Skadar
Dan osvanu a ja Skadar.
Zle me sile pretvorile
u gomile
do temelja porušile.
Tri godine one mene tako lome
pa ja više nisam kadar
da se zidam
i survavam niz litice,
Gojkovice, mlada Gojkovice
Vitomir Vito Nikolić
Skadar
Dan osvanu a ja Skadar.
Zle me sile pretvorile
u gomile
do temelja porušile.
Tri godine one mene tako lome
pa ja više nisam kadar
da se zidam
i survavam niz litice,
Gojkovice, mlada Gojkovice
Vitomir Vito Nikolić
Došao sam tebi kao što reka ide moru
Žrtvovao sam jednim potezom i svoj tok i svoje planine
Napustio sam zbog tebe svoje prijatelje i svoje detinjstvo
Svaka kap vode moga života upila je so tvoje neizmernosti
Tvoje sunce uništilo je moju prošlost pretke
Ti vladaš nad mojom krvlju nad mojim snovima nad mojim ludilom
Dao sam ti sve svoje secanje kao jednu kovrdžu moje kose
Spavam samo u tvojim snegovima
Razvalio sam svoju postelju rasterao svoje dobre vile
Odrekao sam se vec davno svojih legendi
U kojima su Rembo Kras i Dikas
I Valmor koja place u ponoci
Konopac Nervalov prekinuo se
I metak koji je ubio Ljermontova prošao je kroz moje srce
Podeljeno tvojim koracima
Razvejano tvojim pokretima
Ko zaljubljeni vetar neke šume
Ja idem za prašinom koja se jutrom goni iz kuce
I koja se strpljivo vraca neprimetno u toku citavog dana
Bršljan koji raste a da niko ne primecuje
Dok ga ne sakate u njegovoj vernosti
Ja sam izlizani kamen silom tvoga stalnog šetanja
Stolica koja te ceka na tvome uobicajenom mestu
Okno sa koga tvoje celo gori gledajuci u prazno
Petparacki roman koji govori samo o tebi
Otvoreno pismo zaboravljeno pre no što je procitano
Prekinuta recenica na koju vracati se nema znacaja
Trepatanje soba kroz koje se prošlo
Parfem koji ostavljaš za sobom
A kad izadeš nesrecan sam kao i tvoje ogledalo
(Louis Aragon)
U svetu gde zgrobljen
I zapanjen svak je
Znam tek jedan mi je
jednake snage.
U svetu gde toliko
Mnogo se hoce
Znam tek jedan mi je
Jednake moci.
U svetu gde sve zri
u budj i brsljan
Znam samo si ti
Ravnosustan
Meni.
Marina Cvetajeva
DO POLEDNJEG DAHA
Bio je nekako sav nakrivo,
tako i hodao, tako i skolu ucio,
i bas se nekako mucio da dokaze,
da ima i vaznijih stvari na Svijetu,
na primjer, u pubertetu,
kada smo svi rakiju u Vinkovcima pili,
Kasim je gledao Belmondove filmove,
i u Slavonija hotelu,
u nekom starom ocevom odjelu,
narucivao casu bijelog, hladnog, mlijeka.
Vucibatina neka, htjela me tuci,
znas ono, da ti kazem,
eh, ja sam oduvjek bio neki nezni poeta,
a Kasim bi, onako iz zaleta,
pomeo dvojicu, trojicu,
a zatim, poravnao kravatu i
rekao najmirnijim glasom na svijetu:
Sta je, sta si se usro od straha,
pet je do osam,
uh, odoh ja da gledam, "Do poslednjeg daha"!
Prolece u nasem gradu je bilo,
kako se kaze, puno sperme.
Znali smo kolektivno drkati,
onako majusni, brkati,
zavaljeni u sanac ispred protine kuce.
Oko nas zbunje i neko trulo pruce,
a Kasim, oca mu mangupskog,
odjednom odnekud izroni iz mraka,
i u par koraka, znas ono, stvori se nad nama,
on, i s njim, prava dama.
Znali smo je iz komsiluka;
Ajde, kaze, da vidim ko ce dalje,
dajem samo za pare,
a njemu, onako, zbog neceg u zraku,
moze taj svaku, ako bi htio.
A Kasim bi se, znas ono,
samo nasmijao i rekao:
Ajde ne diraj mi kurvestino drugare,
moze te povaliti baraba svaka...
uh, pet je do osam,
odoh ja da gledam
"Do poslednjeg daha"!
Ljeto u Slavoniji u mozak zapece,
ne vidi se nista od prasine...
Kasime, kaze, tako smo se, znas,
zvali nas dva,
po nekom detektivu iz X-romana,
pa neces valjda i ti, ko ovi vodozemci,
da ladis muda u barutanu,
ajde sa mnom u staru pilanu,
da vadimo gliste iz piljevine.
Sjedi tako na starom biciklu
i otpuhuje kolutove dima,
al' zaistinski, ne ko ova druga raja,
on ga povuce,
Boga mi, iz jaja.
I sjednem tako na stangu, ispred njega,
bos, u kratkim hlacicama,
a on sav obucen u crno,
i cipele crne na bosu nogu.
Vozio je polako,
nek vidi, kaze, svako, da smo drugari,
jos samo nam Belmondo fali,
da skupa vadimo gliste na pilani.
Bila je, znas, u nasem gradu
i jedna mala s pjegama,
mi smo, kao, bili u nekoj semi
ma, ajde vraga semi,
znas ono, bili smo do grla,
jedno u drugo, zaljubljeni.
Ime joj ne smem odati, ajde,
znas kako je sad...
Ona je tamo negdje, tamo, u Beogradu,
e, i znas ono, ma dobro,
znas sta ti hocu reci, jel' da?
Al znas sta je, svake zime Kasim joj
nove rukavice donese,
i kaze joj ovako, seretski se nasmije,
znas ono, kako on, j....., i kaze:
Mala... hajde, cuvaj se...
i ne izlazi suvise na zimu...
mozda ces jednom igrati na filmu!
Od tad je, eto, mnogo minulo ljeta,
i ja sam danas kao, neki esteta.
Znas ono,
filmom se bavim i ponekad pjesme pisem, al
majku mu,
nikako da zaboravim te moje Vinkovce,
i te moje blage ravnice,
gdje smo Kasim i ja,
od jutra do mraka,
zivjeli zivot do poslednjeg daha.
A neki dan, eto, stiglo mi pismo.
Kazu... Kasima nema vise...
poginuo je negdje u blizini Mirkovaca.
Na kojoj je strani bio, pitam ja?
Ma nije...kazu...taj puske nosio...
nekog je klinca na biciklu vozio...
nekog bosonogog decaka....
kad ga je metak pogodio...
sunce ti kalajisano... kazu...
ko kaskader na filmu
je kroz zrak proletio
i na onu prasnjavu cestu pao...
zatim se malo pridigao... i
onom decaku,
na francuskom nesto saputao.
I jos je kazu... zadnjim snagama...
nekako narocito poravnao...
a onda... lagano...
palcem desne ruke...
preko donje usne presao...
Do poslednjeg daha, mon amee,
Rade Serbedzija
Prvo je postala emocija pa onda reč"
Dusan Bajski - Dodje mi ponekad
Dodje mi ponekad
Da legnem kraj reke,
Da se istecem sa njom ili
Da ostanem na dnu, da mi isperu vode
Srce i dusu.
Dodje mi ponekad
Da brojim rastajuce zvezde
I da gledam plavetnilo neba kuda
Krstare namrgodjeni oblaci.
Dodje mi ponekad
Da legnem kraj reke,
Jer obuhvata me neka luckasta tuga
Onda kad stojim i pratim
zelene talase
Od obale do obale.
Dodje mi ponekad
Da se valjam po travi
Zajedno sa senkama pasa koji laju
Na duvarskom satu,
(Sat koji ne otkucava ponoc).
Dodje mi ponekad
Da pijuckam reku od izvora
do usca,
Jer hocu da sretnem
zlatnu ribicu
I da je zamolim da mi nacrta
Svoj lik, da je ne bih izgubio
U bezdanu svojih secanja.
UMESTO MOLITVE ZA DALEKU
Ponekad, davna, setim te se,
a nešto toplo zasja u duši
kao od dobre stare pesme
to se slučajno zapevuši.
Gde li si noćas, ti daleka,
da li si negde svila dom,
ili još uvek, kao nekad,
lutaš ponoćnim Beogradom.
Da li još tražiš onog čudnog,
onog iz tvojih snova vrelih,
koga si tražila uzaludno
i one noći kad smo se sreli.
Traži, samo traži, tragaj
on ipak jednom mora doći
iz tvoji lepih snova, draga,
u tvoje nimalo lepe noći.
Kao što dođu ove pesme
iz divnih šuma nepoznatih
pravo u naše ružne nesne,
u gorku zbilju kasnih sati.
Ponekad, tako, setim te se,
a nešto toplo zasja u duši
kao od dobre stare pesme
što se slučajno zapevuši.
Vitomir Nikolić
Ona to izvodi kao da se igra!
A meni izgleda kao da svet stvara!
Ko Vergilijev najmladji konj:
u jednoj ruci drži svet,
a drugom ga osvetljava!
Traži se, na primer, rec, koja može
vodu da pije,
samu sebe da izgovara,
da gori,
da leti,
i da spava.
Neka rec
koja nije kao ostale reci:
rec koja ume da rešava ukrštene reci!
Tada nastaje mala drama:
voda otice za svojim obalama:
Ana, naga,
na mom dlanu,
vecnost osmišljava!
(A mogla bi baš nju briga da se razboli
ili da spava.)
I dddok je tttako
ooo opasnu
ddddržim u zzzz zagrljaju
rrrreci se
reci se
sssssame rrrrrr
rešavaju!
Kakve su njene namere
kad sve druge sahranjuje
samo mene oživljava?
Što se bar ne pokrije kad spava!?
Brana Petrovic - Kako Ana rešava ukrštene reci
Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.
Konstantin Kavafi
GRAD
Kažeš: "Otići ću u u drugu zemlju, otići ću do drugog mora.
Naći će se neki drugi, za mene bolji grad.
Unapred je osuđen ovde i potkopan svaki moj rad.
I srce mi je - kao mrtvac - zakopano tu.
Dokle će u ovoj tmini čamiti moj um?
Kud god da okrenem oči, kud kod da pogled svinem,
vidim samo svog života crne ruševine,
jer sam prošao tolike godine, šćerdao i upropastio."
Nećeš naći drugu zemlju, nećeš naći drugog mora.
Ovaj grad će te pratiti. Po istim ćeš ulicama ići.
U istom će te susedstvu i starost tvoja stići:
i u istim ovim kućama ćeš osedeti.
Uvek ćeš u ovaj grad stizati. Za neko drugo mesto - nemoj se nadati -
nema za tebe broda, nema puta.
Kao što si svoj život šćerdao iz ovog kuta,
tako si ga na celoj kugli zemaljskoj upropastio.
THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "
DAN KADA JE RICHARD III...
Kad se ubio
pricaju
na stolu je gorela zadnja cigareta
i soba je bila ispunjena dimom baruta
devetmilimetarskog kolta
kojim je inace iza portala docaravao Norfolkove topove
zadnje urlike prije Richardove smrti
kad se ubio
pricaju
da pismo nije ostavio
i ni sa kim se nije oprostio
samo je
tako pricaju
tog jutra sve radnike u kazalisnom bifeu
zadnjim picem pocastio
i sa smijeskom u podrume teatra otisao
u maloj sobi
pretrpanoj umjetnim ruzama i oruzjem
gdje je vecinu dana provodio
sto je zadnje pomislio kad se ubio
pricaju da je tog jutra
svu rekvizitu za vecernju predstavu na mjesta slozio
i sitne dugove uredno platio
i jos se
tako pricaju
u bojni oklop Richarda III obukao
i krunu na glavu stavio
sva zrcala prema sebi okrenuo
i u lijevu sljepoocnicu pucao
kad se ubio
tog jutra ozujskog
pivo posljednje ispio
konzervu sardine i malo jegera
na stolu ostavio
kisu na zamagljenim prozorima
nije opazio
i nije se nicem radovao
kad se ubio
uvijek je sutio
malo s kim govorio
godinama nepokretnu zenu njegovao
s nikakvom placom kraj s krajem vezivao
u podrumu teatra zivot zivio
i nikog ni za Ĺsto nije krivio
na sastanke nije hodio
ni jednog saveza pobornik nije bio
i nikog nista nije molio
kad se ubio
samo je
tako pricaju
jednog jutra
glavu
topovskom salvom
Richarda III
Raznio
Rade Serbedzija
Prvo je postala emocija pa onda reč"
Borislav Horvat
Bič
Kao onaj kome niko se ne nada
Na pijačni dan je ušao u hram:
Kokoške, žito, graja ljudskog stada:
Niko nije bio nikad tako sam.
Viknu: Zar u domu moga oca,
Gde ničice treba pasti, duše čiste,
Molitvu i ljubav, sa zveketom novca,
Nevernici izjednačili ste!
I stade, ne sa ljudskim jedom,
U božanskom gnevu plemenitom,
Trgovcima tezge da obara redom.
I, zgrabivši čvrsto dršku biča,
Izvi se u njegov fijuk, pritom.
Ostalo je, za vremena priča.
THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "
***
Pokusham da skochim
Da te dostignem
Padnem i polupam se
O pod
Mislim
Preveliki si
Mogu samo da se divim
Ne mogu da razumem
Pokusham da potrchim brzze
Da te sustignem
Padnem i sapletem se
Zaostanem
Mislim
Ogromni su ti koraci
Nikada se za ruke necemo drzzati
Da me nosish u dzepu u uhu na glavi na ramenu
Ne ide to
A pitacesh me jednog dana
Shta sam ja radio dok si ti porasla ovako velika?
Valjda grabio napred
A napred nicheg nije bilo
Ostalo je iza
Umorilo se
Zaspalo
Probudilo se potpuno drugachije.
Teodora Budimir
Mesec- svinga
od mesinga
nebom luta.Kočijašu,
skreni kola pored puta.
Kočijašu,
hajd' na čašu,
dođi, druže, da te pitam
kome njene ruke mašu,
ove noći
dok se skitam.
Noć je pala,
kola stala,
konji vrani.I vrata su zaškripala
na mehani.
Nikog nema.
Krčmar drema
preko stola.
Gazda, mi smo dva boema,
i željni smo alkohola.
Prič'o sam joj o proleću
možda grešno, možda čudno.
Ona dunu k'o u sveću. Sve ugasi,
sve zaludno.
Ne sećam se ničeg više,
pamtim samo bat koraka,
koji nam se podeliše
na dve strane
od sokaka.
Ona jednom, a ja drugom.
Rastasmo se bez svršetka.
Pijan zvižduk mesto metka,
prosvir'o sam samo
tugom.
Pošao sam bez zaklona
niz ulicu, koju pljujem.
I mislio, da l' zna ona,
u šta sve ja
ne verujem.
Pošao sam kud me nose
dve cipele ko dva splava.
-Pijan, ružan, guste kose,
prazno srce,
puna glava.
Kočijašu,
ispij čašu,
ispijmo je za čoveka.
I poteraj sad u kasu,
na putu nas
zora čeka.
Veles Perić, Kočijašu
nije dotakla ništa što bi moglo da boli
njene ruke su bele kao led
njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje
Ne Vjeruj
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime -
Ne vjeruj No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krsa,
Tamo gdje u grmu proljece leprsa
I gdje slatko spava nas jorgovan plavi,
Dodji, cekacu te U casima tijem,
Kad na grudi moje priljubis se cvrsce,
Osjetis li, draga, da mi tjelo drsce,
I da silno gorim ognjevima svijem,
Tada vjeruj meni, i ne pitaj vise
Jer istinska ljubav za rijeci ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove pise
Aleksa Santic
Tek su voleli
Tek su voleli.
Zgrčena od ljubavi
A noć raste
I sve je svršeno.
Ne mogu da uživam
U slasti milovanja.
Moja se bojažljivost bori sa odlukom...
Uzima mi venac,
Prihvata mi kosu,
Na svoje srce pritiska
Skrivene mi dojke.
Ali u neveštoj bezazlenosti,
Sama, bez ičije pomoći,
Ne nalazim zadovoljstvo.
On bi sve hteo
U velikom zanosu, odjednom.
A moja bolna postiđenost
Tako malo uzdaruje.
Čarolija slasti odlazi.
Ne kažem
Ništa.
Vidjapati
...kada Vreme povuče nazad, nije ba lako ni ostati na svom mestu...
Ono posle
Sa snom ti oči klonu,
A mirno ti lice
Nadsijava lotos.
Ko je bio tako lud
Da izbrazda tvoje dojke,
Da božanstvu nalik čari izranjavi
Noktima divljim?
I čelo ti i haljine
Skerletno crvenim obeležene.
Koralne usne
Otečene i sive.
Ko je, ljubljena moja,
Riznicu tvoju oplenio?
Vidjapati
...kada Vreme povuče nazad, nije ba lako ni ostati na svom mestu...