Kada nikog nema
Stihu, kada nikog nema
tu si ti
sliko, kada me svi napuste
ti me osvetlis
samo u tajni stiha, slike i sna
svi ljudi su isti.
D.Bozic
Kada nikog nema
Stihu, kada nikog nema
tu si ti
sliko, kada me svi napuste
ti me osvetlis
samo u tajni stiha, slike i sna
svi ljudi su isti.
D.Bozic
...Postoje u nama neke neprevodive dubine...
...Postoje u nama neke stvari neprevodive u reci...
...Ne znam...
Uvod u drugi zivot
"Žao mi je svih onih neslobodnih ljudi
koji su postali robovi nad svojom sudbinom,
žao mi je svih onih nesrećnika
koji su čitavog života pribavljali sebi alibi,
žao mi je onih koji se šitavog života slepo drže jednog mesta,
jer nisu za neko drugo...
žao mi je onih intelektualaca
koji misle da su miljenici vlasti,
žao mi je svih onih koji primaju mito od laskavaca,
žao mi je svih onih nesrećnika
koji tudje mišljenje saopštavaju kao svoje.
Žao mi je svih onih koji misle da nešto znače
u očima onih koji ne znače ništa,
žao mi je svih onih koji nemaju snage da kažu "Ne",
onda kada se ne može kazati "Da",
žao mi je svih onih nesretnika
koji za slobodoumnost odmah traže nagradu.
Žao mi je onih koji o istini ne znaju ništa.
Žao mi je onih za koje je efemerna slava večnost,
žao mi je onih koji idu na premijere,
žao mi je onih koji za trpezom žude za prvim mestima,
žao mi je onih koji su ljubomorni na druge,
koji su tašti i ne mogu se izlečiti od oholosti.
Žao mi je onih koji za svoje ćutanje misle da je principijelnost.
Žao mi je onih koji celog svog života
nisu smeli da rizikuju,
svih onih kukavica koje drhte nad sobom,
negujući svoj strah.
Žao mi je ljudi koji misle da će uspeti na tudju štetu,
žao mi je onih koji mrze ljude sposobnije od sebe...
Žao mi je sebe... Gospode...
Molim te za sve one nesrećnike
koji su sami uzrok svoje nesreće.
Molim te za sebe... "
Mirko Kovac
neunistiva zlojebaba!
Trenuci------------Borhes
Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život
Pokušao bih učiniti što više pogrešaka.
Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji.
Bio bih gluplji nego što sam bio,
U stvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno.
Bio bih manje čistunac, više bih riskirao,
Više putovao, gledao više zalazaka sunca,
Penjao se na više vrhova, preplivao više rijeka,
Išao na više mjesta na kojima nikad nisam bio,
Jeo više sladoleda, a manje mahuna,
Imao više stvarnih problema, a manje izmišljenih.
Ja sam bio jedan od onih ljudi koji su živjeli razborito i
Promišljeno svaki trenutak svoga života.
Naravno da sam imao trenutaka radosti.
Ali kada bih se mogao vratiti unatrag,
Pokušao bih uvijek imati lijepe trenutke,
Jer se jedino od toga sastoji život, od trenutaka.
Kada bih se mogao vratiti unatrag, borio bih se
Da nikada ne izgubim "sada".
Ja sam bio jedan od onih koji nikada nisu nikuda išli
Bez termometra, termofora,
Kišobrana i padobrana.
Kada bih mogao ponovo živjeti, putovao bih manje opterećen.
Kada bih mogao ponovo živjeti, počeo bih hodati bos
Početkom proljeća i nastavio tako do kasno u jesen.
Provozao bih se više puta u kočijama, promatrao više svitanja,
Igrao se sa više djece...
Da imam ponovo život pred sobom.
Ali, već vidite, imam 85 godina i znam da umirem.
Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati
Tuga
Poljubi me, zacaraj me sobom,
zatvori mi oci cutanjem;
da, u trenu zaborava, tobom
zivim kao senka lutanjem.
Bice mi se, tmulo od gorcine,
zaželelo tudjeg zivljenja:
jednog trena sopstvene daljine,
jednog daha bez protivljenja.
Poljubi me, zacaraj me, svedi
sasud srca do izlivanja;
obaj dusu,uzmi je, izvedi,
da pocine od prebivanja;
da, u trenu zaborava, tobom
zivim kao senka lutanjem,
sklopim oci umorne nad sobom,
i iscilim u te cutanjem.
Velimir Živojinović Massuka
Eliksir
Daleko od drugih, u koži dečaka,
Tražim svoje svetlo, gde se zvezde žare;
Mudri su odavno sišli sa oblaka,
Plašeć se visine, kukavički stare.
Daleko od drugih, ja živim u trenu
Jednog divnog smeška, kog ne bih da kvarim;
I, mada me bore kad - kad opomenu,
Uvek nađem način da vreme prevarim.
Jer, još uvek mogu lahor da udahnem,
Duša mi je topla, srce bije snažno;
I, šeretski, umem budnima da mahnem,
Kad kraj mene prođu prezrivo, i važno.
I nije mi teško maglu da dotaknem,
Da jesenje lišće šutiram u parku;
I, kad se o nogu brižnika spotaknem,
Ne otvaram oči, smislim novu varku.
Pa upadnem tako u san neki čedan,
Uskočim u neke Oči pune ptica;
I smejem se tiho, skriven i bezbedan,
Kada, tim Očima, gledam mrka lica.
Daleko od drugih, u koži dečaka,
Našao sam zvezde što blistaju čiste;
I bančiću tamo, u društvu oblaka,
Ostajte mi zdravo, vi što ostariste.
Kažu da sam čudak, večiti mešetar,
I da srcem mislim, više nego glavom;
Da sletim na zemlju, kad me spusti vetar,
I da sam u stalnom neskladu sa javom.
Kažu da dangubim predelima mašte,
Da olako bacam sve što život pruža;
I da mi je draža od najlepše bašte,
Iz blata iznikla, usamljena ruža.
Kažu da sam vreme protraćio svoje
U želji da ludo samo sebe slušam;
Da prezrivo volim da izmišljam boje,
Jer se od prizemnog, iz inata gnušam.
Da sam osobenjak, govore mi često,
Jer mi svaka zora udje ispod kože;
I da uvek mogu da pronađem mesto
Gde, naivna starost, ništa mi ne može.
I da sam nezreli dokoličar bedni,
Kažu da sam slabić, jer ne znam šta hoću;
Da mi društvo prave stihovi bezvredni,
Dok posmatram senke kako plešu noću.
Kažu da sam čudak, večiti mešetar,
I da srcem mislim, više nego glavom;
A, ne znaju da su sve te reči vetar,
Tek običan dašak na mom nebu plavom.
Ivica Milovanović
Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.
Hvala
Sa olovkom u ruci, nad prazninom,
Da je popunim lepim, trazim reci.
Da ti zahvalim za momente samnom,
Za paznju, neznost i osmeh koji leci.
Svaki trenutak pretvoren u uspomenu,
Prosarala si osmehom i dobrotom,
Hvala za podrsku prijateljstvom obojenu
I svaki dozivljaj u njemu stvorenom.
Hvala ti za razumevanje dok sam cutao
Cak i kad sam imao puno da kazem.
Hvala ti sto si cula i kad sam saputao,
Sto si verovala kad su mislili da lazem.
Verujem u tebe jer si to zasluzila;
Prijatelja kao ti zelim zauvek kraj sebe,
Bicu tu kad god budes zatrazila,
Posao bih vucjom stazom prateci tebe.
S.Ilic
neunistiva zlojebaba!
List nade
Jednom kad se probudiš, nekog jesenjeg jutra
I kad sa tvoga lica otreseš kapljice zaboravljenih snova
Kad prvu jutarnju kafu podeliš sa anđelima
Popiješ prvi gutljaj istine novoga dana
Ti se nekako primiri i stopi sa minutima jesenje čežnje.
Onda uputi jedan tajni osmeh onom listu što lelujavo pada sa bresta
Tom listu koji ti je krasio proleće, leto i jesen ranu.
Istom onom kome si se radovala dok je još pupoljak bio
Pa se pretvorio u mladu zelenu nadu
A kad su ga kišne kapi dobovale
On ti je slao svetlucave odsjaje, šarajući po tvojim očima i licem.
Ispisujući na tvom licu neke poruke tebi znane
U leto kada je tvoj list bio one jake zelene boje,
Davao ti je sigurnost i u tebi stvarao snagu budućih vremena.
A jeseni ove, tog jutra, kad lelujavo je otpao sa grane.
Spusti se svojim mekim korakom u svoj vrt ponosni.
I uzmi list tvoj, uzmi i ostavi u herbarijum nade,
Za neka nova srećna vremena.
Vlada Vasiljević
...Postoje u nama neke neprevodive dubine...
...Postoje u nama neke stvari neprevodive u reci...
...Ne znam...
Zorica Simović
POKAJNIČKA PESMA
Mnogo sam lutala
Mnogo govorila
Premalo ćutala
Još manje tvorila
Preblagi, praštaj
Sva ta tumaranja
I od nerada
Duga odmaranja
Praštaj sijaset
Preoštrih sudova
Retko na njivu
Iznetih plugova
žednom dal`dadoh
Vode pitke
Zaorah samo
Brazde plitke
Nešto mi šapuće
Mućni kefalo
Al dosta veka
Protrčalo
Za ono što mi
Preostaje
Valjda bi morala
Da se pokajem
I to mi vazda
Muku stvara
Al`doteralo
Do duvara
šta ćeš guknuti
U onom času
Kad zapitaju
Gde si bila
Ti umna gospo
šta si činila
U šta si vreme
Protraćila
Zureć u neku
Na neku krpi šaru,
Kraj telefona,
Na bazaru
Trošeći reči
To divno seme
Na neke vrlo
Bitne teme
Kol`ko si puta
Gospo mila
Nožicom nežnom
Zakoračila
Na putu podviga
Na stazu spasa
A rekli su ti
Gde se belasa
Kroz tamu veka
Kroz oblak dima
Znala si dobro
Da je ima
Znala si mila
I da sve drugo
Zanosi čula
Ne traje dugo
I zašto onda
Kruno stvaranja
Izabra sitna
Slatka kajanja?
Zar ne požali
Zrno svetosti
Zar ti zafali
One svetlosti
Koja svakome
Ljudskome stvoru
Treperi nežno
Na obzoru
Pogledaj one
Tihe i smerne
Radosti njine
Neizmerne
Pa se ugledaj
I zastidi
A sve to onaj
Ko treba vidi
Ne brini za sve
što je bilo
Ima ko će ti
Razviti krilo
Da i ti pođeš
U susret sjaju
što obitava
U beskraju.
Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...
Bane Krstić
Neko drugo more - Pero Zubac
Neko drugo more
jutrom ti osviće pod
oknima.
Neka druga ruka
u snu ti kupine na
dlanu prinosi.
Neko drugo lice u
tvojoj bistroj se zeni
ogleda.
Neko drugo uho iz
sna tvoga,
muziku za svoje uho
izbira.
Neka druga senka vitku
tvoju senku podnevom
dotiče.
Ali niko drugi u tvom
snu
ne usni
a da u
budnom oku
osvane.
Jednostavno, volim te - Phil Bosmans
Niko drugi nije kao ti.
Ti si svojevrstan, jednostavan,
posve orginalan i neponovljiv.
Ne verujes to,
ali niko drugi nije kao ti -
odveka doveka.
I svaki covek koga volis
nije nikakav obican covek.
Iz njega zraci
neobicna privlacna snaga.
I ti po njemu postajes
na neki nacin drugciji.
Mozes mu c ...ak reci :
Sto se mene tice,
ne moras biti nepogresiv,
bez gresaka i savrsen, jer :
ja te jednostavno volim.
Poruku je izmenio Cecara, 20.03.2010 u 14:56 Razlog: bold
me me para a quin soy.
Entindame para a quin soy.
Causa que esto es estar alguna vez.
Usamljenje - Herman Hesse
Volim da slusam vetar i kisu i da sam
Lutam unaokolo kroz sumske tople tmine.
Kad oblaci nebom nalete, ja sve njine
Nade bih hteo i sve ciljeve da znam.
Tesim se kad kao putnik u neki tudji stan
Kroz prozor gledam: tiho sav svet taj nepoznati
Posmatram kako zivi i srecan je i pati,
Pa, negledavsi se, sve to odnosim u svoj dan.
Al`nocu, kada zvezde gledaju u moj log
I kad nemilosrdno sude nad mojom glavom,
Zebem u dnu svog bica i posmatram sa stravom
Tudjinu silnu i pustos sred samog srca mog
Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.
Borhes
Danas bih mogao...
voljeti te kao jučer,
kao sutra,
kao svaki dan.
Danas bih mogao..
otići daleko...puno dalje
no što je vrijeme,
puno dalje no što oči dosežu.
Danas bih mogao
pružiti ruku
niz križaljku zbunjenog
srca
i dotaći zlatnu ribicu za sreću.
Danas bih napokon mogao
probuditi se sretan
kad sam već tebe sanjao
i tvoje usne snom ljubio!
Sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan:
za herojski zivot običnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
što ga tamo daleko
na tvoje čelo
smješta povjetarac.
ušuljavši se između zavjesa
nošen mojom željom.
i srebrnom trakom mjeseca!
Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...
Bane Krstić
Kad zaboraviš nedjelju
Kad zaboraviš čistu posteljinu srijedom i subotom,
A naročito kad zaboraviš nedjelju
Kad zaboraviš naše nedjeljne trenutke u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram da radim, i sretna sam, ne znam zasto...
I da ponedjeljak nikada ne dođe!
Kad to zaboraviš, kažem,
I kako si psovao ako bi netko zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce kad bi zvonio telefon,
I kako smo napokon krenuli na nedjeljni ručak;
To jest, kroz dnevnu sobu do stola zamrljanog tintom
Na nedjeljni ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom,
I salata, raženi kruh i čaj, i kolačići s čokoladom.
Kažem, kad to zaboraviš
Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljnoj svježoj posteljini,
I nježno se savili jedno u drugo...
Kada, kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me posve zaboravio.
Gwendolyn Brooks
Neminovno
Neminovno sam te izgubila
u svekolikom pokušaju
da odvojim juče od sutra.
Nisam brojala koliko me je
bolova presrelo
Niti sam sakupila na gomilu
sva uzaludna praštanja.
Ne uspeh da sagledam oči tvoje
do dna
a tako sam ih volela
Neminovno sam te izgubila
Moralo je tako biti
Pa i da se ponovo rodim
izgubila bih te ponovo
u procepu ovog
i onog sveta
u sjaju zvezda u oku mom.
Ako te ikada više sretnem
biće to samo da bih mogla
onako silno
jako
odjednom
da te izgubim.
Ljiljana Vukajlovic
Zivot
Sve to ne zavisi od mene.
Setim se kako bese lep,
nad vodama dubokim nekim,
kao Mesec beo,
sa lukom tankim i mekim,
jedan most.
I, vidis, to utesi me.
Ne zavisi od mene.
Dosta je da tog dana,
zemlja oko mene zamirise preorana,
ili da oblaci prolete,
malo nize,
pa da me to potrese.
Ne, ne od mene.
Dosta ce biti ako, jedne zime,
iz vrta jednog zavejanog
istrci neko ozeblo, tudje, dete
i zagrli me.
Milos Crnjanski
Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.