Ivo Andrić - Strana 4
Strana 4 od 7 PrvaPrva ... 23456 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 46 do 60 od ukupno 96

Tema: Ivo Andrić

  1. #46

    Odgovor: Ivo Andric

    Stalno posmatram kolika je neosetljivost osetljivih ljudi prema osetljivosti njihovih bliznjih.


    Sto ne bole-to nije zivot,sto ne prolazi-to nije sreca.


    Cudno je,kako je malo potrebno da budemo srecni i jos cudnije:kako cesto nam bas to malo nedostaje!


    Ta se zena zvala Nepomucena Radost Zivota,ali to je na jeziku kojim je moja dusa govorila s njom bila jedina zvonka rijec.S tom zenom sam urekao sastanak,usred grada,u po bijela dana.Ja sam dosao.Ona nije dosla.Cekao sam je.Cekao sam najpre stidljivo i veselo,a onda sve nemirnije i teze.Sati su prolazili,a ja sam kao uklet setao na uglu gdje me je rocila nevjerna zena.Moje cekanje je prelazilo u ocaj.Zaklinjao sam se da cu otici ne okrenuvsi se,ali sam se sa ugla vracao:samo jos jednom!I setao sam ponovo.Stalo mi se prividjati.Zena koja je dolazila imala je njezin od.Druga je imala njenu haljinu.U trece sam vidio njezin nakit na vratu.Ali nje,nje nije bilo.To je strasna zena.Ja mislim da ona uziva u tudjim mukama i da stotinama ljudi zakazuje sastanke i dok je na stotinu uglova cekaju,noseci mucne sate kao zeravicu u utrobi,ona stoji,negdje na kraju grada,iza prozora i spokojna lica ukoceno posmatra polja koja se mrace.


    Ono sto moze i biti i ne biti,uvek se,na kraju krajeva,pokori onome sto mora biti.


    Zivot je dug i mucan,kako da ga prebrodim,kad na mene naidje umor i zelja za smrti?
    -Nasloni glavu na cije rame,sij njivu i hrani svoju djecu,potrpi i zivot ce proci.
    Godina je duga i oskudna,kako da je predjem kad naidju zli mjeseci?
    -Pomisli da je bilo gorih i da ce doci bolji i pretrpi;godine brzo prolaze.
    Mjesec je dug i tezak,kako da ga prezivim kad mi dotezaju brizni dani bez kraja?
    -Mjeseci se izmenjuju,prolaze brzo,a sa njim i brige.
    Dan je dug i siv,kako da ga podnesem kad me zamori i rastuzi?
    -Dani teku brzo.Potrpi!Donijece radost i odnijeti bol.
    Sati su dugi neveseli,kako da ih premetnem kad donesu strah i zalost za sobom?
    -Brzo iskucavaju sati;radi i zaboravljaj,imaces miran san i radosno budjenje.
    Minuti su dugi i bolni,ko ce ih izdrzati kad se jave gorke misli i kajanje?
    -Da,moli Boga sine,da ti u zloj minuti dade utjehu!
    Ako voli jedan cvet koji se nalazi na nekoj planeti,slatko je noću gledati nebo.

  2. #47

    Odgovor: Ivo Andric

    Blaga i dobra mesečina

    Blaga i dobra mesečina,
    što pada, k molitve matera naših
    po grobovima zaboravljenih
    milostiva je uteha onih,
    koji nerado pod suncem hode.
    Mesečina.
    Kad prožme sivi i snuždeni oblak
    i on bude beo i lep,
    ko latice divnoga cveta.
    I sivi, snuždeni oblak!
    I licima usedelih devojaka
    daje lepotu zaboravljenih noći,
    mladosti snova i cveća
    i očima tužnim sjaj strasnih
    davnih ašikovanja.
    Mesečina.
    Majka nevoljnih,
    sestrica onih koji se vole,
    ulazi u srca paćenika
    i diže stare, suzne spomene,
    k svele ruže iz prašnih knjiga.

    Svi koji mnogo stradaju
    ne vole obesno sunce.
    Mesečina.
    Njina je molitva srebrena
    nad grobovima onih
    koji su žalosno umrli.
    Ko miris neznana cveća
    ona je bolesnim,
    k'o bledi prsti devojke
    miluje obraze samotnim,
    ko ritam starih, starih pesama
    zvoni u srcu nesrećnih.

    Blaga mesečina, sestrica ljubavi,
    milosno zove sebi turobne.
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  3. #48

    Odgovor: Ivo Andric

    "Reci cesto lete oko nas kao pleva oko seljaka na gumnu, kao rojevi sneznih pahuljica oko mirnog putnika koji zna kuda ide, lake, bezazlene, zanosne u svojoj igri koja godi nasem oku i nasem duhu i odgovara nasoj potrebi za lepotom i promenom, a ne obavezuju nas niukoliko i ne trose nimalo. Tako nam bar izgleda.

    Ali kada se desi, kao sto se i desava, pa bilo to samo i u snu, da se iz te vejavice reci, kojom smo stalno okruzeni i kojom volimo da lakomisleno obasipamo sebe i druge, jedna jedina izdvoji i zaustavi - nastaje nesto o cemu ni sanjati nismo mogli dok smo je nesmotreno izgovarali. Tada se ta nasa sitna i slucajna rec ispreci ispred nas, strasna i ogromna; iz nje se, kao iz visespratne rakete, odjednom isuce i razvije njena dotle skrivena mnogostruka i ubojita sadrzina, i preteci neumoljivo trazi od nas da izvrsimo ono na sta smo se ludo, i ne sluteci, obavezali kada smo je u svojoj nesmotrenosti i sujeti izgovorili, jer je doslo vreme da ta rec postane, i da zaista bude, ono sto kazuje i oznacava: vecnost, ljubav, borba, poraz, velicina, lepota, smrt.

    Tako nas sudbina ponekada "hvata za rec" i od coveka, slabog i lakomisleng bica, stvara junaka tragedije kome iz tog procepa izlaza nema, jer neminovno gine i propada ako ostane u mestu, "pri reci", a ne pomaze mu nista da bezi. "

    "Znakovi pored puta"
    Ćuti i prenesi dalje....

  4. #49

    Odgovor: Ivo Andric

    KRAJ

    Septembar,
    Skupocena nagnuta casa
    Kojoj ivicu vino kvasi.
    Srce bije sve jace,sve dublje,
    Krv je nemirna,jer predoseca
    Ono sto donosi plodna jesen:
    Odlazak,nestanak,kraj.


    ex ponto

  5. #50

    Odgovor: Ivo Andric

    "Pravi pakao to su sivi predeli nesanice po kojima kao munje i azdaje neprestano prelecu nase pogresne predstave i jalove misli o svetu i o sebi u njemu, bez nade na neko razumno resenje ili spasonosnu promenu.

    ...

    Ima nesto sto moju nesanicu cini jos tezom i gorcom. To je misao da je ona, ovakva kakva je, stvar na svom mestu; da moja nocna muka odgovara sasvim nesreci moga dana; da sam tako vocka koja trune sa dva kraja; da je potpuno u redu i pravedno da nocu ne spavam kao sto danju ne volim, ne verujem, ne radim ono sto bi trebalo.
    Tako sam lisen svega, i onoga sto ostaje najbednijima i najnesrecnijima: prava da se zalim ili bunim na svoj zao udes. I ostaje mi samo da bez nade i misli, koja bi me utesila, cekam da se moj dan i moja nesanica sastanu i sklope, kao dve planine, i da me smrve bez traga.

    ...

    Sve sto nikad nisam mogao ni u snu naslutiti ni na javi videti, kazala mi je nesanica svojim nemim i mracnim govorom.
    Ni meni koji ne mirujem danju i ne spavam nocu nije sakrivena potpuno ljudska sreca. Nemam je i ne vidim, ali naslucujem jasno i znam pouzdano da postoji. Nikad nisam uspeo da stignem i dohvatim radost, ali sam celog veka za njom posrtao. I po tome sam vise nego sto jesam, nesto bolje, lepse i vrednije nego ova zgrcena gomila misica u ljudskoj kozi koja ne moze da spava. Po tome cu, cini mi se, ziveti duze i dostojnije nego ovo telo koje sa svakim dahom, pogledom i pokretom nestaje, i u isto vreme biva gore, slabije i ruznije.
    Bicu svuda gde bude pesme, u svakoj melodiji, na putevima, pri radu, i u stanovima ljudskim."


    "Znakovi pored puta"
    Ćuti i prenesi dalje....

  6. #51

    Odgovor: Ivo Andric

    Ne rusi sve mostove

    ne rusi sve mostove možda ćeš se vratiti,
    nisi ptica ni leptir obalom sto leti,
    kada nema mostova uzalud je ceznuti,
    uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.

    Ne rusi sve mostove, možda ćeš se vratiti.
    Ostavi bar jedan most između srca i mene,
    u samoci je lakse neshvaceno svatiti
    mogle bi te nazad nagnati uspomene...





    ***

    Svu noc je kisa padala.

    Da li znate kako je
    svu noć slušati romon o prozore
    i ne moći usniti?

    Kiša, ko mati, tiho pjeva
    a sna nema tek misli kišne noći.

    Zašto na svaki dodir života
    ostaje dušom kao jeka - bol?



    *

    Koga li ljubi ona mlada žena? Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu od šesnaest godina, prolazi - Bog zna zašto - jutros mojim sjećanjem.
    Koga ljubi sada ona mlada žena?
    Jednom sam na moloruskoj ravni našao crn i krpuna cvijet: njegova sočna čaška, kratka cvata, nudila je, u široko rastvorenim laticama, svoje nadrasle prašnike svojim vjetrovima.
    Koga ljubi sada ona mlada žena?
    Nikad nije bilo između nas riječi (ja sam teško razumjevao nje jezik) i naš odnos nije imao nikad odrđenog imena.
    Pod zvijezdama sam je ljubio do umora i do ponoći sam čežao na travi s glavom u njenom krilu.
    To je bila žena stvorena za ljubav i predavala se nijema od strasti i suznih očiju, šapćići isprekidane riječi o vjernosti.
    Koga li sada ljubi ona mlada žena?



    Ex ponto

    U našoj kući mora da je vać pao mrak, jer su naše sobe niske, a prozore zasjenjuju stabla puna snijega.
    Dok sjedim naslonjen na prozor meni se priviđa:
    U velikojo kuhinji, popločanoj vječno hladnim pločama, zamotani su, tek izvađeni, pečeni hljebovi, u vlažne ubruse i sad se puše šireći oko sebe zdravi i jaki miris pečenog tijesta.

    Mama je kao svake subote, zapalila na maši smrekove bobe i šećera i okadila sijelu kuću, a sad, dok u avliji djevojka nešto pere i pjeva, umočila je suv bosiljak u svetu vodu i poškropila budžake.
    Ona se postarala.
    Sad zastaje i, dok je niko ne vidi, krsti se u polumrak jednog raspela u kutu i kazuje mu sve terete koje ona šutke kroz život nosi i koji po cio dan počivaju u ponosnom bledilu jednog:
    "... Dobro, hvala Bogu; kako ste Vi?"
    Ćuti i prenesi dalje....

  7. #52

    Odgovor: Ivo Andric

    Nisam mogao shvatiti zasto je za mene svaki ziv covjek tajna vlaznih treperavih ociju i zasto se pred mojim koracima svaka vrata zatvaraju,kao
    na tajni znak.

  8. #53

    Odgovor: Ivo Andric

    Živeći među ljudima, ja sam se pitao stalno zašto je sve što je misaono i duhovno u našem životu tako nemoćno, bez odbrane i nepovezano u sebi, tako zazorno društvu svih vremena i tako strano većini ljudi. I došao sam do ovog zaključka. Ovaj svet je carstvo materijalnih zakona i animalnog života, bez smisla i cilja, sa smrću kao završetkom svega. Sve što je duhovno i misaono u njemu, našlo se tu nekim slučajem, kao što se civilizovani brodolomnici sa svojim odelom, spravama i oružjem nađu na dalekom ostrvu sa posve drugom klimom, naseljenom zverovima i divljacima. Zato sve naše ideje nose čudan i tragičan karakter predmeta koji su spaseni iz brodoloma. One nose na sebi i znake zaboravljenog sveta iz kojeg smo nekad krenuli, katastrofe koja nas je ovde dovela i stalne, uzaludne težnje da se novom svetu prilagode. Jer one su neprestanoj borbi sa tim novim, njima u suštini protivnim svetom u kom su se obrele, i u isto vreme u stalnom preobražavanju i prilagođavanju tome svetu. Otud je svaka velika i plemenita misao stranac i patnik. Otud neizbežna tuga u umetnosti i pesimizam u nauci.

    "Razgovor sa Gojom"



    U velikim bolnicama ima po jedna soba u koju prenose one bolesnike za koje se vidi da će živeti još nekoliko sati. U vasioni, ova naša zemlja je takva soba za umiranje. A to što se plodimo, to je samo iluzija, jer sve se to dešava u granicama smrti na koju smo osuđeni i zbog koje smo na zemlju bačeni. U stvari, mereno vasionskom merom a kazano našim ljudskim rečima: juče smo dovedeni a sutra nas neće više biti. Možda će još trava rasti i minerali sazrevati, ali samo za sebe.

    "Znakovi pored puta"



    Kad je u pitanju razgovor, ja poznajem dve vrste ljudi kod nas.
    Prva vrsta. Kad ih slusam kako govore, pametno i odresito, meni se cini da je sve receno, glatko i savrseno, bez pogovora. Nema nista ni da se doda ni da se oduzme. Razgovor je zavrsen u tranutku kad oni izgovore poslednju rec. Sve je tacno, i sve ostaje tu gde je receno i kako je receno, bez odjeka u meni.
    Druga vrsta. Slusam ih sa naporom kako se zaplicu i rasplicu u borbi sa svojim mislima i sa njihovim izrazom. Muce se. I meni je na mahove nelagodno. Ali njihove misli pobudjuju i mene na razmisljanje, i ja ih u sebi sirim i dopunjujem, ili u vezi sa njima mislim nesto sasvim drugo i potpuno novo. Iz razgovora sa takvim ljudima covek izlazi bogatiji i radosniji, duze pamti takav susret i prijatnije se oseca.

    "Znakovi pored puta"
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  9. #54

    Odgovor: Ivo Andric

    San o Mariji

    Ja nisam nikada video tvog lica,
    A pregršt sunca,
    Jedina što je pala na moj put,
    Bješe iz tvoje ruke.

    Sudbina. Snijeg i vjetar i strah.

    Jedna jedina radosna
    Vijest, što je pala u moj kut
    Bješe iz tvojih usta.

    Praštaju se putevi tamom i zaboravom.

    Jedan čas je stala
    Uboga duša, ne znajući kuda s očima,
    I drhtala.

    Tako je prošao život.
    I nikad nisam video tvog lica.

    ~

  10. #55

    Odgovor: Ivo Andric

    Najveća budala nije onaj koji ne umije da čita, nego onaj koji misli da je sve ono što pročita istina. -Ivo Andrić
    Vi vidite stvari i pitate „zašto“, a ja sanjam o stvarima kojih nije bilo i pitam „zašto ne“.

  11. #56

    Odgovor: Ivo Andric

    Zedj

    Ostadoh te zeljan jednog letnjeg dana.
    O,srebrna vodo iz tudjega vrela.
    To je bilo davno.
    Svaka mi je staza danas obasjana
    suncem i lepotom.Sreca me je srela.
    Iz stotinu vrela zedj moja sad pije.
    Al' mira ne nadjoh nigde,jer me nikad
    vatra prve zedji ostavila nije.







    Koračam još kao da idem


    Koračam još kao da idem
    nečem u susret, gledam i mislim,
    a preda mnom su sve same neminovnosti,
    bez izlaza, bez odlaganja.

    Kamen koji može samo
    Da tone.
    Zavesa koja se svega jednom spušta,
    a nikad ne diže.
    Priča o ptici za koju se zna jedino
    Da je odletela.

    Života nema, smrt ne dolazi.
    Neshvatljiva, duga, nepodnošljivo duga,
    Ljudska sudbina.
    Ćuti i prenesi dalje....

  12. #57

    Odgovor: Ivo Andric

    "Dok je čovek plen svojih strasti, rob čula i igračka mašte, dotle su i svaka tajna muka i gorčina razumljive i lakše, jer su zaslužene, kao prirodno naličje nedostojna života. Ali kad i docnije, kao gospodar svoje sebičnosti, sav predan radu, živeći za druge, uvidi da je ta ista gorčina na kraju svakog puta, onda zaista čovek ne zna šta da misli i nema čemu da se nada. Ostaje, ponekad, svetla nada, ne trajnija od bleska munje, da sve ovo nije prava stvarnost. Misao - da ćemo se probuditi, jecajući."


    "Sve što nikad nisam mogao u snu naslutiti ni na javi videti, kazala mi je nesanica svojim nemim i mračnim govorom.
    Ni meni koji ne mirujem danju i ne spavam noću nije sakrivena potpuno ljudska sreća. Nemam je i ne vidim, ali naslućujem jasno i znam pouzdano da postoji. Nikad nisam uspeo da stignem i dohvatim radost, ali sam celog veka za njom posrtao. I po tome sam više nego što jesam, nešto bolje, lepše i vrednije nego ova zgrčena gomila mišića u nemirnoj koži koja ne može da spava. Po tome ću, čini mi se, živeti duže i dostojnije nego ovo telo koje sa svakim dahom, pogledom i pokretom nestaje, i u isto vreme biva gore, slabije i ružnije.
    Biću svuda gde bude pesme, živeću u svakoj melodiji, na putevima, pri radu, i u stanovima ljudskim."


    "Dešava se da čovek padne do najniže tačke telesnog i duhovnog bivstvovanja, do tačke sa koje može ugledati kako se ruše kulise koje stvaraju iluziju našeg postojanja, a poslednji pogled njegovih duhovnih očiju gubi se u praznini što se stere iza tih kulisa koje nazivamo životom i smatramo takvim. To je više nego ugledati sopstveni kraj kao svršen čin, jer posle toga, smrt nema šta da radi kod tog čoveka koji je pre smrti više nego mrtav. To je pravi i najteži pad koji čovek može da doživi, jer to znači poslednjom iskrom vida sagledati da se dešava ono što je najgore i što je uvek izgledalo neverovatno i nemoguće.
    A sve to ne ostavlja nigde vidnog traga niti nosi određeno ime, iako je vidljivije od svih stvari vidljivog sveta i stvarnije od svih vidova one naše ljudske varke koju nazivamo stvarnošću."

    "Znakovi pored puta"
    Ćuti i prenesi dalje....

  13. #58

    Odgovor: Ivo Andric

    "Do najvećih i najvažnijih istina u životu, i o životu, mi ne dolazimo nekim svesnim i planskim radom, ne nalazimo ih odjednom gotove i izljuštene kao što se nalazi samorodan dragocen metal. Istina vam se ne "objavljuje" nekim čudom, u trenucima nadahnuća; ne otkrivamo je ni u najiskrenijim ljudskim priznanjima. Mi do istine dolazimo uzgred, često slučajno, iako samo na izgled slučajno, ne po onome što ljudi rade, govore ili pišu, nego u trenucima kad se odaju, pletući laž kojom žele da se zaklone i da obmanu nas ili sebe. Razmišljajući o onome što smo u svetu čuli i videli, mi u srećnim trenucima naslućujemo, naziremo i najposle, saznajemo - tu istinu."


    "Sve ima svoje granice!" - Kako je jednostavno ponoviti te reci banalne klasicne istine.
    Kako lako prihvata tu istinu onaj koji nikad ni u cemu nije osetio potrebu ni pokusao da ide daleko i tako se nije ni mogao naci na nekoj granici. Uostalom, u detinjstvu, dok su covekove snage nerazvijene, pitanje granica i ne postavlja se pred nas, jer se ozbiljno i ne sukobljavamo sa njim; tek sa mladoscu i zrelim godinama pocinju nasi sudari i nasi obracuni sa granicama, a starost i smrt i nisu drugo do poslednje granice nasih granica i naseg trajanja. Tada je i samo nase postojanje, kao takvo, nerazdvojno vezano sa pojmom granice, i to svuda i u svemu. I nasi najveci usponi i "uspesi" u stvari su samo granice nasih moci i nastojanja, tek obrnuto protumacene i drugim imenom nazvane. Ono sto ponekad u nasem ili tudjem zivotu nazivamo "vrhunac srece" samo je jedna od tih granica, a nas grob, koji nas pouzdano ceka negde, u zemlji ili u kamenu, poslednja je od nasih granica. Tek kad jednom i njega, zajedno sa nama, nestane u prostoru i secanju, mozemo se nadati da cemo se osloboditi prokletstva granice i uci, valjda, u bezgranicno carstvo nepostojanja.
    . . .

    "Gotovo svaki covek nosi svoju tajnu." To ne mora biti netacno mada je malo romanticno kazano. Mozda zaista svaki od nas nosi tako neku tajnu. Necija je manja, necija veca, dublja po smislu i vaznija, necija beznacajnija, a necija kao i da ne postoji. Neko svoju tajnu cuva bolje, neko gore, neko apsolutno i potpuno. I kad bismo umeli tumaciti izraz ljudskog lica, stvarni a skriveni smisao covekovih reci i pokreta, otkrili bismo dosta cudesno lepih i neverovatno strasnih stvari o kojima nasa mudrost i ne sluti, o kojima nikad ne govorimo i ne pisemo. I znali bismo vise, bar nesto vise, nego sto znamo o coveku i njegovim putevima i bespucima.



    Ivo Andric, "Znakovi pored puta"
    Ćuti i prenesi dalje....

  14. #59

    Odgovor: Ivo Andric

    UTEHA SNOVA

    Oni što robuju danju
    Ni noću ne nalaze sna.

    Ne seća se čovek
    Onoga što bi hteo,
    Nego kroz jezu ćelija
    I noć,
    Tamne makaze škripe
    I sablasna odela kroje.

    Od mog života ništa nije moje.
    Nemir u kome drhtim
    Jedino je što osta neki sati tuku!
    A sve ostalo posta
    Tek mala, stara priča
    O jagnjetu i vuku.

    Samo kad zora sviće
    - ko zna procese tela !
    Ko neko vrelo piće
    Što zanosi i krepi,
    Kratak san poteče, i zanos nerazumljiv:
    Da su sva čuda i tajne bez imena i znaka,
    Istine bez svedoka,
    U meni sačuvane.

    I još pokatkad, dok spavam,
    Dodje dah dalekih mora,
    Topla ćilima, voća,
    I raskoši nepoznate.


    (1916)
    Poruku je izmenio Cecara, 09.02.2015 u 21:33
    Ako voli jedan cvet koji se nalazi na nekoj planeti,slatko je noću gledati nebo.

  15. #60

    Odgovor: Ivo Andric

    Ново читање Иве Андрића "открило" ми је, на жалост, неке слојеве његове прозе који су проблематични.
    Не знам колико је разумео Босну, али, чини ми се да је никада није волео.

Strana 4 od 7 PrvaPrva ... 23456 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Ivo Andrić
    Autor Goga u forumu Književnici
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 22.03.2009, 20:26

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •