Otrgnuto od zaborava! - Strana 3
Strana 3 od 3 PrvaPrva 123
Prikaz rezultata 31 do 42 od ukupno 42
  1. #31

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Mila moja, zatvorenih ociju dozivam miris tela iz secanja. Zelim te dok jutarnja rosa pada na proseda vlakna. Volim te, i u dahu drhtaja otvaram srce i smestam te.
    Ti pomazes mi da podignem novo sunce dok poslednja zvezda odlazi u nadi. Ti me mila moja hranis recima i opijas pogledom svojim. Moja si podrska i svetlost mora i sum svemira.

    Volim te dok na padinama zivota pronalazis trag godina i prolaznosti. Zelim zadrzati trenutak u vecnosti, uhvatiti tvoje poglede i plesti ih u secanja. Vezem te vrpcom osecaja za svoje telo.
    Svake veceri otvaram prozor i dopustam da me obasjas pogledom. Mrezom strasti hvatam drhtaje i misli ti pretacem u dodire...

    Slusam muziku ljubavi opijen zanosom pokrecem se taktom zelje i igrom dva delfina u kipucem moru pozude. Doticem ti san vrhom pogleda i prelivam sobom. Cujem pesmu zaboravljenih gorskih vila na prsima noci.
    Dok ceznja mi je postala vodilja grlim te mislima i pozelim da sam u tvojoj blizini.

    Noc poprima oblik tvojih usana dok mazim se samocom, a u zamku mojih snova carujes ti draga. Vrela sam bujica koja zapljuskuje tvoje sazvezdje. Dohvatam ispruzeno secanje i utapam zelje...

    M.
    nomen est omen

  2. #32

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Veceras me mila moja bole rane bez tvojih poljubaca i peku reci na obroncima sna. Vetar mi raznosi komadice duse u celjusti stvarnosti. Danas je ugasnuo poslednji tracak nade da sam ti potreban.
    Ne osecas vise miris ljubavi u mojim poljima, Pruzas mi kristalnu casu sa krhotinama mog sna. Razdires moja secanja i oduzimas poslednji trag u jesenjim nocima.

    U treptaju mog postojanja na tvojim stazama pruzas mi nadu i ponovo bacas na dno bezdana. Plamenom boli lizem uspomene. Grohotom utvare mojih zabluda.
    I dok veceras rukama pronalazis vrleti srece u tudjem telu vrisak patnje razara mi grudi. Volim te iako pogledom pozude utapas se u tudjim zenicama i znam da ne postojim vise u tvom secanju.
    Kap po kap razdires mi san. Pozeleh zadrzati dim u ispruzenoj ruci i evo saljem ti misao ceznje u uzdasima. Gde si?...

    Budi u mom isplakanom jutru na jastuku tuge, budi u noci dok latice sna zaklapaju umorne oci. Dopusti da dohvatim trenutak nade kad je sve prazno i pusto. Da zagrlim sliku secanja i darujem joj ukus cemera dok uzavrelim noktima razdires mi grudi, dok pozudom vodjen trazim te na zalutalim kolosecima zeleci da dotaknem trag tvojih misli u kojima nepostojim. Oh, kako da nazovem noc u kojoj postoji samo jedna zelja, a razum zjapi prazninom.

    Osecam mila potrebu za tvojim dodirom. Uvelim laticama skrivam lice. Sa presahlih potoka donosim vodu.
    Da li si srecna draga dok komadice boli rasipas mi po grudima? Nedostaje mi sapat u snu, sapat tvojih usana, pesma mora i sum svemira. Rasirih krila i poleteh tragom sivih ptica i ispustih krik.
    Poslednji krik nade pre sna.

    M.
    nomen est omen

  3. #33

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Ne znam da li si dobro, ni tacno gde si, ali cesto te se setim. Ne mogu ocekivati da mi se javljas. Znam kako je bolna spoznaja koju nosis u sebi.

    A ljubav? Da li je jos spremna podneti "zrtvu" i dati podrsku?

    Zelim da ti veceras pisem. Nekako kao da pisem samom sebi, mojoj drugoj polovini duse. Ziveo sam u svakoj tvojoj reci, osecao svaki drhtaj. Znas, nedostaju mi, nedostaju mi tvoji opisi. Nedostajes mi ti. Znam da moramo krenuti dalje i tragati za novim poljima sastajanja, ali cini mi se kao da sam s tobom stao i ja. Kao da vise nemam snage za dalje. Kao da mi je sve postalo nevazno.

    Draga moja, molim te zapisi negde sta osecas u ovom trenutku. Zivot nije pesma i niko nam nije obecao da cemo srecni i bez problema prolaziti kroz njega, ali ipak je vredno zrtve za poneki tren osmeha i srece. Za poneki suncan dan. Molim te nemoj klonuti. Veruj mi da postoji neka mirisna ruza koja ceka da je uberes i zagrlis na svojim grudima.

    Mila moja, kako da ti podarim osmeh kad i sam osecam suze u ocima. Kako da ti pruzim ruku kada i meni nedostaje ruka.
    Ne znam, mozda je dovoljno samo to da znas da ipak nisi sama. Saljem ti cesto misli put juga, tamo gde tvoja dusa postoji.

    Ne brini sacuvacu sva mracna i hladna jutra severa za tebe. Kad ces doci? Sacuvacu sva orkanska nevremena u sebi da te ne povrede. Divicu se jezerima u tvom pogledu i zvezdi severnjaci. Osecacu tvoj nezni dodir i blago milovanje juga.

    Zeleo bih da ljubav traje, da se ne gasi plamen u daljini, da tinja.
    Sad prestajem jeku i tutanj da slusam u sebi, taj glas samoce sto me dovodi do ludila. Jesam li to zaista ja? Zar je tako malo potrebno da vidimo slomljene latice svog ponosa?

    Mila moja, budi jaka i izdrzi svu nepravdu koju ti zivot nanosi. Doci ce sreca, ali boli dok se treba cekati. Zelim ti snage za dalje.

    M.
    nomen est omen

  4. #34

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Noc me grli zagrljajem izdajnika. Znam, svaki dan izgleda bled poput magle nad jezerom i tesko je pronaci izlaz iz lavirinta, videti bar mali pramicak svetlosti nad nevremenom sto se nadvilo.
    Ne zelim ostavljati rane na suncu. Samo ti saljem misao i jeku vetra koji jos nije prestao da duva.

    Kako dalje? Ima li nade? Kako se boriti s "duhovima" u sebi?
    Kako prihvatiti stvarnost koja toliko boli? Sabrati sve rasute kristalice i ponovno ih nanizati na vrpcu zivota? Podeli bol, raspi je u vetar, dopusti da odleti pomalo dodirujuci razne strane sveta. Ne gubi nadu ako postoji ljubav. Bori se, vredno je.

    Samo uz nju cvetovi mogu da pupaju, mirisu borovi, zapljuskuju valovi. Ljubav je vredna zrtve, jer zivot prolazi. Mi smo samo trenutak u vecnosti. Iskoristi taj dah u njemu i pusti srcu da te vodi. Ne cekaj sutra. Budi u danas, u ovom trenutku otkucaja svog vlastitog srca. Dozvoli mu da te vodi i sledi ga. Verujem u ljubav dok ona uporno ostavlja svoje krvave tragove u tebi.

    Danas je nebo tmurno i sivo. Drumovi prekriveni rasutim bojama jeseni. Grane tuzno izgledaju dok vetar im skida odecu. Listovi prostrti svuda na tlu, nema sunca i ne vidi se igra oblaka. Samo sivilo, i napolju i unutra.

    Svi mi imamo svoje male razrusene dvorce u kojima ponekad nedostaju princevi i princeze. Ponekad je dovoljno da negde postoji neko ko te prati u reci pa makar bio i veoma daleko. Neko ko u svojim grudima skriva slicnu bol. Toliko mi je poznat taj osecaj, taj pad u dubinu iz kojeg nas jedino jedan mig, jedan osmeh sa poznatog lica moze podici. Pad zbog njegovog pada, dizanje zbog njegove reci.

    Koliko ce jos biti potrebno takvih padova kroz zivot? Koliko jecaja u grudima? Koliko isusenih suza na obrazima? Placi neka suze odnesu barem i najmanji deo bola. Jauci u vetar i raznesi osecaje...

    Znam da cutanje boli. Odlazak bez reci objasnjenja. Samo tisina koja odjekuje u grudima.
    I, oprosti mi moja izgubljena duso sto dopustih veceras svojoj boli da pise mislima i vodi mi umorne ruke po tastaturi.

    M.
    Poruku je izmenio A6quattro, 16.07.2008 u 14:59
    nomen est omen

  5. #35

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Da li taj zaborav uopste postoji???
    Kako zaboraviti nesto sto ti je sve na svetu....ili jos gore, kako ziveti sa tim...

  6. #36

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Veceras sam ponovno tu u mojoj zbunjenosti i trazenju. Sve oko mene rezi poput zveri dok pokusavam da odem a nigde ne stizem. Bezim od samog sebe, a jos uvek tapkam u mestu. Nadam se da kod tebe ide na bolje. Znam, polako to napreduje, ali i to ce proci jednom i osecam da ti sad nije lako. Da bi zelela da si neko drugi, bez boli, da ona nestane, jer tek kad dospemo u takvo stanje obicno postanemo svesni sta nam se dogodilo.

    Eto, jesen je donesla svoj plast kise i vrucih boja, magla obavila jezera i livade. Ptice se okupljaju u jata, treba poci u toplije krajeve. Oko mene je samoca, tisina i samo moje vlastite misli koje me muce. Oprosti sto ti nisam ranije odgovorio. Ali, shvati da i ja imam svoje aveti. Ne dopustaju mi da disem, guse me. A tako malo zelim, samo komadic necije ljubavi. Ona nam je potrebna, bez nje zivot ne bi imao smisla i treba se boriti, a to je najveca borba - borba protiv samog sebe...

    I, koracam dalje slep za sve sto vidim. Ne zelim videti realnost i zato sanjam. Znam kakav je to osecaj kad odjedanput spoznas da je neko za koga verujes da ga poznajes, da ste "blizu" a ustvari jako "daleko". Razumem te i vise nego mozes da zamislis. Ipak verujem u ljubav, verujem da za svakog postoji neko mesto i neka osoba. Bilo kad i bilo gde. Pokusao sam da odem ranije na spavanje, ali ne uspevam. Ne zelim razmisljati, zelim samo da zatvorim oci i tonem... Osecam da pisem poslednjom snagom. I oci su pocele da me peku. Neka tiha muzika sa radija. Noc je i samoca me grli. Ne znam ni ko sam. Vise nisam svestan svojih zelja. Morao bih biti srecan, ali nisam. I suvise me bole neke reci, previse dajem znacenja sitnicama.

    Znam da je teska odluka napustiti sve i otici za srcem, ali vredno je. Vredno je ponekad slediti njegov put. Treba se osecati kod kuce i tu, i tamo i bilo gde. Znam da je tesko u pocetku, ali sve se moze, sve ako postoji jaka zelja. Oprosti mi, veceras nisam za pisanje. Zeleo sam samo da ti se javim, ali tebi je potrebno sunce, a ne tama koja vlada veceras u mojim mislima. Ne zelim te previse umarati mojim pisanjem.

    Ponekad mnogo reci nije potrebno. Dovoljno je samo secanje. Samo da smo tu.
    Zelim ti zdravlje i srecu. Ti znas da sam tu za tebe kada ti postane tesko, ali i kada si radosna i kada sreca caruje tvojim mislima.
    Do skorog pisanja saljem ti pregrst zagrljaja. I, ne budi tuzna i gledaj uvek napred u novo sutra.

    M.
    nomen est omen

  7. #37

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Mila moja, drhtim u bunilu, a kapci mi teski i obrazi isprani. Svaki pedalj tela mi gori i srce urla kao copor vukova. U grlu vatra, a vulkanska se lava siri u kostima. Sve me boli mila. Cak i misao koju saljem prema severu. Noc me ponovo steze u obrucu tuge, iscezle su nade sa proplanka snova. Ko sam?
    Kuda uzurbano hrlim i vracam se na staro zgariste? Zasto uporno pruzam ruke?

    Pomisli, i u tvojim cu grudima cvetati krvavom ruzom. Oplakujemo iste snove, secamo se slicne proslosti. Tumaramo u blatu patnji i pruzamo uporno ruke na dodir. Pozeli, i ja cu zaista doci. Stajacu na pragu tvojih uspomena carobnog osmeha satkanim od zelja. Pozeli, i umesto tame zaseja ce mesec na liticama, zasumece more svojim nemirima. A ja, ja cu ti pruziti ruke i povesti te putem snova. Pozeli, i led glecera ce se otopiti pod nasim pogledima. I zemlja ce zadrhtati u vulkanskim kraterima.
    Pakao se ponovno budi. Jesmo li spremni pruziti ruke satani i ponovno utonuti u mrak...

    Oci me peku mila i svaka misao para mi utrobu. Iznova puzim tlom, a tisina me bicuje dok zedan sam tvojih reci... Prazan jastuk snova lezi na postelji i samo cujem tihe otkucaje casovnika u svojoj sobi...
    Urlice vetar u goloj krosnji. Svetlost lampe poigrava se obrisom tela na zidu. Bole me zglobovi i "glupe" misli roje se kao pcele. Udisem samocu i "prazan" sam u dusi. Nema drhtaja. Nema pruzenih usana. Nema snova...
    Skidam zadnji trag razuma. Oh, kako sam umoran. Hodam liticom i dohvatam ostricu boli. Ljubav zrtvujem na ustrb srama.
    Zelim napustiti osobu sto spava u mom telu...

    M.
    nomen est omen

  8. #38

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Mila moja, pretvorila si se u jos samo jednu vise srusenu iluziju u dvorcu lazi sa tvojih usana. Samo jos jedan dubok rez boli koji otvara ranu u mojim secanjima. Poklekao sam i podigao se ponovno. Koliko jos puta treba da padnem i ustanem?

    Pricao sam sinoc sa morem i osluskivao njegovo neprestano udaranje u stene. Pitao sam ga mila, da li ga to boli. Reklo mi je da boli. Ali, i da ponekad polimi stenu ili je zaobidje. Zato, budi k'o more i ako ne mozes da je slomis ti je zaboravi. Nek bude otok tuge u tudjem moru ljubavi, a ti zaplovi drugim morima li budi galeb i leti sa vetrom.

    Kako reci da obris proslosti ne postoji u mislima, kada se gusim svakim danom sve vise, zeleci udahnuti jos jedno novo svitanje nade.
    Kako isplesti sa grebena ono sto valovi zapletose i napustiti pesmu sirena od kojih se ne mozes otrgnuti...

    Pitam se zasto jos uvek zaborav vlada u snovima zaspalim u kriku moje ljubavi i bedru mrznje dok prosjaci jos promicu pored moje sene.
    Senke zaboravljene kroz otkucaj srece na nekoj praznoj obali usana prekritih paucinom zelja i okusom soli.

    Dok ruke sklopljene za molitvu izgovaraju tvoje ime i proklinju svoju slabost i osecaje koji zive, vihor mi raznosi dusu i sablasti se podsmevaju mojoj nadi. Pruzam ti ruku ponovno iz mog "pakla" i nudim nadu dok kristalici sadasnjosti razdiru mi utrobu. Cuvaj se. Mene sever zove i plasim se svojih nadanja...

    M.
    nomen est omen

  9. #39

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    O' kako je prazno ognjiste na kom spavaju moje sene i kako je tuzan jauk uspavanog lahora u tudjoj kosi dok reci odjekuju tisinom i nistavilom, a mi zeljni samo topline zagrljaja.

    Zaboravljam i gubim se u trenutku osecaja. Ne brini prijatelju daleki, tu sam zauvek. Ti znas gde mozes da me nadjes. Na putu zaspalih vihora zelja budi lepota i razum (zracis njima). Budi glas i drhtaj strune snova. Svemirski putnik sto trazi izgubljene prerijske kapljice nade na uzavrelom pesku zivota.
    Budi moj pogled istine i skini mi plast iluzije sa ramena. Pokazi mi put razuma i preseci okove zabluda.
    Pitam se cesto, koliko jako moze odzvanjati samoca i sustaj ispruzenih ruku iz mora...

    Pa ko sam onda ja? Neko ko uzalud pokusava daruje telo slepim lesinarima. Neko ko prolazi pored izvora zivota i plasi se zamutiti povrsinu ogledala drhtajem svojih zelja dok pokusavam lebdeti izmedju stvarnosti i sna plaseci se dotaci sadasnjosti i pokleknuti pod prvim jesenjim mrazevima.
    Odlazim i nestajem. Povlacim svoje skute zeljne milovanja morskih valova sa ranama koje peku uzeglim pecatima lazi.

    O' Boze... zaustavi besnu riku prosjaka na padinama zivota dok puzi za senkom ljubavi, dok ljudi grohotnim usnama sabiru pohotu sa tudjih pragova i zatvaraju vrata srca katancima i vezu vernost lancima. Dok zedni piju sa latica pustinjskih ruza i hrane se skeletom secanja.

    Tama i svetlost se drze za ruku i u vrtlogu sekundi izmenjuju postolje. Da li ima nade za dalje? Noc napusta praznu postelju snova. Prosle su decenije i ponovno sam na pragu detinjstva i dohvatam kulu od karata.
    Ne budi me, pusti da udisem zablude i otkrivam nedorecene stihove...
    Ja odlazim, a ti budi srecna tamo gde mesta za mene nema.

    M.
    nomen est omen

  10. #40

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    My dear, odlazim a trebao sam izaci na put kojim prolazis, da mahnem ti rukom prepunom neuslisenih zelja. Trebao sam zaustaviti vreme dok upijao sam dah sa tvojih usana. Zagrliti samocu i u njoj sacuvati nasa tela.

    Zasto me neprestano budis iz sna i poklanjas mi razum. Ostavi me molim te i dozvoli mi da sanjam, da ne osecam bol koja me razjeda. Odlazim kamenim vrletima sve vise zeljan tvog mirisa draga. Znam da nisam dovoljno cvrsto stisnuo te da ostavio bih trag svog tela u tvojim snovima. Ti mila, nisi dozvolila snovima da pokretima zavladam njima...

    Dusa je umirala dok pokusavala si da udahnes mi dah zivota, dok bila si pored mene. Odbacivao sam sve ispruzene ruke dok pokusavala si da pokazes mi put istine, put verovanja i nadanja u neko bolje sutra.

    Dotaknula si pogledom moje, tek istinom zagrnuto, golo telo. Telo bolom ranjeno i snovima obraslo.
    Pretvorila si se u kisik bez kog moj dah ne postoji, bistrina bez koje ne bih jasno mogao da vidim...

    Zeljan dodira napustam te s neutoljenom gladju tvojih milovanja. Zasto mi branis snove ako samo u njemu pronalazim smisao postojanja? Zasto mi oduzimas nadu ako samo njenim uzburkanim valovima zelim ploviti?

    Obecala si mi svetlost na putu mojih snova. Obecala sum mora sa tvojih usana. Lanac iz morskih dubina....
    Odlazim mila, napustam te krikom ranjenog galeba!

    M.
    nomen est omen

  11. #41

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Mila moja E., zeleo sam da ti veceras napisem najneznije stihove. Zeleo da razastrem ljubav po ovom belom papiru.
    Evo, vec, otkucava ponoc a moja dusa se bori sama sa sobom...

    Hteo sam da ti veceras ostavim dusu na tom parcetu beline, hteo da ti ljubav podarim... Tebi i zauvek moja draga. Pitam se duso, sta ce mi ostati ako se potpuno ogolim pred tobom i dusu pretocim u ove nedorecene stihove...

    Evo, i ponoc je prosla, a ja se jos uvek borim sa recima i neuspevam da im dam redosled, da ih podjednako rasporedim na ovo drago belo parce papira. Sve nedoreceno je ostalo u meni.

    Da li si se ti mila to nastanila u meni i sad rastes u beskonacnost duse, a moje telo ostaje ogoljeno?

    Nepitah te ni gde si. Da li si dobro…?

    Jer, jos uvek samo gledam u ovo parce papira i tebe u njemu dok lagano tonem u san...

    Znam ljubavi moja da ces sve ovo znati da procitas - izmedju redova.

    M.
    Poruku je izmenio A6quattro, 30.10.2008 u 17:39
    nomen est omen

  12. #42

    Odgovor: Otrgnuto od zaborava!

    Citat Netko kaže:
    Mila moja E., zeleo sam...
    Želela bih da sve ovo (a i ostalo) potpišeš, pošto si tu.

    Konkretno ova tema je http://ledynada.bloger.hr/default.aspx?date=1.1.2008
    iz pera ladaynada-e...

Strana 3 od 3 PrvaPrva 123

Slične teme

  1. Prva ljubav zaborava nema
    Autor Kunic u forumu Ljubav
    Odgovora: 71
    Poslednja poruka: 14.04.2013, 19:58

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •