Stan-der malo, gosin dobošaru i
Otpevaj mi pesmu
Jer nimalo sanjiv nisam i nemam kuda da se denem
Stani malo, dobošaru, otpevaj mi pesmu
I u zveketavom svitanju praticu te bogobojazno
Premda znam da carstvo predvecerja povratilo se u žalove
Daleke
Išcilevši mi iz šaka
Ostavivši me na
Slepo tu, ukocenog kao spomenik nesanici
Svesnost me sopstvena opcinjava, stamen sam na nogama
No, nikoga da sretnem
A prepotopne prazne ulice premrtve su
Za snivanje
Stan-der, malo, gosin dobošaru, otpevaj mi pesmu
Nimalo snen nisam i nema takvog mesta gde uputiti bih se mogao
Povedi me na putovanje na svojoj carobno zaljuljanoj barci
Cula su mi bolno naoštrena, šake mi ne osecaju umora
Stopala su mi utrnula, tek vršci mojih cizama
Nestrpljivo ržu, orna za put
Spreman sam da se zaputim ma gde, spreman da išcilim,
U sopstvenoj povorci, ako si odlucio da mi zacaraš stazu,
Voljan sam da ti se povinujem
Pa me povedi, tako nestajuceg
Kroz dimne kolutove mojih mnenja, želja i misli
Dole, niz maglovite ruševine vremena, daleko iza naslaga
Zamrznutog lišca i korenja trava
Ucveljenih, preplašenih stabala, napolje, na vetrovitu plažu
Daleko od uvrnutog dosega pomamnog cemera, tuge i jada
Da plešem pod dijamantskim plaštom noci
S jednom rukom visoko uzdignutom u slobodnu tminu
Ocrtan pozadinom od morskih talasa i pene
Peskom s cirkuskih šatri koje landaraju u noci
Sa svom tom beznadežnom hrpom uspomena i sudbe strpanom i
Pometenom duboko pod talase
Da zaboravim na danas do sutra
Barem
Bob Dilan, Gosin dobošaru
(Sa engleskog prepevao Robert G. Tili)