kraj cveca ostacemo sami…
    - Prolice se tada, kao bujne kise,
    stidljivi sapati u blazenoj tami,
    i reci iz kojih prolece mirise…

    Milan Rakic
    " Zivot je jedan, zato ga zivi punim plucima "

  8. #1433

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    U krug




    Ne razumem se ja u ovo kamenje što miruje - i to mu je sva krivica

    Možda sam samo zbog ljuljaški imao obraza
    da ostanem sve do sada
    ovom svetu u gostima.

    Inače,
    objasnite mi ljudi,
    šta ću ovako divno blesav sa ovih milion ptica
    u mojoj krvi i kostima?

    Možda postoji molitva koja sve rešava
    i sve prašta?

    Možda i u kockama uzidanim u drumove
    živi nekakav nemir
    neprestan
    i dug?

    Ali šta ćemo kad nas uvek i opet uvek ima
    ovakvih koji stalno
    koji stalno,
    koji stalno ponovo cvetamo kao bašta
    od aprila
    do septembra,
    pa onda opet ponovo tako,
    i ponovo,
    i ponovo - u krug?


    Mika Antić

  9. #1434

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Vidim te

    Vidim te,očima zatvorenim tamom neodziva,

    naslonjać od trske njiše se na verandi tvojih snova,

    sumrak je,ukletu tišinu ne dodiruje ni najmanji zvuk,

    zrikavci su poput mene,otpjevali posljednu pjesmu,

    a ti,ti ih nisi slušala,nisi sa njima pjevala.

    Vidim te,bijele ruke kao bijele pahuljice,

    krilo tvoje jastuk je, što uspavanku mirisom napaja,

    ne mrse bijele ruke tvoje, u zamamnu krilu kosu mi crnu,

    vidim te,samoća ti nagriza lice,crta krivudave bore,

    raširi ruke,nasmij se,sreću ti ne moram,donijeti ja.

    autor nepoznat

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  10. #1435

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Miloš Crnjanski
    PRIČA

    Sećam se samo da je bila
    nevina i tanka
    i da joj je kosa bila
    topla, kao crna svila
    u nedrima golim.

    I da je u nama pre uranka
    zamiriso bagrem beo.

    Slučajno se setih neveseo,
    jer volim:
    da sklopim oči i ćutim.

    Kad bagrem dogodine zamiriše,
    ko zna gde ću biti.
    U tišini slutim
    da joj se imena ne mogu setiti
    nikad više.
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  11. #1436

    Odgovor: Poklonite pesmu...



    U ljude upisuj druženja,
    al' nikad srca oluju.

    Ljudi te pažljivo slušaju,
    al' samo svoj glas čuju.

    Zato im što manje kaži.
    Ljudi su tek onda ljudi

    kad im se ništa ne traži,
    a mnogo im se nudi.

    Ljudi su čudne biljke.
    Kad rastu, u sebe siđu.

    Sretnu se.
    Pa se raziđu.
    Ili se mimoiđu ...



    M.Antic

  12. #1437

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Duša

    Ja vidim kad na te, topla i bijela,
    Kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada...
    I šum svaki čujem tvoga odijela,
    Na dušeke meke kada kloneš mlada...
    Kao sjenka tvoja svake te minute,
    Moja duša prati i uza te dršće...
    I ljubice svoje čežnjama osute,
    Prosipa na tvoju stazu i raskršće...
    U baštama tvojim ono rosa nije –
    To su suze sreće što ih ona lije,
    Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju...
    U kandilu tvome kada žižak cepti,
    Znaj, to duša moja prislužena trepti,
    I prosipa na te zlatnu svjetlost svoju...

    A.Santic


  13. #1438

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Kao izmaglica
    obavijena svilenkastom
    koprenom sna
    trajem u prostoru
    ne zavaravajući se više
    da mogu kad hoću
    sa tvog dlana liznuti
    zeleni izvor tišine

    Postojim nesmotrena
    kao misao
    i neprisutna i hitra i svirepa
    i mazna
    nepopravljivo uporna
    na vetrometini pokislog
    prvog zaloga usamljenosti

    Smejem se vlastitoj nemoći
    u beznadežnom pokušaju
    da ti se iz daha iskradem
    i predajem se
    ovoj veštičjoj nadarenosti
    da se u reč pretvorim
    i razbijem o hridi
    tvrdo nejestivog propadanja

    Šutiram upozorenje
    kao svojeglavo
    bacanje kamena na svilu
    guram urezanim borama teret
    svojih izgubljenih četrdeset godina
    uvrežena u ove hladne kotrljajuće
    bele raspukline
    u memoriji zaboravljenog hodočašća

    Vreme je da se pokloni i kaže hvala
    ili da se okrene i ode i ne kaže ništa

    Gordana Knežević
    ...Postoje u nama neke neprevodive dubine...
    ...Postoje u nama neke stvari neprevodive u reci...
    ...Ne znam...

  14. #1439

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    RAZGOVOR

    Pitaju me svu noć njegove zenice žedne:
    Jesi li ti rosa što na pustinjakove ruke pada nežno?

    Uteha što u svete noći pohađa bedne
    Jeli bilo negde suđeno I neizbežno
    Tebe da volim?

    Jesi li ti suza srebrna
    Pod grubošću I zlom?
    Osmesi tvoji jesu li sa tobom isti?
    Čime si vezana ti sa ovim sitnim tlom?
    Jesi li ti plamen na kome se duša čisti umrljana životom?

    Hoće li ljubav tvoja kao uplađena krila
    Pobeći ako te sa usana mojih taken plam?
    Hoću li ako I ti sa mnom budeš bila;
    Ostati zazidan u sebe, I sam
    Do kraja života?

    A ja spustih glavu na uzdrhtale dlane,
    Gledajući u sebe bolno I neumitno
    I bi mi kao da će cello biće u suzu da mi kane;
    I učini mi se srce odveć sitno
    Njega da voli.

    D.Maksimovic




    Pesma za nas dvoje

    Znam,
    mora biti da je tako:
    nikad se nismo sreli nas dvoje,
    mada se trazimo podjednako
    zbog sreće njene
    i sreće moje.
    Pijana kisa siba i mlati,
    vrbama vetar cupa kosu.

    Kuda ću?
    U koji grad da svratim?

    Dan je niz mutna polja prosut.

    Vucaram svetom dva prazna oka
    zurim u lica prolaznika.
    Koga da pitam, gladan i mokar,
    zašto se nismo sreli nikad?

    Il je već bilo?
    Trebao korak?
    Možda je sasvim do mene dosla.
    Al' ja,
    u krcmu svratio gorak,
    a ona
    ne znajuci-prošla.

    Ne znam.
    Ceo svet smo obisli
    u zhudnji ludoj
    podjednakoj,
    a za korak se mimoisli.

    Da, mora da je tako.

    Miroslav Antic
    " Zivot je jedan, zato ga zivi punim plucima "

  15. #1440

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Malinini


    Mora biti da sam pošašavio
    - načisto.

    Zar ne vidiš da si lepa,
    Malilini,
    da si lepa kao ptica
    od šarenog perja.

    Nemam dukat da te kupim.
    Nemam braću da te otmem.
    Nemam majku da te uvračamo.

    Da odem u vojsku
    dve-tri godine,
    rano mi je za vojsku,
    a i šta cu bez tebe.

    Da idem po vašarima,
    Da sviram po birtijama,
    da kupujem perje,
    da se kockam, pa da zaradim,

    - udaćes se za nekog
    dok se vratim, nesrećo.

    Beži mi sa mojih očiju.
    Mora biti da sam pošašavio
    - načisto.

    Nisi ti ni lepa,
    Malilini.
    nisi ti ni kao ptica
    od šarenog perja.

    Ima takvih u ciganskom rodu
    i jos lepših - barem hiljadu.

    Da te kupim za dukat,
    da ga odmah potrošiš.
    Šta će meni braća,
    pa da se u tebe zaljube.

    Da je živa moja mati,
    ti bi u nju pogledala
    urokljivim očima,
    i mater bi moju pretvorila
    u vrbu.

    A možda i ne bi,
    Malilini.
    Eto šta ja govorim.
    Teško meni: lud sam!

    Zar ne vidiš da si lepa,
    Malilini,
    da si lepa kao ptica
    od šarenog perja - priznajem!

    Nemoj da me kljuješ
    u to moje grlo
    sa tim lepim očima.

    Ne mogu da dišem
    od tebe.
    U nosu mi duša,
    nesrećo.

    Ja žvaćem tvoju kosu.
    Ti žvaćes moju krv.
    Ja žvaćem tvoje ruke.
    Ti žvaćes moje srce.

    Ja žvacem tvoju crvenu maramu.
    Ti žvaces moj nikakvi život.
    I moju nikakvu sudbinu.

    Tako si me dovela u nešto
    glupavo
    pa govorim,
    a ne znam šta govorim.

    Pa osećam,
    a ne znam šta osećam.
    Pa ja plačem
    i ne plačem ujedno.

    Sad moram da idem
    da probam da nađem
    neki drugi život
    i drukčiju sudbinu.
    Idem u vojnike.
    baš me briga za tebe.
    Idem odmah sutra
    da budem oficir.

    Baš je meni
    život lep.
    Otkud da je nikakav.

    Nakriviću kapu preko uveta.
    Četa mirno!
    Četa napred marš!

    Eto vidiš šta govorim.
    sve - koješta.
    Šalim se.
    Oprosti.

    Mora biti da sam pošašavio
    - načisto.

    Mika Antić

Strana 96 od 114 PrvaPrva ... 46869495969798106 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Na koju pesmu vas asocira forumaš?
    Autor Arthur Dent u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 343
    Poslednja poruka: 12.04.2020, 21:07
  2. Tebe ne volim, al' sto volim tvoju pesmu...
    Autor starsica u forumu Muzika
    Odgovora: 61
    Poslednja poruka: 29.04.2014, 17:24

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •