Otrgnuto od zaborava! - Strana 2
Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 42
  1. #16

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Mila moja, zamisljam te kako ispunjena strepnjom otvaras ovo pismo u nekoj kuci sa velikim vrtom, a oko te oaze uvija se malo umiruce selo, kao podsetnik da sve ima vek trajanja, da sve umire. Zamisljam kako se svako jutra suocavas sa tom opomenom, kako se iz toga neizbezno radjaju poredjenja, kako lisce u tvom vrtu sluti jesen, i ti je prepoznajes u svemu.

    Jutros sam sa namerom isao u grad. Zeleo sam pronaci i poslati ti dunje, jer, cini mi se, najlepse u jeseni je opori miris dunja. Nisam ih naso. Bilo je mnogo grozdja, ali ono previse podseca na vino i pijanstvo, i mnogo jabuka je bilo, koje doduse zanosno mirisu, ali simbolizuju nesto sto bih rado izbegao, jer zaista ne dolikuje ni tebi ni secanju, koje kao i to vreme, ostaje izvan svakog greha i mozda malo idealizovano.
    Ti ne treba da obilazis trgovine da bi osetila miris jeseni, a nisam bas siguran ni da bi te miris dunja impresionirao. Samo sam pomislio, da kad vec nepozvana i nezeljena stize jesen, trebala bi barem mirisati ugodom. Toplinom i lepotom boja tako vesto skriva bremenitost smrti, ali mirisima budi ceznju, a to je kao da joj prkosis. Vestiji sanjari, secanja ucine lepsim i vecim od dogadjanja. Ja mozda nisam vest sanjar, pa zato imam potrebu da mi snovi i ceznje zamirisu dunjama. Ali, nesto u meni govori da ce ti ovo pismo i bez dunja mirisati na jesen.

    Ovde na obali, u nasoj uvali, jos se neda kasno leto. Sunce kao da je zamrlo, more se umirilo, odlaze i oni najuporniji kupaci. Gore kod tebe ugodjaj je verovatno jos jesenskiji. Cesto pobegnem u nasu uvalu, gde dozivim potpunu odsutnost stvarnosti, tamo sve ima druge dimenzije i drukcije vrednosti. Ta obala je kao put, granica koja deli "mogu" od "hocu", ostavlja utisak kao da sam stvarno negde gde nema prisile.
    Tu kao da se susrecu pocetak i kraj. Tu sam susreo i svoju najtezu zimu. Prolazila je kao tamna i hladna senka sa mrtvima, dok su sirene zavijale u rastucu noc. Na tom mestu uspevam da se sa svim pomirim i sa svim oprostim. Ovde je lako otkriti da zima dolazi i odlazi, da se prolce ipak ponovo vraca. To je, ujedno jedino mesto na svetu gde mogu da prihvatim da je sve cekalo tebe, i da je sve cekalo mene, ali nista nije cekalo - nas.

    Kada sam odlucio da ti napisem ovo pismo, imao sam na umu drukciji ton i sadrzaj. Izgleda da mi je ovaj miris jeseni pomutio misli Iz ovog bi trebalo izvuci pouku i ne pisati pisma u jesen, kada sve oko tebe odise ceznjom. Ne bi ih trebalo pisati ni u prolece koje sve budi i doziva, a verovatno ni u zimu kada hladnoca podseca na topli zagrljaj. Ne bi trebalo nikada napisati ovakvo pismo, i nikakvo, ali... "Ali" ga ne opravdava. Zeleo bih u to tvoje nepregledno more nostalgije, barem ovako, ulijem malo mira, iako slutim da nisu dobrodosle ove moje male uznemiravajuce kapi iz vremena iz kojeg si bezala.

    Zaista, ni tebe radi nisam mogao savladati svoje osecaje, ali trudio sam se kontrolisati svoje ponasanje. Nije mi bilo lako kako mozda mislis, jer samo za tvoj dodir, bio sam spreman odreci se svega. Ono sto tebi predstavlja obecanje raja, to si meni bila ti.
    Ovako dobacen kroz vreme mozda ce dobiti na tezini i moje izvinjenje i moje iskreno zaljenje sto nisam pored tebe, ili sa tobom mogao graditi drukcije puteve, one na kojima ne bi stalno vrebala slutnja svega i izvesnog nicega. Na kojima osecaj tvoje blizine ne bi izazivao drhtanje muskarca vec radost prijateljskog susreta. Nadam se da u svemu sto sam ti napisao nisi pronasla ni reci prigovora ili gorcine, jer ih zaista i nema. Nemoj da se opterecujes osecajem krivice ili zaljenja. Niko ne moze izgubiti vise od onoga sto je imao. Ja nisam izgubio nista.

    M.
    nomen est omen

  2. #17

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Mila moja, danas sam ponovno u mojoj zbunjenosti i trazenju. Sve oko mene rezi poput zveri dok pokusavam da trcim, a nigde ne stizem. Bezim od samog sebe, a jos uvek tapkam u mestu. Nadam se da kod tebe ide na bolje. Znam, polako napredujes, al' i to ce proci jednom. Znam da ti sad nije lako. Znam da bi zelela da si neko drugi, da bolest nestane, jer tek u takvoj situaciji postajemo svesni koliko smo bogati...

    Eto, jesen je donela svoj plast kise i vrucih boja, magla je prekrila usnulo more. Ptice se grupisu. Pripremaju se, znas, za dalek put. Oko mene samoca, neka cudna tisina. Samo moje vlastite misli me muce. Oprosti sto ti nisam ranije odgovorio. Ali i ja imam svoje aveti. Ne dopustaju mi da disem, guse me. A samo tako malo zelim, samo zrnce necije ljubavi. Ljubav nam je potrebna, bez nje zivot ne bi imao smisla, treba se boriti, cak i u sebi, a to je najveca borba - borba protiv samog sebe...

    I koracam tako dalje slep za sve sto vidim. Ne zelim videti realnost, sanjam... Znam kakav je to osecaj kad odjedanput spoznas da je neko za koga si verovao da ga poznajes, da je "blizu", a ustvari jako "daleko".
    Razumem te i vise nego sto mozes zamisliti... Ipak verujem u ljubav, verujem da za svakog postoji neko mesto, neka osoba... Bilo kad i bilo gde. Pokusao sam da odem ranije na spavanje, ali ne ide. Ne zelim misliti, zelim samo zatvoriti oci i tonuti... Sad osecam da pisem poslednjom snagom, peku me oci, dopire do mene neka tiha muzika. Noc je i samoca me grli. Ne znam ko sam. Vise nisam svestan svojih zelja. Morao bih biti sretan - ali nisam. Previse me bole neke reci, previse dajem znacenja sitnicama...

    Znam da je teska odluka napustiti sve i otici za srcem, ali vredno je slediti njegov put. Treba se osecati kao kod kuce. I tu, i tamo i bilo gde. Znam da je tesko u pocetku. Ali sve se moze, samo treba dovoljno zeleti. Oprosti mi, veceras nisam za pisanje... Zeleo sam samo da ti se javim. Tebi je potrebno sunce, a ne tama koja ovladava veceras mojim mislima. Ne zelim te previse umarati mojim pisanjem. Ponekad mnogo reci i nije potrebno. Dovoljno je samo secanje. Secanje da smo tu... Zelim ti zdravlje i srecu. I, da znas sam tu kada ti bude tesko ili kada si radosna, kada sreca caruje tvojim mislima. Do skorog pisanja. Saljem ti pregrst zagrljaja i ne budi tuzna. Gledaj uvek napred u novo sutra.

    M.
    nomen est omen

  3. #18

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Mila moja, odlazem u svoj svet sve susrete sa tobom. Kratke i slucajne, kada te na kratko vidim dok prolazis pored mene i nestajes kao blesak.
    Odlazem, takodje, i sve reci koje si izrekla ne znajuci da cu ih uokviriti kao dragocene fotografije. I boju tvojih ociju i lepotu pogleda odlazem u svoj svet. Razbarudenost kose koju kao da nisi mogla ukrotiti posle budjenja i oblik tvog rucnog zgloba i sat... Sve moze stati u taj moj svet.
    I ono sto se nije dogodilo moze se u njemu dogoditi. Mogu setati i razgovarati sa tobom. Mogu te pitati za neke male i nevazne sitnice, za tvoj omiljeni cvet, za sladoled koji volis ili kakva si bila kada si imala pet godina. Mogu te pozvati na veceru i potruditi se da samo za tebe pripremim sto sa belim stolnjakom, svecom i cvecem na njemu. Moze to biti i topla letnja noc na senovitoj terasi sa koje se vidi ona neponovljiva boja sutona grada i svetla koja se pale dolaskom mraka. Mogu sedeti nasuprot tebe i gledati te u potpunoj tisini, dovoljno dugo da na tvom licu pronadjem odgovore na moja pitanja. Mogu mojom rukom dotaci tvoju ruku i ti neces ustaknuti. Mogu te i poljubiti, i otvorenih ociju gledati kako mi se priblizava tvoje lice. Ja - tada samo covek, bez proslosti i buducnosti, bezvremen i iskonski, bez uspomena i kajanja, bez strahova i slutnji.
    Ti - samo zena, jedina na svetu, jedina u svemiru, kao da si prva i poslednja i kao da iza tebe ionako nece biti vise nicega.

    M.
    nomen est omen

  4. #19

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Mila moja, posle svega samo mi se jedno cini. Jedna rec na vrhu usana i latica ruze uvijena u parce celofana. Mogu ti samo reci izvini. Izvini sto postoje dani kao dan kada smo se upoznali. Izvini sto smo ruke pruzili i razmenili reci, sto nije postojala sila koja je mogla da spreci da moja cula upiju miris tvoje kose. Izvini sto imas prelepe oci u kojima sam se ogledao pod svetlom zvezda te hladne noci.

    Izvini sto ne umem da lazem kao svako normalan na svetu, sto sam smogao snage da ti kazem da volim te dusom celom. Izvini sto sad osecam ovu setu i treptaje ocnih kapaka pod oznojenim celom. Izvinis sto sam zedj hteo da ugasim milujuci usne tvoje zednim usnama mojim.

    Izvini sto ti govorim u stihovima i pokusavam da te odvedem u svet lepsi od ovoga. Izvini, znam da zasluujes vise od toga, vise od svega sto mogu da ti pruzim sa mojih umornih dlanova. Izvini sto si izvoriste mojih snova i svih mojih mastanja i planova za buducnost. Izvini sto ti nudim pasju vernost, postojanost sfinge i vecnost egipatske piramide. Izvini sto mi osecanja bride za mekocom reci koje izgovaras dok te na kolenima molim. Izvini jos jednom, izvini sto te ovoliko volim...

    M.
    nomen est omen

  5. #20

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Mila moja, pogledaj me u oci. Da li vidis sjaj u njima? Ne plasi se, ne moze te boleti moja sreca. Pridji blize. Je l’ osecas otkucaje mog srca? Kuca samo za tebe. Dodirni mi usne usnama svojim. Gore od zelje za tobom. Ispucale i krvave od samoce, cekanja i nadanja. Ne plasi se, ni samoca nije toliko strasna ako nekoga cekas i znas da ce ti doci...

    Srescemo se ponovo na nasoj obali, pokriveni mesecevim velom i smejacemo se sa suzama u ocima. I tada ces me grliti... Osetiti strah i zelju, tugu i srecu i led i vatru. Ponovo ces osetiti da sam tvoj, da tudji i nisam nikada bio. I trcacemo nasom obalom, lezati na pesku, daviti se u moru strasti. Ponovo cemo posmatrati zvezde i morsku pucinu i osecati u grudima isti onaj nemir. Zagrlicu te cvrsto i ljubiti kao da je prvi put. I pricacemo o nama kao o nekim strancima kojima ni imena ne znamo.

    Pesak zaborava ce prekriti tugu i neprospavane noci, ludilo i suze. Sa istim zarom govoricemo o nasem prolecu, mladalackim snovima. Precutacemo one teske reci i sa osmehom reci - gotovo je! Necemo se osvrtati na bolnu proslost. Postojace samo taj nas trenutak i necemo traziti krivca. Znam da cemo izdrzati. Jer nasa je ljubav jaca od svega. Necemo dopustiti da odleti u beskrajno plavetnilo. To je nasa ptica. Nasla je svoje gnezdo, i znam i osecam bice tu kada se oluja stisa...

    Mozda necu biti isti. Verovatno sa kojom borom vise, rukama ispucalim od samoce, nogama umornim od lutanja. Ali u dusi ostacu ono isto dete koje si volela, onaj isti sanjar i romanticar - tvoja maza. Necu dozvoliti da me slome i ubiju. Boricu se za nas, za sve ono sto je sveto u nama.
    I znam da ni jedan udarac vise ne moze boleti. Moze me samo ojacati. Padao sam i pre, i ponovo ustajao i isao dalje... Uvek sam imao cilj i svoje snove. Vraticu se i nastavicemo tamo gde smo se spotakli. I sve ce biti isto, kao da se nista i nije dogodilo. Ti ces me cekati sa istim osmehom u ocima, sa istim recima na usnama. Cekaj me i ponovo ce prolece biti nase. To nam niko ne moze oduzeti. A ja cu se probuditi kada budem spreman da ostvarim svoje snove.

    M.
    nomen est omen

  6. #21

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Mila moja, ruke mi drhte i slabost neka i bol pronalaze pukotine u meni i prodiru u svaku poru tela. Ceznja i ljubav, nemoc i strah mesaju se u mojim venama ispustajuci mirise koji me opijaju. U trenu prestajem da postojim. Moj casovnik se vraca na ponoc i umesto srece zaljubljenog zanosa, pod nogama se lome deelici stakla, svetlucavi komadici ceznje slucajno postavljeni tu gde jesu kako bi pokazali drugima bol.

    Ne to nije razocarenje niti ocaj postojecim stanjem, to je samo strah od onoga sto dolazi. Moj spil je vec potrosen i nemam ideju na koji blef da odigram ovu partiju zivota, a znam da je ne smem izgubiti jer sam ulozio sve.

    Ponekad mi se cini da je zivot ruski rulet, svaku gresku platis metkom, samo sto ovaj ne ubija, vec nagovestava da ce te ubiti pre ili posle, a slutnja je gora od neispunjene ceznje.
    Ma nije sve tako crno, opet ti kazem. Dobro sam ako te zanima, al redovno "doletim" na nase mesto, losim vetrom nosen samo da negde ispraznim ovaj teret teskih misli i emocija.

    Veceras, jos jednom, po ko zna koji put cu sedeti na obali i razmisljati o onom sto je moglo biti. Sklopicu oci i u sebi izgovoriti jednu kratku molitvu tesko pomicuci usne kao da izgovaram poslednju zelju trazeci od onoga koji me nikad nije izneverio samo jos jednu priliku da lezeci u tvom krilu dobijem sansu da svaki naredni san odsanjam bas na tom mestu na kojem cu, nadam se, jednom docekati i poslednje jutro. U tvom narucju. Zauvek...

    M.
    nomen est omen

  7. #22

    10 Odgovor: Otrgnuto od zaborava!


    Pozdravljam plavo oko moje...jedinstveno...
    on ce znati...

    @A6quattro:
    Svaka ti cast.....zbog tvojih reci bi i najhladniji kamen pustio suze

  8. #23

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    PLavo oko to zna ali i crno neka zna koliko mu vec nedostaje i koliko misli na tebe malena....

  9. #24

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Mila moja, previse je reci potroseno da bi se objasnila tisina, odjek cutnje i nestajanja.
    Mislio sam da pisem pesme prikupljajuci te suze velikog placa. Mislio sam da cu potrositi bol slazuci rime i ponekad, samo da cu tako prici koja je odbijala da prodje dati ime.

    A trebalo je samo pokupiti krhotine jednog augusta koji nije zasluzio ni pamcenje.
    Slagao sam sa njima zaklone od sveta, skupljao ih danima na koje su se namotavale besmislenosti usamljenog leta. Tako je pocela moja poslednja igra. Igra bez prepoznavanja onog odustajanja u njoj. Pricom koja nije ucrtana u niciju kartu zivota i sa dve istine od kojih ni jedna nije bila moja.

    Cinilo se da je svega bilo previse, a sve je samo bilo vece od nas. Mozda postoji i bolji rastanak od vlastitog sadrzaja, od ove igre s besmrtnoscu. Svedno je danas, da li sam pricao ili ziveo tu pricu.
    I da je izbrisem ostale bi joj besmrtne oci. Svedno je danas i to sto sam preleteo svet i nebo kad ima dublje od dubine i vise od visine. Pokazala si mi to i ja vise ne mogu preleteti sebe.

    M.
    Poruku je izmenio A6quattro, 16.02.2008 u 15:08
    nomen est omen

  10. #25

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Mila moja, u grlu su mi te reci. Od ovog trena da znas za svagda. Jesmo od vecnosti, trenuci kosmickog disanja i zivot nam je pod kozom samo ako ga umemo osetiti. Kada nas zagolica da se i promeskoljimo. Osmeh u danu, biser je za oko koje vidi. Pravi dar od nas, a vec darovani sto mozemo izreci na hiljadu nacina sta nam koliko znaci.

    Rekao bih da nemam prostora za cekatii. Obuven u vremensku cipelu ni manju ni vecu vec taman za moju stopalu. I, kada vec ne idem bos po ovom svetu, sta god da se nasali u vaznosti na mom putu, trebam te sad jer sad te imam i tu su moji koraci.

    Kada bih k'o lud trcao po svetu ne cuvajuci tu jedinu obucu, nikada vise ne bih smeo izaci pred tebe jer bi mislila da sam tek u prolazu.
    I, zivot je kratak ako nema smer. Tek delovi prica, a nigde celina.

    Ne udaram glavom u zid ali bas kada u sebi razresavam receno u nedorecenosti i mucim se da pokosim trnje koje me namerno bode da ne osetim vaznost trenutka sto me vraca postojanosti. Zoves me i govoris recima koje i Bog razume da su upucene samo meni...

    Tada ni ne letim, ni ne padam vec uzvracam recima onim sto sam krcio put u mislima. Shvatih da trebamo dati i ono najmanje, posto zelimo dati sve, samo nismo svesni da je nemoguce, pa nastane praznina koja nikako nije deo naseg toka.

    Reka moze samo da ponire u svom toku ali ipak tece. Tecimo bez zastoja. Iako dve reke, sreca je u vrtlogu dok se pripajamo jednom uscu...
    Rekao bih sve sto treba i uvek se razume sve.

    M.
    nomen est omen

  11. #26

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Нисам је заборавио.

  12. #27

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Mila moja, da li zaista mislis da moze biti mir u davnoj spremnosti da nestanem iz losih prica.
    Znam da ti me zelis u njima, nemocna da budes glavni junak jedne drukcije. One moje...

    S istinom i ja se tesko rukujem u komadu zivota gde su zelje to i ostale. Dugo vec ne rodih se i pored volje da razumem. Greska. Bridi i ovog trena dok se pitam da li imas deo slutnje o tome. Shvatio sam. Zavoleh te.
    Izrasla mi krila. Da ni tebi ne doletim, kao visak trenutka slomila ih tvoja ruka.

    Trebalo bi da je kraj il' da se umire. Vec tako nesto, cekanje na zivot i za Boga je smejurija.
    Mrzeti zbog nemoci je greh. Cak i kap mrznje truje svet. Zamrzeh sebe samo da pre izgorim, rasprsim se u dim.
    Da volis ono sto zaista volis i da ne budem vise deo ljubavi necije.

    U kostima trujem radosne kapi da ne poteku ni jednoj veni. Obraze crvene i usana rumen ne zelim vise stapati s koloritom tudje slike davno obojene, cije prasine svako zrno prstima brisem.

    Dakle uramljen za ceo vek jos uvek sam ekser na koji okacis svoje remek delo. Ispao iz zida ukucavas me i dalje u isto mesto. Jos juce od tezine ispustih sve. Razbilo se.

    M.
    Poruku je izmenio A6quattro, 26.04.2008 u 15:29
    nomen est omen

  13. #28

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Mila moja, dok razmisljam o tebi zagledan u prazan list papira, moj grad spava. I svi ostali gradovi spavaju. Moj spava jer ne moze da oseti moju uznemirenost u svakoj pori moga tela. Ostali spavaju jer vulkan jos nije eruptirao. Sta je sad ovo? Sta? Reci mi... Prozor, secivo, putevi. Prsti, slike, olovke i nozevi. Rec, cigareta i papir? Kako je ovako nesto moglo da izmili iz tvojih usta?

    Vukovi u poslednjoj reci kidaju misli na prelepe kockice. Demoni beze. Trenutak pretvoren u krv slatku kao ubod pcele. Metamorfoziran osecaj u klovnu. Reci su posatale sahovska tabla obojena iscekivanjem. Odjednom zaboravih kako se zove ova igra?!

    Shvatio sam da cu prestati da ti pisem u slikama, u trenucima o kojima smo tako zustro raspravljali.
    Vise ne poznajem i ne mogu da prepoznam tvoje postojanje. Poznajem samo praznu misao i sveobuhvatno ludilo.

    Lazem...

    Mogu da udahnem misao i vazduh kroz tvoje telo u potpunosti i na nacin na koji ti to radis. Kroz sekundu u savrsenstvu trenutka. Poznajem te i zato zelim osecaj tvog znoja zalepljenog na moje telo.

    M.
    nomen est omen

  14. #29

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Mila moja, da li znas koliko volim ove oblake nanizane kao rasprsene price sto ih izmenjujem sa svojim nebom? A volim i tvoje sto ih pricas meni, a zvuce kao da ih pricas sebi. Cudjenje tvoje slicno je mom.

    Cudim se tisini ili zvucima, sakrivenim znacenjima sto ih ostali tako retko primete.
    Pa i ti, eto, ne odolevas da prikrijes poreklo svog bola kada sednes u zubarsku stolicu, poreklo mirnoce, pitanja koja ne zelis da postavis ni sebi (ali o njima razmisljas), ni meni, a u to vec nisam sigurn, jer pricas mi, a pitas sa cudjenjem.
    Raznezujes me na momente, i bolis, pa opet tako. A sta bi mi da nema bas nikoga za pitanja, za podelu neznosti, za cuda ova sto samo retke dodirnu?

    Danas sam setao u mislima s tobom. Obalom, a gde bih drugo? Hteo sam da ti pokazem kako obale nemaju jesen. Isti je kamen i borovi, tek kisa se mozda razlikuje, i boje. Opustele plaze otkrivaju kako je proslo leto.

    Seo sam na zalo, bas odgovarajuce mesto za skoljku i upitao se (samo onako, usput) sta bi ti sa skoljkom na zalu? Dodirnula bi je? Ili samo ponovo ostavila kao pismo koje nisi otvorila? Zaboravila ga primiti…! Jos uvek se secam, kako si zaboravila primiti to pismo!? Ali, sustignu nas ta zaboravljena pisma, pristignu i kada bezimo i kada ih ne otvaramo. To im je sudbina! A mozda ti se ne bi ni dopalo to sedenje na zalu (eh na zalu...) Za trenutak, kao blesak, dotakne me misao da li si se nekada nocu, sama, kupala u moru, kad svaki pokret budi zvezde, a one se osipaju, klize niz kozu.
    Raskos, kad sve s tobom blista!

    Uvek toliko pitanja a nikad isto more. Toliko razlicitosti u istom! Toliko cudesnih zbivanja u njemu i na njemu. Ogledalo sunca, ljubavnica vetra! Ko bi ga osim pogleda opisao. Ko bi ga osim duse osetio? Otkad te znam jos je nesto u njemu, ono treperenje cudesno kojim podrhtava tvoja zlatna breza u kojoj me trazis.

    M.
    nomen est omen

  15. #30

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Pa sad cu da pokvarim...boca vina i dobro kartanje su ucinili svoje,obicno se ne kockam,a nisam ni ziheras,ne verujem dobrim kartama jer covek preko puta mozda ima bolje,zato i ne igram karte,igram igraca,pratim njegove pokrete,mimiku,spojene obrve,ples za stolom...
    ostaju mi u secanju mesta,restorani,bioskopi,pjerovi koji zalaze u talase,ostaju u secanju pesme,gitare i nasmejani svirci,pijani becari i devojke u kratkim haljinama,neke lepe,neke ne dovoljno harizmaticne...suncana jutra i uspavanka za budjenje,lavez pasa,miris jutarnje kafe,osmeh uz jutrenje...
    i vise ne verujem sebi,postajem sebican jer nisam verovao kad sam trebao ili sam mozda isuvise verovao...lagati sebe je cin koji nije tesko ispuniti,kao pas kome jadac bude ceo svet,jedna kost moze tako usreciti zivo bice na ovom svetu,a da ne govorimo o parcetu mesa...to je vec druga prica,lesinari se ne zadovoljavaju belinom sivila,oni traze krv i poslednji trzaj,poslednju nadu u spasenje...nisam od njih,ne volim da prikujem nesto sto je na dnu,zeleo bih da ispliva,da ga vidim na povrsini,vazduh dobija na tezini tek kad ispuni pluca...
    ja sam pre neki cetvoronozac,za trk spreman,od lovca razdvojen...odavno nisam lovina,plasi me zov truba...odavno nisam lovac,ne uzivam kad omamim zrtvu...samo se nadam da jeleni ne umiru sami...pogled ravan Vojvodjanskoj zitnici...odjek urlika izgubljen u ravnici...ne...jeleni ne umiru sami...samo sami lece izgubljeno...
    Not all treasure is silver and gold, mate.

Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Prva ljubav zaborava nema
    Autor Kunic u forumu Ljubav
    Odgovora: 71
    Poslednja poruka: 14.04.2013, 19:58

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •