Poklonite pesmu... - Strana 15
Strana 15 od 114 PrvaPrva ... 513141516172565 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 211 do 225 od ukupno 1704
  1. #211

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Ja sam dete sa Vardara,
    Srpkinja me majka rodi,
    I pricama stara baka,
    Duh mi uli o slobodi.
    Pricala mi
    O Kosovu,
    O Lazaru,
    O Milosu,
    I o Marku,
    O krvavom Vidovdanu,
    Robovanju ,
    I ustanku.
    Pa sad znadem koliko je
    Propatilo moje srbstvo
    Boreci se kroz vekove
    Za slobodu i jedinstvo.


    (Ne znam autora, al svidja mi se pesmica)
    ...................

  2. #212

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    NEMAM VIŠE VREMENA


    Nemam više vremena za duge rečenice,

    Nemam kad da pregovaram,

    Otkucavam poruke kao telegrame.

    Nemam vremena da raspirujem plamen,

    Sad zaprećem šake zgorela žara.

    Nemam više vremena za hodočašća,

    Naglo se smanjuje putanja do ušća,

    Nemam kad da se osvrćem i vraćam.

    Nemam više vremena za sitnice

    Sad treba misliti na večno i neobuhvatno.

    Nemam kad da razmišljam na raskrsnici,

    Mogu stići jedino kudgod u blizinu.

    Nemam vremena da išta izučavam,

    Nemam vremena sad za analize,

    Za mene je voda sada samo voda

    Kao kad sam je pila sa kladenca;

    Nemam kad da razlažem naa sastojke nebo,

    Vidim ga onakvo kakvo ga vide deca.

    Nemam više vremena za bogove tuđe,

    Ni svoga nisam dobro upoznala.

    Nemam kad da usvajam zapovesti nove,

    Mnogo mi je i starih deset zapovesti.

    Nemam više kad da se pridružujem

    Ni onima koji istinu dokazuju.

    Nemam kad da se borim protiv hajkača.

    Nemam kad da sanjam,da lagano koračam
    .

    (Desanka Maksimovic)
    Osmeh Je Kriva Linija Koja Ispravlja Sve Stvari

  3. #213

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Ne znam naslov



    Drsko me budiš
    Uz klepet vetrenjača
    Opet u ono doba
    zoveš neprijatelje
    Guraš me od sebe
    Kao da ne znam
    Kada gitara u ćošak
    Sklonjena spava
    To je zbog prašine
    Kažeš
    Tako se meri vreme
    promaklo u brojke
    Ćutim
    ne čitam
    tišinu

    Ćutim.
    Krenem
    pa se vratim
    I ja se bojim

  4. #214

    Odgovor: Poklonite pesmu...


    • Majci
    • Jesi li ziva starice moja
      Sin tvoj zivi i pozdrav ti salje
      Nek uvece nad kolibom tvojom
      Ona cudna svetlost sija i dalje

      Pisu mi da vidjaju te cesto
      Zbog mene veoma zabrinutu
      I da ides svaki cas na cestu
      U svom trosnom starinskom kaputu

      U sutonu plavom da te cesto
      Uvek isto prividjenje muci
      Kako su u krcmi finski noz
      U srce mi zaboli u tuci

      Nema straha, umiri se, draga
      Od utvare to ti srce zebe
      Tako ipak propio se nisam
      Da bih umro ne videvsi tebe

      Kao nekad i sada sam nezan
      I srce mi zivi samo snom
      Da sto pre pobegnem od jada
      I vratim se u nas niski dom

    • Vraticu se kad u nasem vrtu
      Rasire se grane poput cveta
      Samo nemoj da u ranu zoru
      Budis me kao pre osam leta

      Nemoj budit' odsanjane snove
      Nek miruje ono cega ne bi
      Vec odavno zamoren zivotom
      Samo cemer osecam u sebi

      I ne uci da se molim. Pusti
      Nema vise vracanja ka starom
      Ti jedina uteha si moja
      Svetlo sto mi sija istim zarom

      Umiri se, nemoj da te cesto
      Vidjaju onako zabrinutu
      I ne idi svaki cas na cestu
      U svom trosnom starinskom kaputu.
    • Sergey Aleksandrovich Yesenin
    neunistiva zlojebaba!

  5. #215

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    MOJE LICE U TVOJIM RUKAMA

    Kad me gledaš,
    kad uza me, bez pokreta, sjedeći, blago se nagibaš;
    kada pružaš svoje dvije ruke, tako umilna, jer želiš,
    jer bi eto htjela dotaći, da, moje lice.
    Tvoje dvije ruke, kao iz sna,
    koje me kao neka sjena dosežu.
    Gledam ti lice. Dah nježnosti izbio je iz tebe
    poput svjetlosti u crtama tvog lica.
    Kako lijepa izgledaš! Izgledaš više djetinjasta.
    I gledaš me.
    I smiješiš mi se.
    Što li tražiš kada me, pružajući ruke, nijema,
    dotičeš?
    Osjećam žar sjene, dima što živahan stiže.
    Kakva ljepota, dušo moja! Nastamba, u zanosu,
    mirna počiva.
    Ti šutiš a ja osjećam svoje lice, zbunjeno, blago,
    među tvojim prstima.
    Nešto moliš. Pretvaraš se u djevojčicu koja moli.
    Nešto tražiš. Prelama se neki glas koji ne postoji
    i koji nešto ište.
    Zakašnjela ljubav. Ljubav u prstima koja kuca bez
    buke i bez glasa.
    A ja te gledam u oči, gledam i čujem te.
    Čujem dušu posve tihu, djetinjastu, koja pjeva
    slušana.
    Ljubav kao cjelov. Ljubav u prstima koju slušam
    zatvoren u tvoje ruke.


    Vicente Aleixandre
    Moja vrata su uvek otvorena... Neka ti ne bude neugodno izaci.

  6. #216

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Razmisljam o tebi
    i srce mi obuzima
    neka neobjasnjiva tuga
    neka daleka ceznja
    i nedefinirani osjecaj
    Mislim o tebi,
    a pogled mi luta
    u neke daleke daljine
    u neke nejasne slutnje proslosti.
    Nebo me gleda
    i na tren zasja sunce ponosno i sjajno,
    a onda opet nestade..
    Nebo je mutno i daleko,
    nedostupno i nepregledno
    Ima li na njemu
    mjesta za mene,
    ima li na njemu
    tragova moje patnje
    progutanih suza
    neizrecenih molbi...
    Prazna sam, ispunjena
    tek strahom od buducnosti,
    dalekih snova,
    neispunjenih zelja...
    Sve se gubi i nestaje
    i prestaje da traje,
    ono sto tek poceti je trebalo.
    Nejasna slika dalekih dana,
    bjezim pred istinom,
    koja sve vise steze
    obruc oko mene
    I opet se zamucuje
    kristalna slika buducih dana
    I opet mi nista nije jasno
    Nedorecene njeznosti,
    neprekidne zagonetke
    nerviraju me ljudi oko mene
    Pred ocima,u zraku,
    ocrtava se nejasna slika
    prepoznatljivog lika
    Usamljena travcica
    odolijeva vjetru
    Sjena mi mracna zasjeni oci
    Tiha je ceznja usamljene duse
    u ovo tiho zimsko popodne

    (autor nepoznat)
    Moja vrata su uvek otvorena... Neka ti ne bude neugodno izaci.

  7. #217

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    STRAH

    Odlaziš
    i ne smem da priznam
    da se plašim,
    da umirem od straha, ustvari.
    Odlaziš
    i ne mogu te zaustaviti.
    Moja ljubav nema tu snagu
    iako bi mogla stenu razbiti,
    kišu osušiti,
    iako bi mogla život začeti!
    Odlaziš,
    sa mirisom moje kose na ruci.
    I sve što ti večeras rekoh
    dugo ćeš čuti u tami.
    I sve što od mene ponese
    još će ti drhtati u srcu,
    ali će tvoja ruka zagrliti nju
    i Mesečeva svetlost će obasjati
    vaša tela u trenu istine.
    Uzalud sve moje upućeno tebi
    i želja moja da ti život
    samo od sreće i snova
    bude satkan.
    Odlaziš
    i ne osećaš koliko se plašim
    da se nikada nećeš vratiti
    da ti obrišem suzu u oku,
    ispunim prazninu u srcu.
    Da li se ikada okreneš
    dok odlaziš?
    Osetiš li dubinu moje patnje
    i ovaj neopisivi strah
    koji me razdire?
    Moja vrata su uvek otvorena... Neka ti ne bude neugodno izaci.

  8. #218

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Čekam te...

    Izdržaću
    i ovu noć bez tebe.
    I sačekaću sunce
    opet sama.
    Ti nećeš znati
    da jedna suza
    lagano klizi...
    Puštam je niz lice,
    preko usana,
    da hladna i gorka
    ostavi trag...
    Neću ti priznati
    da plačem.
    Voliš me samo kad se smejem...

    autor nepoznat
    Moja vrata su uvek otvorena... Neka ti ne bude neugodno izaci.

  9. #219

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Poslednja suza

    Sinoć je još jedna suza
    kliznula niz moje lice...
    Ne više zbog tvojih
    neodziva,
    nedodira,
    ne zbog neverstva,
    već zbog grubosti
    kojom zasipaš
    moje najnežnije reči,
    koju provlačiš kroz moju kosu,
    kojom mi gasiš iskru u oku...
    Zbog izdaje
    beskrajne vere
    u tebe kao Dobro,
    u tebe kao Čoveka...
    Kliznula je niz lice,
    zastala
    na uglu usana,
    i lagano se slila niz vrat,
    niz grudi,
    tačno do srca...
    Poslednja.
    Za tobom.

    autor nepoznat
    Moja vrata su uvek otvorena... Neka ti ne bude neugodno izaci.

  10. #220

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Posto mi je gospodja Bubi sugerisala da dodjem na vas cafe, i posto joj se svidja TELEPATIJA evo njoj za ljubav postavljam tu pjesmu ovdje:

    TELEPATIJA!


    Osjecam vibracije,...
    telepatija,...
    veza je uspostavljena,...
    ti zelis mi nesto reci,..
    nema rijeci,... samo misli,
    i vjetar blag...
    ko da mi lice miluje.
    Impulse iz tvojih misli,...
    moje celije ih primaju...
    dekodiram...
    nema rijeci,... samo misli...
    i tajac onda.
    Pa opet....
    opne oko sive mase,
    tu u mojoj glavi,
    ...zatitrase....
    Vidim te.... slika je tu..
    kao hologram.
    O Boze,
    sta je to sa tobom...
    taj bol na licu,...
    tuga u ocima...
    i ruke te,...
    te ruke stisnute....
    na grudima.
    Slika treperi...
    leluja se...
    nestajes...
    I opet po starom...
    misli skrivas...
    bjezis!...
    Od cega.. i zasto?
    Od koga?...
    Tvoj bol...
    prelazi na mene...
    tajac ponovo...
    i vrisak mukli...
    u mozgu mi odjekuje...
    Nasta tisina....
    sto ubija...
    veza je pukla.


    Autor: BP-Aktus
    Budan sanjam..
    ......ne budite me..
    ...............to su slatki sni.

  11. #221

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    POKLON!

    Poklanjam ti ovu pjesmu,
    da u njoj nadješ se,
    polanjam ti svjetlost dana
    i bistru vodu jezersku,
    da u njoj ogledaš se.
    Poklanjam ti sve ono
    što kupit se novcem ne da,
    duginu boju na nebu plavom
    što poslije kiše zasija,
    Miris jorgovana i plave ljubičice,
    ljepotu ljubavnih uzdisaja,
    predivna moja djevojčice,
    jer ja sam kokuz i para nemam
    da zlato ti i srebro dam,
    I zato ti mila moja
    poklanjam ono što imam.
    Srce i dušu moju toplu,
    grudi svoje od uzdisaja raširene,
    zbog tebe mila moja ljepotice,
    zbog predivne mlade žene.
    Poklanjam ti sve sve svoje snove
    i nade što me ka tebi nose,
    poklanjam ti i život svoj,
    samo da mogu mrsit ti kose.




    Autor: PB-Aktus
    Poruku je izmenio PB-Aktus, 03.06.2007 u 16:11 Razlog: štamparske greške
    Budan sanjam..
    ......ne budite me..
    ...............to su slatki sni.

  12. #222

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    MOSTARSKE KIŠE

    U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni,
    jao kad bih znao sa kim sada spava,
    ne bi joj glava, ne bi joj glava,
    jao kad bih znao ko je sada ljubi,
    ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
    jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
    još nedozrele.

    Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica,
    sve sam joj govorio.
    I plakala je na moje ruke, na moje reči,
    govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
    telo ti zdravo što se praviš svetica,
    a padale su svu noć neke modre kiše
    nad Mostarom.

    Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo.
    Pitala me je imam li brata, šta studiram,
    jesam li Hrvat, volim li Rilkea,
    sve me je pitala.
    Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako
    sačuvaj Bože,
    da li je volim, tiho je pitala,
    a padale su nad Mostarom neke modre kiše,
    ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
    al' nije htela to da čini,
    nije htela il' nije smela,
    vrag bi joj znao.

    Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
    njene oči ptica, njena bedra srna,
    imala je mladež, mladež je imala,
    ne smem da kazem,
    imala je mladež, mali ljubičast,
    ili mi se čini.
    Pitala me je da li sam Hrvat, imam li devojku,
    volim li Rilkea - sve me je pitala,
    a na oknu su ko božićni zvončići moga detinjstva
    zvonile kapi
    i noćna pesma tekla tihano niz Donju Mahalu,
    Ej, Sulejmana othranila majka.

    Ona je prostrla svoje godine po parketu.
    Njene su usne bile pune kao zrele breskve,
    njene su dojke bile tople ko mali psići.
    Govorio sam joj da je glupava, da se pravi važna,
    Svetlana, Svetlana, znaš li ti da je atomski vek,
    De Gol, Gagarin i koještarije,
    sve sam Joj govorio,
    ona je plakala, ona je plakala.

    Vodio sam je po Kujundžiluku, po aščinicama,
    svuda sam je vodio,
    u pećine je skrivao, na čardak je nosio,
    pod mostovima se igrali žmurke, Neretva ždrebica,
    pod starim mostom Crnjanskog joj govorio,
    što je divan, šaputala je, što je divan.

    Kolena joj crtao u vlažnom pesku,
    smejala se tako vedro, tako nevino,
    ko prvi ljiljani,
    u džamije je vodio, Karađoz-beg mrtav, premrtav
    pod teškim turbetom;
    na grob Šantićev cveće je odnela,
    malo plakala, kao i sve žene,
    svuda sam je vodio.

    Sada je ovo leto, sad sam sasvim drugi,
    pišem neke pesme,
    u jednom listu pola stupca za Peru Zupca
    i ništa više,
    a padale su svu noć nad Mostarom neke
    modre kiše,
    ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
    al' nije htela to da čini,
    nije htela, il' nije smela,
    vrag bi joj znao.

    Ni ono nebo, ni ono oblačje, ni one krovove,
    bledunjavo sunce - izgladnelog dečaka nad Mostarom
    ne umem zaboraviti,
    ni njenu kosu, njen mali jezik kao jagodu,
    njen smeh što je umeo zaboleti kao kletva;
    onu molitvu u kapeli na Bijelom Bregu,
    Bog je veliki, govorila je, nadživeće nas;
    ni one teške, modre kiše,
    o jesen besplodna, njena jesen...

    Govorila je o filmovima, o Džemsu Dinu,
    sve je govorila,
    malo tužno, malo plačljivo o Karenjini;
    govorila je Klajd Grifits ne bi umeo ni
    mrava zgaziti,
    smejao sam se - on je ubica, ti si dete;
    ni one ulice, one prodavce poslednjeg izdanja
    "Oslobođenja", ni ono grožđe polusvelo
    u izlozima ne umem zaboraviti,
    onu besplodnu gorku jesen nad
    Mostarom,
    one kiše,
    ljubila me je po cele noći, grlila me
    i ništa više, majke mi,
    ništa drugo nismo.

    Posle su opet bila leta, posle su opet bile kiše,
    jedno jedino malo pismo iz Ljubljane,
    otkuda tamo,
    ni ono lišće po trotoarima, ni one dane,
    ja više ne mogu, ja više ne umem
    izbrisati.

    Piše mi, pita me šta radim, kako živim,
    imam li devojku,
    da li ikad pomislim na nju, na onu jesen,
    na one kiše,
    ona je i sad, kaže, ista, kune se Bogom
    potpuno ista,
    da joj verujem, da se smejem
    davno sam, davno, prokleo Hrista
    a i do nje mi baš nije stalo,
    klela se, ne klela,
    mora se tako, ne vrede laži.

    Govorio sam joj o Ljermontovu, o Šagalu,
    sve sam joj govorio,
    vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu,
    čitala popodne,
    u kosi joj bilo zapretano leto, žutilo sunca,
    malo mora,
    prve joj noći i koža bila pomalo slana,
    ribe zaspale u njenoj krvi;
    smejali smo se dečacima što skaču
    s mosta za cigarete,
    smejali se jer nije leto, a oni skaču - baš su deca,
    govorila je: mogu umreti, mogu dobiti upalu pluća...

    Onda su dolazile njene ćutnje, duge, preduge,
    mogao sam slobodno misliti o svemu,
    razbistriti Spinozu,
    sate i sate mogao sam komotno gledati
    druge,
    bacati oblutke dole, niz stenje,
    mogao sam sasvim otići nekud, otići daleko,
    mogao sam umreti onako sam u njenom krilu,
    samlji od sviju,
    mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu,
    u stenu,
    sve sam mogao...

    Prste je imala dugačke, krhke, beskrvne a hitre,
    igrali smo se buba-mara i skrivalice,
    Svetlana izađi, eto te pod stenom,
    nisam valjda ćorav,
    nisam ja blesav, hajde, šta se kaniš,
    dobićeš batine;
    kad je ona tražila - mogao sam pobeći
    u samu reku - našla bi me,
    namiriše me, kaže, odmah,
    pozna me dobro.
    Nisam joj nikad verovao,
    valjda je stalno ćurila kroz prste.
    Volela je kestenje, kupili smo ga po Rondou,
    nosila ga u sobu, vešala o končiće,
    volela je ruže, one jesenje, ja sam joj donosio,
    kad svenu stavljala ih je u neku kutiju.

    Pitao sam je šta misli o ovom svetu,
    veruje li u komunizam, da li bi se menjala
    za Natašu Rostovu, svašta sam je pitao,
    ponekad glupo, znam ja to i te kako;
    pitao sam je da li bi volela malog sina,
    recimo plavog,
    skakala je od ushićenja - hoće, hoće,
    a onda, najednom, padala je u neke tuge
    ko mrtvo voće:
    ne sme i ne sme, vidi ti njega, kao da je ona
    pala s Jupitera,
    ko je to, recimo, Zubac Pera, pa da baš on
    a ne neko drugi,
    taman posla, kao da je on u najmanju ruku
    Brando ili takvi.

    Govorio sam joj ti si glupa, ti si pametna,
    ti si đavo, ti si anđeo,
    sve sam joj govorio.
    Ništa mi nije verovala.
    Vi ste muškarci rođeni lažovi,
    vi ste hulje,
    svašta je govorila.
    A padale su nad Mostarom neke modre kiše...

    Stvarno sam voleo tu Svetlanu
    jedne jeseni,
    jao, kad bih znao sa kim sada spava,
    ne bi mu glava, ne bi mu glava,
    jao, kad bih znao ko je sada ljubi,
    ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
    jao, kad bih znao ko to u meni
    bere kajsije, još nedozrele.


    Pero Zubac
    neunistiva zlojebaba!

  13. #223

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Čarobna pesma

    1.
    Često te tako vidim.
    Istina, kao u nekoj
    dalekoj srebrnoj magli.
    Ali divno te vidim.
    Na nogama ti čizme
    od sedam svetlosnih milja.
    U ruci ona lampa
    u koju, posle Aladina,
    umesto duha zatvaraš
    obrise večitog vremena.
    I čujem šapućeš: sezame.
    I svet se pred tobom rasklapa.
    2.
    Dodirom tvojih misli
    prostori sebe otkrivaju.
    Dužina tvog vida
    tinja i pokreće krvotok
    još nenačetih svetova.
    Letiš na čarobnom ćilimu
    i dižeš se za pticama
    tamo gde je sve prozirno,
    sve u jednoj dimenziji
    kao na dečijem crtežu,
    al ima nečeg ljudskog,
    dubljeg od čovečanstva.
    Tamo te čekam budan
    u svom kosmičkom snu.
    3.
    Nikad ti nisam rekao
    koliko do suza volim
    tvoju tršavu glavu
    koja u sumrak miriše
    na sapun i jesenji vetar.
    Glavu u kojoj stanuju
    samo visoke boje,
    ogromne, nedostižne,
    sposobnu da razume
    spirale nebeskih ognjeva,
    geometriju sna
    i hrabrost novih Ikara
    koji će krenuti sutra
    ka nepoznatim suncima
    brzinom prema kojoj je
    svetlost obično puzanje.
    4.
    Sine moj, i ja letim.
    Kao što ptica ne ostavlja
    otiske krila u vazduhu,
    tako se i ja krećem
    verujući u ono
    što bih hteo da vidim,
    a ne što stvarno vidim.
    Možda to znači ući
    u unutrašnjost tišine.
    Možda to znači postići
    ono što ne može svako:
    da život ne bira nas,
    već mi njega da biramo.
    5.
    Ja sam svoja najčudnija,
    najlepša putovanja,
    prevalio kroz pustoš
    ove vetrovite glave.
    I tu su stali beskraji
    o kojima, i ne slutiš.
    Biti putnik kroz mudrost,
    to znači: baviti se
    vratolomijom bezumlja.
    Ne srljajući, vec - drhtavo,
    dostojanstvenom nežnošću
    jedne predivne lude.
    6.
    Zato bežim od kuće.
    Nadješ me kako sedim
    u restoranu kraj reke
    i mučim se da oljuštim
    sa čela i sa misli
    zemljinu tezu čamotinje,
    jednolikost života
    i otupelost zanosa.
    U bestežinskom stanju
    vina i tihe muzike,
    odlepim se i lebdim.
    Lebdim nad samim sobom.
    Tako zamišljam nebo.
    7.
    Onda pridješ i kažeš mi:
    tata, idemo kući.
    Ostavljam na stolu osmeh
    i prepunu pepeljaru
    malih dogorelih krila.
    Otvaram vrata i ulazim.
    Ne u svet, vec u sebe.
    I ne prolazim dalje,
    nego u sebi ostajem.
    8.
    Kažu: još ništa ne shvataš
    sa svojih trinaest godina.
    Oslonjen o zid kiše,
    sisam koštice vazduha
    i smeškam se u sebi.
    Znam mnoge roditelje,
    potpuno lišene one
    izuzetne ozbiljnosti
    kojom se svom sinu
    moze postati sin.
    Ne boj se. Ja te poštujem.
    Evo ti ruka i vodi me,
    pažljivo, da se ne uplaše
    pegave oči lišća
    u baricama oktobra.
    9.
    I dok hodamo tako,
    hteo bih da te zamolim:
    preleti beskonacnost,
    prestigni vreme i maštu,
    al nikad ne zaboravi
    kako se korača po zemlji.
    Dodirni rukama grive
    dalekih dvojnih zvezda,
    nek ti se damari usklade
    sa eksplozijom pulsara,
    al nikad ne zaboravi
    kako se korača po zemlji.
    Početak početka je svuda.
    Kraj kraja je u nama.
    10.
    Posle zvezdanih letova
    valja imati mesto
    gde možeš da se spustis.
    Jer ljudska srca su niska,
    zasadjena ko jagode.
    U redu, idemo kuci,
    gde su svici komete
    našeg malenog kosmosa,
    gde smo načinili sebi
    milimetarske beskraje,
    a ipak dovoljno glomazne
    da se u njima, nepažnjom,
    jedan od drugoga, zauvek,
    otkinemo i skliznemo
    svako u svome pravcu.
    Ja daleko od tebe
    kao Alfa Kentaura.
    Ti daleko od mene
    kao sazveždje Vlašica.
    11.
    Pronadji nove svetove
    i izatkaj im nebo.
    I podari im vazduh
    da žive i da dišu.
    Al nikad ne zaboravi
    kako se korača po zemlji.
    Samo se tako možemo
    jedan drugom približiti.
    Četiri ulice tamo,
    i tri ulice ovamo,
    i jedva primetan osmeh,
    i čiste, iskrene oči,
    to je prostranstvo bezdana
    koje bih hteo da premostim
    od moje zvezde do tvoje.

    Mika Antić
    neunistiva zlojebaba!

  14. #224

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    "Poznala sam te kad sneg se topi
    topi,i duva vetar mlak
    blizina proleca dusu mi opi,
    opi, pa zudno udisah zrak.
    S neznoscu gledah stopa ti trag,
    trag po snegu belom,
    i znadoh da ces biti mi drag
    drag u zivotu celom.
    Poznala sam te u zvonak dan
    dan pijan,svez i mek.
    cinja mi se vec davno znan,
    znan kad te poznadoh tek
    S neznoscu gledah stopa ti trag
    trag na snegu belom
    i znadoh da ces biti mi drag
    drag u zivotu celom
    Poznala sam te kad kopni led
    led,dok se budi proletnji dah
    kad dan je cas rumen,cas setan, bled,
    kad sretno se i tuzno u isti mah. S neznoscu gledah stopa ti trag,
    trag po snegu belom
    i znadoh da ces biti mi drag,
    drag u zivotu celom."

    Predosecanje,Desanka Maksimovic
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  15. #225

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Simptomi

    Kada se ne javlja poezija,
    Sunce ti bledjim zracima sija,
    Bez izraza ti pogled zija,
    Osmeh ti biva kurtoazija,
    Razgovor ljudski više ne prija,
    Od neugode telo se savija,
    U glavi mili nervoza-zmija,
    Misliš: glupi se život odvija...
    A bol poseban u tebi klija-
    Kada se ne javlja poezija!

    Autor-Marija Belegišanin
    ...................

Strana 15 od 114 PrvaPrva ... 513141516172565 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Na koju pesmu vas asocira forumaš?
    Autor Arthur Dent u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 343
    Poslednja poruka: 12.04.2020, 21:07
  2. Tebe ne volim, al' sto volim tvoju pesmu...
    Autor starsica u forumu Muzika
    Odgovora: 61
    Poslednja poruka: 29.04.2014, 17:24

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •