Mila moja, zamisljam te kako ispunjena strepnjom otvaras ovo pismo u nekoj kuci sa velikim vrtom, a oko te oaze uvija se malo umiruce selo, kao podsetnik da sve ima vek trajanja, da sve umire. Zamisljam kako se svako jutra suocavas sa tom opomenom, kako se iz toga neizbezno radjaju poredjenja, kako lisce u tvom vrtu sluti jesen, i ti je prepoznajes u svemu.
Jutros sam sa namerom isao u grad. Zeleo sam pronaci i poslati ti dunje, jer, cini mi se, najlepse u jeseni je opori miris dunja. Nisam ih naso. Bilo je mnogo grozdja, ali ono previse podseca na vino i pijanstvo, i mnogo jabuka je bilo, koje doduse zanosno mirisu, ali simbolizuju nesto sto bih rado izbegao, jer zaista ne dolikuje ni tebi ni secanju, koje kao i to vreme, ostaje izvan svakog greha i mozda malo idealizovano.
Ti ne treba da obilazis trgovine da bi osetila miris jeseni, a nisam bas siguran ni da bi te miris dunja impresionirao. Samo sam pomislio, da kad vec nepozvana i nezeljena stize jesen, trebala bi barem mirisati ugodom. Toplinom i lepotom boja tako vesto skriva bremenitost smrti, ali mirisima budi ceznju, a to je kao da joj prkosis. Vestiji sanjari, secanja ucine lepsim i vecim od dogadjanja. Ja mozda nisam vest sanjar, pa zato imam potrebu da mi snovi i ceznje zamirisu dunjama. Ali, nesto u meni govori da ce ti ovo pismo i bez dunja mirisati na jesen.
Ovde na obali, u nasoj uvali, jos se neda kasno leto. Sunce kao da je zamrlo, more se umirilo, odlaze i oni najuporniji kupaci. Gore kod tebe ugodjaj je verovatno jos jesenskiji. Cesto pobegnem u nasu uvalu, gde dozivim potpunu odsutnost stvarnosti, tamo sve ima druge dimenzije i drukcije vrednosti. Ta obala je kao put, granica koja deli "mogu" od "hocu", ostavlja utisak kao da sam stvarno negde gde nema prisile.
Tu kao da se susrecu pocetak i kraj. Tu sam susreo i svoju najtezu zimu. Prolazila je kao tamna i hladna senka sa mrtvima, dok su sirene zavijale u rastucu noc. Na tom mestu uspevam da se sa svim pomirim i sa svim oprostim. Ovde je lako otkriti da zima dolazi i odlazi, da se prolce ipak ponovo vraca. To je, ujedno jedino mesto na svetu gde mogu da prihvatim da je sve cekalo tebe, i da je sve cekalo mene, ali nista nije cekalo - nas.
Kada sam odlucio da ti napisem ovo pismo, imao sam na umu drukciji ton i sadrzaj. Izgleda da mi je ovaj miris jeseni pomutio misli Iz ovog bi trebalo izvuci pouku i ne pisati pisma u jesen, kada sve oko tebe odise ceznjom. Ne bi ih trebalo pisati ni u prolece koje sve budi i doziva, a verovatno ni u zimu kada hladnoca podseca na topli zagrljaj. Ne bi trebalo nikada napisati ovakvo pismo, i nikakvo, ali... "Ali" ga ne opravdava. Zeleo bih u to tvoje nepregledno more nostalgije, barem ovako, ulijem malo mira, iako slutim da nisu dobrodosle ove moje male uznemiravajuce kapi iz vremena iz kojeg si bezala.
Zaista, ni tebe radi nisam mogao savladati svoje osecaje, ali trudio sam se kontrolisati svoje ponasanje. Nije mi bilo lako kako mozda mislis, jer samo za tvoj dodir, bio sam spreman odreci se svega. Ono sto tebi predstavlja obecanje raja, to si meni bila ti.
Ovako dobacen kroz vreme mozda ce dobiti na tezini i moje izvinjenje i moje iskreno zaljenje sto nisam pored tebe, ili sa tobom mogao graditi drukcije puteve, one na kojima ne bi stalno vrebala slutnja svega i izvesnog nicega. Na kojima osecaj tvoje blizine ne bi izazivao drhtanje muskarca vec radost prijateljskog susreta. Nadam se da u svemu sto sam ti napisao nisi pronasla ni reci prigovora ili gorcine, jer ih zaista i nema. Nemoj da se opterecujes osecajem krivice ili zaljenja. Niko ne moze izgubiti vise od onoga sto je imao. Ja nisam izgubio nista.
M.